Torzija želuca - što je važno znati?
- font size decrease font size increase font size
Nedavno sam spletom okolnosti upoznala jednu zgodnu i pametnu mladu ženu, Ivu Mađerčić koja mi je ispričala užas koji je prošla sa svojom pokojnom Weimarskom pričarkom Boom. Kroz razgovor smo otkrile kako obje strašno "brijemo" na svoje pse, ali i "titramo" nad njihovim zdravljem. Jedna od mojih paranoja je recimo - upravo torzija i/ili volvulus želuca zbog koje je Iva izgubila svoju Bou, a dvije moje prijateljice svoja sva psa - u jednom slučaju engleskog bulldoga a u drugom njemačkog ptičara. Između ostaloga, to je ono što je ubilo Marleya u filmu "Marley i ja" (ok, spoiler, ali bolje da znate!)
Iva je toliko informirana o ovoj opačini da sam joj ponudila da napiše članak, kako bismo i ostale informirale o tome kako spriječiti, prepoznati i liječiti torziju i/ili volvulus želuca kod psa (različiti se termini koriste za definiranje uvrtanja ovisno od toga događa li se ono na uzdužnoj osi - torzija, ili poprečnoj - volvulus).
Iva i Calli
"Kažu kako vrijeme liječi sve rane.
Nisam sigurna da li baš sve. Nisam sigurna da je sve rane moguće izliječiti.
Iako je prošlo već više od godinu dana od kako se jedan mladi četveronožni, meni vrlo važan, dlakavi život ugasio, moje rane su još svježe, jako svježe. I premda ću, vjerojatno, na kraju ovoga teksta morati kupiti novi laptop jer će ovaj krepat od silnih potoka koje ću liti prisječajući se svega, pišem ovo u nadi kako bi moje iskustvo nekoga moglo spasiti.
Glavna glumica priče je kuja vajmarskog ptičara imena Boa. Tipični vajmarac; prekrasnog karaktera, živahna, vesela, uvijek spremna za igru i divljanje. Kao i svaki odgovoran vlasnik uvijek sam na umu imala torziju želuca i uvijek sam pazila da mi psi prije i nakon jela ne divljaju.
Za one koji to još možda ne znaju torzija/volvulus želuca je jedno ozbiljno, po život opasno stanje do kojeg dolazi kada se želudac (najčešće pun hrane ili plina) okrene (želudac kod pasa nije fiksiran kao kod ljudi). Pod „po život opasno stanje“ mislim doista to što piše jer imate otprilike 20 minuta da se nacrtate kod veterinara. Smrtnost je strašno velika, a što ste se kasnije nacrtali kod veterinara to je veća.
No vratimo se na glavnu glumicu. Bio je to jedan uobičajen zimski dan. Prekrasno sunčano popodne provedeno u snijegom prekrivenom Maksimiru, sretna i umorna Boa, sretna i umorna ja. Ok, ja sam bila malo manje sretna jer je Boa dobila nekakvu sraćku, al rekoh – nema veze. Uputila sam se u dućan, kupila über zdravog zamrznutog oslića i bacila se na posao. Dolazi vrijeme večere, a ponosna ja na svoje kulinarske sposobnosti serviram Boi kuhanog oslića sa raskuhanom rižom. Zvuči kao savršen obrok za psa sa sraćkitisom; kaj ne?
Boa se naravno kao pravi lovački (čitaj proždrljiv) pas baca na obrok. No, usred obroka odlazi od zdjelice. Gledam i ne vjerujem! Taj pas nikad ništa nije odbio pojesti!
Nudim joj iz ruke. Bježi od mene.
Tu već postajem zabrinuta, no nemam kaj napraviti nego čekati.
Vrlo brzo Boa postaje nemirna. Hoda uza zid, ono, totalno čudno i neprirodno.
Primjećujem kako djeluje lagano napuhano u predjelu trbuha i mislim si kako je nemoguće da je to od te silne riže koju je pojela. Odlučim krenuti van s njom, prema autu i putem još malo mozgati kaj bi to moglo biti.
Primjećujem kako sve sporije hoda, kako joj je loše. Diže joj se želudac. Mislim si super, ispovračat će to što ju smeta, no ona se napreže, ispušta zvukove kao da povraća, ali ništa ne izlazi van.
Tu me već hvata panika. Trpam ju u auto i krećem. Krećem u noćnu moru.
Zovem veterinara da javim da letimo (naravno da je vikend i da je 10 navečer), no mobitel mi se gasi. Sad više ni ne vidim cestu od silnih suza, pokušavam ugrijati mobitel (vani minus, u autu ledeno) i uspjevam ga upaliti.
Sretna k'o malo djete na Badnjak.
Govori veterinar kako dolazi za 20 minuta.
Bacam oko na zadnji sic; Boa izgleda kao da se ruši. Vičem kako nemam 20 minuta.
Dolazim pred ordinaciju, veterinar na svu sreću već tamo. Radimo hitno rtg. Torzija želuca. Meni muka.
Toga sam se najviše bojala. Plačem, ali pokušavam ostat smirena.
Tu večer Boa je bila spašena sondiranjem i ispiranjem želuca jer želudac nije bio okrenut do kraja.
Veterinar mi sve objašnjava; zapravo mi priča sve ono što već znam, šalje me doma uz napomenu kako se torzija jako često ponavlja i govori mi da mu se obavezno javim ujutro.
Dolazimo doma, iscrpljene do krajnjih granica. Boa odlazi spavati još omamljena od sedacije, a ja sjedim kraj nje i gledam ju cijelu noć.
Ujutro zaključujem kako se opet krenula napuhavati (ništa nije u međuvremenu ni jela ni pila), javljam veterinaru i dogovaram hitnu operaciju.
Nakon dolaska u ordinaciju, Boa je prvo stabilizirana, a potom je započeta operacija. Najduža tri sata u mom životu. Stojim iza stakla, gledam operaciju, pomno slušam svaki otkucaj srca.
Ne preporučam to raditi; oduzima godine života kao od šale. Operacija uspješno završena, Boa budna. Iz želuca je izvađena sljepljena riža. Fucking riža! Svjesne kako je ovo samo pola posla, predvečer odlazimo doma.
Neću pisati kako je bilo po noći jer bi osim laptopa morala promjeniti i parkete radi poplave. Kako sam bila budna već dvije noći za redom, oko 8 ujutro me savladao umor i zaspala sam.
Progledala sam samo 2.5 sata kasnije.
Ne mogu objasniti taj osjećaj, ali čim sam progledala, prije nego sam pogledala u Bou znala sam što se dogodilo. Tu ću stati sa svojim osobnim iskustvom jer kao što rekoh na početku, vrijeme ne liječi sve rane.
Normalan želudac Torzija želuca
Iako je činjenica da građa psa ima veliku ulogu u riziku od torzije (veliki psi sa uskim, dubokim prsnim košem imaju povećavan rizik od torzije) prijavljene su torzije/volvulusi želuca kod gotovo svih pasmina. Ono što svi mi možemo je poduzeti preventivne mjere kako do takvog događaja ne bi došlo. Pse treba hraniti više puta dnevno manjim obrocima, treba paziti da prođe barem 30-60 minuta nakon divljanja a prije jela, te treba paziti da prođe dovoljno vremena nakon jela, a prije divljanja. Što je dovoljno ovisi o ishrani psa. Dehidrat se u želucu zadržava i do 8 sati, a želudac je koliko-toliko prazan tek nakon 5 sati. Kod sirove/kuhane hrane to vrijeme je višestruko kraće. Ono što je još zanimljivo je to da se torzija jako rijetko događa psima koji jedu sirovo meso, kao i to da se iz želudaca u torziji najčešće vade riža, tjesto, žganci i slično. Starost također igra ulogu; štenci gotovo nikad ne dobivaju torziju, dok se torzija češće događa kod starijih pasa kod kojih su ligamenti slabiji. Postojanje pretka koji je imao torziju također povećava rizik od torzije. Suprotno vjerovanju kako jedenje s povišenog smanjuje rizik od torzije zadnje istraživanje je pokazalo kako jedenje s povišenog zapravo povećava rizik od torzije.
Posuda (dostupna ovdje) koja bi također trebala blagotvorno djelovati na usporavanje hranjenja
I kod nas postoji preventivni zahvat koji se zove gastropeksija. Radi se o fiksiranju želuca kako ne bi moglo doći do torzije. Naravno da većina ljudi neće dati uspavati i rezati psa samo radi toga, ali moguće je zatražiti gastropeksiju uz kastraciju velikih kuja, na primjer. Sama operacija će trajati nešto duže, rez će biti nešto veći, ali više neće postojati šansa da pas dobije torziju. Moja topla preporuka je razmisliti o tome ako ste vlasnik velikog psa, a pogotovo ako je pas zbog građe pod rizikom od torzije.
Koja je poanta priče? Poanta je da nije sve onako kako piše kad u Google upišeš „torzija želuca“.
Poanta je da se to događa. Poanta je da ma koliko god znao, koliko god pazio, koliko god bio brz letač (ovaj, vozač) ponekad ne možeš puno. Također je poanta da je uspješna operacija samo dio posla; naime, smrtnost od torzije je ogromna, a ono najgore je što psi od posljedica mogu uginuti i do 10 dana nakon operacije.
Zato pazite svoje pse, ne dajte da divljaju nakon jela, ne dajte da se nataču vodom i uvijek budite veseli kada nakon jela čujete glasni "Buuurp!". E da, moje je mišljenje da ne valja hraniti psa rižom.
Iako je ova priča tužnog predznaka, nadam se ste uspjeli doći do kraja i da je bilo poučno. A ja? Ja vjerujem kako Boa sad negdje trči beskonačnim nebeskim livadama, negdje daleko iza duge, gdje je ponovo zdrava i gdje ju ništa ne boli.
Iva Mađerčić
I na kraju, ovdje možete pogledati kratki tv prilog na engleskom o torziji, gastropeksiji i prevenciji:
Iva je toliko informirana o ovoj opačini da sam joj ponudila da napiše članak, kako bismo i ostale informirale o tome kako spriječiti, prepoznati i liječiti torziju i/ili volvulus želuca kod psa (različiti se termini koriste za definiranje uvrtanja ovisno od toga događa li se ono na uzdužnoj osi - torzija, ili poprečnoj - volvulus).
Iva i Calli
"Kažu kako vrijeme liječi sve rane.
Nisam sigurna da li baš sve. Nisam sigurna da je sve rane moguće izliječiti.
Iako je prošlo već više od godinu dana od kako se jedan mladi četveronožni, meni vrlo važan, dlakavi život ugasio, moje rane su još svježe, jako svježe. I premda ću, vjerojatno, na kraju ovoga teksta morati kupiti novi laptop jer će ovaj krepat od silnih potoka koje ću liti prisječajući se svega, pišem ovo u nadi kako bi moje iskustvo nekoga moglo spasiti.
Glavna glumica priče je kuja vajmarskog ptičara imena Boa. Tipični vajmarac; prekrasnog karaktera, živahna, vesela, uvijek spremna za igru i divljanje. Kao i svaki odgovoran vlasnik uvijek sam na umu imala torziju želuca i uvijek sam pazila da mi psi prije i nakon jela ne divljaju.
Za one koji to još možda ne znaju torzija/volvulus želuca je jedno ozbiljno, po život opasno stanje do kojeg dolazi kada se želudac (najčešće pun hrane ili plina) okrene (želudac kod pasa nije fiksiran kao kod ljudi). Pod „po život opasno stanje“ mislim doista to što piše jer imate otprilike 20 minuta da se nacrtate kod veterinara. Smrtnost je strašno velika, a što ste se kasnije nacrtali kod veterinara to je veća.
No vratimo se na glavnu glumicu. Bio je to jedan uobičajen zimski dan. Prekrasno sunčano popodne provedeno u snijegom prekrivenom Maksimiru, sretna i umorna Boa, sretna i umorna ja. Ok, ja sam bila malo manje sretna jer je Boa dobila nekakvu sraćku, al rekoh – nema veze. Uputila sam se u dućan, kupila über zdravog zamrznutog oslića i bacila se na posao. Dolazi vrijeme večere, a ponosna ja na svoje kulinarske sposobnosti serviram Boi kuhanog oslića sa raskuhanom rižom. Zvuči kao savršen obrok za psa sa sraćkitisom; kaj ne?
Boa se naravno kao pravi lovački (čitaj proždrljiv) pas baca na obrok. No, usred obroka odlazi od zdjelice. Gledam i ne vjerujem! Taj pas nikad ništa nije odbio pojesti!
Nudim joj iz ruke. Bježi od mene.
Tu već postajem zabrinuta, no nemam kaj napraviti nego čekati.
Vrlo brzo Boa postaje nemirna. Hoda uza zid, ono, totalno čudno i neprirodno.
Primjećujem kako djeluje lagano napuhano u predjelu trbuha i mislim si kako je nemoguće da je to od te silne riže koju je pojela. Odlučim krenuti van s njom, prema autu i putem još malo mozgati kaj bi to moglo biti.
Primjećujem kako sve sporije hoda, kako joj je loše. Diže joj se želudac. Mislim si super, ispovračat će to što ju smeta, no ona se napreže, ispušta zvukove kao da povraća, ali ništa ne izlazi van.
Tu me već hvata panika. Trpam ju u auto i krećem. Krećem u noćnu moru.
Zovem veterinara da javim da letimo (naravno da je vikend i da je 10 navečer), no mobitel mi se gasi. Sad više ni ne vidim cestu od silnih suza, pokušavam ugrijati mobitel (vani minus, u autu ledeno) i uspjevam ga upaliti.
Sretna k'o malo djete na Badnjak.
Govori veterinar kako dolazi za 20 minuta.
Bacam oko na zadnji sic; Boa izgleda kao da se ruši. Vičem kako nemam 20 minuta.
Dolazim pred ordinaciju, veterinar na svu sreću već tamo. Radimo hitno rtg. Torzija želuca. Meni muka.
Toga sam se najviše bojala. Plačem, ali pokušavam ostat smirena.
Tu večer Boa je bila spašena sondiranjem i ispiranjem želuca jer želudac nije bio okrenut do kraja.
Veterinar mi sve objašnjava; zapravo mi priča sve ono što već znam, šalje me doma uz napomenu kako se torzija jako često ponavlja i govori mi da mu se obavezno javim ujutro.
Dolazimo doma, iscrpljene do krajnjih granica. Boa odlazi spavati još omamljena od sedacije, a ja sjedim kraj nje i gledam ju cijelu noć.
Ujutro zaključujem kako se opet krenula napuhavati (ništa nije u međuvremenu ni jela ni pila), javljam veterinaru i dogovaram hitnu operaciju.
Nakon dolaska u ordinaciju, Boa je prvo stabilizirana, a potom je započeta operacija. Najduža tri sata u mom životu. Stojim iza stakla, gledam operaciju, pomno slušam svaki otkucaj srca.
Ne preporučam to raditi; oduzima godine života kao od šale. Operacija uspješno završena, Boa budna. Iz želuca je izvađena sljepljena riža. Fucking riža! Svjesne kako je ovo samo pola posla, predvečer odlazimo doma.
Neću pisati kako je bilo po noći jer bi osim laptopa morala promjeniti i parkete radi poplave. Kako sam bila budna već dvije noći za redom, oko 8 ujutro me savladao umor i zaspala sam.
Progledala sam samo 2.5 sata kasnije.
Ne mogu objasniti taj osjećaj, ali čim sam progledala, prije nego sam pogledala u Bou znala sam što se dogodilo. Tu ću stati sa svojim osobnim iskustvom jer kao što rekoh na početku, vrijeme ne liječi sve rane.
Normalan želudac Torzija želuca
Iako je činjenica da građa psa ima veliku ulogu u riziku od torzije (veliki psi sa uskim, dubokim prsnim košem imaju povećavan rizik od torzije) prijavljene su torzije/volvulusi želuca kod gotovo svih pasmina. Ono što svi mi možemo je poduzeti preventivne mjere kako do takvog događaja ne bi došlo. Pse treba hraniti više puta dnevno manjim obrocima, treba paziti da prođe barem 30-60 minuta nakon divljanja a prije jela, te treba paziti da prođe dovoljno vremena nakon jela, a prije divljanja. Što je dovoljno ovisi o ishrani psa. Dehidrat se u želucu zadržava i do 8 sati, a želudac je koliko-toliko prazan tek nakon 5 sati. Kod sirove/kuhane hrane to vrijeme je višestruko kraće. Ono što je još zanimljivo je to da se torzija jako rijetko događa psima koji jedu sirovo meso, kao i to da se iz želudaca u torziji najčešće vade riža, tjesto, žganci i slično. Starost također igra ulogu; štenci gotovo nikad ne dobivaju torziju, dok se torzija češće događa kod starijih pasa kod kojih su ligamenti slabiji. Postojanje pretka koji je imao torziju također povećava rizik od torzije. Suprotno vjerovanju kako jedenje s povišenog smanjuje rizik od torzije zadnje istraživanje je pokazalo kako jedenje s povišenog zapravo povećava rizik od torzije.
Posuda (dostupna ovdje) koja bi također trebala blagotvorno djelovati na usporavanje hranjenja
I kod nas postoji preventivni zahvat koji se zove gastropeksija. Radi se o fiksiranju želuca kako ne bi moglo doći do torzije. Naravno da većina ljudi neće dati uspavati i rezati psa samo radi toga, ali moguće je zatražiti gastropeksiju uz kastraciju velikih kuja, na primjer. Sama operacija će trajati nešto duže, rez će biti nešto veći, ali više neće postojati šansa da pas dobije torziju. Moja topla preporuka je razmisliti o tome ako ste vlasnik velikog psa, a pogotovo ako je pas zbog građe pod rizikom od torzije.
Koja je poanta priče? Poanta je da nije sve onako kako piše kad u Google upišeš „torzija želuca“.
Poanta je da se to događa. Poanta je da ma koliko god znao, koliko god pazio, koliko god bio brz letač (ovaj, vozač) ponekad ne možeš puno. Također je poanta da je uspješna operacija samo dio posla; naime, smrtnost od torzije je ogromna, a ono najgore je što psi od posljedica mogu uginuti i do 10 dana nakon operacije.
Zato pazite svoje pse, ne dajte da divljaju nakon jela, ne dajte da se nataču vodom i uvijek budite veseli kada nakon jela čujete glasni "Buuurp!". E da, moje je mišljenje da ne valja hraniti psa rižom.
Iako je ova priča tužnog predznaka, nadam se ste uspjeli doći do kraja i da je bilo poučno. A ja? Ja vjerujem kako Boa sad negdje trči beskonačnim nebeskim livadama, negdje daleko iza duge, gdje je ponovo zdrava i gdje ju ništa ne boli.
Iva Mađerčić
I na kraju, ovdje možete pogledati kratki tv prilog na engleskom o torziji, gastropeksiji i prevenciji: