Što nasilje nad životinjama govori o nama?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
Da, rekla sam da ovaj tjedan odmaram, ali ne mogu šutjeti.
Upravo sam saznala kako se jednoj dragoj prijateljici dogodilo nešto što je vjerojatno najgora noćna mora svakog psoljupca – ukrali su joj slijepog psa iz zatvorenog dvorišta i ubili ga. Upravo je nađen s ogromnom ranom na boku. Još se nisam oporavila od prizora otvorene lubanje psa kog je jedna starija žeska osoba pokušala zatući sjekirom, a neki dan sam pričala s prijateljem kod kojega je na oporavku pas kojeg je netko redom otrovao, ubo nožem i pretukao a jučer sam vidjela fotografije kuje koju je prvo netko prebio letvom i na kraju joj ugurao petardu u usta. Fotografije svih ovih navedenih pasa se nalaze u galeriji ispod teksta, ali vas upozoravam da nisu za one nježna srca i slabog želuca.
Svi osim psa moje prijateljice su preživjeli zahvaljujući dobrim ljudima koji su se pobrinuli da nađu pomoć ne razmišljajući o vlastitom trošku.
No da stvar bude gora, ovo zadnje nedjelo počinili su klinci – djeca predtinejdžerskog i tinejdžerskog uzrasta. Upravo za i zbog njih sam napisala ovaj tekst.
Ovaj veseli prizor je možda zadnje što je mnogi ubijeni pas vidio - mislite da se šalim? Čitajte dalje.
John Locke je još prije skoro 200 godina rekao kako „Oni koji uživaju u patnji i uništenju inferiornih bića neće biti sućutni ili benigni ni prema onima svoje vrste“ a Margaret Mead je 1964. godine upozorila da mučenje životinja u djetinjstvu može biti pokazatelj budućeg antisocijalnog ponašanja.
Zlostavljanje životinja i međuljudsko nasilje imaju mnoge zajedničke karakteristike - žrtve su živa bića koja osjećaju bol i patnju koju jasno pokazuju stoga je ne samo moguće već i potrebno s njima suosjećati, a da ne pričamo da mogu i umrijeti od nanesenih ozljeda. Zašto je to bitno?
Pa zato što su u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji organizacije za zaštitu djece proizašle upravo iz organizacija za zaštitu životinja, što zapravo ukazuje da su isti oni koji su zlostavljali životinje također zlostavljali i djecu, odnosno da su djeca koja su zlostavljala životinje, vidjeti ćemo - i sama u većini slučajeva bila žrtve. Postoji naravno i povezanost mučenja životinja i drugih oblika poremećaja u ponašanju, osobito agresije, kod djece i mladih.
Pa tako postoji veza između mučenja životinja u djetinjstvu te stavova o prihvaćanju međuljudskog nasilja kao što je fizičko kažnjavanje djece i nasilje nad ženama. Naime, mučenje životinja u djetinjstvu često upozorava na teškoće u odrastanju tog djeteta ili narušene odnose u djetetovoj okolini, to jest upravo obitelji....
Mnogi teoretičari također upozoravaju na opasnost da će djeca koja pokazuju povećanu sklonost nasilju nad životinjama češće biti nasilna i prema ljudima. Kliničke studije mladih s poremećajima u ponašanju i istraživanja koja se bave počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja potvrđuju povezanost između mučenja životinja
u djetinjstvu i međuljudskog nasilja, kako u djetinjstvu, tako i u kasnijem životu. Zatim, istraživanja o povezanosti nasilja nad ljudima i životinjama najčešće povezuju nasilničko ponašanje s poremećajima u ponašanju i nerazvijenim socijalnim vještinama kao što su vještine suosjećanja, primjerenog iskazivanja emocija ili kontrole ljutnje te odrastanjem u okruženju koje podržava nasilje...kužite kuda idem s ovim?
No ako ste mislili da se to dešava samo "njima", tamo nekim manjinama, ovako je izgledalo jedno američko istraživanje 2000. godine na uzorku studenata psihologije i sociologije, njih 267 od kojih su dvije trećine žene:
49,1% ispitanika je na neki način bilo izloženo mučenju životinja, od čega je
45% vidjelo mučenje životinja, a njih
17,6% je i samo mučilo životinje.
Ovo istraživanje je potvrdilo da je većina onih koji su sami mučili životinje također vidjela i druge kako to čine. Istraživanja pokazuju da muški ispitanici češće muče životinje, ali. Ali....
Oni su češće i izloženi prizoru u kojem netko drugi pred njima muči životinje.
Ispitanici kao dob u kojoj su mučili životinje najčešće navode razdoblje adolescencije, a tek neznatno rjeđe dob između 6 i 12. Međutim, mnogi će zaključiti da je to dob koje se ispitanici sjećaju pa pretpostaviti kako su tada već namjerno i voljno postupali....vidjeti ćemo da to ne mora biti tako.
Neosporno je da djeca mlađe dobi mogu mučiti životinje nesvjesna da čine nešto pogrešno ili bolno prema drugim bićima, stoga su upravo to trenuci za učenje i tada je presudna uloga roditelja.
Nikada neću zaboraviti kako sam, s jedno 2 godine, ako se moja majka dobro sjeća - prstom gnječila mrave na plastičnom stolnjaku malog stana u Zapruđu. "Mav!" rekla bih i zgnječila ga. "Mav!" i zgnječila bi sljedećeg - ja se toga točno sjećam. Sjećam se kako je mama sjela pred mene i pitala me zašto to radim. "Deda jadi!" rekla sam. U stanovima u Zapruđu je bilo dosta mrava, onih malih, žutih i uvijek bi se neki prošvercao na stol kada bismo jeli pa bi ga djed zgnječio i rukom samo "pomeo" na pod.
"Njih to jako, jako boli, nemoj to raditi!", objasnila mi je mama. Nije se upuštala u koncept smrti, bilo je dovoljno da jako jako boli jer sam već tada bila pala i rasjekla glavu na radijator i jako sam dobro znala što je bol. Znate kako danas brišem površine na kojima se zateknu mravi? Na moru, na primjer? Metlicom. Ili kistom za šminku. Naprosto ih ne mogu ubiti - to je lekcija koju nikada nisam zaboravila.
Naime, empatija (kao što je vidljivo iz mog primjera) nije nešto što čovjek "ima samo po sebi" - empatiju se uči. Roditelji moraju djeci svojim primjerom i jasnim uputama pomoći da razvije empatiju. Ako nasilničko ponašanje bude odobreno (ili čak samo ignorirano) postoje realne šanse da preraste u tipičan način ponašanja, a samim time i razvijanja drugih oblika nasilja te eskalacije - u nasilje prema ljudima, na primjer.
Nadalje, prisutnost nasilničkog ponašanja prema životinjama indikator je dječjeg psihopatološkog razvoja u brojnim dijagnostičkim materijalima kojima se služe psiholozi i psihijatri kao što su Međunarodna klasifikacija bolesti, Američka klasifikacija psihičkih poremećaja ili Child Behavior Check List. Postoji čak i dijagnostički instrument CAAI - Children and Animals (Cruelty to Animals) Assessment Inventory, a u Američku klasifikaciju psihičkih poremećaja DSM–III-R je 1987. godine dodana fizička agresivnost prema životinjama kao jedan od indikatora poremećaja u ponašanju. Revidirana klasifikacija DSM-IV uključuje već i skupinu simptoma nazvanih „agresija prema ljudima i životinjama“ koji su indikatori poremećaja u ponašanju. Naravno da u smislu dijagnostike, zlostavljanje životinja varira prema učestalosti i ozbiljnosti nasilja, a stručnjaci razlikuju se razvojno nezrelo ponašanje od hotimičnog mučenja životinja.
Psihijatri su čak klasificirali faktore za mučenje životinja kod djece i mladih koji imaju razvojno-psihološku pozadinu:
• Znatiželja i istraživanje (kad životinju ubija maleno dijete ili dijete s razvojnim teškoćama u procesu istraživanja - a nitko mu ne kaže da je to krivo).
• Vršnjački pritisak (kad vršnjaci vrše pritisak na mladu osobu da muči životinju ili to zahtijevaju kao oblik inicijacije u vršnjačku skupinu).
• Popravljanje vlastitog raspoloženja (dijete zlostavlja životinju kako bi utjecalo na svoje emocije npr. dosadu ili depresiju).
• Zadovoljavanje seksualnih potreba (nedavno iskazano kroz slučaj dobrostojećeg Hrvata i katolika iz Zagreba protiv kojeg je nedavno podnesena prijava za seksualno zlostavljanje svoja dva psa - toliko o tome da samo "oni""drugi" rade grozne stvari)
• Prisila na zlostavljanje (moćniji pojedinac prisiljava dijete da zlostavlja životinju).
• Emocionalna vezanost uz životinju (na primjer, dijete ubije životinju kako bi spriječilo da životinju muče druge osobe).
• Fobije (dijete iz straha napada životinju).
• Identifikacija s vlastitim zlostavljačem (viktimizirano dijete može pokušati uspostaviti osjećaj kontrole nad situacijom i osjećaj osobne moći zlostavljajući životinju koja je nemoćna). Na taj način dijete može proživljavati vlastito traumatsko iskustvo („glumiti“ traumatsku situaciju koja mu se dogodila postavljanjem životinje u ulogu žrtve).
• Oponašanje (oponašanje ponašanja koja su vidjeli kod odraslih - a ako stalno to gledaju, normalno da ponavljaju).
• Samoozljeđivanje (korištenje životinjom kako bi se vlastitu tijelu nanijela ozljeda).
• Korištenje životinjom kao sredstvom za emocionalno zlostavljanje drugih ljudi kako bi se na taj način djelovalo na te ljude.
Dakle, definitivno postoji povezanost djetetovog mučenja životinja s nepoželjnim pojavama ili proživljenim traumatskim iskustvima kao što su izloženost nasilju u obitelji, tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje djece te poremećaji djetetovog ponašanja. Pa tako prema jednom autoru (Fridrich) ispada da je 35% dječaka koji su bili seksualno zlostavljani i samo zlostavljalo životinje, dok je među dječacima koji nisu bili žrtve seksualnog zlostavljanja životinje zlostavljalo tek 5% dječaka....
Ne znam za vas, ali ja sam se naježila.
E sad - vidjeli smo da se empatija uči, a kada okolina tolerira, podržava ili čak potiče nasilno dječje ponašanje prema životinjama i ne uči dijete drugačijem ponašanju, djetetu nasilje prema životinjama može postati uobičajeni obrazac ponašanja. No tko empatiju nema, ne može je niti prenijeti drugome.
I na kraju, ne zaboravimo da je utvrđeno da su obitelji u kojima su zlostavljane životinje obično poznate sustavima socijalne skrbi i pravosuđa - prema istraživanju provedenom u SAD, koja je trenutno, eto, vodeća svjetska sila i "ideal" kojem ostale države streme - u obiteljima u kojima su zlostavljane životinje učestalo se fizički zlostavljaju i djeca: u 88% takvih slučajeva prisutno je i zlostavljanje kućnih ljubimaca, iz čega se zaključuje da su zlostavljani kućni ljubimci često indikator drugih oblika obiteljskog nasilja, a pogotovo su dječaci koje su očevi češće fizički kažnjavali znatno češće bili nasilni prema životinjama.
Djeca izložena prizorima mučenja životinja odgajana su u općenito manje sigurnom i agresivnijem okruženju u kojem se odrasli pred njima ili prema njima nasilno ponašaju. Izloženost tome može učiniti da dijete prihvaća i opravdava nasilje ili da ga i samo počinje činiti.....više o tome možete naći ovdje.
A na kraju tog našeg okrutnog ljudskog lanca (i lanca nasilja i doslovnog željeznog lanca) uvijek nadrapaju - psi.
I na kraju, kako to promijeniti?
Dobro pitanje.
Odgojem djece, edukacijom, učenjem empatije - nemojmo misliti da će to za nas (ili "njih") obaviti vrtić, škola ili država.
Za odrasle možda više nema druge nego da ih se zakonski kazni - no za mlade i djecu vjerujem da još nije kasno....
P.S.
Kujica iz naše priče sretno je udomljena i sada živi u Zagrebu! Naša suradnica Zrinka Bojanić, trenerica iz udruge Dog Dancing Team donirala je nekoliko radnih sati udomiteljici, no vidjele su se samo dva puta - ne samo zato što nekim čudom kujica nije istraumatizirana, već je i udomiteljica prirodni talent za pse!
Da, rekla sam da ovaj tjedan odmaram, ali ne mogu šutjeti.
Upravo sam saznala kako se jednoj dragoj prijateljici dogodilo nešto što je vjerojatno najgora noćna mora svakog psoljupca – ukrali su joj slijepog psa iz zatvorenog dvorišta i ubili ga. Upravo je nađen s ogromnom ranom na boku. Još se nisam oporavila od prizora otvorene lubanje psa kog je jedna starija žeska osoba pokušala zatući sjekirom, a neki dan sam pričala s prijateljem kod kojega je na oporavku pas kojeg je netko redom otrovao, ubo nožem i pretukao a jučer sam vidjela fotografije kuje koju je prvo netko prebio letvom i na kraju joj ugurao petardu u usta. Fotografije svih ovih navedenih pasa se nalaze u galeriji ispod teksta, ali vas upozoravam da nisu za one nježna srca i slabog želuca.
Svi osim psa moje prijateljice su preživjeli zahvaljujući dobrim ljudima koji su se pobrinuli da nađu pomoć ne razmišljajući o vlastitom trošku.
No da stvar bude gora, ovo zadnje nedjelo počinili su klinci – djeca predtinejdžerskog i tinejdžerskog uzrasta. Upravo za i zbog njih sam napisala ovaj tekst.
Ovaj veseli prizor je možda zadnje što je mnogi ubijeni pas vidio - mislite da se šalim? Čitajte dalje.
John Locke je još prije skoro 200 godina rekao kako „Oni koji uživaju u patnji i uništenju inferiornih bića neće biti sućutni ili benigni ni prema onima svoje vrste“ a Margaret Mead je 1964. godine upozorila da mučenje životinja u djetinjstvu može biti pokazatelj budućeg antisocijalnog ponašanja.
Zlostavljanje životinja i međuljudsko nasilje imaju mnoge zajedničke karakteristike - žrtve su živa bića koja osjećaju bol i patnju koju jasno pokazuju stoga je ne samo moguće već i potrebno s njima suosjećati, a da ne pričamo da mogu i umrijeti od nanesenih ozljeda. Zašto je to bitno?
Pa zato što su u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji organizacije za zaštitu djece proizašle upravo iz organizacija za zaštitu životinja, što zapravo ukazuje da su isti oni koji su zlostavljali životinje također zlostavljali i djecu, odnosno da su djeca koja su zlostavljala životinje, vidjeti ćemo - i sama u većini slučajeva bila žrtve. Postoji naravno i povezanost mučenja životinja i drugih oblika poremećaja u ponašanju, osobito agresije, kod djece i mladih.
Pa tako postoji veza između mučenja životinja u djetinjstvu te stavova o prihvaćanju međuljudskog nasilja kao što je fizičko kažnjavanje djece i nasilje nad ženama. Naime, mučenje životinja u djetinjstvu često upozorava na teškoće u odrastanju tog djeteta ili narušene odnose u djetetovoj okolini, to jest upravo obitelji....
Mnogi teoretičari također upozoravaju na opasnost da će djeca koja pokazuju povećanu sklonost nasilju nad životinjama češće biti nasilna i prema ljudima. Kliničke studije mladih s poremećajima u ponašanju i istraživanja koja se bave počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja potvrđuju povezanost između mučenja životinja
u djetinjstvu i međuljudskog nasilja, kako u djetinjstvu, tako i u kasnijem životu. Zatim, istraživanja o povezanosti nasilja nad ljudima i životinjama najčešće povezuju nasilničko ponašanje s poremećajima u ponašanju i nerazvijenim socijalnim vještinama kao što su vještine suosjećanja, primjerenog iskazivanja emocija ili kontrole ljutnje te odrastanjem u okruženju koje podržava nasilje...kužite kuda idem s ovim?
No ako ste mislili da se to dešava samo "njima", tamo nekim manjinama, ovako je izgledalo jedno američko istraživanje 2000. godine na uzorku studenata psihologije i sociologije, njih 267 od kojih su dvije trećine žene:
49,1% ispitanika je na neki način bilo izloženo mučenju životinja, od čega je
45% vidjelo mučenje životinja, a njih
17,6% je i samo mučilo životinje.
Ovo istraživanje je potvrdilo da je većina onih koji su sami mučili životinje također vidjela i druge kako to čine. Istraživanja pokazuju da muški ispitanici češće muče životinje, ali. Ali....
Oni su češće i izloženi prizoru u kojem netko drugi pred njima muči životinje.
Ispitanici kao dob u kojoj su mučili životinje najčešće navode razdoblje adolescencije, a tek neznatno rjeđe dob između 6 i 12. Međutim, mnogi će zaključiti da je to dob koje se ispitanici sjećaju pa pretpostaviti kako su tada već namjerno i voljno postupali....vidjeti ćemo da to ne mora biti tako.
Neosporno je da djeca mlađe dobi mogu mučiti životinje nesvjesna da čine nešto pogrešno ili bolno prema drugim bićima, stoga su upravo to trenuci za učenje i tada je presudna uloga roditelja.
Nikada neću zaboraviti kako sam, s jedno 2 godine, ako se moja majka dobro sjeća - prstom gnječila mrave na plastičnom stolnjaku malog stana u Zapruđu. "Mav!" rekla bih i zgnječila ga. "Mav!" i zgnječila bi sljedećeg - ja se toga točno sjećam. Sjećam se kako je mama sjela pred mene i pitala me zašto to radim. "Deda jadi!" rekla sam. U stanovima u Zapruđu je bilo dosta mrava, onih malih, žutih i uvijek bi se neki prošvercao na stol kada bismo jeli pa bi ga djed zgnječio i rukom samo "pomeo" na pod.
"Njih to jako, jako boli, nemoj to raditi!", objasnila mi je mama. Nije se upuštala u koncept smrti, bilo je dovoljno da jako jako boli jer sam već tada bila pala i rasjekla glavu na radijator i jako sam dobro znala što je bol. Znate kako danas brišem površine na kojima se zateknu mravi? Na moru, na primjer? Metlicom. Ili kistom za šminku. Naprosto ih ne mogu ubiti - to je lekcija koju nikada nisam zaboravila.
Naime, empatija (kao što je vidljivo iz mog primjera) nije nešto što čovjek "ima samo po sebi" - empatiju se uči. Roditelji moraju djeci svojim primjerom i jasnim uputama pomoći da razvije empatiju. Ako nasilničko ponašanje bude odobreno (ili čak samo ignorirano) postoje realne šanse da preraste u tipičan način ponašanja, a samim time i razvijanja drugih oblika nasilja te eskalacije - u nasilje prema ljudima, na primjer.
Nadalje, prisutnost nasilničkog ponašanja prema životinjama indikator je dječjeg psihopatološkog razvoja u brojnim dijagnostičkim materijalima kojima se služe psiholozi i psihijatri kao što su Međunarodna klasifikacija bolesti, Američka klasifikacija psihičkih poremećaja ili Child Behavior Check List. Postoji čak i dijagnostički instrument CAAI - Children and Animals (Cruelty to Animals) Assessment Inventory, a u Američku klasifikaciju psihičkih poremećaja DSM–III-R je 1987. godine dodana fizička agresivnost prema životinjama kao jedan od indikatora poremećaja u ponašanju. Revidirana klasifikacija DSM-IV uključuje već i skupinu simptoma nazvanih „agresija prema ljudima i životinjama“ koji su indikatori poremećaja u ponašanju. Naravno da u smislu dijagnostike, zlostavljanje životinja varira prema učestalosti i ozbiljnosti nasilja, a stručnjaci razlikuju se razvojno nezrelo ponašanje od hotimičnog mučenja životinja.
Psihijatri su čak klasificirali faktore za mučenje životinja kod djece i mladih koji imaju razvojno-psihološku pozadinu:
• Znatiželja i istraživanje (kad životinju ubija maleno dijete ili dijete s razvojnim teškoćama u procesu istraživanja - a nitko mu ne kaže da je to krivo).
• Vršnjački pritisak (kad vršnjaci vrše pritisak na mladu osobu da muči životinju ili to zahtijevaju kao oblik inicijacije u vršnjačku skupinu).
• Popravljanje vlastitog raspoloženja (dijete zlostavlja životinju kako bi utjecalo na svoje emocije npr. dosadu ili depresiju).
• Zadovoljavanje seksualnih potreba (nedavno iskazano kroz slučaj dobrostojećeg Hrvata i katolika iz Zagreba protiv kojeg je nedavno podnesena prijava za seksualno zlostavljanje svoja dva psa - toliko o tome da samo "oni""drugi" rade grozne stvari)
• Prisila na zlostavljanje (moćniji pojedinac prisiljava dijete da zlostavlja životinju).
• Emocionalna vezanost uz životinju (na primjer, dijete ubije životinju kako bi spriječilo da životinju muče druge osobe).
• Fobije (dijete iz straha napada životinju).
• Identifikacija s vlastitim zlostavljačem (viktimizirano dijete može pokušati uspostaviti osjećaj kontrole nad situacijom i osjećaj osobne moći zlostavljajući životinju koja je nemoćna). Na taj način dijete može proživljavati vlastito traumatsko iskustvo („glumiti“ traumatsku situaciju koja mu se dogodila postavljanjem životinje u ulogu žrtve).
• Oponašanje (oponašanje ponašanja koja su vidjeli kod odraslih - a ako stalno to gledaju, normalno da ponavljaju).
• Samoozljeđivanje (korištenje životinjom kako bi se vlastitu tijelu nanijela ozljeda).
• Korištenje životinjom kao sredstvom za emocionalno zlostavljanje drugih ljudi kako bi se na taj način djelovalo na te ljude.
Dakle, definitivno postoji povezanost djetetovog mučenja životinja s nepoželjnim pojavama ili proživljenim traumatskim iskustvima kao što su izloženost nasilju u obitelji, tjelesno kažnjavanje i zlostavljanje djece te poremećaji djetetovog ponašanja. Pa tako prema jednom autoru (Fridrich) ispada da je 35% dječaka koji su bili seksualno zlostavljani i samo zlostavljalo životinje, dok je među dječacima koji nisu bili žrtve seksualnog zlostavljanja životinje zlostavljalo tek 5% dječaka....
Ne znam za vas, ali ja sam se naježila.
E sad - vidjeli smo da se empatija uči, a kada okolina tolerira, podržava ili čak potiče nasilno dječje ponašanje prema životinjama i ne uči dijete drugačijem ponašanju, djetetu nasilje prema životinjama može postati uobičajeni obrazac ponašanja. No tko empatiju nema, ne može je niti prenijeti drugome.
I na kraju, ne zaboravimo da je utvrđeno da su obitelji u kojima su zlostavljane životinje obično poznate sustavima socijalne skrbi i pravosuđa - prema istraživanju provedenom u SAD, koja je trenutno, eto, vodeća svjetska sila i "ideal" kojem ostale države streme - u obiteljima u kojima su zlostavljane životinje učestalo se fizički zlostavljaju i djeca: u 88% takvih slučajeva prisutno je i zlostavljanje kućnih ljubimaca, iz čega se zaključuje da su zlostavljani kućni ljubimci često indikator drugih oblika obiteljskog nasilja, a pogotovo su dječaci koje su očevi češće fizički kažnjavali znatno češće bili nasilni prema životinjama.
Djeca izložena prizorima mučenja životinja odgajana su u općenito manje sigurnom i agresivnijem okruženju u kojem se odrasli pred njima ili prema njima nasilno ponašaju. Izloženost tome može učiniti da dijete prihvaća i opravdava nasilje ili da ga i samo počinje činiti.....više o tome možete naći ovdje.
A na kraju tog našeg okrutnog ljudskog lanca (i lanca nasilja i doslovnog željeznog lanca) uvijek nadrapaju - psi.
I na kraju, kako to promijeniti?
Dobro pitanje.
Odgojem djece, edukacijom, učenjem empatije - nemojmo misliti da će to za nas (ili "njih") obaviti vrtić, škola ili država.
Za odrasle možda više nema druge nego da ih se zakonski kazni - no za mlade i djecu vjerujem da još nije kasno....
P.S.
Kujica iz naše priče sretno je udomljena i sada živi u Zagrebu! Naša suradnica Zrinka Bojanić, trenerica iz udruge Dog Dancing Team donirala je nekoliko radnih sati udomiteljici, no vidjele su se samo dva puta - ne samo zato što nekim čudom kujica nije istraumatizirana, već je i udomiteljica prirodni talent za pse!
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
https://rujanajeger.com/index.php/razno/item/561-sto-nasilje-nad-zivotinjama-govori-o-nama#sigProGalleria21db89ec86
https://rujanajeger.com/index.php/razno/item/561-sto-nasilje-nad-zivotinjama-govori-o-nama#sigProGalleria21db89ec86