Palau - očima veterinara, 2.dio
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Dr.vet.med. Vesna Marošinac, veterinarska ambulanta Anubis klub
(Prvi dio putopisa pročitajte ovdje)
'Ajmo sad malo o sitnicama koje život znače...
Vrata se otključavaju naopako.
To je prilično korisno znati kad nakon 27 sati leta i u odjeći iz hrvatske zime želiš otključati hotelsku sobu na plus 30 uz 90 postotnu vlagu.
I osjećaš se kao debil.
I okrećeš tu jadu di ti znaš da treba a ona ti se smije i neće.
Utičnice nisu iste nego one američke sa dva plosnata zareza umjesto fine okrugle rupe.
To se sjetiš provjeriti oko dan i pol prije puta i onda ne znaš šta bi prije kupio.
Adapter, konverter, konvapter...
Čiko u trgovini ti pristojno objasni da je adapter sve što ti treba ako su ti u životu bitni jedino mobitel i epilator, pa kupiš dva toa.
Pipe rade također naopako.
Dva dana se tuširaš u hladnoj vodi na dijelove.
Prvo samo ruke, pa samo noge...leđa i nisu tako prljava, možda malo znoja pa samo protrčiš.
Dok ne otkriješ na slučiku, jer si balkanski seljak.
Ponoviš grešku iz Nepala, samo ovaj puta u hotelskom apartmanu...otvoriš širom SVE prozore i vrata i popališ sva svjetla.
Ima se može se se u ekspres roku popuni uholažama i macaklinima.
Prvo valjda svi znaju šta je.
Drugo su preslatki, prozirnjikavi gušteri sa kuglicama na prstima za samoljepljivost na sve.
Izdaleka.
U punoj sobi manje slatki.
Nalaziš se nepunih sedam stupnjeva od ekvatora.
Osim što si poneo trećinu lidlače za sunčanje sa faktorom 30, smatraš da se na tmurnjikav dan, svježe izvađen iz zimske odjeće, možeš prošetati desetak kilometara pješke, na 30 stupnjeva i spomenuto vlage, ipak si na godišnjem, tu si da se šetkaš...
Provodiš slijedeći dan natrackan Melemom, ležeći na stomaku, pod klimom i povremeno šepaš do vecea kao daska jer upala mišića, ne?
Palau nema javni prijevoz.
Nabavljaš nacrtanu kartu i odlučuješ obići Babeldaobske atrakcije.
Autić ti dovoze do hotela, priznaju vozačku države za koju nikad nisu čuli.
Znaju za Europu i da ona ima puno nekih država (koje su sve osim Vatikana, Monaca i Luxemburga veće od Palaua - a i za to nisam baš sigurna, da imam interneta ovdje sad bi provjerila...).
Fino sve ok, voze se desnom stranom, uđeš u auto, a volan te čeka na suvozačevom mjestu.
Prebaciš se na mogu-ja-to i kreneš skoro a znaš i kud.
Auto svijetli veliki crveni trokut.
Da li ručna?
Ok, automatik je...mjenjač je tu...ručne nigdje.
Stojiš kao zadnji balkanski seljak na cesti sa upaljena sva 4 na koja si nabasao dok si stiskao sve ostalo tražeći ručnu...koja je nožna.
Tamo gdje bi bilo kvačilo da nije automatik.
Nedo ti bog da ti ta lijeva noga poleti.
Kreneš napokon dalje, trebaš skrenuti lijevo...upališ brisače. Koji btw. isto rade naopako.
Alii je palauško "zdravo".
To te dočeka na aerodromu i odčeka kada odlaziš.
Kada dođeš polažeš pisanu zakletvu palauancima (potpisom) da ćeš čuvati njihovu prirodu, koja je jednim dijelom netaknuta a bome i prekrasna.
Među brdom kamenih otočića, koji izgledaju kao saksije posađene u more, sa tonom vegetacije, nalaze se morski prolazi.
U njima je more tirkizno plavo, ponegdje i bjelkastoplavo.
Taj dio naziva se Milky way.
U biti zato jer je dno pokriveno onim što naš narod naziva kreč i time malja svinjce i voćke, a oni ga skupljaju u kante i prodaju kao turističku atrakciju tako što te namuljaju njime pa te slikaju tako bijelog i onda skočiš u vodu, sapereš se i ajmo dalje.
Dalje je pješčani otočić sa hacijendicom pod kojom dobiješ žderu.
Budući da je apsolutna većina turista u ovim područjima azijske kulture, uz obrok pakiran u plastičnu tacnicu dobiješ štapiće.
Srećom, prsti su ti isprani od mora, pa služe bolje a i brže od štapića.
Obilazak uključuje mjesta za ronjenje.
Oni ronjenje dijele na diving i snorkeling iliti roniš sa bocama ili si seljo sa disalicom.
Mi selje.
Ronioci se spuštaju niz koraljne grebene u dubine gdje plivaju velike stvari - velike kornjače, morski psi, mante i beluge.
Sve unaokolo je zaštićeno.
Mi seljoberi s maskama ronimo iznad koraljnih grebena i na samom rubu provalije u koju se ne bi spustila ni sa sto boca i devedeset olova.
Olovo bi bilo teško ali ja bi pedalala jače.
Koraljni greben je cijeli živ i svi jedu sve.
Moraš paziti dok pedalaš da ne polomiš koralje.
Ribe su toliko netaknute da dolaze provjeriti jesi li hrana.
Pa te tako povremeno neka ugrize.
Užasnut si činjenicom da te slatka mala šarena ribica upravo htjela pojesti i da su joj zubi poprilično oštri, a tvoje koljeno tako mekano.
Najbolja fora je što ona brani svoj habitat i ne odustaje.
Odjednom bježiš od 10 cm duge gay pride ribice i pitaš se jesi li normalan.
Sjetiš se slona od kojeg si bježao u Nepalu i kontaš - ja sam debil.
Odjednom kornjača i usereš se od sreće.
Ignorira te, ždere nešto s grebena, sve dok ne dođe crni debil iz turističke agencije, zgrabi ju za oklop i izvuče na površinu, dok ona u smrtnom strahu lamata perajama, da bi ju turisti pipkali i slikali.
Kasnije ju pusti ali ga ti sve'dno mrziš.
Obećali su vam i morske pse.
Priča se da su jako druželjubivi, možda pre druželjubivi.
Nit su druželjubivi a nit si vrlo impresioniran, k'o ti je kriv kad si seljo sa disalicom pa roniš u plići di je vrtić za morske pse.
Onako metar maksimum.
Barem su slatki.
Jedna od najimpresivnijih stvari pak su školjke duge metar pa i više.
Od intenzivno, skoro pa fluorescentno ljubičaste boje, preko zelenih, plavih, žutih.
Dok su male, kao valovita debela usta, a kad narastu, pa...hm...jel.
Zaroniti do jedne tako velike je možda 3 metra, ako ju pipneš jako brzo i skroz sastrane, vidit ćeš kako se zatvara i ostati sa prstima na broju.
Koliko god da ih vidiš svaki puta se ponovo iznenadiš i želiš ju pipnuti opet.
Do jedne sam doronila, širom ruke raširila i tolika je ona bila.
A ja nisam mala.
A i da jesam to bi bilo veliko za školjku.
Onda u jednim trenutku stigne čamac sa gomilom Kineza.
Oni vole vrištati.
Svi u glas.
I što je češće moguće.
Koraljni greben se opustoši, osim jadnih školjki koje nemaju noge ali, hvala bogu, ni uši.
Pripremaju se za ulazak u vodu nakon bezbroj selfija. Imaju badekostime najsličnije burkinijima, ogromne peraje, prsluke za spašavanje, maske preko cijelog lica, plutajuće platformice i bezbroj opreme za slikanje i snimanje.
Većina ne zna ni plivati.
Ulaze u vodu glasno i čoporativno, jedni preko drugih, vrište, slikaju se, pedalaju tim tacnama, lome koralje, lupaju te perajama, gaze...odlaziš dalje.
Ribice su šarene.
Sve boje koje si ikada zamislio i još neke kombinatorne.
Svi oblici riba koje možeš zamisliti i još neke karikature uz to.
Ova ima ogromnu leđnu peraju koju vuče iza sebe, ova nema rep, ova pliva bočno.
Jedna, kao da joj je Mađar boje slagao, ali nekako ipak dobro izgleda.
Neke sa svijetlećim točkama a neke k'o fol tamne dok se ne okrenu na zrakicu sunca pa postanu hologram. Ili kaleidoskop.
Nakon trećeg koraljnog grebena svi ti manje više postanu isti, ali svaki novi pogled na atol, na tirkizno more iznad atola, zlatni pijesak na koji bi se naselio u hipu ipak ti zaustavi srce.
A vožnja i zaustavi i bubrege.
Gliserčić od 10tak metara sa dva ogromna motora od kojih svaki srče po 50 litara na sat vremena vožnje u kombinaciji sa valovima na otvorenoj vodi stvaraju fenomen-efekt levitacije u trenutku kada čamac napusti krijestu vala i čekić-efekt kada opadne natrag u međuvalje stjeravši ti bubrege u nepce.
To su bili južni kameni otočići i bili su blizu glavnog otočja.
Sjeverni otok Kayangel (guglati raj na zemlji svih rajeva na zemlji) je 30tak metara od glavnog otočja po otvorenom moru...mogu ja to!!
Nastavlja se....
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
(Prvi dio putopisa pročitajte ovdje)
'Ajmo sad malo o sitnicama koje život znače...
Vrata se otključavaju naopako.
To je prilično korisno znati kad nakon 27 sati leta i u odjeći iz hrvatske zime želiš otključati hotelsku sobu na plus 30 uz 90 postotnu vlagu.
I osjećaš se kao debil.
I okrećeš tu jadu di ti znaš da treba a ona ti se smije i neće.
Utičnice nisu iste nego one američke sa dva plosnata zareza umjesto fine okrugle rupe.
To se sjetiš provjeriti oko dan i pol prije puta i onda ne znaš šta bi prije kupio.
Adapter, konverter, konvapter...
Čiko u trgovini ti pristojno objasni da je adapter sve što ti treba ako su ti u životu bitni jedino mobitel i epilator, pa kupiš dva toa.
Pipe rade također naopako.
Dva dana se tuširaš u hladnoj vodi na dijelove.
Prvo samo ruke, pa samo noge...leđa i nisu tako prljava, možda malo znoja pa samo protrčiš.
Dok ne otkriješ na slučiku, jer si balkanski seljak.
Ponoviš grešku iz Nepala, samo ovaj puta u hotelskom apartmanu...otvoriš širom SVE prozore i vrata i popališ sva svjetla.
Ima se može se se u ekspres roku popuni uholažama i macaklinima.
Prvo valjda svi znaju šta je.
Drugo su preslatki, prozirnjikavi gušteri sa kuglicama na prstima za samoljepljivost na sve.
Izdaleka.
U punoj sobi manje slatki.
Nalaziš se nepunih sedam stupnjeva od ekvatora.
Osim što si poneo trećinu lidlače za sunčanje sa faktorom 30, smatraš da se na tmurnjikav dan, svježe izvađen iz zimske odjeće, možeš prošetati desetak kilometara pješke, na 30 stupnjeva i spomenuto vlage, ipak si na godišnjem, tu si da se šetkaš...
Provodiš slijedeći dan natrackan Melemom, ležeći na stomaku, pod klimom i povremeno šepaš do vecea kao daska jer upala mišića, ne?
Palau nema javni prijevoz.
Nabavljaš nacrtanu kartu i odlučuješ obići Babeldaobske atrakcije.
Autić ti dovoze do hotela, priznaju vozačku države za koju nikad nisu čuli.
Znaju za Europu i da ona ima puno nekih država (koje su sve osim Vatikana, Monaca i Luxemburga veće od Palaua - a i za to nisam baš sigurna, da imam interneta ovdje sad bi provjerila...).
Fino sve ok, voze se desnom stranom, uđeš u auto, a volan te čeka na suvozačevom mjestu.
Prebaciš se na mogu-ja-to i kreneš skoro a znaš i kud.
Auto svijetli veliki crveni trokut.
Da li ručna?
Ok, automatik je...mjenjač je tu...ručne nigdje.
Stojiš kao zadnji balkanski seljak na cesti sa upaljena sva 4 na koja si nabasao dok si stiskao sve ostalo tražeći ručnu...koja je nožna.
Tamo gdje bi bilo kvačilo da nije automatik.
Nedo ti bog da ti ta lijeva noga poleti.
Kreneš napokon dalje, trebaš skrenuti lijevo...upališ brisače. Koji btw. isto rade naopako.
Alii je palauško "zdravo".
To te dočeka na aerodromu i odčeka kada odlaziš.
Kada dođeš polažeš pisanu zakletvu palauancima (potpisom) da ćeš čuvati njihovu prirodu, koja je jednim dijelom netaknuta a bome i prekrasna.
Među brdom kamenih otočića, koji izgledaju kao saksije posađene u more, sa tonom vegetacije, nalaze se morski prolazi.
U njima je more tirkizno plavo, ponegdje i bjelkastoplavo.
Taj dio naziva se Milky way.
U biti zato jer je dno pokriveno onim što naš narod naziva kreč i time malja svinjce i voćke, a oni ga skupljaju u kante i prodaju kao turističku atrakciju tako što te namuljaju njime pa te slikaju tako bijelog i onda skočiš u vodu, sapereš se i ajmo dalje.
Dalje je pješčani otočić sa hacijendicom pod kojom dobiješ žderu.
Budući da je apsolutna većina turista u ovim područjima azijske kulture, uz obrok pakiran u plastičnu tacnicu dobiješ štapiće.
Srećom, prsti su ti isprani od mora, pa služe bolje a i brže od štapića.
Obilazak uključuje mjesta za ronjenje.
Oni ronjenje dijele na diving i snorkeling iliti roniš sa bocama ili si seljo sa disalicom.
Mi selje.
Ronioci se spuštaju niz koraljne grebene u dubine gdje plivaju velike stvari - velike kornjače, morski psi, mante i beluge.
Sve unaokolo je zaštićeno.
Mi seljoberi s maskama ronimo iznad koraljnih grebena i na samom rubu provalije u koju se ne bi spustila ni sa sto boca i devedeset olova.
Olovo bi bilo teško ali ja bi pedalala jače.
Koraljni greben je cijeli živ i svi jedu sve.
Moraš paziti dok pedalaš da ne polomiš koralje.
Ribe su toliko netaknute da dolaze provjeriti jesi li hrana.
Pa te tako povremeno neka ugrize.
Užasnut si činjenicom da te slatka mala šarena ribica upravo htjela pojesti i da su joj zubi poprilično oštri, a tvoje koljeno tako mekano.
Najbolja fora je što ona brani svoj habitat i ne odustaje.
Odjednom bježiš od 10 cm duge gay pride ribice i pitaš se jesi li normalan.
Sjetiš se slona od kojeg si bježao u Nepalu i kontaš - ja sam debil.
Odjednom kornjača i usereš se od sreće.
Ignorira te, ždere nešto s grebena, sve dok ne dođe crni debil iz turističke agencije, zgrabi ju za oklop i izvuče na površinu, dok ona u smrtnom strahu lamata perajama, da bi ju turisti pipkali i slikali.
Kasnije ju pusti ali ga ti sve'dno mrziš.
Obećali su vam i morske pse.
Priča se da su jako druželjubivi, možda pre druželjubivi.
Nit su druželjubivi a nit si vrlo impresioniran, k'o ti je kriv kad si seljo sa disalicom pa roniš u plići di je vrtić za morske pse.
Onako metar maksimum.
Barem su slatki.
Jedna od najimpresivnijih stvari pak su školjke duge metar pa i više.
Od intenzivno, skoro pa fluorescentno ljubičaste boje, preko zelenih, plavih, žutih.
Dok su male, kao valovita debela usta, a kad narastu, pa...hm...jel.
Zaroniti do jedne tako velike je možda 3 metra, ako ju pipneš jako brzo i skroz sastrane, vidit ćeš kako se zatvara i ostati sa prstima na broju.
Koliko god da ih vidiš svaki puta se ponovo iznenadiš i želiš ju pipnuti opet.
Do jedne sam doronila, širom ruke raširila i tolika je ona bila.
A ja nisam mala.
A i da jesam to bi bilo veliko za školjku.
Onda u jednim trenutku stigne čamac sa gomilom Kineza.
Oni vole vrištati.
Svi u glas.
I što je češće moguće.
Koraljni greben se opustoši, osim jadnih školjki koje nemaju noge ali, hvala bogu, ni uši.
Pripremaju se za ulazak u vodu nakon bezbroj selfija. Imaju badekostime najsličnije burkinijima, ogromne peraje, prsluke za spašavanje, maske preko cijelog lica, plutajuće platformice i bezbroj opreme za slikanje i snimanje.
Većina ne zna ni plivati.
Ulaze u vodu glasno i čoporativno, jedni preko drugih, vrište, slikaju se, pedalaju tim tacnama, lome koralje, lupaju te perajama, gaze...odlaziš dalje.
Ribice su šarene.
Sve boje koje si ikada zamislio i još neke kombinatorne.
Svi oblici riba koje možeš zamisliti i još neke karikature uz to.
Ova ima ogromnu leđnu peraju koju vuče iza sebe, ova nema rep, ova pliva bočno.
Jedna, kao da joj je Mađar boje slagao, ali nekako ipak dobro izgleda.
Neke sa svijetlećim točkama a neke k'o fol tamne dok se ne okrenu na zrakicu sunca pa postanu hologram. Ili kaleidoskop.
Nakon trećeg koraljnog grebena svi ti manje više postanu isti, ali svaki novi pogled na atol, na tirkizno more iznad atola, zlatni pijesak na koji bi se naselio u hipu ipak ti zaustavi srce.
A vožnja i zaustavi i bubrege.
Gliserčić od 10tak metara sa dva ogromna motora od kojih svaki srče po 50 litara na sat vremena vožnje u kombinaciji sa valovima na otvorenoj vodi stvaraju fenomen-efekt levitacije u trenutku kada čamac napusti krijestu vala i čekić-efekt kada opadne natrag u međuvalje stjeravši ti bubrege u nepce.
To su bili južni kameni otočići i bili su blizu glavnog otočja.
Sjeverni otok Kayangel (guglati raj na zemlji svih rajeva na zemlji) je 30tak metara od glavnog otočja po otvorenom moru...mogu ja to!!
Nastavlja se....
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.