Čovjek i pas – tko je kome najbolji (ne)prijatelj?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
"Joooj kak su slaaatkiiiiii - smijem ih pomaziti?"
"Bolje bi ti bilo da rađaš djecu, a ne da vodaš te džukele!"
Oba ova komentara "zaradila" sam tijekom iste šetnje, na istoj ulici, u razmaku od kojih 10 minuta/300 metara. Nisu to ni prvi niti zadnji komentari toga tipa na moj račun, naslušala sam se i glupljih i zločestijih i nepristojnijih kao i ljepših, simpatičnijih i toplijih. Neki ne komentiraju, ali im se u pogledu sve jasno vidi. U stvari, u ovih 35 godina otkada imam vlastite pse i redovito ih izvodim u šetnju, rijetko tko prođe pored mene bez ikakve reakcije. I ne mislim da to ima veze s činjenicom da imam više pasa, vjerujem da se ne radi o broju pasa, niti o činjenici što sam žensko - ok, možda se neke stvari ne bi usudili naglas komentirati da sam muški trokrilni ormar....
Ne, čini mi se da se radi o polarizaciji društva u odnosu na pse - i ne samo na pse, ali ovo je mjesto posvećeno psima pa je logično da nas zanima njihov položaj u društvu, od samih početaka do danas. Pa da sažmemo:
Domestikacija
Najstariji sigurno potvrđeni arheološki nalazi psa potječu iz Evrope a stari su oko 15 000 godina – prema tome, pas je prva domesticirana životinja i prvi kućni ljubimac, a time i naš najstariji prijatelj.
Da ne ulazimo ovdje u to kako je točno došlo do domestikacije i jesmo li mi pripitomili vuka ili on nas, činjenica je da je u kamenom (i ledenom) dobu bilo puno gorih i većih životinja nego što je to vuk. K tome, ljudi i vukovi raspolažu vrlo profinjenim komunikacijskim mehanizmima i žive u sličnim društvenim strukturama. U stvari, možda su se upravo zbog takvih razloga čovjek i vuk i približili jedan drugome i postali tim koji je potom uskoro naselio sve druge kontinente – pretvorivši se tokom vremena u psa. Stoga su psi, moglo bi se čak reći – genetski programirani za život s čovjekom.
Pas u povijesti
Najraniji prikazi pasa stari su oko 8-9000 godina i potiču s Bliskog istoka, a na najstarijim zidnim freskama iz faraonskog Egipta možemo čak raspoznati i pojedine pasmine pasa, što ukazuje na to da je čovjek dosta brzo shvatio kako određeni tipovi pasa imaju talent za ovu ili onu aktivnost – bio to lov, čuvanje posjeda ili – maženje.
Da, zacijelo smo imali puno koristi od pasa – možda im čak dugujemo vlastiti opstanak, no nismo im ostali dužni: psi su jedna od najrasprostranjenijih životinja na planeti – ima ih oko 400 milijuna, točno oko 1000 puta više nego njihovog pretka – vuka, koji je na rubu izumiranja. Danas ne postoji narod, država niti pleme koje ne živi s psima.
Ambivalentan odnos
Naravno, u ranijim je vremenima pas bio prije svega radna životinja, no dolaskom industrijalizacije i urbanizacije raste njegova uloga kućnog ljubimca i družbenika kakvoga poznajemo u 21. stoljeću. Brojna su naučna istraživanja pokazala da život sa psom doprinosi i psihičkom i fizičkom zdravlju ljudi i tako bitno poboljšava njegovu kvalitetu (i života i psa :)). U današnjem društvu psi sve više dobivaju na važnosti, pa ih sve veći broj ljudi smatra i članovima obitelji – naravno da takav status za sobom povlači i ogromnu industriju hrane, lijekova i opreme za pse, itd. Međutim, iako mnogi psi danas žive bolje nego ikada prije, još uvijek nema dovoljno zakona koji bi ih zaštitili. Od koga? Pa od nas, njihovih najboljih prijatelja.
Uzgoj i trgovina psima je slabo do nikako regulirana, ilegalna trgovina štencima i „štanceraj“ cvjetaju – pogotovo kod nas i u istočnoj Europi, odakle se psi prodaju u bogatiju zapadnu Europu – gdje su zakoni o držanju pasa sve restriktivniji. Pa tako u mnogim državama slijedom zabrane držanja određene pasmine poput Američkih Staffordskih terijera, Tosa Inu ili našeg tornjaka – psi bivaju napušteni i usmrćivani usmrćeni samo na osnovu pripadnosti zabranjenim, opasnim pasminama.
Istovremeno, mnoge pasmine pate od deformacija ili nasljednih bolesti koje bi se dale izbjeći novim smjernicama u uzgoju – tako Engleski buldozi doslovno jedva dišu i rađaju se isključivo carskim rezom dok Dobermani i Cavalier King Charles španijeli sve češće umiru od urođenih srčanih mana, itd. Međutim, iako bi se ukrštanjem s nekim drugim pasminama uveo tzv. hibridni vigor, odnosno povećao genetski bazen, uzgajivači ne žele izgubiti novce i vrijeme na križance koje bi time dobili...
Moderni pas
Ukratko, psi 21. stoljeća postaju naše emotivne igračke – žrtve ekstremnog uzgoja, predebeli od pogrešnog načina iskazivanja ljubavi i bolesni od istih civilizacijskih bolesti kao i mi, dok oni koji nisu bili te sreće stradavaju na ulici, iza rešetaka šinteraja, provode živote u kavezima skloništa ili na kratkom lancu čuvajući dvorišta...
Izgleda da nema puno ljudi koji su indiferentni prema psima – jedni ih se boje i mrze ih, drugi ih vole poput ljudi (pa i više), sahranjuju ih i (naravno) žaluju za njima.
No jedno je sigurno – psi su uz nas već barem 15 000 godina, jednako pouzdani kao što su bili dok smo zajedno čučali oko vatre u pećinama.
Tako da se više ne trebamo pitati je li pas čovjeku najbolji prijatelj – ali bismo se možda trebali početi pitati: je li čovjek psu najbolji prijatelj? Ili pak najgori neprijatelj....
Procijenite sami:
Pedigree Dogs Exposed, film o problemima u uzgoju čistokrvnih pasa britanske redateljice Jemime Harrison
Kinofil, film bosanskog redatelja Damira Janečeka o napuštenim psima u Sarajevu
Nedavno je snimljen i dokumentarni film pod nazivom Freund oder Feind (Prijatelj ili neprijatelj) njemačke filmske redateljice Ruth Stolzewski s kojom uskoro donosimo razgovor o psima, ljudima i filmu:
"Joooj kak su slaaatkiiiiii - smijem ih pomaziti?"
"Bolje bi ti bilo da rađaš djecu, a ne da vodaš te džukele!"
Oba ova komentara "zaradila" sam tijekom iste šetnje, na istoj ulici, u razmaku od kojih 10 minuta/300 metara. Nisu to ni prvi niti zadnji komentari toga tipa na moj račun, naslušala sam se i glupljih i zločestijih i nepristojnijih kao i ljepših, simpatičnijih i toplijih. Neki ne komentiraju, ali im se u pogledu sve jasno vidi. U stvari, u ovih 35 godina otkada imam vlastite pse i redovito ih izvodim u šetnju, rijetko tko prođe pored mene bez ikakve reakcije. I ne mislim da to ima veze s činjenicom da imam više pasa, vjerujem da se ne radi o broju pasa, niti o činjenici što sam žensko - ok, možda se neke stvari ne bi usudili naglas komentirati da sam muški trokrilni ormar....
Ne, čini mi se da se radi o polarizaciji društva u odnosu na pse - i ne samo na pse, ali ovo je mjesto posvećeno psima pa je logično da nas zanima njihov položaj u društvu, od samih početaka do danas. Pa da sažmemo:
Domestikacija
Najstariji sigurno potvrđeni arheološki nalazi psa potječu iz Evrope a stari su oko 15 000 godina – prema tome, pas je prva domesticirana životinja i prvi kućni ljubimac, a time i naš najstariji prijatelj.
Da ne ulazimo ovdje u to kako je točno došlo do domestikacije i jesmo li mi pripitomili vuka ili on nas, činjenica je da je u kamenom (i ledenom) dobu bilo puno gorih i većih životinja nego što je to vuk. K tome, ljudi i vukovi raspolažu vrlo profinjenim komunikacijskim mehanizmima i žive u sličnim društvenim strukturama. U stvari, možda su se upravo zbog takvih razloga čovjek i vuk i približili jedan drugome i postali tim koji je potom uskoro naselio sve druge kontinente – pretvorivši se tokom vremena u psa. Stoga su psi, moglo bi se čak reći – genetski programirani za život s čovjekom.
Pas u povijesti
Najraniji prikazi pasa stari su oko 8-9000 godina i potiču s Bliskog istoka, a na najstarijim zidnim freskama iz faraonskog Egipta možemo čak raspoznati i pojedine pasmine pasa, što ukazuje na to da je čovjek dosta brzo shvatio kako određeni tipovi pasa imaju talent za ovu ili onu aktivnost – bio to lov, čuvanje posjeda ili – maženje.
Da, zacijelo smo imali puno koristi od pasa – možda im čak dugujemo vlastiti opstanak, no nismo im ostali dužni: psi su jedna od najrasprostranjenijih životinja na planeti – ima ih oko 400 milijuna, točno oko 1000 puta više nego njihovog pretka – vuka, koji je na rubu izumiranja. Danas ne postoji narod, država niti pleme koje ne živi s psima.
Ambivalentan odnos
Naravno, u ranijim je vremenima pas bio prije svega radna životinja, no dolaskom industrijalizacije i urbanizacije raste njegova uloga kućnog ljubimca i družbenika kakvoga poznajemo u 21. stoljeću. Brojna su naučna istraživanja pokazala da život sa psom doprinosi i psihičkom i fizičkom zdravlju ljudi i tako bitno poboljšava njegovu kvalitetu (i života i psa :)). U današnjem društvu psi sve više dobivaju na važnosti, pa ih sve veći broj ljudi smatra i članovima obitelji – naravno da takav status za sobom povlači i ogromnu industriju hrane, lijekova i opreme za pse, itd. Međutim, iako mnogi psi danas žive bolje nego ikada prije, još uvijek nema dovoljno zakona koji bi ih zaštitili. Od koga? Pa od nas, njihovih najboljih prijatelja.
Uzgoj i trgovina psima je slabo do nikako regulirana, ilegalna trgovina štencima i „štanceraj“ cvjetaju – pogotovo kod nas i u istočnoj Europi, odakle se psi prodaju u bogatiju zapadnu Europu – gdje su zakoni o držanju pasa sve restriktivniji. Pa tako u mnogim državama slijedom zabrane držanja određene pasmine poput Američkih Staffordskih terijera, Tosa Inu ili našeg tornjaka – psi bivaju napušteni i usmrćivani usmrćeni samo na osnovu pripadnosti zabranjenim, opasnim pasminama.
Istovremeno, mnoge pasmine pate od deformacija ili nasljednih bolesti koje bi se dale izbjeći novim smjernicama u uzgoju – tako Engleski buldozi doslovno jedva dišu i rađaju se isključivo carskim rezom dok Dobermani i Cavalier King Charles španijeli sve češće umiru od urođenih srčanih mana, itd. Međutim, iako bi se ukrštanjem s nekim drugim pasminama uveo tzv. hibridni vigor, odnosno povećao genetski bazen, uzgajivači ne žele izgubiti novce i vrijeme na križance koje bi time dobili...
Moderni pas
Ukratko, psi 21. stoljeća postaju naše emotivne igračke – žrtve ekstremnog uzgoja, predebeli od pogrešnog načina iskazivanja ljubavi i bolesni od istih civilizacijskih bolesti kao i mi, dok oni koji nisu bili te sreće stradavaju na ulici, iza rešetaka šinteraja, provode živote u kavezima skloništa ili na kratkom lancu čuvajući dvorišta...
Izgleda da nema puno ljudi koji su indiferentni prema psima – jedni ih se boje i mrze ih, drugi ih vole poput ljudi (pa i više), sahranjuju ih i (naravno) žaluju za njima.
No jedno je sigurno – psi su uz nas već barem 15 000 godina, jednako pouzdani kao što su bili dok smo zajedno čučali oko vatre u pećinama.
Tako da se više ne trebamo pitati je li pas čovjeku najbolji prijatelj – ali bismo se možda trebali početi pitati: je li čovjek psu najbolji prijatelj? Ili pak najgori neprijatelj....
Procijenite sami:
Pedigree Dogs Exposed, film o problemima u uzgoju čistokrvnih pasa britanske redateljice Jemime Harrison
Kinofil, film bosanskog redatelja Damira Janečeka o napuštenim psima u Sarajevu
Nedavno je snimljen i dokumentarni film pod nazivom Freund oder Feind (Prijatelj ili neprijatelj) njemačke filmske redateljice Ruth Stolzewski s kojom uskoro donosimo razgovor o psima, ljudima i filmu: