Imaju li svi psi jednako osjetilo njuha, ili su neki jednakiji - novo istraživanje tvrdi....
- font size decrease font size increase font size
Jesu li baš sve pasje njuške - bilo da su mopsovi ili krvosljednici - stvorene jednake?
Ne govorimo sad o izgledu, već o osjetilu njuha – naime novo istraživanje sugerira da su temperament i trening ono što neke pse čini „supernjuškama“!
Kao što sam već ovdje pisala, pseći nosovi su superosjetljivi, ali znanstvenici smatraju da obuka i ponašanje čine veće razlike nego urođene sposobnosti pasmina za otkrivanje mirisa. To novo istraživanje je upravo objavljeno na bioRxivu, a zaključak autora istraživanja je da nisu pronašli dokaze da neke pasmine pasa imaju bolji njuh od drugih. Prije nego krenete vrištati da krvosljednici imaju duge uši da bi mogli „podizati“ mirise sa zemlje, itd. ipak čujte i počujte do kraja!
Ovo istraživanje dakle, dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje da neke radne pasmine, poput njemačkih ovčara, pasa krvosljednika i labrador retrivera, imaju posebno dobro razvijene sposobnosti otkrivanja mirisa u usporedbi s drugim psima.
Znanstvenici koji su ga proveli smatraju kako razlike u tim sposobnostima zapravo proizlaze iz generacija uzgoja za točno određenu svrhu.
Deborah Bird, funkcionalna morfologinja (dakle,stručnjakinja za anatomiju), glavna autorica istraživanja, profesorica naa Sveučilištu Californija iz Los Angelesa, dakle, smatra da je ideja o tome da određene pasmine imaju bolji njuh – fiktivna.
Nije lako provjeriti imaju li neki psi vrhunske vještine njuškanja ili samo dobro slijede upute. Stoga su Bird i njezini kolege odlučili provjeriti sposobnost otkrivanja mirisa pasa, vukova i kojota na temelju ispitivanja njihovih lubanja i genetskog materijala.
Koristili su CT skeniranje za izradu 3D modela 104 lubanje 45 različitih pasmina pasa, jedne vrste vukova i jedne vrste kojota.
Zatim su upotrijebili te modele za mjerenje površine koštane strukture u lubanji poznate kao kribriformna ploča, koja je struktura prekrivena olfaktornim živcima koji šalju informacije o mirisima do mozga. Veća kribriformna ploča u odnosu na veličinu tijela može ukazivati na bolji njuh.
Istraživači su također promatrali genetske parametre koji mogu ukazati na to koliko dobro funkcionira nos različitih bliskih pasjih rođaka. Proučili su tako javno dostupne genomske zapise nekih pripadnika roda Canis (rod u koji spadaju psi, vukovi, kojoti i čagljevi) - ukupno 111 pasa, 27 vukova i četiri kojota kako bi otkrili koliko kopija gena za otkrivanje mirisa ima svaka životinja, jer više takvih gena može također ukazivati na bolji njuh.
Zatim su pogledali uzorke tkiva uzetih iz usta još 24 pasmine pasa i proučili RNA kopije ovih gena kako bi otkrili koji zapravo kodiraju proteine koji igraju ulogu u njušenju.
Iz ovih mjerenja su zaključili da domaći psi - kategorija koja uključuje i drevne pasmine poput dinga i basenjija, koje su postojale prije modernog uzgoja pasa, kao i česte kućne ljubimce poput španijela i korgija - vjerojatno imaju manje osjetljive nosove od vukova i kojota.
Jak osjet mirisa je metabolički skupa stvar, objašnjava dr.Deborah Bird, pa je moguće da su pripitomljavanje i oslanjanje na ljude za hranu umanjili evolucijski pritisak da se održi tako oštro čulo. "Doista postoji razlika između divljih kanida i pasa", kaže Bird. "No smatram da je uzbudljivo što ovo na neki način razbija mit o tome da neki psi imaju nadnaravni njuh."
Dr.Bird vjeruje da osobine koje diktiraju ponašanje, poput želje za ugađanjem vlasniku-vodiču psa ili visoke razine izdržljivosti, tjeraju neke pse da bolje djeluju od drugih.
Istraživanje vjerojatno nije pronašlo značajne genetske razlike u otkrivanju mirisa jer znamo da je većina modernih pasmina stvorena tek u viktorijansko doba (o tome više ovdje), što ostavlja relativno malo vremena za nastajanje velikih genetskih razlika. No, usporedba između divljih rođaka i pasa ima smisla, jer životinjama poput vuka, kojota ili čaglja - nos omogućava preživljavanje!
Međutim, bilo bi zanimljivo usporediti radne i izložbene pse iste pasmine, a osim toga, bez da istraživanje testira pse na terenu, gdje bi neke pasmine mogle nadmašiti druge u lovu ili potrazi za divljači, tartufima, ljudima, eksplozivom, narkoticima ili – kao naš domaći tim – arheološkim grobovima, teško će u svoju tezu uvjeriti mnoge od nas koji imamo pse ljubimce, a još teže one s radnim psima.
Ukratko, istraživanje zaključuje da svi psi njuše jednako, ali su neki uspješniji samo zbog izdržljivosti, sposobnosti treniranja ili želje da ugode ljudima, odnosno, da su zapravo zainteresirani za korištenje svojih noseva kako bi pomogli ljudima...
Doduše, istraživanje još nije recenzirano, što je postupak koji znanstvani radovi moraju inače proći prije objevljivanja ili barem prije nego ih se uzme za ozbiljno.
I sve to zvuči vrlo zanimljivo, ali dok testiranje ne provedu na pravim, živim psima koji NISU trenirani za rad, te dok ovaj znanstveni članak nije recenziran od strane mjerodavnih stručnjaka, ja ću još čekati da me razuvjere.
Na primjer, zašto Vila (mali engleski hrt - Whippet) zadnja (u odnosu na moja druga dva psa, Parson russellicu Joy i mješanku Pixie) nanjuši mrvcu kad Jegeru padne u kuhinji, ali prva vidi vjevericu na lijeski? Naime, prije pasmina psi su se (i zbog podneblja – primjerice hrt, ali i zbog ljudskog djelovanja) podijelili na tipove (lovački, pastirski, ovčarski, ratni, čuvari itd. – više o tome pročitajte ovdje), ali pitanje je mogu li se te razlike "upisati" u genetski kod tako brzo – ako uzmemo u obzir da su najraniji tipovi različitih pasa stari svega nekoliko tisuća godina, bar koliko za sada znamo?
Mene bi osobno pogotovo jaaako zanimalo kako objašnjavaju da biglovi i slične pasmine idu za nosom i kad to NE želimo? Vlasnici bigla, znate o čemu pričam, zar ne?
Prevela iz časopisa Science, priredila, dvojbe dodala i razmišljala: Rujana Jeger
P.S.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst i ako smatrate da ova stranica pomaže ljubimcima i njihovim ljudima da se bolje razumiju - slobodno ga podijelite na društvenim mrežama.
A ukoliko želite, možete mi platiti i virtualnu kavicu :) (kliknite na sliku)
Ne govorimo sad o izgledu, već o osjetilu njuha – naime novo istraživanje sugerira da su temperament i trening ono što neke pse čini „supernjuškama“!
Kao što sam već ovdje pisala, pseći nosovi su superosjetljivi, ali znanstvenici smatraju da obuka i ponašanje čine veće razlike nego urođene sposobnosti pasmina za otkrivanje mirisa. To novo istraživanje je upravo objavljeno na bioRxivu, a zaključak autora istraživanja je da nisu pronašli dokaze da neke pasmine pasa imaju bolji njuh od drugih. Prije nego krenete vrištati da krvosljednici imaju duge uši da bi mogli „podizati“ mirise sa zemlje, itd. ipak čujte i počujte do kraja!
Ovo istraživanje dakle, dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje da neke radne pasmine, poput njemačkih ovčara, pasa krvosljednika i labrador retrivera, imaju posebno dobro razvijene sposobnosti otkrivanja mirisa u usporedbi s drugim psima.
Znanstvenici koji su ga proveli smatraju kako razlike u tim sposobnostima zapravo proizlaze iz generacija uzgoja za točno određenu svrhu.
Deborah Bird, funkcionalna morfologinja (dakle,stručnjakinja za anatomiju), glavna autorica istraživanja, profesorica naa Sveučilištu Californija iz Los Angelesa, dakle, smatra da je ideja o tome da određene pasmine imaju bolji njuh – fiktivna.
Nije lako provjeriti imaju li neki psi vrhunske vještine njuškanja ili samo dobro slijede upute. Stoga su Bird i njezini kolege odlučili provjeriti sposobnost otkrivanja mirisa pasa, vukova i kojota na temelju ispitivanja njihovih lubanja i genetskog materijala.
Koristili su CT skeniranje za izradu 3D modela 104 lubanje 45 različitih pasmina pasa, jedne vrste vukova i jedne vrste kojota.
Zatim su upotrijebili te modele za mjerenje površine koštane strukture u lubanji poznate kao kribriformna ploča, koja je struktura prekrivena olfaktornim živcima koji šalju informacije o mirisima do mozga. Veća kribriformna ploča u odnosu na veličinu tijela može ukazivati na bolji njuh.
Istraživači su također promatrali genetske parametre koji mogu ukazati na to koliko dobro funkcionira nos različitih bliskih pasjih rođaka. Proučili su tako javno dostupne genomske zapise nekih pripadnika roda Canis (rod u koji spadaju psi, vukovi, kojoti i čagljevi) - ukupno 111 pasa, 27 vukova i četiri kojota kako bi otkrili koliko kopija gena za otkrivanje mirisa ima svaka životinja, jer više takvih gena može također ukazivati na bolji njuh.
Zatim su pogledali uzorke tkiva uzetih iz usta još 24 pasmine pasa i proučili RNA kopije ovih gena kako bi otkrili koji zapravo kodiraju proteine koji igraju ulogu u njušenju.
Iz ovih mjerenja su zaključili da domaći psi - kategorija koja uključuje i drevne pasmine poput dinga i basenjija, koje su postojale prije modernog uzgoja pasa, kao i česte kućne ljubimce poput španijela i korgija - vjerojatno imaju manje osjetljive nosove od vukova i kojota.
Jak osjet mirisa je metabolički skupa stvar, objašnjava dr.Deborah Bird, pa je moguće da su pripitomljavanje i oslanjanje na ljude za hranu umanjili evolucijski pritisak da se održi tako oštro čulo. "Doista postoji razlika između divljih kanida i pasa", kaže Bird. "No smatram da je uzbudljivo što ovo na neki način razbija mit o tome da neki psi imaju nadnaravni njuh."
Znanstvenici u akciji, preuzeto iz časopisa Science
Dr.Bird vjeruje da osobine koje diktiraju ponašanje, poput želje za ugađanjem vlasniku-vodiču psa ili visoke razine izdržljivosti, tjeraju neke pse da bolje djeluju od drugih.
Istraživanje vjerojatno nije pronašlo značajne genetske razlike u otkrivanju mirisa jer znamo da je većina modernih pasmina stvorena tek u viktorijansko doba (o tome više ovdje), što ostavlja relativno malo vremena za nastajanje velikih genetskih razlika. No, usporedba između divljih rođaka i pasa ima smisla, jer životinjama poput vuka, kojota ili čaglja - nos omogućava preživljavanje!
Međutim, bilo bi zanimljivo usporediti radne i izložbene pse iste pasmine, a osim toga, bez da istraživanje testira pse na terenu, gdje bi neke pasmine mogle nadmašiti druge u lovu ili potrazi za divljači, tartufima, ljudima, eksplozivom, narkoticima ili – kao naš domaći tim – arheološkim grobovima, teško će u svoju tezu uvjeriti mnoge od nas koji imamo pse ljubimce, a još teže one s radnim psima.
Ukratko, istraživanje zaključuje da svi psi njuše jednako, ali su neki uspješniji samo zbog izdržljivosti, sposobnosti treniranja ili želje da ugode ljudima, odnosno, da su zapravo zainteresirani za korištenje svojih noseva kako bi pomogli ljudima...
Doduše, istraživanje još nije recenzirano, što je postupak koji znanstvani radovi moraju inače proći prije objevljivanja ili barem prije nego ih se uzme za ozbiljno.
I sve to zvuči vrlo zanimljivo, ali dok testiranje ne provedu na pravim, živim psima koji NISU trenirani za rad, te dok ovaj znanstveni članak nije recenziran od strane mjerodavnih stručnjaka, ja ću još čekati da me razuvjere.
Na primjer, zašto Vila (mali engleski hrt - Whippet) zadnja (u odnosu na moja druga dva psa, Parson russellicu Joy i mješanku Pixie) nanjuši mrvcu kad Jegeru padne u kuhinji, ali prva vidi vjevericu na lijeski? Naime, prije pasmina psi su se (i zbog podneblja – primjerice hrt, ali i zbog ljudskog djelovanja) podijelili na tipove (lovački, pastirski, ovčarski, ratni, čuvari itd. – više o tome pročitajte ovdje), ali pitanje je mogu li se te razlike "upisati" u genetski kod tako brzo – ako uzmemo u obzir da su najraniji tipovi različitih pasa stari svega nekoliko tisuća godina, bar koliko za sada znamo?
Mene bi osobno pogotovo jaaako zanimalo kako objašnjavaju da biglovi i slične pasmine idu za nosom i kad to NE želimo? Vlasnici bigla, znate o čemu pričam, zar ne?
Prevela iz časopisa Science, priredila, dvojbe dodala i razmišljala: Rujana Jeger
P.S.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst i ako smatrate da ova stranica pomaže ljubimcima i njihovim ljudima da se bolje razumiju - slobodno ga podijelite na društvenim mrežama.
A ukoliko želite, možete mi platiti i virtualnu kavicu :) (kliknite na sliku)