Pseći pogled - što zapravo znači?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
Svi znamo taj osjećaj. Muvate se po kući, pospremate, možda pri tome mobitelirate - no bez obzira što radili - taj osjećaj je tu. Netko vas promatra.
Naravno, jasno je tko je taj Netko. Ili u mom slučaju - tko su ti Neki.
Tri para očiju pilje u mene, ma što god radila. Na sreću, sada su sve moje "cure" dovoljno stare da ne idu više u stopu za mnom, pa sada mogu i dostići neki stupanj intime koji svakako ne podrazumijeva sjedenje na wc-u sa dosadnim štenetom na krilu. Iako, moram priznati, ponekad mi fali - ne nužno društvo na wc-u, ali taj osjećaj da sam nekome sve....
Sada samo bulje. Pilje. Netremice.
Ponekad se zabrinem. Znam da nisu gladni, jer kad su gladni, to izražavaju puno jasnije nego samo pogledom - uostalom Liza ima biološki sat koji točno zna kada je 19 sati, iako već duže vrijeme ne jede točno u 19 sati, ali to joj je običaj ostao još otkad je stara slijepa i gluha Chili bila živa, zbog nje smo se držati reda kao Austrougarska željeznica.
Ponekad se brinem da čitaju moje misli i da će biti intelektualno oštećeni budu li doznali kakvog tamo sve nuklearnog otpada ima....
K tome, jedna me gleda zabrinuto, druga kao da planira državni udar a treća kao da mi pokušava nešto važno reći.
Stoga evo pet - glavnih razloga zbog kojih psi bulje u nas - barem prema mojim pretpostavkama:
#1
POKAZUJU LJUBAV?
Baš kao što mi gledamo duboko u oči svog partnera/partnerice/potomka, psi svojim pogledom isto tako izražavaju ljubav... u stvari, nedavno je istraživanje pokazalo da su psi vrlo vjerojatno upravo ovu metodu primijenili kako bi nam zategli strune na srcu - tako da ako ponekad imate osjećaj prema svom psu kao da ste ga gotovo pa rodili, to nije ništa čudno i nastrano.
Naime, njihov zaljubljeni pogled u naše oči nam u stvari znatno podiže razinu "hormona ljubavi", oksitocina. To je isti mehanizam koji je na djelu pri pogledu u oči vlastitog novorođenog djeteta - izgleda da su psi to nekako "skužili" i u stvari se "prištekali" na naš sistem za međusobno povezivanje.
"Psi koji su naučili direktno gledati ljude u oči vrlo su vjerojatno imali bolji učinak kod ljudi.", zaključuje Takefumi Kikusui, profesor veterine u laboratoriju sveučilišta Azabu u Japanu i kolega Mihe Nagasawe, glavne autorice istraživanja koje se bavilo psećim pogledom.
Naime, oskitocin kod ljudi i drugih sisavaca služi, između ostaloga i za poticanje trudova, snižavanje stresa, pomoć kod prepoznavanja poznatih lica - no ipak je najvažniji pri stvaranju čvrstih emotivnih veza između roditelja i potomka. Na primjer, glasanje štakorskih bebica odvojenih od majke potiče lučenje oksitocina kod nje i potrebu da ih nađe, okupi i podoji. To kod majke i mladunaca pak - logično - oslobađa novu dozu oksitocina i krug povezanosti se tako učvršćuje i zatvara.
Za razliku od ljudi, buljenje u tuđe oči kod vukova i domaćih pasa inače ne spada u "ljubazno" ponašanje, dapače - pogled u oči je provokativan, dok se poštovanje i dobre namjere pokazuju odvraćanjem pogleda.
Što pasje buljenje u naše oči čini tim više zanimljivim - kako li su samo skužili što im je raditi ako žele ljubav (a hrana obično spada u taj paket)?
Nawasaga, Kikusui i njihovi kolege su se naravno isto to zapitali, jedino što nisu razmišljali da je vrlo jasno ZAŠTO su se psi "prištekali" u naš oksitocinski put, a svaki vlasnik psa zna odgovor - klopa, maženje, osobni rob koji ispunjava sve potrebe....zar im je potrebno više?
Dakle, po meni, nije pitanje zašto već kako....
Uglavnom, japanski su znanstvenici dakle mjerili razine oksitocina u krvi psa i vlasnika prije i nakon 30 minuta provedenih zajedno u maženju i tepanju - nakon tih 30 minuta bio je na zavidnoj razini, kako kod pasa, tako i kod ljudi - dapače - obično se količina oksitocina u urinu određenog para čovjek/pas - podudarala!
Ne znam za vas, ali ja mogu satima buljiti u njihove oči, a što se tiče mojih pasa, sigurna sam da najviše oksitocina izlučujem kad me u oči pogleda Pixie - em su tamne te njene oči, em su velike, em uvijek pomalo suze, em je imala tužnu životnu priču - ma, ja sam bila gotova iste sekunde kad sam je prvi puta ugledala. Kuhana. Pečena.
Dakle, u sličnim istraživanjima provedenima na vukovima nema razmjene pogleda koja potiče rast oksitocina iako su sudionici u istraživanju bili vukovi odgojeni od strane svojih vlasnika od najranije dobi....
Naime, vukovi i ostale divlje životinje uopće ne gledaju ljude u oči, osim u slučaju kada nas žele napasti, tako da - neka, hvala. Naravno, radi se o današnjim vukovima, vukovima koje smo gotovo istrijebili, a ne o vukovima koji su - negdje prije nešto više od 16 000 godina - odlučili zaigrati na ljudsku kartu i tako postepeno postali psi.
Možda im je upravo sposobnost gledanja u ljudske oči olakšala put do ljudskog srca - i zaliha hrane? Konačno, zar nije lakše milo gledati nego naganjati neku živinu?
No je li prvo nastao pogled ili pas, možemo samo nagađati. Ali jedno je sigurno - pogled čini psa.
Uostalom, kada nas pogledaju u oči onako duboko, toplo i zaljubljeno - koga briga je li nastalo prvo jaje ili kokoš? Bitno je da kokoš postoji i da se nalazi u vašem hladnjaku....što će pas naravno znati zato što nam....
#2
ČITAJU MISLI?
Puno ljudi ima dojam da im njihovi psi čitaju misli. Moji znaju, recimo, točno kada ću ogladnjeti i odbauljati u kuhinju da otvorim hladnjak i tupo buljim pokušavajući skužiti što mi se jede/što je najbrže/najlakše za strpati u gubicu dok pišem ovaj članak, na primjer. Kako znaju da ću ustati?
Pa s obzirom da me netremice promatraju već godinama, ne bi me čudilo da bolje poznaju moje navike od mene same. Dam se kladiti da uvijek ogladnim nakon XY minuta provedenih pred kompom i vjerojatno se krenem vrpoljiti ili češće gutati slinu ili se nekim takvim detaljem odam - a niti ne znam. Tako da su spremni priposkočiti pred hladnjak čim se uhvatim za rukohvat od stolice i pomislim kako ću ustati i pogledati u isti.
Psi su, naime - savršeni antropolozi. Ionako nemaju drugog posla nego nas cijeli dan promatrati - i kad mislite da spavaju, osim kada su u REM fazi, onako lijeno žmirkaju, kao - odmaraju.... a u stvari....
Točno znaju što znači vađenje kofera s ormara, zveckanje ključevima, cipele za šetanje (juhuuu)/cipele za fino(o ne!) i slično.
Pa kako onda ne bi znali kada smo tužni ili umorni?
Neki dan sam u krevetu gledala neki video na facebooku, na ekranu telefona - naravno da je po srijedi bila neka tužna priča o psu - iste sekunde kada sam osjetila da će mi navrijeti suze, Joy se ispalila kao iz topa i bacila mi se na facu ližući me kao luda. Naravno da sam se na kraju morala početi smijati!
Drugim riječima, psi nas motre cijelo vrijeme jer pokušavaju ustanoviti uzročno-posljedične veze koje imaju učinak na njih.
I sad se ti opusti....kad uvijek....
#3
NEŠTO TREBAJU?
Možda stvarno trebaju van piškiti, a možda umiru od gladi - možda trebaju lopticu koja se zaglavila ispod kauča ili žele kaksiće koji se nalaze u staklenci na drugoj polici iznad sudopera.....s obzirom da mi tek s mukom naučimo njihov govor tijela, oči su prvo čime nam pokušaju "uhapsiti" pažnju, tome se zatim pridružuju geste tipa:
"Želim van"- gleda u vas pa u vrata, čini par koraka prema vratima, ponavlja pogled sve dok ne ukapirate....ili dok nije prekasno.
"Gladan sam" - gleda u vas pa u vrata od smočnice/hladnjaka/ormara s hranom/zdjelicu, mahanje repom - ponavlja do iznemoglosti. Moj pokojni pudl Charlie bi nakon nekog vremena uzeo zdjelicu, donio je do mene i glasno bacio pred moje noge.
"Loptica ispod kauča" - pogled u vas, pogled pod kauč, mahanje repom, cviljenje, pogled u vas, pogled pod kauč, pokušaj da dohvati, pogled..... u slučaju terijera, ponavljanje do smrti.
"Keksić na drugoj polici iznad sudopera" - sve je jasno - pogled u mene, u drugu policu, mahanje repom, u mene, u drugu policu, mahanje repom, u mene u drugu policu, mahanje repom u mene, u drugu policu.........u slučaju terijera, pridruženo glasanje.
Dakle, drugim riječima, sigurno nešto hoće. Ako ništa drugo, bar ljubav&pažnju iz točke 1.... ali ako....
#4
ŽICAJU KLOPU?
Nešto jedete? Pa što se čudite?
Ja se u restoranima jedva suzdržavam od buljenja u tanjur ljudima za susjednim stolovima! U stvari, smatram da je u redu što psi ne smiju u restorane. Nema nikakvog smisla da smiju, samo bi se bez veze mučili. Jeste li ikada bili na dijeti ali niste mogli eskivirati poziv na večeru? Ili ste prekinuli dijetu, ili ste bili živčani kao - pas. Ako niste, onda ste robot i ovdje ste samo kako bi mi uvalili spam na sajt.
Dakle, ako ste ikada dali psu hranu dok ste jeli, on će do kraja života buljiti u vas dok jedete. Nada, kao što znamo, umire zadnja.
Naravno, možete vi njega naučiti da leži na mjestu i ne slini vam po bedru dok klopate, ali nemojte misliti da će skrenuti pogled sve dok je i najmanja mrvica klope na tanjuru!
Ukoliko ne žalite da vaš pas žica klopu ili vam je dojadilo osjećati se kao da imate bogato prostrtu trpezu usred koncentracijskog logora u Poljskoj 1943., bolje stavite psa u drugu sobu.
S druge strane, ne mogu zamisliti veći gušt nego podijeliti zalogaj s onima koje volim, bez obzira na broj njihovih nogu. Naravno, nije sva hrana za psa, no o tome neki drugi put. No ovo je dobro mjesto da vam ispričam kratku crticu s moje pseće livade: gledala sam dotičnog gospodina kako mlati svoju mladu Irsku setericu jer nije htjela sjesti kada je on odlučio da bi trebala. Vidjela sam odmah da je kreten pa sam vrlo izokola pokušala objasniti princip nagrade. "Nemam ja čemu mititi svog psa, on mene ima slušati zato jer sam ja gazda! Ima me voljeti!"
Pokušala sam mu objasniti da male bebe ne vole svoju majku zato što ona možda ima doktorat i jako je pametna ili zato što je zabavna i širokogrudna ili zato što je dobra prijateljica ili....ne. Beba u početku svoju majku voli jer je izvor hrane i topline. Tim redom. A nagrada je nešto što slijedi NAKON obavljene radnje a ne prije. Izgleda da nikada nije čuo poslovicu da ljubav ide preko želudca.
Gledao me netremično kao da pričam kineski. Ili je bio glup, ili ....
#5
POKAZUJU AGRESIJU?
Ok, ovo se ne događa često i vrlo vjerojatno se većini ljudi nikada nije dogodilo s vlastitim psom, osim možda u slučaju pasa koji baš imaju problem s čuvanjem resursa - tipa kosti, igračke ili hrane - pa čak niti vlasniku ne dopuštaju da im u tim trenucima priđe blizu. Iako je čuvanje resursa načelno normalna stvar, ovakva reakcija prema vlasniku nije - ali ne mogu sada ulaziti u uzroke, no zamoliti ću jednu od naših dežurnih trenerica da napiše koju riječ o tome.
Ja ne pamtim da me ijedan moj pas gledao tim pogledom, ali zato jest jedan Maltezer koji je zbog mene bio izbačen iz kreveta. Naime, Jegeri su imali maltezera Mišu kada smo Jeger i ja prohodali. Vikendom sam spavala kod njega, a pošto Mišo nije trpio mrdanje i meškoljenje u krevetu - a mi smo naravno "spavali" kod njega e da bi se neometano mrdali i meškoljili, Mišo je odlučio kazniti to naše ponašanje tako što nas je grizao za noge. Na sreću, preko popluna.
Elem, boravak mu je u Jegerovom krevetu vikendom bio uskraćen.
Nikada me niti jedan pas nije ugrizao i nema psa s kojim se nisam skužila, ali Mišo....
On bi mi se primicao netremično me gledajući u oči, ukočenih leđa i motrio me kao zmija žabu. Nije pomagala ni klopa, ni tepanje, ništa. On bi uzeo klopu i pojeo je, ali položaj i pogled nije mijenjao. Ja sam bila nepoželjna, Neprijatelj Br.1., Ona-koja-me-izbacila-iz-kreveta, ma drolja zadnja.
Tek kada ga je udario auto i kada je ležao na podu u jedinom položaju koji mu nije nanosio nepodnošljivu bol (bilo je to prije skoro 30 godina kada se takvi lomovi još nisu operirali), a Jeger i ja smo spavali na podu kraj njega i na smjene mu nudili vodu i juhicu i male zalogajčiće kuhanog mesa, smekšao je svoj stav prema meni. Na žalost, iako mu je zdjelica zarasla, nedugo zatim je uginuo u snu i zauvijek sklopio oči. Drago mi je da mi je prije toga oprostio.
Eto, to vam je to što se tiče gledanja, a dok pišem ove retke, osjećam tri para očiju koje me gledaju - onako na neviđeno, rekla bih da me vole, ali i čitaju misli pa kuže da sam pri kraju teksta, a jasno je da nešto trebaju - uskoro je vrijeme za ići u šetnju a zatim se veselo hraniti nakon čega će mi prići, duboko me i zaljubljeno pogledati u oči i - glasno podrignuti!
Ne znam kako vaši, ali moji uvijek naprave taj mali ritual, koji ja shvaćam kao Kineski bon-ton koji nalaže da je glasno podrigivanje izraz najveće hvale kuharici. Ne znam treba li je u Kini pri tome zaljubljeno gledati u oči, ili biste time zaradili štapiće u iste, ali ja sam nekako baš sretna kada me moji psi tako pogledaju i podrignu!
Dam se kladiti da mi u tom trenutku priposkoči oksitocin, što me odmah navodi na pomisao da im dam nešto još bolje/finije/zdravije i tako dalje.....
Da, "uštekali" su se, svaka im čast.
Idem sad, čekaju me!
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
Svi znamo taj osjećaj. Muvate se po kući, pospremate, možda pri tome mobitelirate - no bez obzira što radili - taj osjećaj je tu. Netko vas promatra.
Naravno, jasno je tko je taj Netko. Ili u mom slučaju - tko su ti Neki.
Tri para očiju pilje u mene, ma što god radila. Na sreću, sada su sve moje "cure" dovoljno stare da ne idu više u stopu za mnom, pa sada mogu i dostići neki stupanj intime koji svakako ne podrazumijeva sjedenje na wc-u sa dosadnim štenetom na krilu. Iako, moram priznati, ponekad mi fali - ne nužno društvo na wc-u, ali taj osjećaj da sam nekome sve....
Sada samo bulje. Pilje. Netremice.
Ponekad se zabrinem. Znam da nisu gladni, jer kad su gladni, to izražavaju puno jasnije nego samo pogledom - uostalom Liza ima biološki sat koji točno zna kada je 19 sati, iako već duže vrijeme ne jede točno u 19 sati, ali to joj je običaj ostao još otkad je stara slijepa i gluha Chili bila živa, zbog nje smo se držati reda kao Austrougarska željeznica.
Ponekad se brinem da čitaju moje misli i da će biti intelektualno oštećeni budu li doznali kakvog tamo sve nuklearnog otpada ima....
K tome, jedna me gleda zabrinuto, druga kao da planira državni udar a treća kao da mi pokušava nešto važno reći.
Stoga evo pet - glavnih razloga zbog kojih psi bulje u nas - barem prema mojim pretpostavkama:
#1
POKAZUJU LJUBAV?
Baš kao što mi gledamo duboko u oči svog partnera/partnerice/potomka, psi svojim pogledom isto tako izražavaju ljubav... u stvari, nedavno je istraživanje pokazalo da su psi vrlo vjerojatno upravo ovu metodu primijenili kako bi nam zategli strune na srcu - tako da ako ponekad imate osjećaj prema svom psu kao da ste ga gotovo pa rodili, to nije ništa čudno i nastrano.
Naime, njihov zaljubljeni pogled u naše oči nam u stvari znatno podiže razinu "hormona ljubavi", oksitocina. To je isti mehanizam koji je na djelu pri pogledu u oči vlastitog novorođenog djeteta - izgleda da su psi to nekako "skužili" i u stvari se "prištekali" na naš sistem za međusobno povezivanje.
"Psi koji su naučili direktno gledati ljude u oči vrlo su vjerojatno imali bolji učinak kod ljudi.", zaključuje Takefumi Kikusui, profesor veterine u laboratoriju sveučilišta Azabu u Japanu i kolega Mihe Nagasawe, glavne autorice istraživanja koje se bavilo psećim pogledom.
Naime, oskitocin kod ljudi i drugih sisavaca služi, između ostaloga i za poticanje trudova, snižavanje stresa, pomoć kod prepoznavanja poznatih lica - no ipak je najvažniji pri stvaranju čvrstih emotivnih veza između roditelja i potomka. Na primjer, glasanje štakorskih bebica odvojenih od majke potiče lučenje oksitocina kod nje i potrebu da ih nađe, okupi i podoji. To kod majke i mladunaca pak - logično - oslobađa novu dozu oksitocina i krug povezanosti se tako učvršćuje i zatvara.
Za razliku od ljudi, buljenje u tuđe oči kod vukova i domaćih pasa inače ne spada u "ljubazno" ponašanje, dapače - pogled u oči je provokativan, dok se poštovanje i dobre namjere pokazuju odvraćanjem pogleda.
Što pasje buljenje u naše oči čini tim više zanimljivim - kako li su samo skužili što im je raditi ako žele ljubav (a hrana obično spada u taj paket)?
Nawasaga, Kikusui i njihovi kolege su se naravno isto to zapitali, jedino što nisu razmišljali da je vrlo jasno ZAŠTO su se psi "prištekali" u naš oksitocinski put, a svaki vlasnik psa zna odgovor - klopa, maženje, osobni rob koji ispunjava sve potrebe....zar im je potrebno više?
Dakle, po meni, nije pitanje zašto već kako....
Uglavnom, japanski su znanstvenici dakle mjerili razine oksitocina u krvi psa i vlasnika prije i nakon 30 minuta provedenih zajedno u maženju i tepanju - nakon tih 30 minuta bio je na zavidnoj razini, kako kod pasa, tako i kod ljudi - dapače - obično se količina oksitocina u urinu određenog para čovjek/pas - podudarala!
Ne znam za vas, ali ja mogu satima buljiti u njihove oči, a što se tiče mojih pasa, sigurna sam da najviše oksitocina izlučujem kad me u oči pogleda Pixie - em su tamne te njene oči, em su velike, em uvijek pomalo suze, em je imala tužnu životnu priču - ma, ja sam bila gotova iste sekunde kad sam je prvi puta ugledala. Kuhana. Pečena.
Dakle, u sličnim istraživanjima provedenima na vukovima nema razmjene pogleda koja potiče rast oksitocina iako su sudionici u istraživanju bili vukovi odgojeni od strane svojih vlasnika od najranije dobi....
Naime, vukovi i ostale divlje životinje uopće ne gledaju ljude u oči, osim u slučaju kada nas žele napasti, tako da - neka, hvala. Naravno, radi se o današnjim vukovima, vukovima koje smo gotovo istrijebili, a ne o vukovima koji su - negdje prije nešto više od 16 000 godina - odlučili zaigrati na ljudsku kartu i tako postepeno postali psi.
Možda im je upravo sposobnost gledanja u ljudske oči olakšala put do ljudskog srca - i zaliha hrane? Konačno, zar nije lakše milo gledati nego naganjati neku živinu?
No je li prvo nastao pogled ili pas, možemo samo nagađati. Ali jedno je sigurno - pogled čini psa.
Uostalom, kada nas pogledaju u oči onako duboko, toplo i zaljubljeno - koga briga je li nastalo prvo jaje ili kokoš? Bitno je da kokoš postoji i da se nalazi u vašem hladnjaku....što će pas naravno znati zato što nam....
#2
ČITAJU MISLI?
Puno ljudi ima dojam da im njihovi psi čitaju misli. Moji znaju, recimo, točno kada ću ogladnjeti i odbauljati u kuhinju da otvorim hladnjak i tupo buljim pokušavajući skužiti što mi se jede/što je najbrže/najlakše za strpati u gubicu dok pišem ovaj članak, na primjer. Kako znaju da ću ustati?
Pa s obzirom da me netremice promatraju već godinama, ne bi me čudilo da bolje poznaju moje navike od mene same. Dam se kladiti da uvijek ogladnim nakon XY minuta provedenih pred kompom i vjerojatno se krenem vrpoljiti ili češće gutati slinu ili se nekim takvim detaljem odam - a niti ne znam. Tako da su spremni priposkočiti pred hladnjak čim se uhvatim za rukohvat od stolice i pomislim kako ću ustati i pogledati u isti.
Psi su, naime - savršeni antropolozi. Ionako nemaju drugog posla nego nas cijeli dan promatrati - i kad mislite da spavaju, osim kada su u REM fazi, onako lijeno žmirkaju, kao - odmaraju.... a u stvari....
Točno znaju što znači vađenje kofera s ormara, zveckanje ključevima, cipele za šetanje (juhuuu)/cipele za fino(o ne!) i slično.
Pa kako onda ne bi znali kada smo tužni ili umorni?
Neki dan sam u krevetu gledala neki video na facebooku, na ekranu telefona - naravno da je po srijedi bila neka tužna priča o psu - iste sekunde kada sam osjetila da će mi navrijeti suze, Joy se ispalila kao iz topa i bacila mi se na facu ližući me kao luda. Naravno da sam se na kraju morala početi smijati!
Drugim riječima, psi nas motre cijelo vrijeme jer pokušavaju ustanoviti uzročno-posljedične veze koje imaju učinak na njih.
I sad se ti opusti....kad uvijek....
#3
NEŠTO TREBAJU?
Možda stvarno trebaju van piškiti, a možda umiru od gladi - možda trebaju lopticu koja se zaglavila ispod kauča ili žele kaksiće koji se nalaze u staklenci na drugoj polici iznad sudopera.....s obzirom da mi tek s mukom naučimo njihov govor tijela, oči su prvo čime nam pokušaju "uhapsiti" pažnju, tome se zatim pridružuju geste tipa:
"Želim van"- gleda u vas pa u vrata, čini par koraka prema vratima, ponavlja pogled sve dok ne ukapirate....ili dok nije prekasno.
"Gladan sam" - gleda u vas pa u vrata od smočnice/hladnjaka/ormara s hranom/zdjelicu, mahanje repom - ponavlja do iznemoglosti. Moj pokojni pudl Charlie bi nakon nekog vremena uzeo zdjelicu, donio je do mene i glasno bacio pred moje noge.
"Loptica ispod kauča" - pogled u vas, pogled pod kauč, mahanje repom, cviljenje, pogled u vas, pogled pod kauč, pokušaj da dohvati, pogled..... u slučaju terijera, ponavljanje do smrti.
"Keksić na drugoj polici iznad sudopera" - sve je jasno - pogled u mene, u drugu policu, mahanje repom, u mene, u drugu policu, mahanje repom, u mene u drugu policu, mahanje repom u mene, u drugu policu.........u slučaju terijera, pridruženo glasanje.
Dakle, drugim riječima, sigurno nešto hoće. Ako ništa drugo, bar ljubav&pažnju iz točke 1.... ali ako....
#4
ŽICAJU KLOPU?
Nešto jedete? Pa što se čudite?
Ja se u restoranima jedva suzdržavam od buljenja u tanjur ljudima za susjednim stolovima! U stvari, smatram da je u redu što psi ne smiju u restorane. Nema nikakvog smisla da smiju, samo bi se bez veze mučili. Jeste li ikada bili na dijeti ali niste mogli eskivirati poziv na večeru? Ili ste prekinuli dijetu, ili ste bili živčani kao - pas. Ako niste, onda ste robot i ovdje ste samo kako bi mi uvalili spam na sajt.
Dakle, ako ste ikada dali psu hranu dok ste jeli, on će do kraja života buljiti u vas dok jedete. Nada, kao što znamo, umire zadnja.
Naravno, možete vi njega naučiti da leži na mjestu i ne slini vam po bedru dok klopate, ali nemojte misliti da će skrenuti pogled sve dok je i najmanja mrvica klope na tanjuru!
Ukoliko ne žalite da vaš pas žica klopu ili vam je dojadilo osjećati se kao da imate bogato prostrtu trpezu usred koncentracijskog logora u Poljskoj 1943., bolje stavite psa u drugu sobu.
S druge strane, ne mogu zamisliti veći gušt nego podijeliti zalogaj s onima koje volim, bez obzira na broj njihovih nogu. Naravno, nije sva hrana za psa, no o tome neki drugi put. No ovo je dobro mjesto da vam ispričam kratku crticu s moje pseće livade: gledala sam dotičnog gospodina kako mlati svoju mladu Irsku setericu jer nije htjela sjesti kada je on odlučio da bi trebala. Vidjela sam odmah da je kreten pa sam vrlo izokola pokušala objasniti princip nagrade. "Nemam ja čemu mititi svog psa, on mene ima slušati zato jer sam ja gazda! Ima me voljeti!"
Pokušala sam mu objasniti da male bebe ne vole svoju majku zato što ona možda ima doktorat i jako je pametna ili zato što je zabavna i širokogrudna ili zato što je dobra prijateljica ili....ne. Beba u početku svoju majku voli jer je izvor hrane i topline. Tim redom. A nagrada je nešto što slijedi NAKON obavljene radnje a ne prije. Izgleda da nikada nije čuo poslovicu da ljubav ide preko želudca.
Gledao me netremično kao da pričam kineski. Ili je bio glup, ili ....
#5
POKAZUJU AGRESIJU?
Ok, ovo se ne događa često i vrlo vjerojatno se većini ljudi nikada nije dogodilo s vlastitim psom, osim možda u slučaju pasa koji baš imaju problem s čuvanjem resursa - tipa kosti, igračke ili hrane - pa čak niti vlasniku ne dopuštaju da im u tim trenucima priđe blizu. Iako je čuvanje resursa načelno normalna stvar, ovakva reakcija prema vlasniku nije - ali ne mogu sada ulaziti u uzroke, no zamoliti ću jednu od naših dežurnih trenerica da napiše koju riječ o tome.
Ja ne pamtim da me ijedan moj pas gledao tim pogledom, ali zato jest jedan Maltezer koji je zbog mene bio izbačen iz kreveta. Naime, Jegeri su imali maltezera Mišu kada smo Jeger i ja prohodali. Vikendom sam spavala kod njega, a pošto Mišo nije trpio mrdanje i meškoljenje u krevetu - a mi smo naravno "spavali" kod njega e da bi se neometano mrdali i meškoljili, Mišo je odlučio kazniti to naše ponašanje tako što nas je grizao za noge. Na sreću, preko popluna.
Elem, boravak mu je u Jegerovom krevetu vikendom bio uskraćen.
Nikada me niti jedan pas nije ugrizao i nema psa s kojim se nisam skužila, ali Mišo....
On bi mi se primicao netremično me gledajući u oči, ukočenih leđa i motrio me kao zmija žabu. Nije pomagala ni klopa, ni tepanje, ništa. On bi uzeo klopu i pojeo je, ali položaj i pogled nije mijenjao. Ja sam bila nepoželjna, Neprijatelj Br.1., Ona-koja-me-izbacila-iz-kreveta, ma drolja zadnja.
Tek kada ga je udario auto i kada je ležao na podu u jedinom položaju koji mu nije nanosio nepodnošljivu bol (bilo je to prije skoro 30 godina kada se takvi lomovi još nisu operirali), a Jeger i ja smo spavali na podu kraj njega i na smjene mu nudili vodu i juhicu i male zalogajčiće kuhanog mesa, smekšao je svoj stav prema meni. Na žalost, iako mu je zdjelica zarasla, nedugo zatim je uginuo u snu i zauvijek sklopio oči. Drago mi je da mi je prije toga oprostio.
Eto, to vam je to što se tiče gledanja, a dok pišem ove retke, osjećam tri para očiju koje me gledaju - onako na neviđeno, rekla bih da me vole, ali i čitaju misli pa kuže da sam pri kraju teksta, a jasno je da nešto trebaju - uskoro je vrijeme za ići u šetnju a zatim se veselo hraniti nakon čega će mi prići, duboko me i zaljubljeno pogledati u oči i - glasno podrignuti!
Ne znam kako vaši, ali moji uvijek naprave taj mali ritual, koji ja shvaćam kao Kineski bon-ton koji nalaže da je glasno podrigivanje izraz najveće hvale kuharici. Ne znam treba li je u Kini pri tome zaljubljeno gledati u oči, ili biste time zaradili štapiće u iste, ali ja sam nekako baš sretna kada me moji psi tako pogledaju i podrignu!
Dam se kladiti da mi u tom trenutku priposkoči oksitocin, što me odmah navodi na pomisao da im dam nešto još bolje/finije/zdravije i tako dalje.....
Da, "uštekali" su se, svaka im čast.
Idem sad, čekaju me!
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)