Hrvatski psi arheolozi pomiču granice znanosti - razgovor s Andreom Pintar i Vedranom Glavaš iz CCK9 tima
- font size decrease font size increase font size
“Mi smo normalne, jel' tako da jesmo?”
Gledam ih. Sjede jedna do druge s cyberpunk frizurama i cvikama na nosu i smiješkaju se od uha do uha - kao mala djeca.
Lijevo Andrea Pintar, desno Vedrana Glavaš, foto: CCK9 team
Andreu sam upoznala slučajno, preko poznanika koji su u malo drugačijem psećem svijetu nego ja - onom radnom.
Već sam neko vrijeme željela upoznati ženu koja se već skoro dva desetljeća bavi sportskim i službenim psima, koja uzgaja Belgijske ovčare, Malinoise, a koja se iz Zagreba preselila na nekakav brijeg u Zagorju kako bi joj bilo lakše živjeti sa toliko pasa. Ima ih pet. Trenutno. Ali sutra, tko zna...
Andrea Pintar je dugi niz godina bila glavna instruktorica HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) i uvela standarde za licenciranje potražnih pasa. Surađivala je sa raznim službama u Hrvatskoj i šire, a onda se zadnjih 5 godina posvetila problematici korištenja pasa u traženju grobova, odnosno ljudi koji više nisu živi... tako je i sastavila svoj CCK9; ekipu entuzijastičnih profesionalaca s vojnim, SAR (Search and rescue - spasilačkim), znanstvenim te iskustvom rada sa službenim psima.
Preko Andree sam upoznala i Vedranu Glavaš, arheologinju koja radi na fakultetu u Zadru, te je stručnjakinja za krške krajolike i zračnu fotografiju, školovana u Engleskoj, Sloveniji i Hrvatskoj a doktorirala je na “na Velebitu” s temom “Romanizacija autohtonih civitates na prostoru sjevernog i srednjeg Velebita” - Vedrana je od nedavno također dio CCK9 tima.
I ima psa. Čak dva. Ali oni ne traže grobove, oni su civili, poput mojih lijenčina koje spavaju dok ja ovo vrijedno pišem :)
Međutim Andreu i Vedranu nisu spojili isključivo psi. Zapravo, spojila ih je želja u dizanju kriterija u arheologiji i kinologiji na višu razinu. Pa su tako njih dvije uz svoj tim počele u arheologiji koristiti pse kao tzv. "neinvazivne biosenzore", čime su se uvrstile u malobrojne u svijetu. To zapravo i nije novost, jer o tome sam već pisala ne samo ovdje, već i u Jutarnjem listu još prošle godine kada je projekt tek započeo.
Od tada su stvari, rekla bih očekivano – samo još više napredovale....
Da se podsjetimo - lokalitet Drvišica nalazi se na primorskoj padini Velebita kod Karlobaga, vrlo je kompleksan i čine ga prapovijesna gradina s nekropolom (odnosno naselje i groblje), antički objekti, kasnoantička utvrda (vrijeme Rimljana), srednjovjekovna crkva sv. Vida te ostaci ceste, tzv. Terezijane (iz vremena Austrougarske carice Marije Terezije) u blizini. Kulturni slojevi na lokalitetu datiraju od 10. stoljeća pr. Kr. pa sve do ranog novog vijeka. Lokalitet se istražuje već četiri godine, a poslijednje tri godine iskopavanje se bavi prapovijesnom nekropolom (grobljem) koju je Vedrana započela istraživati godinu dana prije nego što je upoznala Andreu.
Rekognosciranje terena: Vedrana, Andrea i Panda u akciji, foto: CCK9 team
“Pa da, Vedrana je rekla: imam ideju i lokalitet, a meni su oči zacaklile kad sam čula što je smislila, i eto nas sad tu.” Trebalo je vremena da se uopće vidi kako koristiti pse. Sve je počelo kao eksperiment, a tek su onda uvidjeli koliki se značaj i potencijal tu krije. A nakon što su psi detektirali do tada neotkrivene grobove, i nakon što je potvrđeno da datiraju u vrijeme 8. stoljeća pr. Kr., sve je počelo “sjedati” na mjesto.
Arwen kao da pita: "Andrea, je li ti sjelo?", foto: CCK9 team
“Meni je trebalo neko vrijeme da mi sjedne što se zapravo dogodilo.” govori Andrea. Zastaje gledajući me. “A onda sam si rekla da sam umislila nešto i da idem sad na more. Pa mi je trebalo još vremena da mi to sve sjedne. I nekako sam tek sada na pragu toga da shvatim značenje svega ovog što radimo.”
“Da. Ja sam joj rekla da ćemo razgovarati o tome. I evo razgovaramo. Dnevno više puta” nadopunjuje ju Vedrana.
I dok mi to sve pričaju, ne silazi im smiješak sa lica.
“Ma vidi; Vedrana i ja razmišljamo o istoj stvari iz dva različita kuta gledanja. Moj kut gledanja psi i njihove mogućnosti, etologija i modaliteti rada na terenu, dok Vedrana gleda kroz prizmu arheologije i geomorfologije.”
“Jedno je bilo kad smo pokušali sa psima čisto ekperimentalno, ali kad nešto ozbiljno želiš raditi moraš to potkrijepiti i znanstveno potvrđenim činjenicama. Ne možeš samo reći kako su ti psi to pronašli jer znanstvena zajednica to jednostavno ne priznaje! Moraš potkrijepiti dokazima, procedurama, podacima, obrazloženjima. Tek onda to ima smisla. E, zato sam ja inzistirala na znanstvenom pristupu, a Andrea je nakon kraćeg opiranja pristala.”
Svoja istraživanja i zapažanja na Drvišici, Vedrana i Andrea su objedinile u znanstveni rad koji uskoro treba ugledati svjetlo dana. Zapravo, to je prvi put da se znanstveno obrađuje rad pasa kao biodetektora u arheologiji.
Podaci su skupljani u više navrata tijekom godine dana na lokalitetu Drvišica. Do sad su prezentirani znanstvenoj zajednici u dva navrata, na znanstvenim simpozijima u Bonnu i Ljubljani.
Na simpoziju u Bonnu, foto: Marta Denise
“U Bonn su me pozvali kao gošću predavačicu na simpoziju posvećenom psećom nosu, odnosno Syposioum für Odorologie. Stvar je zapravo u tome da se kroz tu “moju” pseću zajednicu u Europi pročulo da radimo nešto sa arheologijom i da su psi locirali jako stare grobove. Naravno,ljudi su se naslušali svega i svačega i svakojakih hvalospjeva i samozvanih veličina i dostignuća u kinologiji, pa su izrazili skepsu. Ali su bili fer, dali su nam šansu da pred malo ozbiljnijim znanstvenim skupom objasnimo to što radimo. Ali nisam htjela ići sama. A ne. Povela sam ja pojačanje hahahaha”
“Da. Thelma & Luise. Sjele nas dvije u auto, u Munchenu pokupili Andreinu kolegicu iz Austrije koja nam je bila prevoditelj za Njemački i via Bonn. ” Nadovezuju se u priči i opet kroz smijeh.
Na simpoziju su učestvovali predstavnici iz cijelog svijeta, uglavnom znanstvenici koji se na razne načine bave psećim nosom, od kemičara do etologa.
“Bili su skeptični. Jako skeptični. Međutim, skepsa je splasnula nakon našeg predavanja. Vedrana je govorila o arheološkom dijelu projekta dok sam ja pokrila kinološki dio. Zapravo smo rasturili. I najvažnije, jedan od kemičara koji je u početku bio izrazito skeptičan potvrdio je naše nalaze i još nam pomogao objašnjenjima zašto su neke stvari, s kemijske strane gledano, bile moguće. Puno nam je pomogao!”
“Mene je začudilo što je bilo jako puno pitanja nakon prezentacije. Znale smo da ima puno onih koji sumnjaju u naše rezultate. Ali, bile smo jako dobre. Jako.”
A onda je uslijedila Ljubljana, Međunarodni arheološki simpozij (Re)thinking archaeological potential in preventive archaeology. Vedrana je prijavila naše predavanje na ovaj simpozij jer je htjela predstaviti upotrebu pasa kao nedestruktivnih alata za detektiranje nekropola na arheološkim lokalitetima i jer se upravo pomoću pasa može odrediti i potencijal, odnosno postojanje nekropole na nalazištu.
Bilo nam je bitno da znanstvenicima koji se bave metodama nedestruktivnog otkrivanja arheoloških nalazišta prezentiramo naš rad. To je uska zajednica, ali stručna i utjecajna.”
Pas kao neinvanzivna metoda arheološkog istraživanja - Panda, foto: CCK9 team
“Tamo je Vedrana vodila glavnu riječ, a ja sam tu bila kako bi nadopunila one stvari koje nisu bile jasne oko pasa. Bilo je dosta zanimljivo. I opet smo došle do nekih novih stvari koje će nam itekako koristiti.” objašnjava Andrea.
Inače korištenje pasa u arheologiji zapravo nije nešto novo. Amerikanci su ih prvi počeli koristiti u sklopu arheoloških istraživanja i to su dokumentirali, postoji niz znanstvenih radova. U Europi su navodno samo u Švedskoj radili na toj problematici, ali ne postoje znanstveni radovi koji te informacije potkrjepljuju. Drugim riječima, CCK9 tim je zapravo jedan od malobrojnih u svijetu koji rade ovakav posao.
Ono u čemu se Andrein i Vedranin rad razlikuje od rada njihovih kolega u Americi je starost pronađenih grobova. Amerikanci su radili na grobovima starim par stotina godina, dok su cure radile na grobovima starima preko 2700 godina, što njihov rad svrstava u kategoriju najstarijih arheoloških grobova koje su psi pronašli. I ne samo to, već su radile u podvelebitskom kršu koji sam po sebi nije lak teren....
Pretpostavljam da vas zanima što znači kratice CCK9 – K9 je u stvari američka kratica za psa – canine, a ostalo....pa bolje da Andrea objasni:
“Hahaha… prije par godina, kad smo uopće odlučili zagazit u ovaj posao malo ozbiljnije, razmišljali smo o imenu tima. Nismo baš mogli odlučiti što i kako pa ja reko’ ajde pustimo sad to, sjest će to na svoje. I onda smo otišli obaviti jedan posao za njemačku policiju i tamo su nas nazvali Croatian Cadaver Team, i eto, malo smo to uobličili i dobili CCK9 tim.”
Ako nekome nije jasno što je cadaver, to je mrtvo tijelo.
Ljudski dio CCK9 tima: sprijeda Chris Nikolić, iza Josip Granić (desno) i Zlatko Balaš (lijevo), foto. CCK9 team
U timu su 5 pasa (4 Malinoisa i 1 Njemački ovčar) te još trojica ljudi; Chris, Josip i Zlatko. Kako su psi u timu specijalisti za pojedine stvari, tako su i dečki specijalisti za razna operativna područja rada sa psima: od vođenja pasa do dokumentiranja i mapiranja. Tim je do sad radio za pojedine službe u Europi, Bliskom istoku, Turskoj i Africi, a zahvaljujući razumijevanju i želji da se usavrši “Hrvatski model traženja nestalih osoba”, Ministarstvo Hrvatskih branitelja uspostavilo je jako dobru suradnju s njima.
“Da, ali o tome ako te što zanima, molim te kontaktiraj Ministarstvo.” napominje Andrea, odjednom vrlo hladno i poslovno.
Nadam se da ćemo jednoga dana i od njih dobiti intervju te saznati na čemu su naši CCK9-ovci radili, no za sada je to, kako ono kažu u krimićima – “classified”, tajna.
Ono što vam za sada smijemo otkriti te što taj tim čini tako jedinstvenim je što svojim radom pokrivaju veliki dio posla potrebnog za otkrivanje arheoloških grobnih mjesta ali isto tako i masovnih grobnica, kako iz Drugog svjetskog rata, tako i Domovinskog rata.
“Ma je. Chris se zna razbacivat sa tim svojim vojnim usporedbama pa nas naziva udarnom grupom. Nešto kao kad pošalješ grupu specijalista koja je fleksibilna mobilna i efikasna. Jednom vojnik - uvijek vojnik. Sreće da ga druga dvojica znaju spustiti na zemlju.”
Mobilna jedinica analizira podatke na terenu...foto: CCK9 team
Nakon što psi obave svoj posao, a svaki od pasa ima oprsnicu izrađenu prema CCK9 idejama, te s pretincem za GPS uređaj - podaci se skupljaju i postavljaju u bazu unutar GIS sustava kako bi se podrobnije analizirali. Podaci dobiveni sa psećih GPS-ova se nadopunjuju sa podacima o podzemnim vodama, kiselosti tla, nagibu… i još gomili drugih podataka važnih za rad sa psećim nosom na terenu. I sve se to nekad napravi doslovno na licu mjesta jer nema vremena za duže analize. S druge strane, kad vremena ima, u postoperativnom dijelu rada provede se puno vremena u proučavanju podataka, zatim traženju stručnih radova iz tog područja kako bi se vidjelo je li već netko naišao na slične probleme, te kako ih je riješio.
Naoko obična šetnja u šumi....a u stvari vrlo vjerojatno "classified", foto: CCK9 team
Vedrana je za iskopavanje na lokalitetu Drvišica financijska sredstva dobila od Ministarstva kulture, dok lokalno ima jako veliku pomoć Općine Karlobag, kako financijsku, tako i svu ostalu.
“A čuj, da nema njih ne bi bilo ni iskopavanja i puno toga ne bi bilo tako jednostavno kao što je sada. Mada, nikad ništa nije jednostavno, naročito u kulturi i znanosti, znaš i sama. “
O da, znam. Isto kao što nije jednostavno hendlati i brinuti se za pet velikih radnih pasa.
“Znaš, imali smo sreće. Kad nam je bilo najgadnije, uletjela je Ruža Kresoja i ponudila nam sponzorsku hranu za pse. Od tad su psi na Bosch ultra premium klopi s kojom su jako zadovoljni. Naši sponzori su nam stvarno pomogli i vjerovali u nas kad nikoga drugoga nije bilo da nas podrži. Sada je ipak malo drugačije. Imamo sreće što se pročulo što radimo, pa nas pored Bosch-a psećom hranom sponzorira i Hermann BARF, a što se tiče opreme za pse, Kresoja d.o.o. Ostalu opremu za ljudski tim sponzorira americanshop.biz”
....hm, pravi šminkeri, ovi CCK9-ovci, foto: CCK9 team
Nakon ove male pauze za reklame vraćamo se u studio:
Kao što znate, imam tri psa - doduše samo jedna od njih je radni pas, lovački, što za sobom povlači neke praktične probleme o kojima sam već pisala. Ali kako je to imati u kući imati pet radnih pasa koji nisu tipični kućni ljubimci....?
“Nije jednostavno. Sama znaš kako je to kad imaš pse da se puno toga mijenja. S tim da naši psi moraju naučiti da odu u OFF-mode i u kući, hotelu, prikolici, avionu, helikopteru, brodu, autu… Obzirom da putujemo dosta ne možemo sebi dopustiti da nam psi rade probleme na bilo koji način. Zato kažem, blaženi transporteri. Inače su tipični kaučarci!” objašnjava Andrea.
Ovaj "dogmobil" je klimatizirana i termički izolirana prikolica u kojoj putuje pasji dio ekipe, foto CCK9 team
S obzirom da CCK9 tim radi i u udaljenim zemljama, putovanje automobilom, odnosno "dogmobilom" nije uvijek moguće. No putovanje avionom nije uvijek jednostavno kada se radi o psima koji su preveliki za vožnju u kabini – takvi psi putuju u klimatiziranom dijelu tovarnog prostora, a većina zrakoplovnih kompanija dozvoljava maksimalno dva psa po jednom letu. Standardom koji propisuje IATA (International Air Transport Association) psi se u avionima smiju prevoziti u transportnim boxovima koji odgovaraju standardima (ne zadovoljava svaki transportni box IATA standarde). Na neke kraće letove možda pojedinie zrakoplovne kompanije službenim psima i odobre transport u putničkoj kabini, naročito u EU, ali za duže letove čim se ne radi o manjem ljubimcu - psi moraju ići u tovarni dio, s koferima i ostalim stvarima. Eto čemu, između ostaloga, služi tim:
“Dečki se obično bave s tim dijelom priče. Dok si u Europi super je, pošto aerodromi imaju pet service. Međutim, na Bliskom istoku i u Africi toga nema. Zato mi šaljemo dečke da to riješavaju. Te fizikalije ahahaha....” smije se Andrea.
“Da, nas dvije smo pametne u ovom timu. Mi se bavimo intelektualnim radom. Jel tako Andrea?”
“Apsolutno.”
Što se arheologije tiče, njihov se rad nastavlja, pošto na Drvišici ima još puno posla a i Vedranine kolege arheolozi su se (smijem li reći – konačno?) zainteresirali za suradnju sa timom, pa je za 2017. godinu dogovorena suradnja na više lokaliteta.
Naravno da ćemo u Pasjem životu i dalje pratiti ovu izuzetnu pasje-ljudsku priču i naravno da ću imati ekskluzivan uvid u sve novosti CCK9 tima....
A sada da odgovorim na pitanje jesu li Andrea i Vedrana normalne.....mislim da sam kriva osoba za to pitanje.
Mislim da žene koje većina društva smatra normalnima ne bi pomaknule granice znanosti, zar ne? Ali ono što je većini društva prije sto godina bilo abnormalno, danas je svakodnevna pojava - žene na fakultetima, na primjer. Tako da - drage moje, samo vi nastavite utirati put. Jednoga ćete dana sigurno biti pojam "normalnosti" :)
Foto: CCK9 team
Gledam ih. Sjede jedna do druge s cyberpunk frizurama i cvikama na nosu i smiješkaju se od uha do uha - kao mala djeca.
Lijevo Andrea Pintar, desno Vedrana Glavaš, foto: CCK9 team
Andreu sam upoznala slučajno, preko poznanika koji su u malo drugačijem psećem svijetu nego ja - onom radnom.
Već sam neko vrijeme željela upoznati ženu koja se već skoro dva desetljeća bavi sportskim i službenim psima, koja uzgaja Belgijske ovčare, Malinoise, a koja se iz Zagreba preselila na nekakav brijeg u Zagorju kako bi joj bilo lakše živjeti sa toliko pasa. Ima ih pet. Trenutno. Ali sutra, tko zna...
Andrea Pintar je dugi niz godina bila glavna instruktorica HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) i uvela standarde za licenciranje potražnih pasa. Surađivala je sa raznim službama u Hrvatskoj i šire, a onda se zadnjih 5 godina posvetila problematici korištenja pasa u traženju grobova, odnosno ljudi koji više nisu živi... tako je i sastavila svoj CCK9; ekipu entuzijastičnih profesionalaca s vojnim, SAR (Search and rescue - spasilačkim), znanstvenim te iskustvom rada sa službenim psima.
Preko Andree sam upoznala i Vedranu Glavaš, arheologinju koja radi na fakultetu u Zadru, te je stručnjakinja za krške krajolike i zračnu fotografiju, školovana u Engleskoj, Sloveniji i Hrvatskoj a doktorirala je na “na Velebitu” s temom “Romanizacija autohtonih civitates na prostoru sjevernog i srednjeg Velebita” - Vedrana je od nedavno također dio CCK9 tima.
I ima psa. Čak dva. Ali oni ne traže grobove, oni su civili, poput mojih lijenčina koje spavaju dok ja ovo vrijedno pišem :)
Međutim Andreu i Vedranu nisu spojili isključivo psi. Zapravo, spojila ih je želja u dizanju kriterija u arheologiji i kinologiji na višu razinu. Pa su tako njih dvije uz svoj tim počele u arheologiji koristiti pse kao tzv. "neinvazivne biosenzore", čime su se uvrstile u malobrojne u svijetu. To zapravo i nije novost, jer o tome sam već pisala ne samo ovdje, već i u Jutarnjem listu još prošle godine kada je projekt tek započeo.
Od tada su stvari, rekla bih očekivano – samo još više napredovale....
Da se podsjetimo - lokalitet Drvišica nalazi se na primorskoj padini Velebita kod Karlobaga, vrlo je kompleksan i čine ga prapovijesna gradina s nekropolom (odnosno naselje i groblje), antički objekti, kasnoantička utvrda (vrijeme Rimljana), srednjovjekovna crkva sv. Vida te ostaci ceste, tzv. Terezijane (iz vremena Austrougarske carice Marije Terezije) u blizini. Kulturni slojevi na lokalitetu datiraju od 10. stoljeća pr. Kr. pa sve do ranog novog vijeka. Lokalitet se istražuje već četiri godine, a poslijednje tri godine iskopavanje se bavi prapovijesnom nekropolom (grobljem) koju je Vedrana započela istraživati godinu dana prije nego što je upoznala Andreu.
Rekognosciranje terena: Vedrana, Andrea i Panda u akciji, foto: CCK9 team
“Pa da, Vedrana je rekla: imam ideju i lokalitet, a meni su oči zacaklile kad sam čula što je smislila, i eto nas sad tu.” Trebalo je vremena da se uopće vidi kako koristiti pse. Sve je počelo kao eksperiment, a tek su onda uvidjeli koliki se značaj i potencijal tu krije. A nakon što su psi detektirali do tada neotkrivene grobove, i nakon što je potvrđeno da datiraju u vrijeme 8. stoljeća pr. Kr., sve je počelo “sjedati” na mjesto.
Arwen kao da pita: "Andrea, je li ti sjelo?", foto: CCK9 team
“Meni je trebalo neko vrijeme da mi sjedne što se zapravo dogodilo.” govori Andrea. Zastaje gledajući me. “A onda sam si rekla da sam umislila nešto i da idem sad na more. Pa mi je trebalo još vremena da mi to sve sjedne. I nekako sam tek sada na pragu toga da shvatim značenje svega ovog što radimo.”
“Da. Ja sam joj rekla da ćemo razgovarati o tome. I evo razgovaramo. Dnevno više puta” nadopunjuje ju Vedrana.
I dok mi to sve pričaju, ne silazi im smiješak sa lica.
“Ma vidi; Vedrana i ja razmišljamo o istoj stvari iz dva različita kuta gledanja. Moj kut gledanja psi i njihove mogućnosti, etologija i modaliteti rada na terenu, dok Vedrana gleda kroz prizmu arheologije i geomorfologije.”
“Jedno je bilo kad smo pokušali sa psima čisto ekperimentalno, ali kad nešto ozbiljno želiš raditi moraš to potkrijepiti i znanstveno potvrđenim činjenicama. Ne možeš samo reći kako su ti psi to pronašli jer znanstvena zajednica to jednostavno ne priznaje! Moraš potkrijepiti dokazima, procedurama, podacima, obrazloženjima. Tek onda to ima smisla. E, zato sam ja inzistirala na znanstvenom pristupu, a Andrea je nakon kraćeg opiranja pristala.”
Svoja istraživanja i zapažanja na Drvišici, Vedrana i Andrea su objedinile u znanstveni rad koji uskoro treba ugledati svjetlo dana. Zapravo, to je prvi put da se znanstveno obrađuje rad pasa kao biodetektora u arheologiji.
Podaci su skupljani u više navrata tijekom godine dana na lokalitetu Drvišica. Do sad su prezentirani znanstvenoj zajednici u dva navrata, na znanstvenim simpozijima u Bonnu i Ljubljani.
Na simpoziju u Bonnu, foto: Marta Denise
“U Bonn su me pozvali kao gošću predavačicu na simpoziju posvećenom psećom nosu, odnosno Syposioum für Odorologie. Stvar je zapravo u tome da se kroz tu “moju” pseću zajednicu u Europi pročulo da radimo nešto sa arheologijom i da su psi locirali jako stare grobove. Naravno,ljudi su se naslušali svega i svačega i svakojakih hvalospjeva i samozvanih veličina i dostignuća u kinologiji, pa su izrazili skepsu. Ali su bili fer, dali su nam šansu da pred malo ozbiljnijim znanstvenim skupom objasnimo to što radimo. Ali nisam htjela ići sama. A ne. Povela sam ja pojačanje hahahaha”
“Da. Thelma & Luise. Sjele nas dvije u auto, u Munchenu pokupili Andreinu kolegicu iz Austrije koja nam je bila prevoditelj za Njemački i via Bonn. ” Nadovezuju se u priči i opet kroz smijeh.
Na simpoziju su učestvovali predstavnici iz cijelog svijeta, uglavnom znanstvenici koji se na razne načine bave psećim nosom, od kemičara do etologa.
“Bili su skeptični. Jako skeptični. Međutim, skepsa je splasnula nakon našeg predavanja. Vedrana je govorila o arheološkom dijelu projekta dok sam ja pokrila kinološki dio. Zapravo smo rasturili. I najvažnije, jedan od kemičara koji je u početku bio izrazito skeptičan potvrdio je naše nalaze i još nam pomogao objašnjenjima zašto su neke stvari, s kemijske strane gledano, bile moguće. Puno nam je pomogao!”
“Mene je začudilo što je bilo jako puno pitanja nakon prezentacije. Znale smo da ima puno onih koji sumnjaju u naše rezultate. Ali, bile smo jako dobre. Jako.”
A onda je uslijedila Ljubljana, Međunarodni arheološki simpozij (Re)thinking archaeological potential in preventive archaeology. Vedrana je prijavila naše predavanje na ovaj simpozij jer je htjela predstaviti upotrebu pasa kao nedestruktivnih alata za detektiranje nekropola na arheološkim lokalitetima i jer se upravo pomoću pasa može odrediti i potencijal, odnosno postojanje nekropole na nalazištu.
Bilo nam je bitno da znanstvenicima koji se bave metodama nedestruktivnog otkrivanja arheoloških nalazišta prezentiramo naš rad. To je uska zajednica, ali stručna i utjecajna.”
Pas kao neinvanzivna metoda arheološkog istraživanja - Panda, foto: CCK9 team
“Tamo je Vedrana vodila glavnu riječ, a ja sam tu bila kako bi nadopunila one stvari koje nisu bile jasne oko pasa. Bilo je dosta zanimljivo. I opet smo došle do nekih novih stvari koje će nam itekako koristiti.” objašnjava Andrea.
Inače korištenje pasa u arheologiji zapravo nije nešto novo. Amerikanci su ih prvi počeli koristiti u sklopu arheoloških istraživanja i to su dokumentirali, postoji niz znanstvenih radova. U Europi su navodno samo u Švedskoj radili na toj problematici, ali ne postoje znanstveni radovi koji te informacije potkrjepljuju. Drugim riječima, CCK9 tim je zapravo jedan od malobrojnih u svijetu koji rade ovakav posao.
Ono u čemu se Andrein i Vedranin rad razlikuje od rada njihovih kolega u Americi je starost pronađenih grobova. Amerikanci su radili na grobovima starim par stotina godina, dok su cure radile na grobovima starima preko 2700 godina, što njihov rad svrstava u kategoriju najstarijih arheoloških grobova koje su psi pronašli. I ne samo to, već su radile u podvelebitskom kršu koji sam po sebi nije lak teren....
Pretpostavljam da vas zanima što znači kratice CCK9 – K9 je u stvari američka kratica za psa – canine, a ostalo....pa bolje da Andrea objasni:
“Hahaha… prije par godina, kad smo uopće odlučili zagazit u ovaj posao malo ozbiljnije, razmišljali smo o imenu tima. Nismo baš mogli odlučiti što i kako pa ja reko’ ajde pustimo sad to, sjest će to na svoje. I onda smo otišli obaviti jedan posao za njemačku policiju i tamo su nas nazvali Croatian Cadaver Team, i eto, malo smo to uobličili i dobili CCK9 tim.”
Ako nekome nije jasno što je cadaver, to je mrtvo tijelo.
Ljudski dio CCK9 tima: sprijeda Chris Nikolić, iza Josip Granić (desno) i Zlatko Balaš (lijevo), foto. CCK9 team
U timu su 5 pasa (4 Malinoisa i 1 Njemački ovčar) te još trojica ljudi; Chris, Josip i Zlatko. Kako su psi u timu specijalisti za pojedine stvari, tako su i dečki specijalisti za razna operativna područja rada sa psima: od vođenja pasa do dokumentiranja i mapiranja. Tim je do sad radio za pojedine službe u Europi, Bliskom istoku, Turskoj i Africi, a zahvaljujući razumijevanju i želji da se usavrši “Hrvatski model traženja nestalih osoba”, Ministarstvo Hrvatskih branitelja uspostavilo je jako dobru suradnju s njima.
“Da, ali o tome ako te što zanima, molim te kontaktiraj Ministarstvo.” napominje Andrea, odjednom vrlo hladno i poslovno.
Nadam se da ćemo jednoga dana i od njih dobiti intervju te saznati na čemu su naši CCK9-ovci radili, no za sada je to, kako ono kažu u krimićima – “classified”, tajna.
Ono što vam za sada smijemo otkriti te što taj tim čini tako jedinstvenim je što svojim radom pokrivaju veliki dio posla potrebnog za otkrivanje arheoloških grobnih mjesta ali isto tako i masovnih grobnica, kako iz Drugog svjetskog rata, tako i Domovinskog rata.
“Ma je. Chris se zna razbacivat sa tim svojim vojnim usporedbama pa nas naziva udarnom grupom. Nešto kao kad pošalješ grupu specijalista koja je fleksibilna mobilna i efikasna. Jednom vojnik - uvijek vojnik. Sreće da ga druga dvojica znaju spustiti na zemlju.”
Mobilna jedinica analizira podatke na terenu...foto: CCK9 team
Nakon što psi obave svoj posao, a svaki od pasa ima oprsnicu izrađenu prema CCK9 idejama, te s pretincem za GPS uređaj - podaci se skupljaju i postavljaju u bazu unutar GIS sustava kako bi se podrobnije analizirali. Podaci dobiveni sa psećih GPS-ova se nadopunjuju sa podacima o podzemnim vodama, kiselosti tla, nagibu… i još gomili drugih podataka važnih za rad sa psećim nosom na terenu. I sve se to nekad napravi doslovno na licu mjesta jer nema vremena za duže analize. S druge strane, kad vremena ima, u postoperativnom dijelu rada provede se puno vremena u proučavanju podataka, zatim traženju stručnih radova iz tog područja kako bi se vidjelo je li već netko naišao na slične probleme, te kako ih je riješio.
Naoko obična šetnja u šumi....a u stvari vrlo vjerojatno "classified", foto: CCK9 team
Vedrana je za iskopavanje na lokalitetu Drvišica financijska sredstva dobila od Ministarstva kulture, dok lokalno ima jako veliku pomoć Općine Karlobag, kako financijsku, tako i svu ostalu.
“A čuj, da nema njih ne bi bilo ni iskopavanja i puno toga ne bi bilo tako jednostavno kao što je sada. Mada, nikad ništa nije jednostavno, naročito u kulturi i znanosti, znaš i sama. “
O da, znam. Isto kao što nije jednostavno hendlati i brinuti se za pet velikih radnih pasa.
“Znaš, imali smo sreće. Kad nam je bilo najgadnije, uletjela je Ruža Kresoja i ponudila nam sponzorsku hranu za pse. Od tad su psi na Bosch ultra premium klopi s kojom su jako zadovoljni. Naši sponzori su nam stvarno pomogli i vjerovali u nas kad nikoga drugoga nije bilo da nas podrži. Sada je ipak malo drugačije. Imamo sreće što se pročulo što radimo, pa nas pored Bosch-a psećom hranom sponzorira i Hermann BARF, a što se tiče opreme za pse, Kresoja d.o.o. Ostalu opremu za ljudski tim sponzorira americanshop.biz”
....hm, pravi šminkeri, ovi CCK9-ovci, foto: CCK9 team
Nakon ove male pauze za reklame vraćamo se u studio:
Kao što znate, imam tri psa - doduše samo jedna od njih je radni pas, lovački, što za sobom povlači neke praktične probleme o kojima sam već pisala. Ali kako je to imati u kući imati pet radnih pasa koji nisu tipični kućni ljubimci....?
“Nije jednostavno. Sama znaš kako je to kad imaš pse da se puno toga mijenja. S tim da naši psi moraju naučiti da odu u OFF-mode i u kući, hotelu, prikolici, avionu, helikopteru, brodu, autu… Obzirom da putujemo dosta ne možemo sebi dopustiti da nam psi rade probleme na bilo koji način. Zato kažem, blaženi transporteri. Inače su tipični kaučarci!” objašnjava Andrea.
Ovaj "dogmobil" je klimatizirana i termički izolirana prikolica u kojoj putuje pasji dio ekipe, foto CCK9 team
S obzirom da CCK9 tim radi i u udaljenim zemljama, putovanje automobilom, odnosno "dogmobilom" nije uvijek moguće. No putovanje avionom nije uvijek jednostavno kada se radi o psima koji su preveliki za vožnju u kabini – takvi psi putuju u klimatiziranom dijelu tovarnog prostora, a većina zrakoplovnih kompanija dozvoljava maksimalno dva psa po jednom letu. Standardom koji propisuje IATA (International Air Transport Association) psi se u avionima smiju prevoziti u transportnim boxovima koji odgovaraju standardima (ne zadovoljava svaki transportni box IATA standarde). Na neke kraće letove možda pojedinie zrakoplovne kompanije službenim psima i odobre transport u putničkoj kabini, naročito u EU, ali za duže letove čim se ne radi o manjem ljubimcu - psi moraju ići u tovarni dio, s koferima i ostalim stvarima. Eto čemu, između ostaloga, služi tim:
“Dečki se obično bave s tim dijelom priče. Dok si u Europi super je, pošto aerodromi imaju pet service. Međutim, na Bliskom istoku i u Africi toga nema. Zato mi šaljemo dečke da to riješavaju. Te fizikalije ahahaha....” smije se Andrea.
“Da, nas dvije smo pametne u ovom timu. Mi se bavimo intelektualnim radom. Jel tako Andrea?”
“Apsolutno.”
Što se arheologije tiče, njihov se rad nastavlja, pošto na Drvišici ima još puno posla a i Vedranine kolege arheolozi su se (smijem li reći – konačno?) zainteresirali za suradnju sa timom, pa je za 2017. godinu dogovorena suradnja na više lokaliteta.
Naravno da ćemo u Pasjem životu i dalje pratiti ovu izuzetnu pasje-ljudsku priču i naravno da ću imati ekskluzivan uvid u sve novosti CCK9 tima....
A sada da odgovorim na pitanje jesu li Andrea i Vedrana normalne.....mislim da sam kriva osoba za to pitanje.
Mislim da žene koje većina društva smatra normalnima ne bi pomaknule granice znanosti, zar ne? Ali ono što je većini društva prije sto godina bilo abnormalno, danas je svakodnevna pojava - žene na fakultetima, na primjer. Tako da - drage moje, samo vi nastavite utirati put. Jednoga ćete dana sigurno biti pojam "normalnosti" :)
Foto: CCK9 team