Traži se Koda! Pismo neutješne obitelji Bašić
- font size decrease font size increase font size
Mislim da nema potrebe za uvodom – u inbox Pasjeg života neki dan je sletjelo ovo pismo – točnije apel za pomoć:
Bok, Rujana
Pišem ovo pismo u nadi da će što više ljudi saznati za nestanak našeg obiteljskog psa Kode i da će možda nepoznat netko kod koga se možda naš Koda nalazi pročitati ovo i shvatiti koliko nam nedostaje naša pasja ljubav....
Opirao sam se kupnji psa. Mislio sam da nas je doma dovoljno. Cure su mislile drugačije. Dovele su ga. I onda kaj je tu, tu je....jako malo vremena treba da ti se takvo štene podvuče pod kožu, da ga zavoliš. Jako.
Pravi razlog zakaj je Koda kupljen ne znam. Možda su nam životi postali šupljikavi, pa nam je trebal kakav bedak da ih malo popuni... Možda je razlog bila naša 13 god stara kćerkica, mezimica, koja je počela imati problema s pubertetom. No, da sad ne ulazimo u nepotrebne psihoanalize - supruga, glas zdravijeg razuma, a i ja mislili smo kako će pas kod nje pobuditi kakav takav osjećaj odgovornosti, kako će brinući se za to biće naša mala postati bolja osoba i kako će joj Koda pomoći da se izvuče iz problema i stekne samopuzdanje.
Kako god, nekih dramatičnih promjena i nije bilo, međutim obaveza šetanja, hranjenja ili naprosto izvođenja bedastoća s Kodom ipak su donijele neke nove momente - čini se da je i mala bar malo postala odgovornija, rekli bismo u roditeljskom žargonu – bolja.
I tak’, Koda je brzo postal punopravni član obitelji, jednakiji među jednakima, član s ipak malo više privilegija od nas ostalih. No nije se baš sve vrtilo oko njega. I dalje smo mama i ja bojevali s izostancima u školi, ne tak’ sjajnim ocjenama, muljanjem oko izlazaka i svim ostalim slatkim pubertetskim glupostima. Pa onda, normalne svađe oko toga ko bu Kodu vodil van kad je pljusak, ko kad je sunce prejako, ko po snjegu, noći, ujutro... ma sve kak zapravo i treba biti, normalno za jednu malu psoljubačku familijicu.
A Koda je sve to skupa dobro podnosio, mislil je valjda da to mora biti tak. Nije pokazivao agresivnost ni doma, ni vani. Podnosio je i naše svađe i prepirke, al isto tako i mirno knjavao na trosjedu zajedno s nama... uz film, kokice i sl. Kužil je kad smo u bedu, a bogami i kad bu od nas izvukao najviše ljubavi.
Sve u svemu Koda je postajao sve bolji i bolji pas. Ok, možda malo razmažen, al kaj sad... Trosjed, knjige s police, moj pasoš, tepisi, noge stolaca, itd., uskoro su mu prestali biti interesantni. Kako je rastao, u periodima dok je bio sam doma, sve je manje ili zadnjih 5-6 mjeseci nikako, pravio štetu. Znao je da je Mina valjda u školi, da supruga i ja radimo i čekao je na svoj red... obilazak livade na Trešnjevki, klopu, kaj već. Strpljivo čekao. Ponekad sam se i čudio koliko je zapravo malo sranja složil, i kak je brzo savladal obavljanje nužde vani... ridžbeci su uostalom i poznati po tom.
Negdje tamo oko njegove prve godine ipak smo potražili savjete trenera za pse. Možda više zbog nas samih, ne toliko zbog Kode. Da se pripremimo na još jedan pubertet, ovaj put pseći. I to je prošlo u redu. Trener je hvalio Kodinu inteligenciju i poslušnost, naplatio tih nekoliko sati, i ta je epizoda minula. Ma sve nekak normalno, bez problema.
A onda su ipak krenuli problemi...
Supruzi je umro otac, i u jednom momentu nismo znali kuda s psom. Trebalo je pohvatati sve te obaveze vezane uz sprovod, karmine... otići na dva dana iz Zagreba... i odlučili smo Kodu ostaviti u hotelu za pse. Dva dana, tri noći. Po prvi put. Dok pritisak malo ne prođe... Pansion za pse u okolici Dugog sela za koji smo se odlučili je na kraju ispao vrlo loš izbor (ovdje pročitajte odgovor vlasnice pansiona na ovo pismo).
Koda je pobjegao.
Jedan moj poznanik smatra da je prodan.
Ludo? Možda, a možda i ne.
Štene poput Kode vrijedi od 1000 pa i do 1600 eura, a kao 19 mjesečni i potentan pas iz šampionskog legla, odličnog pedigrea - vjerojatno i dvostruko toliko. Štos je u tome što u ovih dva mjeseca nismo dobili niti jednu Kodinu sliku. Sve dojave su bile takve kakve jesu, reagirali smo na apsolutno svaku, ali nitko nam nije mogao 100% potvrditi da je to Koda. Nitko, osim ljudi iz hotela. Poslano nam je sigurno dvadesetak fotki, ako ne i više, s raznih strana... al’ Kode nema ni na jednoj. Koda je u zemlju propal.
Nego da se vratimo u prve dane poslije tog 27. rujna kada je Koda, kako kažu - pobjegao. Vlasnica pansiona obavijestila nas je tu večer da je pas pobjegao.
Večer kad smo se vraćali sa sprovoda, večer prije jutra, jutra kojeg sam morao pokupiti Kodu.
Kćerkica i ja otišli smo u selo gdje je hotel i proveli tamo nekoliko sati u noćnoj potrazi. Bez rezultata.
Istovremeno je supruga, koja nije bila u Zagrebu, počela obavještavati frendove na fejsu, nazvala radio Sljeme i 101, obavijestila SUZA-u...
Vlasnica hotela uključila se u takve objave tek dva dana kasnije.
Sljedećih dana počinju dojave:
Koda je viđen u centru Dugoga Sela, kod Lidla, na jugu, ide za Rugvicu, sjeverno pod Martinbregom.... ide za Sesvete, Ikeu. Zelinu...
Gdje smo ljepili plakate, tamo su ga ljudi viđali.
I jurcali smo okolo na svaku dojavu, jer Koda je moćan pas, gonič, proći desetak kilometara dnevno ne predstavlja mu neki problem.
I tak, iz dana u dan.
A krug se širio.
Bili smo izgubljeni al opet se i nadali.
Uzeo sam dobar dio godišnjeg odmora i lutao istočnim dijelom Zagreba.
Satima.
Svakodnevno.
10-12 sati dnevno bio sam tamo, što u autu, što pješice.
I supruga je naravno provodila puno vremena tražeći Kodu.
Razgovarali smo s vlasnicima pasa u šetnji, ljudima koji rade na otvorenom, na štandovima, radnicima na gradilištima, prolaznicima, obilazili romska naselja, smetlišta itd., itd...
Bez rezultata.
Moj dojam je da se ljudi iz hotela nisu baš potrgali od posla.
Odštampali smo više od 1000 plakata u boji, dio sam dao i njima.
Mislili smo da je to dobar način kako proširiti informaciju.
Supruga i ja ljepili smo plakate po svim mogućim i nemogućim mjestima, vikendima su nam pomagali i prijatelji i familija, bezrezervno, bez ikakve naknade, razumije se.
A ljudi iz pansiona za pse - njih sveukupno troje, odrađivali su posao, poljepili naše plakate po glavnim cestama i vratili se svojim poslovima.
Nisu zalazili dublje u kvartove, to znam jer sam bio jako ljut i frustriran i na to sam posebno obraćao pažnju.
Sami nisu otisnuli, odštampali – niti jedan plakat, makar su nam rekli da su to učinili... Nisu angažirali ni pse tragače, ni dovoljno frendova na biciklima, kaj ja znam...
Dojave su i dalje stizale i bile su takve kakve su bile.
Kode nigdje.
Ili su ga ubili lovci, pa ga zakopali da izbjegnu kojekakva pravna sranja, ili ga je trknul auto pa se zavukao u neku grabu i krepal tam.
Ili su ga možda ulovili dečki koji se bave ilegalnim borbama pasa... u Gornjoj Dubravi, gdje li već... i na to su nas upozoravali vlasnici pasa u tom dijelu Zagreba. Dečki iz kvarta love mačke i pse lutalice pa ih bacaju u arenu, svojim ljubimcima za trening.
O tome mi je teško i misliti.
Ili je pak Kodu netko ipak uspio namamiti hranom i staviti mu lanac oko vrata nek kuću ćuva.
Ili je ipak Koda prodan. Još tamo 27. rujna, prodan je u Mađarsku, Ausriju, Bosnu, Srbiju....’ko zna. Impliciram? Da.
Pansion u kojem smo ostavili Kodu bivša je vikendica na kraju sela, ne baš idalno adaptirana za pse. Nema ni sigurnosne ograde, i znam da su ulazna vrata visoka tek 120 cm.
Ne znam kak sam bio toliko glup da ga ostavim tam.
Greška zbog neiskustva, makar mi je više od 50.
Te večeri vlasnica nam je pokazala mjesto gdje je Koda navodno zbrisao.
Provukao se kroz rupu u ogradi na visini od kakvih 120-140 cm. Ta je rupa bila prikrivena tek nekakvom ceradom, koja pak nije bila ni špagom učvršćena.
Ispod toga stajao je stol i stolica, valjda da mu bude lakše pobjeći. Koda je pas od 45 kila, dakle ne može se baš provući kroz bilo kakvu rupu.
“Tup!!! To sam čula, i Kode više nema. Sori.” Tak’ je to rekla mlada dama.
Nekak’ sam si to zapamtil.
I kaj sad? Nekoliko puta, oko 5-6, stavili smo oglase u novine. Obavijestili smo desetak radio stanica, u nekoliko navrata, pa veterinare, Veterinarsku komoru, lovce, Interventnu policiju sa psima u Dugom Selu, Kinološki savez, Dumovec, razne udruge za pse, i kaj ja znam koga sve ne... polijepili smo i podijelili plakate od Hrebineca do Rugvice, od istoka Dugog Sela do Sesveta. Od Zeline i Kašine preko Čučerja, Maksimira, Borongaja, Šalate sve do Krešimirca i Džamije. Potrošili smo više od 7 rezervara benzina - ja, a supruga u očevom autu barem 4.
Pa fejs...
Dobri ljudi s livade Trešnjevka otvorili su i stranicu o Kodi.
Rezultata nije bilo.
Dojava mnogo, nažalost krivih.
Sav taj angažman od strane osoblja pansiona je izostao.
Imali su svoje poslove.
U prvim danima još su možda i provodili sat dva na terenu, posije sve manje... pa onda nikako.
Za ilustraciju, jedno jutro dobili smo dojavu da je Koda viđen ispred mjesne zajednice Klaka. Prenoćio je tamo na ovelikom otiraču, u zavjetrini zakonjen i od kiše. Drugu večer supruga i ja vratili smo se tamo s nadom da će opet doći, na to toplije, suho mjesto. Objesili smo kćerinu staru majicu zbog mirisa i pobacali uokolo slastice koje voli. I čekali smo 5-6 sati.
U neko doba vlasnica pansiona za pse i njezin dečko sparkali su se svega par metar od nas iako su znali da smo tu. Proveli su tamo 2-3 sata, uz povremene, parminutne šetnje, i onda se pokupili i otišli.
Koga vraga su tamo uopće radili?
Možda su htjeli pokazati da se trude. Kasnije se utvrdilo da pas koji je tamo spavao vjerojatno nije bio Koda.
Na početku priče netko vrlo dobro upućen u cijeli slučaj otvorio je profil na fejsu. I počeo oštro opanjkavati Kodu.
Te pas nije dovoljno socijaliziran, ta pas je ovakav, te pas je onakav...
Onog momenta kada neki pansion, hotel ili smještaj preuzima brigu za psa, preuzima su i odgovornost za tog psa. Ma kakav taj pas bio. Hoteli i pansioni za pse to uredno naplaćuju.
Je li to bio lažni profil?
Ne znam.
A Koda je ustvari vrlo poslušan pas. Jako, jako privržen familiji, uostalom ko i svi ridžbeci. Najmanje 30-ak vlasnika pasa s livade na Trešnjevki, gdje je Koda od svog trećeg mjeeca provodio i više od 3 sata dnevno u igri s njihovim ljubimcima, potvrdit će to. Koda je izuzetno smiren i inteligentan pas, nadasve normalan.
Pas koji nikad nije bježao, pas koji je izbjegavao sukobe s drugim psima, plah a velik. Pas koji nikad, ama baš nikad nije pravio probleme.
Ukratko dobro odgojen pas.
Tridesetak dana od nestanka Kode, sasvim slučajno smo se posavjetovali s jednim policijskim inspektorom, također vlasnikom psa.
On je zapravo bio prvi koji nam je rekao da cijeli slučaj prijavimo... „Pa pas košta prilično novaca, možda je prodan.“ rekao je.
I otišla je supruga u policijsku stanicu Dugo Selo, i prijavila cijeli slučaj tamo, uredno, hladno, rekli bi službeno.
Od tada nam se osoblje hotela više ne javlja.
Istina, prvih su dana izražavali suosjećanje, brigu, čak spominjali i dronove kojima će ga tražiti. Hmm? Istovremeno na terenu ih nije bili dovoljno...
Nisu angažirali ni pse tragače od svojih prijatelja koji imaju firmu za baš takve slučajeve. Preskupa akvizicija?
Nije ih bilo dovoljno na terenu, trebali su pokrenuti desetak frendova na biciklima, nek jurcaju uokolo i razgovaraju sa što je moguće više ljudi da lakše lociramo psa.
Sve je to skupa izostalo.
Sve je to skupa, sad sam već i uvjeren u to, možda bila samo predstava.
I eto, razmišljali smo i o tužbi. Jedan smo dan skloni toj ideji, drugi da možda tužbu i ne treba dizati, nego se konačno pomiriti s tim da ga više nema.
U pismu koje smo poslali vlasnici pansiona pristojno smo naznačili količinu novca koji je potrošen zbog njihove neodgovornosti. A oprostili smo dobar dio.
O ljubavi i tuzi je bedasto pisati.
To nema cijenu.
Ljudi nam se javljaju i sugeriraju objavu imena i adrese pansiona.
Ne znam još što ćemo učiniti, ali cijela priča naprosto ne može ostati na rečenici „pojeo vuk magare...“
Našeg Kodu.
Koraci koje smo poduzeli od trenutka kada je Koda nestao:
1. Ja i kćerka smo odmah otišli na do pansiona da tražimo Kodu
2. Supruga je nazvala sve prijatelje da stave obavijest na svoje fb profile o nestanku psa
3. obaviješten je radio Sljeme i 101, sa radio Sljemena su se javili za 20 min da ih je nazvala slušateljica koja je vidjela takvog psa
4. sljedeći dan smo napravili plakate i počeli sa lijepljenjem po čitavom Dugom Selu
5. plakate smo stavljali na autobusna stajališta, željeznički kolodvor, pekare, parkovi, ispred škola, ambulante, kiosci i kafići (ne žele svi dozvoliti da se zalijepi plakat)
6. razgovarali smo sa radnicima na gradilištu, prodavačima na štandovima, policijskom patrolom
7. obavijestili smo lokalno lovačko društvo, veterinare na tom području
8. otišli smo u Dumovec i obavijestili ih o nestanku i ostavili plakat
9. obišli smo sva sela u okolici Dugog Sela i polijepili plakate
10. otišli smo u romska naselja i podijelili plakate
11. obavijestili smo veterinarku o nestanku Kode i rekli joj da makne status aktivan (valja provjeriti je li sistem prihvatio jer mi smo tek kasnije shvatili da nama nije)
12. nazvali smo Veterinarski komoru da provjerimo da li ako naša veterinarka stavi da Koda više nije "aktivan" da li to netko vidi u Varaždinu, njihov odgovor je da ne vidi jer u sistemu ne postoji mogućnost za to, što je malo čudno...kopirali smo Kodinu knjižicu sa svim podacima i poslali im par slika na mail da oni pošalju to svim veterinarima u hrvatskoj.
13. prijavili smo u HKS kako nitko ne bi mogao izvaditi duplikat po izlikom da je izgubljena (to se može ukoliko pas ima rodovnicu, stoga ih u slučaju gubitka psa treba odmah obavijestiti!)
14. otvorili smo njegovu stranicu na fb gdje smo stavljali slike i dojave koje smo dobili gdje su ga ljudi možda vidjeli
20. prijavili smo cijeli slučaj policiji, jer ako Kodu slučajno lupi auto i nastane šteta mi smo odgovorni za to i mi snosimo sve troškove - iako u ovom slučaju to nie tako jer je pas nestao dok je bio na čuvanju
21. ponudili smo nagradu (trenutno iznosi 6000 kuna)
22. svakodnevno ga tražimo, razgovaramo s ljudima, stavljamo plakate u pseće parkove
23. šaljemo mail na razne portale da stave na svoje stranice obavijest o nestanku
24. stavili smo obavijest u novine 6 puta
25. vlasnica hotela je platila oglas
26. vikendima smo se organizirali i tražili ga u grupama, došli su poznanici s livade gdje šetamo Kodu sa svojim psima da oni ostave svoj miris
27. ostavili smo naše osobne stvari i omiljene keksiće na mjestu na kojem se, navodno/možda zadržavao
28. polijepili smo plakate po pet shopovima
29. stalno dijelimo obavijest o nestanku i da se još traži po svim portalima koji imaju ikakve veze sa psima, pa eto – sada smo pisali i na Pasji život
30. ljude stalno treba podsjećati jer zaboravljaju ili naprosto ih više nije briga, stara vijest
Ukratko – u slučaju gubitka psa se pripremite na poprilične financijske troškove: benzin, cijena plakata za print A4 je 3kn, objave na fb ako želite da ih vidi više korisnika se plaćaju (boost post, moguće sa FB Page managera), pripremite se na emotivne uspone i padove, na ljude koji će vas napadati, na nadu da ćete se ujutro ustati i krenuti u potragu puni adrenalina i uvjereni da je danas taj dan kada ćete
naći svog psa a onda se vraćeti doma bez njega i biti će vam teško jer ćete imati osjećaj da ste ga iznevjerili i stalno ćete misliti: " ......ma samo da pogledam još u ovu ulicu, možda je tamo"....
I ujutro ćete početi sve iz početka: lijepiti plakate, pretraživati teren, gledati FB, međusobno se tješiti i nadati, nadati, nadati....
Ono prekrasno u cijeloj priči jer što smo upoznali puno ljudi koji nam nesebično pomažu - što savjetima, što djelima - neki samo isprintaju letke i lijepe ih okolo, drugi ga traže po kvartu za koji smo dobili dojavu taj dan....svima vama ljudi - od srca hvala!
Goran Bašić s obitelji
P.S.
Nedavno je HRT snimio prilog o Kodi koji možete pogledati ovdje!
Ukoliko je netko od vas koji čitate ove retke u protekla dva mjeseca u okolici Zagreba našao smeđeg kratkodlakog muškog psa s dlakom na leđima koja raste u suprotnom smjeru i zadržao ga, a izgleda kao ovaj na slikama - molimo tu osobu da se javi. Neće biti nikakvih posljedica, dapače – raspisana je nagrada. Možete to učiniti anonimno, preko mail kontakta na portalu Pasji život.
(*sve fotografije osim naslovnice su iz privatnog arhiva obitelji)
Bok, Rujana
Pišem ovo pismo u nadi da će što više ljudi saznati za nestanak našeg obiteljskog psa Kode i da će možda nepoznat netko kod koga se možda naš Koda nalazi pročitati ovo i shvatiti koliko nam nedostaje naša pasja ljubav....
Opirao sam se kupnji psa. Mislio sam da nas je doma dovoljno. Cure su mislile drugačije. Dovele su ga. I onda kaj je tu, tu je....jako malo vremena treba da ti se takvo štene podvuče pod kožu, da ga zavoliš. Jako.
Pravi razlog zakaj je Koda kupljen ne znam. Možda su nam životi postali šupljikavi, pa nam je trebal kakav bedak da ih malo popuni... Možda je razlog bila naša 13 god stara kćerkica, mezimica, koja je počela imati problema s pubertetom. No, da sad ne ulazimo u nepotrebne psihoanalize - supruga, glas zdravijeg razuma, a i ja mislili smo kako će pas kod nje pobuditi kakav takav osjećaj odgovornosti, kako će brinući se za to biće naša mala postati bolja osoba i kako će joj Koda pomoći da se izvuče iz problema i stekne samopuzdanje.
Kako god, nekih dramatičnih promjena i nije bilo, međutim obaveza šetanja, hranjenja ili naprosto izvođenja bedastoća s Kodom ipak su donijele neke nove momente - čini se da je i mala bar malo postala odgovornija, rekli bismo u roditeljskom žargonu – bolja.
I tak’, Koda je brzo postal punopravni član obitelji, jednakiji među jednakima, član s ipak malo više privilegija od nas ostalih. No nije se baš sve vrtilo oko njega. I dalje smo mama i ja bojevali s izostancima u školi, ne tak’ sjajnim ocjenama, muljanjem oko izlazaka i svim ostalim slatkim pubertetskim glupostima. Pa onda, normalne svađe oko toga ko bu Kodu vodil van kad je pljusak, ko kad je sunce prejako, ko po snjegu, noći, ujutro... ma sve kak zapravo i treba biti, normalno za jednu malu psoljubačku familijicu.
A Koda je sve to skupa dobro podnosio, mislil je valjda da to mora biti tak. Nije pokazivao agresivnost ni doma, ni vani. Podnosio je i naše svađe i prepirke, al isto tako i mirno knjavao na trosjedu zajedno s nama... uz film, kokice i sl. Kužil je kad smo u bedu, a bogami i kad bu od nas izvukao najviše ljubavi.
Sve u svemu Koda je postajao sve bolji i bolji pas. Ok, možda malo razmažen, al kaj sad... Trosjed, knjige s police, moj pasoš, tepisi, noge stolaca, itd., uskoro su mu prestali biti interesantni. Kako je rastao, u periodima dok je bio sam doma, sve je manje ili zadnjih 5-6 mjeseci nikako, pravio štetu. Znao je da je Mina valjda u školi, da supruga i ja radimo i čekao je na svoj red... obilazak livade na Trešnjevki, klopu, kaj već. Strpljivo čekao. Ponekad sam se i čudio koliko je zapravo malo sranja složil, i kak je brzo savladal obavljanje nužde vani... ridžbeci su uostalom i poznati po tom.
Negdje tamo oko njegove prve godine ipak smo potražili savjete trenera za pse. Možda više zbog nas samih, ne toliko zbog Kode. Da se pripremimo na još jedan pubertet, ovaj put pseći. I to je prošlo u redu. Trener je hvalio Kodinu inteligenciju i poslušnost, naplatio tih nekoliko sati, i ta je epizoda minula. Ma sve nekak normalno, bez problema.
A onda su ipak krenuli problemi...
Supruzi je umro otac, i u jednom momentu nismo znali kuda s psom. Trebalo je pohvatati sve te obaveze vezane uz sprovod, karmine... otići na dva dana iz Zagreba... i odlučili smo Kodu ostaviti u hotelu za pse. Dva dana, tri noći. Po prvi put. Dok pritisak malo ne prođe... Pansion za pse u okolici Dugog sela za koji smo se odlučili je na kraju ispao vrlo loš izbor (ovdje pročitajte odgovor vlasnice pansiona na ovo pismo).
Koda je pobjegao.
Jedan moj poznanik smatra da je prodan.
Ludo? Možda, a možda i ne.
Štene poput Kode vrijedi od 1000 pa i do 1600 eura, a kao 19 mjesečni i potentan pas iz šampionskog legla, odličnog pedigrea - vjerojatno i dvostruko toliko. Štos je u tome što u ovih dva mjeseca nismo dobili niti jednu Kodinu sliku. Sve dojave su bile takve kakve jesu, reagirali smo na apsolutno svaku, ali nitko nam nije mogao 100% potvrditi da je to Koda. Nitko, osim ljudi iz hotela. Poslano nam je sigurno dvadesetak fotki, ako ne i više, s raznih strana... al’ Kode nema ni na jednoj. Koda je u zemlju propal.
Nego da se vratimo u prve dane poslije tog 27. rujna kada je Koda, kako kažu - pobjegao. Vlasnica pansiona obavijestila nas je tu večer da je pas pobjegao.
Večer kad smo se vraćali sa sprovoda, večer prije jutra, jutra kojeg sam morao pokupiti Kodu.
Kćerkica i ja otišli smo u selo gdje je hotel i proveli tamo nekoliko sati u noćnoj potrazi. Bez rezultata.
Istovremeno je supruga, koja nije bila u Zagrebu, počela obavještavati frendove na fejsu, nazvala radio Sljeme i 101, obavijestila SUZA-u...
Vlasnica hotela uključila se u takve objave tek dva dana kasnije.
Sljedećih dana počinju dojave:
Koda je viđen u centru Dugoga Sela, kod Lidla, na jugu, ide za Rugvicu, sjeverno pod Martinbregom.... ide za Sesvete, Ikeu. Zelinu...
Gdje smo ljepili plakate, tamo su ga ljudi viđali.
I jurcali smo okolo na svaku dojavu, jer Koda je moćan pas, gonič, proći desetak kilometara dnevno ne predstavlja mu neki problem.
I tak, iz dana u dan.
A krug se širio.
Bili smo izgubljeni al opet se i nadali.
Uzeo sam dobar dio godišnjeg odmora i lutao istočnim dijelom Zagreba.
Satima.
Svakodnevno.
10-12 sati dnevno bio sam tamo, što u autu, što pješice.
I supruga je naravno provodila puno vremena tražeći Kodu.
Razgovarali smo s vlasnicima pasa u šetnji, ljudima koji rade na otvorenom, na štandovima, radnicima na gradilištima, prolaznicima, obilazili romska naselja, smetlišta itd., itd...
Bez rezultata.
Moj dojam je da se ljudi iz hotela nisu baš potrgali od posla.
Odštampali smo više od 1000 plakata u boji, dio sam dao i njima.
Mislili smo da je to dobar način kako proširiti informaciju.
Supruga i ja ljepili smo plakate po svim mogućim i nemogućim mjestima, vikendima su nam pomagali i prijatelji i familija, bezrezervno, bez ikakve naknade, razumije se.
A ljudi iz pansiona za pse - njih sveukupno troje, odrađivali su posao, poljepili naše plakate po glavnim cestama i vratili se svojim poslovima.
Nisu zalazili dublje u kvartove, to znam jer sam bio jako ljut i frustriran i na to sam posebno obraćao pažnju.
Sami nisu otisnuli, odštampali – niti jedan plakat, makar su nam rekli da su to učinili... Nisu angažirali ni pse tragače, ni dovoljno frendova na biciklima, kaj ja znam...
Dojave su i dalje stizale i bile su takve kakve su bile.
Kode nigdje.
Ili su ga ubili lovci, pa ga zakopali da izbjegnu kojekakva pravna sranja, ili ga je trknul auto pa se zavukao u neku grabu i krepal tam.
Ili su ga možda ulovili dečki koji se bave ilegalnim borbama pasa... u Gornjoj Dubravi, gdje li već... i na to su nas upozoravali vlasnici pasa u tom dijelu Zagreba. Dečki iz kvarta love mačke i pse lutalice pa ih bacaju u arenu, svojim ljubimcima za trening.
O tome mi je teško i misliti.
Ili je pak Kodu netko ipak uspio namamiti hranom i staviti mu lanac oko vrata nek kuću ćuva.
Ili je ipak Koda prodan. Još tamo 27. rujna, prodan je u Mađarsku, Ausriju, Bosnu, Srbiju....’ko zna. Impliciram? Da.
Pansion u kojem smo ostavili Kodu bivša je vikendica na kraju sela, ne baš idalno adaptirana za pse. Nema ni sigurnosne ograde, i znam da su ulazna vrata visoka tek 120 cm.
Ne znam kak sam bio toliko glup da ga ostavim tam.
Greška zbog neiskustva, makar mi je više od 50.
Te večeri vlasnica nam je pokazala mjesto gdje je Koda navodno zbrisao.
Provukao se kroz rupu u ogradi na visini od kakvih 120-140 cm. Ta je rupa bila prikrivena tek nekakvom ceradom, koja pak nije bila ni špagom učvršćena.
Ispod toga stajao je stol i stolica, valjda da mu bude lakše pobjeći. Koda je pas od 45 kila, dakle ne može se baš provući kroz bilo kakvu rupu.
“Tup!!! To sam čula, i Kode više nema. Sori.” Tak’ je to rekla mlada dama.
Nekak’ sam si to zapamtil.
I kaj sad? Nekoliko puta, oko 5-6, stavili smo oglase u novine. Obavijestili smo desetak radio stanica, u nekoliko navrata, pa veterinare, Veterinarsku komoru, lovce, Interventnu policiju sa psima u Dugom Selu, Kinološki savez, Dumovec, razne udruge za pse, i kaj ja znam koga sve ne... polijepili smo i podijelili plakate od Hrebineca do Rugvice, od istoka Dugog Sela do Sesveta. Od Zeline i Kašine preko Čučerja, Maksimira, Borongaja, Šalate sve do Krešimirca i Džamije. Potrošili smo više od 7 rezervara benzina - ja, a supruga u očevom autu barem 4.
Pa fejs...
Dobri ljudi s livade Trešnjevka otvorili su i stranicu o Kodi.
Rezultata nije bilo.
Dojava mnogo, nažalost krivih.
Sav taj angažman od strane osoblja pansiona je izostao.
Imali su svoje poslove.
U prvim danima još su možda i provodili sat dva na terenu, posije sve manje... pa onda nikako.
Za ilustraciju, jedno jutro dobili smo dojavu da je Koda viđen ispred mjesne zajednice Klaka. Prenoćio je tamo na ovelikom otiraču, u zavjetrini zakonjen i od kiše. Drugu večer supruga i ja vratili smo se tamo s nadom da će opet doći, na to toplije, suho mjesto. Objesili smo kćerinu staru majicu zbog mirisa i pobacali uokolo slastice koje voli. I čekali smo 5-6 sati.
U neko doba vlasnica pansiona za pse i njezin dečko sparkali su se svega par metar od nas iako su znali da smo tu. Proveli su tamo 2-3 sata, uz povremene, parminutne šetnje, i onda se pokupili i otišli.
Koga vraga su tamo uopće radili?
Možda su htjeli pokazati da se trude. Kasnije se utvrdilo da pas koji je tamo spavao vjerojatno nije bio Koda.
Na početku priče netko vrlo dobro upućen u cijeli slučaj otvorio je profil na fejsu. I počeo oštro opanjkavati Kodu.
Te pas nije dovoljno socijaliziran, ta pas je ovakav, te pas je onakav...
Onog momenta kada neki pansion, hotel ili smještaj preuzima brigu za psa, preuzima su i odgovornost za tog psa. Ma kakav taj pas bio. Hoteli i pansioni za pse to uredno naplaćuju.
Je li to bio lažni profil?
Ne znam.
A Koda je ustvari vrlo poslušan pas. Jako, jako privržen familiji, uostalom ko i svi ridžbeci. Najmanje 30-ak vlasnika pasa s livade na Trešnjevki, gdje je Koda od svog trećeg mjeeca provodio i više od 3 sata dnevno u igri s njihovim ljubimcima, potvrdit će to. Koda je izuzetno smiren i inteligentan pas, nadasve normalan.
Pas koji nikad nije bježao, pas koji je izbjegavao sukobe s drugim psima, plah a velik. Pas koji nikad, ama baš nikad nije pravio probleme.
Ukratko dobro odgojen pas.
Tridesetak dana od nestanka Kode, sasvim slučajno smo se posavjetovali s jednim policijskim inspektorom, također vlasnikom psa.
On je zapravo bio prvi koji nam je rekao da cijeli slučaj prijavimo... „Pa pas košta prilično novaca, možda je prodan.“ rekao je.
I otišla je supruga u policijsku stanicu Dugo Selo, i prijavila cijeli slučaj tamo, uredno, hladno, rekli bi službeno.
Od tada nam se osoblje hotela više ne javlja.
Istina, prvih su dana izražavali suosjećanje, brigu, čak spominjali i dronove kojima će ga tražiti. Hmm? Istovremeno na terenu ih nije bili dovoljno...
Nisu angažirali ni pse tragače od svojih prijatelja koji imaju firmu za baš takve slučajeve. Preskupa akvizicija?
Nije ih bilo dovoljno na terenu, trebali su pokrenuti desetak frendova na biciklima, nek jurcaju uokolo i razgovaraju sa što je moguće više ljudi da lakše lociramo psa.
Sve je to skupa izostalo.
Sve je to skupa, sad sam već i uvjeren u to, možda bila samo predstava.
I eto, razmišljali smo i o tužbi. Jedan smo dan skloni toj ideji, drugi da možda tužbu i ne treba dizati, nego se konačno pomiriti s tim da ga više nema.
U pismu koje smo poslali vlasnici pansiona pristojno smo naznačili količinu novca koji je potrošen zbog njihove neodgovornosti. A oprostili smo dobar dio.
O ljubavi i tuzi je bedasto pisati.
To nema cijenu.
Ljudi nam se javljaju i sugeriraju objavu imena i adrese pansiona.
Ne znam još što ćemo učiniti, ali cijela priča naprosto ne može ostati na rečenici „pojeo vuk magare...“
Našeg Kodu.
Koraci koje smo poduzeli od trenutka kada je Koda nestao:
1. Ja i kćerka smo odmah otišli na do pansiona da tražimo Kodu
2. Supruga je nazvala sve prijatelje da stave obavijest na svoje fb profile o nestanku psa
3. obaviješten je radio Sljeme i 101, sa radio Sljemena su se javili za 20 min da ih je nazvala slušateljica koja je vidjela takvog psa
4. sljedeći dan smo napravili plakate i počeli sa lijepljenjem po čitavom Dugom Selu
5. plakate smo stavljali na autobusna stajališta, željeznički kolodvor, pekare, parkovi, ispred škola, ambulante, kiosci i kafići (ne žele svi dozvoliti da se zalijepi plakat)
6. razgovarali smo sa radnicima na gradilištu, prodavačima na štandovima, policijskom patrolom
7. obavijestili smo lokalno lovačko društvo, veterinare na tom području
8. otišli smo u Dumovec i obavijestili ih o nestanku i ostavili plakat
9. obišli smo sva sela u okolici Dugog Sela i polijepili plakate
10. otišli smo u romska naselja i podijelili plakate
11. obavijestili smo veterinarku o nestanku Kode i rekli joj da makne status aktivan (valja provjeriti je li sistem prihvatio jer mi smo tek kasnije shvatili da nama nije)
12. nazvali smo Veterinarski komoru da provjerimo da li ako naša veterinarka stavi da Koda više nije "aktivan" da li to netko vidi u Varaždinu, njihov odgovor je da ne vidi jer u sistemu ne postoji mogućnost za to, što je malo čudno...kopirali smo Kodinu knjižicu sa svim podacima i poslali im par slika na mail da oni pošalju to svim veterinarima u hrvatskoj.
13. prijavili smo u HKS kako nitko ne bi mogao izvaditi duplikat po izlikom da je izgubljena (to se može ukoliko pas ima rodovnicu, stoga ih u slučaju gubitka psa treba odmah obavijestiti!)
14. otvorili smo njegovu stranicu na fb gdje smo stavljali slike i dojave koje smo dobili gdje su ga ljudi možda vidjeli
20. prijavili smo cijeli slučaj policiji, jer ako Kodu slučajno lupi auto i nastane šteta mi smo odgovorni za to i mi snosimo sve troškove - iako u ovom slučaju to nie tako jer je pas nestao dok je bio na čuvanju
21. ponudili smo nagradu (trenutno iznosi 6000 kuna)
22. svakodnevno ga tražimo, razgovaramo s ljudima, stavljamo plakate u pseće parkove
23. šaljemo mail na razne portale da stave na svoje stranice obavijest o nestanku
24. stavili smo obavijest u novine 6 puta
25. vlasnica hotela je platila oglas
26. vikendima smo se organizirali i tražili ga u grupama, došli su poznanici s livade gdje šetamo Kodu sa svojim psima da oni ostave svoj miris
27. ostavili smo naše osobne stvari i omiljene keksiće na mjestu na kojem se, navodno/možda zadržavao
28. polijepili smo plakate po pet shopovima
29. stalno dijelimo obavijest o nestanku i da se još traži po svim portalima koji imaju ikakve veze sa psima, pa eto – sada smo pisali i na Pasji život
30. ljude stalno treba podsjećati jer zaboravljaju ili naprosto ih više nije briga, stara vijest
Ukratko – u slučaju gubitka psa se pripremite na poprilične financijske troškove: benzin, cijena plakata za print A4 je 3kn, objave na fb ako želite da ih vidi više korisnika se plaćaju (boost post, moguće sa FB Page managera), pripremite se na emotivne uspone i padove, na ljude koji će vas napadati, na nadu da ćete se ujutro ustati i krenuti u potragu puni adrenalina i uvjereni da je danas taj dan kada ćete
naći svog psa a onda se vraćeti doma bez njega i biti će vam teško jer ćete imati osjećaj da ste ga iznevjerili i stalno ćete misliti: " ......ma samo da pogledam još u ovu ulicu, možda je tamo"....
I ujutro ćete početi sve iz početka: lijepiti plakate, pretraživati teren, gledati FB, međusobno se tješiti i nadati, nadati, nadati....
Ono prekrasno u cijeloj priči jer što smo upoznali puno ljudi koji nam nesebično pomažu - što savjetima, što djelima - neki samo isprintaju letke i lijepe ih okolo, drugi ga traže po kvartu za koji smo dobili dojavu taj dan....svima vama ljudi - od srca hvala!
Goran Bašić s obitelji
P.S.
Nedavno je HRT snimio prilog o Kodi koji možete pogledati ovdje!
Ukoliko je netko od vas koji čitate ove retke u protekla dva mjeseca u okolici Zagreba našao smeđeg kratkodlakog muškog psa s dlakom na leđima koja raste u suprotnom smjeru i zadržao ga, a izgleda kao ovaj na slikama - molimo tu osobu da se javi. Neće biti nikakvih posljedica, dapače – raspisana je nagrada. Možete to učiniti anonimno, preko mail kontakta na portalu Pasji život.
(*sve fotografije osim naslovnice su iz privatnog arhiva obitelji)