Udruga za udomljavanje hrtova Honey - "Tradicija? Mi to zovemo tradicija sadizma!"
- font size decrease font size increase font size
Sonja Tica već je gostovala u ovoj rubrici i tom prilikom smo već načele temu utrka pasa, ali više smo se pozabavile njezinom osobnom pričom oko udomljavanja Greyhoundice Honey i problematike vezane za tu pasminu.
Sonja je u međuvremenu postala jedna od osnivačica Udruge za udomljavanje hrtova Honey i sada ćemo se malo više pozabaviti problematikom vezanom za Glagose i Lurchere, odnosno hrtove i križance hrtova koji se iskorištavaju za lov i utrke u Španjolskoj i Portugalu.
PŽ: Sonja, prvo da čujemo nešto o udruzi - posve je nova, zar ne? I već mi se čini da znam po kome je dobila ime...
ST: Pa da, naravno, sve ti je jasno - po mojoj Honey, spašenoj od sigurne smrti nakon što je izgubila utrku.....
Dakle, udruga Honey osnovana je "friško", evo upravo je napunila dva mjeseca. A cilj nam je osviješćivanje javnosti o problematici iskorištavanja hrtova u svijetu (za utrke ili lov) te mogućnosti udomljavanja tih prekrasnih pasa i kod nas u Hrvatskoj.
I za hrtove vrijedi da se crni najteže udome, pa smo zato pogotovo ponosni što su sva tri naša 'ambasadora' udruge baš crni, a to su Penny, Honey i John.
I nas tri koje im pomažemo oko administrativnog djela vođenja udruge: Karla, Nataša i ja.
PŽ: Jeste li se vi sada, za razliku od Pomozimo hrtovima Hrvatska fokusirale više na lovačke hrtove u Španjolskoj i Irskoj?
ST: Pa, naši hrtovi dolaze uglavnom iz tih država, ali sve što ću ti sada ispričati vrijedi i za UK, USA, Australiju, itd. Ali u Španjolskoj i Irskoj hrtovi su prisiljeni živjeti u uvjetima koji dosežu razinu sadizma. Engleski hrtovi ili Greyhoundi koriste se uglavnom za trke, španjolski hrtovi ili Galgo Español hrtovi koriste se za lov na zečeve te Lurcheri u Irskoj (križanci greyhounda i nekog drugog hrta ili ovčara) koriste se za coursing na žive zečeve i krivolov.
Galgo Espanol
Radi se o pasminama koje trpe fizičko i psihičko zlostavljanje, strogu selekciju i mukotrpnu dresuru kako bi postali vrijedna valuta u rukama svojih vlasnika i trenera koji zarađuju na njima velik novac.
Ako pričamo o brojkama, 50.000 španjolskih hrtova budu ubijeno svake godine na najsuroviji mogući način. U Velikoj Britanji i Irskoj oko 25.000 trkaćih Greyhounda bude ubijeno svake godine jer nisu više dovoljno dobri za trke ili zbog ozljeda.
I kao da ovo nisu dovoljno grozne brojke, oko 8.000 štenaca nestaje bez traga jer ne prolaze prvu "selekciju" sa 3 mjeseca života.
Za Lurchere ne postoje statistički podaci o tome koliko ih godišnje stradava jer su to psi u rukama njihovih lokalnih Roma, travellersa. Hrtovi u tim zemljama najčešće imaju status stoke, a vrlo rijetko kućnih ljubimaca.
Lurcher sa slomljenom nogom
Godišnje je potrebno zbrinuti na desetke tisuća pasa koji nemaju šansu za nastavak života, “proizvodnja” štenaca je visoka te za svakog mrtvog hrta postoji barem 10 koji će zauzeti njegovo mjesto u bilo kojem trenutku.
Primarni cilj našeg rada je biti glas tih nesretnih životinja. Informirati javnost o njihovom stradavanju, zlostavljanju i masovnom ubijanju. Smatramo da se o tome mora pričati i znati. Trke pasa nisu sport. Psi umiru. U ogromnom broju. Svaki dan. A isto vrijedi i za lovne hrtove.
Želimo prikazati ljepotu ovih pasmina i pokazati da su fantastični kućni ljubimci.
Ipak, da bi postali nečiji najbolji prijatelji, ovise o udrugama, azilima, volonterima te na kraju tog puta i ljudima koji se odlučuju na udomljavanje. Udomljavanje. To im je jedina karta za život. Udomljavanje je samo posljedica trka i lova. I naravno, udomiti se može samo jedan mali dio.
Nemoguće je udomiti 80.000 hrtova svake godine.
Zato je naš drugi cilj otvorena borba protiv utrka hrtova u svim zemljama svijeta gdje je to legalno te korištenje hrtova za lov.
Samo konačno istrebljenje ovih krvavih “sportova” može promijeniti budućnost hrtova u svijetu.
U Španjolskoj i Irskoj postoje hrabri ljudi, udruge, volonteri i azili koji se bore na licu mjesta kako bi spasili što više života tih jadnih pasa. Međutim, da bi oni mogli funkcionirati potrebni smo im i mi!
Hrtovi su predivni kućni ljubimci i želimo razbiti sve predrasude o njima. Jer oni to zaslužuju.
I kao udruga, stojimo uz svakog usvojenog hrta i njegovu obitelj te pomažemo u prilagođavanju psa na novi život i okolinu.
Danas znamo da su udomljeni hrtovi pokazali nevjerojatni afinitet i senzibilitet prema djeci i osobama s teškoćama te su neki od njih čak postali i terapijski psi. U Hrvatskoj također imamo jednog koji je krenuo tim putem da postane terapijski pas.
No najviše od svega želimo biti udruga otvorenih vidika koja će se boriti za vračanje dostojanstva tim pasminama te im pružiti šansu za novi život pun ljubavi, a u kojem će se poštovati njihova prošlost, karakter i potrebe koje imaju.
Surađujemo sa udrugama i azilima u Španjolskoj i Irskoj koji se bore u prvim redovima za dobrobit radnih hrtova. Podržavamo i suportiramo rad udruga i organizacija koje se bore protiv trka pasa u UK i u drugim zemljama svijeta.
Hrtove udomljavamo preko talijanske udruge Pet Levrieri koja je jedna od vodećih udruga u borbi protiv trka i lova s hrtovima. I sa slovenskom udrugom Društvo s hrti za hrte Slovenija.
Greyhound
PŽ: Da, neke od tvojih slika čak nisam niti htjela objaviti ovdje u tekstu, tko baš želi, naći će ih u galeriji ispod njega, ali nemojte reći da vas nismo upozorili! Nego, molim te razjasni nam razliku između Galga i Greyhounda, na prvi pogled većina ljudi vjerojatno ne vidi razliku....
ST: Da, ljudi često pitaju koje su razlike - radi se o pasminama koje su vizualno slične, pogotovo za one koji ne poznaju pasmine.
Španjolci imaju nježniju građu, suhonjavi su i bez puno muskulature. Glava im je tanja, njuškica duža, uši mesnatije. I jedni i drugi su jako emotivne pasmine koje ne trpe grubost. Nježnošću, od njih možete dobiti puno.
Kažu da će hrt i dalje voljeti svog vlasnika ako je grub prema njemu, ali ga više neće poštivati i neće mu vjerovati. To su psi koji nose u sebi nježnost kao karakternu osobinu i njima je nepojmljivo da netko može biti grub. Zato ih život na koji su osuđeni, bez ljubavi, bez poštovanja i bez nježnosti, duboko obilježi. Neki će se odmah prepustiti s povjerenjem svojim udomiteljima jer im treba ljubav i pažnja, nekima će trebati više vremena. Ali trud se isplati.
Ono što posebno treba izdvojiti kao razliku među njima je način odgoja i uvjeti života u kojima rastu i razvijaju se. Galgima je sestra glad, greyhoundima je samoća.
Galgo Espanol
Galgosi žive u čoporu, svaki lovac (takozvani galguero/lovac sa hrtovima), ima po 10-15 pasa. Galgo je pas za jednokratnu upotrebu, za jednu lovnu sezonu. Rijetko će ga zadržati za još jednu sezonu. Dakle, sa 2, maksimalno 3 godine, Galgo je pas za škartiranje. Selekcija je nemilosrdna, mužjaci se ubijaju još dok su maleni, ženke preferiraju jer, kažu, bolje su u lovu. Jako je rijetko pronaći mužjaka koji ima više od 3 godine. Imaju ih puno. Jako, jako puno. Način na koji se rješavaju nepotrebnih pasa vuče korijene iz njihove srednjovjekovne „tradicije“.
Vješanje je najučestaliji način.
Rafael Narbona, španjolski pjesnik, napisao je vrlo emotivne stihove posvećene tragediji galga u njegovoj zemlji:
“ Španjolska je zemlja obješenih hrtova.....
Španjolska je zemlja gdje su grane, na stablu,
Ubice..
Sjedim... gledam lovce koji rano ujutro odvode svoje
Hrtove, na vješanje
Jedan galgo
Njegove oči u mojima
Ne zna da ide u smrt
Maše repom, jer ne zna“
(Rafael Narbona)
Galguerosi, lovci sa hrtovima, još i danas vjeruju da će slijedeća sezona lova biti bolja ako se riješe svojih pasa tako da umiru dugo i polako.
Oni to nazivaju tradicijom. Mi kažemo da je to tradicija sadizma.
Nakon vješanja, osuđuju ih na sporo umiranje od gladi i žeđi.
Polome im šape i napuste ih daleko od kuće, da se ne mogu vratiti.
Kažnjavaju ih na najokrutnije načine.
Vežu im njuške i napuste ih, da ne mogu ni jesti ni piti.
To je njihova sudbina.
Treninzi tih hrtova su nemilosrdni, surovi i sa mnogi stradavaju. Vežu ih za neko motorno vozilo i vuku po 10-15 km. Tko izdrži, živi. Tko padne od umora i iscrpljenosti, umire.
PŽ:.....teško je na ovo bilo što reći. Osim da je razlika između čovjeka i drugih životinja u tome što su ljudi sadisti! No, koliko je "bolja" situacija u Velikoj Britaniji?
ST: Greyhoundi prolaze jako tešku selekciju već sa 3 mjeseca života. Oni koji su procijenjeni kao perspektivni trkači, živjeti će.
Ostale ubijaju.
Sa 18 mjeseci prolaze drugu selekciju. Tko prođe, živi i trči za život.
Ostali?
Ili ih se riješe ili ih poklanjaju travellersima (lokalni Romi) ili ih prodaju bilo kome po niskoj cijeni. Postoje dokazi, video i slike, Greyhounda koji u Kini završavaju na tržištu psećeg mesa. Ali Greyhound je samo roba u rukama vlasnika i dok god taj vlasnik može zaraditi na njemu, makar 30 funti, on će ih zaraditi. I prodati bilo kome.
Žive izolirani u kavezima, s brnjicom na njušci 24 sata na dan. Jedu i piju sa brnjicom. Bez kontakta sa ljudima ili drugim hrtovima.
Svako trkalište u Irskoj ili UK ima svog veterinara koji će eutanazirati psa koji se ozlijedio dok je trčao, na zahtjev trenera. Makar se radi o mladom psu a ozljeda je sasvim mala i rješiva. Nema tog vlasnika koji će potrošiti novac na liječenje Greyhounda jer za svakog tog psa, on ih ima barem 10 koji će zauzeti njegovo mjesto na trkalištu.
Danas je veliki pritisak udruga i organizacija koje se bore protiv trka sa hrtovima upravo na UK. Englezi su danas slaba karika u industriji trka sa hrtovima. Imaju puno udruga i organizacija koji svake subote, tiho protestiraju ispred trkališta. Svijest ljudi u UK o surovosti trka sa hrtovima je danas dosegla visoke razine. Zato je pritisak upravo na njih. Kladionice bilježe velike gubitke.
Irska, kao najveći „štancer“ Greyhounda, ima u UK svoje tržište, mjesto gdje je prodaja trkaćih Greyhounda najveća. Ako opada interes za trke u UK, Irska je gotova. Neće više imati gdje prodati pse.
Uzgajivači će biti u gubitku, kladionice će biti u gubitku i za nekoliko godina će to biti veliki udarac na irsku industriju trka. Nakon toga, ostaje Španjolska koja će biti sama i izolirana bez podrške Irske i Uk. Tako da su danas, sve anti racing snage usmjerene na Uk.
Jer svi ti hrtovi, njihove sudbine, život i smrt su usko povezani. Ako padne UK, pasti će Irska. I na kraju će biti puno lakše napasti Španjolsku.
Ali da bi se to postiglo, treba vremena, trudu, energije i dobro razrađene strategije.
Tu govorimo o holokaustu tih pasmina, o tragediji da se rodiš kao hrt u tim zemljama.
Ali sam vrh industrije trka je načet, treba samo izdržati do krajnjeg cilja a to je zabrana trka pasa i zabrana lova sa hrtovima. U Evropi, ali i svugdje u svijetu. To je krajnji cilj svih udruga koje se bave radnim i odsluženim hrtovima.
XXI stoljeće ne može više dozvoliti da se u nekim zemljama sprovodi sistematsko iskorištavanje i ubijanje 80.000 hrtova godišnje za ljudsku zabavu i zaradu. A ta brojka se tiče samo Španjolske, Irske i Uk.
E, da - ako ovo već nije dovoljno da se čovjeku smuči ljudski rod, za Irsku je važno napomenuti da Greyhound nema status kućnog ljubimca nego stoke.
Što znači da svaki vlasnik može s njima raditi što hoće. Ubiti ga, pokloniti bilo kome, napustiti.
Neće biti kažnjen.
Greyhound
Veliki broj Greyhounda bude ubijen na samim trkalištima. Mnogi završe u njihovim šinterajima gdje će biti usmrćeni nakon par sati jer ih nitko neće udomiti pa ih ne drže na životu niti onih 30 dana koji su Zakonom predviđeni.
Neki će kiselinom maknuti tetovažu u ušima i napustiti ih, same, u bolovima, da umru na cesti. Tetovažu skinu da se ne može otkriti vlasnik.
Pronađene su masovne grobnice greyhounda u Irskoj i UK.
PŽ: .....a mi uvijek mislimo da ne može gore nego kod nas.....
Do prije par godina, u Irskoj nisu postojali ni azili, ni udruge koje nisu bile povezane sa industrijom trka. Primali njihov prljavi novac da bi sama industrija sakrila sramotu tisuće i tisuće mrtvih Greyhounda kroz udomljavanje nekoliko desetina tih pasa.
Za 25.000 ubijenih.
Svake godine.
Danas se i Irska budi, srami se te tragedije i vidimo da se polako i tamo svijest budi.
Danas postoje azili koji rade samostalno, van industrije trka i ne žele primati njihove novce. To je veliki korak za Irsku.
Naši greyhoundi i lurcheri dolaze iz ovakvih azila.
Jer kao udruga, ne želimo imati nikakav kontakt sa industrijom trka i njihovim krvavim novcem.
Foto: Udruga Honey
Ova slika je postala jedan od simbola stradanja greyhounda iskorištavanih za trke. Na slici, mladi Greyhound ima na glavi iscrtano slovo E. E kao eutanazija. Da bi ujutro ljudi zaduženi za usmrćivanje nepotrebnih pasa znali koga vode na eutanaziju. Mladi i zdravi. Ali nemaju potrebne rezultate, nisu kompetitivni, ne donose zaradu. Slika dolazi iz Australije i mladi pas je taj dan usmrćen. Osoba koja je slikala pokušala ga je spasiti. Nije uspjela. Obično se nepotrebni Greyhoundi usmrćuju ponedjeljkom, nakon vikenda kada su trčali svoje zadnje trke. I nisu bili među prva 3. Trke pasa su okrutne i odnose na desetine tisuća života svake godine.
PŽ: .....nažalost, kada pomislimo samo što su ljudi u stanju raditi jedni drugima, ništa nas ne bi trebalo čuditi!
ST: Imaš pravo, ali to ne znači da trebamo dići ruke od ljudi ili životinja, naravno!
PŽ: Ok, idemo na vedriju temu - reci nam nešto o načinu rada udruge, kako netko od naših čitatelja može spasiti nekog od tih sirotih pasa?
ST: Nakon što nam se potencijalni udomitelj javi, mi šaljemo upitnik koji nam pomogne da se što bolje upoznamo, te se nakon što ga pročitamo,
čujemo se s udomiteljem prvo telefonom. Nemamo baš neka stroga pravila, neki put se čujemo i prije slanja upitnika. Telefonski prokomentiramo upitnik, odgovaramo na sva pitanja koje udomitelj ima, razgovaramo već možda o nekom hrtu (svima nama zapne neki pas 'za oko') te dogovaramo kratki posjet.
Naše pravilo je da obavezno vidimo gdje će hrt živjeti, a smatramo i da je uvijek ljepše upoznati se i porazgovarati s ljudima uživo. U posjet naravno ide i neki od naših udomljenih hrtova, ipak se o njima radi ;)
Lurcher, foto: Pinterest
Ako sve dobro prođe, a do sada je tako bilo, detaljno pregledavamo profile slobodnih pasa i odlučujemo za kojeg ćemo točno poslati upit u Pet Levrieri. Kako su oni glavna udruga, uvijek napomenemo da se ljudi ne vežu previse za pojedinog psa pošto postoji mogućnost da je on vec rezerviran i u postupku udomljavanja. Što se tiče profila pasa, svi naši psi se nalaze u azilima u Irskoj ili Španjolskoj. Transporti za Italiju idu svaka 2 mjeseca, tako da kreću na smjene jedan mjesec dolaze psi iz Španjolske, da bi sljedećeg mjeseca krenuli oni iz Irske.
Ako govorimo o španjolskim hrtovima, psi dolaze iz azila Scooby Medina. Taj azil ima oko 1200 životinja (oko 600-800 pasa, a ostalo su mačke, konji, magarci, koze – svi kojima treba ljudska pomoć). Volonteri iz Pet Levrieri odlaze u Španjolsku po par puta godišnje i odaberu 18 pasa koji će doći u Italiju sljedećim transportom. Njihov cilj nije samo odabrati pse za udrugu nego i napraviti što bolji i detaljniji profil, kako bi mogli procijeniti psa i tako naći savršenu obitelj za svakog pojedinca. Gleda se kako se psi ponašaju u ispustu gdje žive, kakav im je odnos sa drugim psima, kako se ponašaju kad covjek uđe medu njih, kada ostanu sami s volonterima, kakvi su u šetnji, s macama, na nepoznatom terenu, … Tako se uz fotografije, napravi profil psa kojeg onda postavimo na našu stranicu i svi ga mogu pogledati. Tih 18 pasa idućim transportom dolazi u Italiju, a naš cilj je (kada kažem „naš“ mislim na sve tri udruge - talijansku, slovensku i našu) naći im dom… desi se da ne nađu svi svoju obitelj, pa se psi smjeste u privremeni dom i dalje čekaju na udomljenje. Ukoliko se ne osigura ni stalni ni privremeni smještaj, pas ostaje u azilu do idućeg transporta, što je za naredna 2 mjeseca, a to se svim silama pokušava izbjeći.
S 'Ircima' je nešto drugačije, to su ipak puno manji azili i volonteri iz Irske procjenjuju pse u azilu pa naprave njihove profile. Ponekad, pogotovo ako se radi o traumatiziranom psu, nađu mu privremeni smještaj u Irskoj kako bi takvog hrta što bolje procijenili. Uvijek je lakše vidjeti kako se pas ponaša dok je u privremenom domu, a i nama je lakše naći dom za psa za kojeg znamo kako se ponaša u stanu/kući.
U svakom slučaju, kao što vidite, jako puno radimo na tome da profil psa koji ljudi vide bude što vjerodostojniji i da tako nađemo idealnu obitelj za svakog hrta. Nikome nije u interesu da se hrt vrati.
PŽ: Imali tu nekih troškova po udomitelja, s obzirom da sve to dosta košta....?
ST: Da, svakako moram napomenuti da se naši psi plaćaju - 257€ je naknada za psa, svi psi dolaze kastirani, cijepljeni i čipirani, te očišćeni od parazita. Najveći dio ove naknade ipak ode na transport - psi se transportiraju kombijem koji iz Italije kreće za Irsku ili Španjolsku, pokupi pse i vraća se natrag u Milano, a konačno nešto košta i prijenos vlasnistva s azila na udomitelja. Nažalost, u ovih 257€ ne ulazi odlazak po psa u Milano. Iako je Milano dosta daleko za vožnju autom tamo i natrag u istom danu, sugeriramo udomiteljima da odu ukoliko imaju mogućnosti, posto je to jako poseban trenutak, dočekati i preuzeti svog psa (to govorim iz vlastitog iskustva) ali ako je to nemoguće, mi po psa odlazimo o vlastitom trošku.
Sonja i Nataša pri preuzimanju Galga Lucera, u Milanu, 16.11.2016
PŽ: Hvala Sonja! Nadamo se da će i kod nas prepoznati ljepote ovih pasmina i da će se naši čitatelji zaljubiti u vaše spašene štićenike.
I na kraju, dragi naši - ovo su psi koji stižu 10.12. 2016 u Milano, u privremeni smještaj - traže svoje zauvijek domove, radi se o Greyhoundima i Lurcherima, pa ako je netko od vas zainteresiran udomiti - javite se Udruzi za udomljavanje hrtova Honey na email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Sonja je u međuvremenu postala jedna od osnivačica Udruge za udomljavanje hrtova Honey i sada ćemo se malo više pozabaviti problematikom vezanom za Glagose i Lurchere, odnosno hrtove i križance hrtova koji se iskorištavaju za lov i utrke u Španjolskoj i Portugalu.
PŽ: Sonja, prvo da čujemo nešto o udruzi - posve je nova, zar ne? I već mi se čini da znam po kome je dobila ime...
ST: Pa da, naravno, sve ti je jasno - po mojoj Honey, spašenoj od sigurne smrti nakon što je izgubila utrku.....
Dakle, udruga Honey osnovana je "friško", evo upravo je napunila dva mjeseca. A cilj nam je osviješćivanje javnosti o problematici iskorištavanja hrtova u svijetu (za utrke ili lov) te mogućnosti udomljavanja tih prekrasnih pasa i kod nas u Hrvatskoj.
I za hrtove vrijedi da se crni najteže udome, pa smo zato pogotovo ponosni što su sva tri naša 'ambasadora' udruge baš crni, a to su Penny, Honey i John.
I nas tri koje im pomažemo oko administrativnog djela vođenja udruge: Karla, Nataša i ja.
PŽ: Jeste li se vi sada, za razliku od Pomozimo hrtovima Hrvatska fokusirale više na lovačke hrtove u Španjolskoj i Irskoj?
ST: Pa, naši hrtovi dolaze uglavnom iz tih država, ali sve što ću ti sada ispričati vrijedi i za UK, USA, Australiju, itd. Ali u Španjolskoj i Irskoj hrtovi su prisiljeni živjeti u uvjetima koji dosežu razinu sadizma. Engleski hrtovi ili Greyhoundi koriste se uglavnom za trke, španjolski hrtovi ili Galgo Español hrtovi koriste se za lov na zečeve te Lurcheri u Irskoj (križanci greyhounda i nekog drugog hrta ili ovčara) koriste se za coursing na žive zečeve i krivolov.
Galgo Espanol
Radi se o pasminama koje trpe fizičko i psihičko zlostavljanje, strogu selekciju i mukotrpnu dresuru kako bi postali vrijedna valuta u rukama svojih vlasnika i trenera koji zarađuju na njima velik novac.
Ako pričamo o brojkama, 50.000 španjolskih hrtova budu ubijeno svake godine na najsuroviji mogući način. U Velikoj Britanji i Irskoj oko 25.000 trkaćih Greyhounda bude ubijeno svake godine jer nisu više dovoljno dobri za trke ili zbog ozljeda.
I kao da ovo nisu dovoljno grozne brojke, oko 8.000 štenaca nestaje bez traga jer ne prolaze prvu "selekciju" sa 3 mjeseca života.
Za Lurchere ne postoje statistički podaci o tome koliko ih godišnje stradava jer su to psi u rukama njihovih lokalnih Roma, travellersa. Hrtovi u tim zemljama najčešće imaju status stoke, a vrlo rijetko kućnih ljubimaca.
Lurcher sa slomljenom nogom
Godišnje je potrebno zbrinuti na desetke tisuća pasa koji nemaju šansu za nastavak života, “proizvodnja” štenaca je visoka te za svakog mrtvog hrta postoji barem 10 koji će zauzeti njegovo mjesto u bilo kojem trenutku.
Primarni cilj našeg rada je biti glas tih nesretnih životinja. Informirati javnost o njihovom stradavanju, zlostavljanju i masovnom ubijanju. Smatramo da se o tome mora pričati i znati. Trke pasa nisu sport. Psi umiru. U ogromnom broju. Svaki dan. A isto vrijedi i za lovne hrtove.
Želimo prikazati ljepotu ovih pasmina i pokazati da su fantastični kućni ljubimci.
Ipak, da bi postali nečiji najbolji prijatelji, ovise o udrugama, azilima, volonterima te na kraju tog puta i ljudima koji se odlučuju na udomljavanje. Udomljavanje. To im je jedina karta za život. Udomljavanje je samo posljedica trka i lova. I naravno, udomiti se može samo jedan mali dio.
Nemoguće je udomiti 80.000 hrtova svake godine.
Zato je naš drugi cilj otvorena borba protiv utrka hrtova u svim zemljama svijeta gdje je to legalno te korištenje hrtova za lov.
Samo konačno istrebljenje ovih krvavih “sportova” može promijeniti budućnost hrtova u svijetu.
U Španjolskoj i Irskoj postoje hrabri ljudi, udruge, volonteri i azili koji se bore na licu mjesta kako bi spasili što više života tih jadnih pasa. Međutim, da bi oni mogli funkcionirati potrebni smo im i mi!
Hrtovi su predivni kućni ljubimci i želimo razbiti sve predrasude o njima. Jer oni to zaslužuju.
I kao udruga, stojimo uz svakog usvojenog hrta i njegovu obitelj te pomažemo u prilagođavanju psa na novi život i okolinu.
Danas znamo da su udomljeni hrtovi pokazali nevjerojatni afinitet i senzibilitet prema djeci i osobama s teškoćama te su neki od njih čak postali i terapijski psi. U Hrvatskoj također imamo jednog koji je krenuo tim putem da postane terapijski pas.
No najviše od svega želimo biti udruga otvorenih vidika koja će se boriti za vračanje dostojanstva tim pasminama te im pružiti šansu za novi život pun ljubavi, a u kojem će se poštovati njihova prošlost, karakter i potrebe koje imaju.
Surađujemo sa udrugama i azilima u Španjolskoj i Irskoj koji se bore u prvim redovima za dobrobit radnih hrtova. Podržavamo i suportiramo rad udruga i organizacija koje se bore protiv trka pasa u UK i u drugim zemljama svijeta.
Hrtove udomljavamo preko talijanske udruge Pet Levrieri koja je jedna od vodećih udruga u borbi protiv trka i lova s hrtovima. I sa slovenskom udrugom Društvo s hrti za hrte Slovenija.
Greyhound
PŽ: Da, neke od tvojih slika čak nisam niti htjela objaviti ovdje u tekstu, tko baš želi, naći će ih u galeriji ispod njega, ali nemojte reći da vas nismo upozorili! Nego, molim te razjasni nam razliku između Galga i Greyhounda, na prvi pogled većina ljudi vjerojatno ne vidi razliku....
ST: Da, ljudi često pitaju koje su razlike - radi se o pasminama koje su vizualno slične, pogotovo za one koji ne poznaju pasmine.
Španjolci imaju nježniju građu, suhonjavi su i bez puno muskulature. Glava im je tanja, njuškica duža, uši mesnatije. I jedni i drugi su jako emotivne pasmine koje ne trpe grubost. Nježnošću, od njih možete dobiti puno.
Kažu da će hrt i dalje voljeti svog vlasnika ako je grub prema njemu, ali ga više neće poštivati i neće mu vjerovati. To su psi koji nose u sebi nježnost kao karakternu osobinu i njima je nepojmljivo da netko može biti grub. Zato ih život na koji su osuđeni, bez ljubavi, bez poštovanja i bez nježnosti, duboko obilježi. Neki će se odmah prepustiti s povjerenjem svojim udomiteljima jer im treba ljubav i pažnja, nekima će trebati više vremena. Ali trud se isplati.
Ono što posebno treba izdvojiti kao razliku među njima je način odgoja i uvjeti života u kojima rastu i razvijaju se. Galgima je sestra glad, greyhoundima je samoća.
Galgo Espanol
Galgosi žive u čoporu, svaki lovac (takozvani galguero/lovac sa hrtovima), ima po 10-15 pasa. Galgo je pas za jednokratnu upotrebu, za jednu lovnu sezonu. Rijetko će ga zadržati za još jednu sezonu. Dakle, sa 2, maksimalno 3 godine, Galgo je pas za škartiranje. Selekcija je nemilosrdna, mužjaci se ubijaju još dok su maleni, ženke preferiraju jer, kažu, bolje su u lovu. Jako je rijetko pronaći mužjaka koji ima više od 3 godine. Imaju ih puno. Jako, jako puno. Način na koji se rješavaju nepotrebnih pasa vuče korijene iz njihove srednjovjekovne „tradicije“.
Vješanje je najučestaliji način.
Rafael Narbona, španjolski pjesnik, napisao je vrlo emotivne stihove posvećene tragediji galga u njegovoj zemlji:
“ Španjolska je zemlja obješenih hrtova.....
Španjolska je zemlja gdje su grane, na stablu,
Ubice..
Sjedim... gledam lovce koji rano ujutro odvode svoje
Hrtove, na vješanje
Jedan galgo
Njegove oči u mojima
Ne zna da ide u smrt
Maše repom, jer ne zna“
(Rafael Narbona)
Galguerosi, lovci sa hrtovima, još i danas vjeruju da će slijedeća sezona lova biti bolja ako se riješe svojih pasa tako da umiru dugo i polako.
Oni to nazivaju tradicijom. Mi kažemo da je to tradicija sadizma.
Nakon vješanja, osuđuju ih na sporo umiranje od gladi i žeđi.
Polome im šape i napuste ih daleko od kuće, da se ne mogu vratiti.
Kažnjavaju ih na najokrutnije načine.
Vežu im njuške i napuste ih, da ne mogu ni jesti ni piti.
To je njihova sudbina.
Treninzi tih hrtova su nemilosrdni, surovi i sa mnogi stradavaju. Vežu ih za neko motorno vozilo i vuku po 10-15 km. Tko izdrži, živi. Tko padne od umora i iscrpljenosti, umire.
PŽ:.....teško je na ovo bilo što reći. Osim da je razlika između čovjeka i drugih životinja u tome što su ljudi sadisti! No, koliko je "bolja" situacija u Velikoj Britaniji?
ST: Greyhoundi prolaze jako tešku selekciju već sa 3 mjeseca života. Oni koji su procijenjeni kao perspektivni trkači, živjeti će.
Ostale ubijaju.
Sa 18 mjeseci prolaze drugu selekciju. Tko prođe, živi i trči za život.
Ostali?
Ili ih se riješe ili ih poklanjaju travellersima (lokalni Romi) ili ih prodaju bilo kome po niskoj cijeni. Postoje dokazi, video i slike, Greyhounda koji u Kini završavaju na tržištu psećeg mesa. Ali Greyhound je samo roba u rukama vlasnika i dok god taj vlasnik može zaraditi na njemu, makar 30 funti, on će ih zaraditi. I prodati bilo kome.
Žive izolirani u kavezima, s brnjicom na njušci 24 sata na dan. Jedu i piju sa brnjicom. Bez kontakta sa ljudima ili drugim hrtovima.
Svako trkalište u Irskoj ili UK ima svog veterinara koji će eutanazirati psa koji se ozlijedio dok je trčao, na zahtjev trenera. Makar se radi o mladom psu a ozljeda je sasvim mala i rješiva. Nema tog vlasnika koji će potrošiti novac na liječenje Greyhounda jer za svakog tog psa, on ih ima barem 10 koji će zauzeti njegovo mjesto na trkalištu.
Danas je veliki pritisak udruga i organizacija koje se bore protiv trka sa hrtovima upravo na UK. Englezi su danas slaba karika u industriji trka sa hrtovima. Imaju puno udruga i organizacija koji svake subote, tiho protestiraju ispred trkališta. Svijest ljudi u UK o surovosti trka sa hrtovima je danas dosegla visoke razine. Zato je pritisak upravo na njih. Kladionice bilježe velike gubitke.
Irska, kao najveći „štancer“ Greyhounda, ima u UK svoje tržište, mjesto gdje je prodaja trkaćih Greyhounda najveća. Ako opada interes za trke u UK, Irska je gotova. Neće više imati gdje prodati pse.
Uzgajivači će biti u gubitku, kladionice će biti u gubitku i za nekoliko godina će to biti veliki udarac na irsku industriju trka. Nakon toga, ostaje Španjolska koja će biti sama i izolirana bez podrške Irske i Uk. Tako da su danas, sve anti racing snage usmjerene na Uk.
Jer svi ti hrtovi, njihove sudbine, život i smrt su usko povezani. Ako padne UK, pasti će Irska. I na kraju će biti puno lakše napasti Španjolsku.
Ali da bi se to postiglo, treba vremena, trudu, energije i dobro razrađene strategije.
Tu govorimo o holokaustu tih pasmina, o tragediji da se rodiš kao hrt u tim zemljama.
Ali sam vrh industrije trka je načet, treba samo izdržati do krajnjeg cilja a to je zabrana trka pasa i zabrana lova sa hrtovima. U Evropi, ali i svugdje u svijetu. To je krajnji cilj svih udruga koje se bave radnim i odsluženim hrtovima.
XXI stoljeće ne može više dozvoliti da se u nekim zemljama sprovodi sistematsko iskorištavanje i ubijanje 80.000 hrtova godišnje za ljudsku zabavu i zaradu. A ta brojka se tiče samo Španjolske, Irske i Uk.
E, da - ako ovo već nije dovoljno da se čovjeku smuči ljudski rod, za Irsku je važno napomenuti da Greyhound nema status kućnog ljubimca nego stoke.
Što znači da svaki vlasnik može s njima raditi što hoće. Ubiti ga, pokloniti bilo kome, napustiti.
Neće biti kažnjen.
Greyhound
Veliki broj Greyhounda bude ubijen na samim trkalištima. Mnogi završe u njihovim šinterajima gdje će biti usmrćeni nakon par sati jer ih nitko neće udomiti pa ih ne drže na životu niti onih 30 dana koji su Zakonom predviđeni.
Neki će kiselinom maknuti tetovažu u ušima i napustiti ih, same, u bolovima, da umru na cesti. Tetovažu skinu da se ne može otkriti vlasnik.
Pronađene su masovne grobnice greyhounda u Irskoj i UK.
PŽ: .....a mi uvijek mislimo da ne može gore nego kod nas.....
Do prije par godina, u Irskoj nisu postojali ni azili, ni udruge koje nisu bile povezane sa industrijom trka. Primali njihov prljavi novac da bi sama industrija sakrila sramotu tisuće i tisuće mrtvih Greyhounda kroz udomljavanje nekoliko desetina tih pasa.
Za 25.000 ubijenih.
Svake godine.
Danas se i Irska budi, srami se te tragedije i vidimo da se polako i tamo svijest budi.
Danas postoje azili koji rade samostalno, van industrije trka i ne žele primati njihove novce. To je veliki korak za Irsku.
Naši greyhoundi i lurcheri dolaze iz ovakvih azila.
Jer kao udruga, ne želimo imati nikakav kontakt sa industrijom trka i njihovim krvavim novcem.
Foto: Udruga Honey
Ova slika je postala jedan od simbola stradanja greyhounda iskorištavanih za trke. Na slici, mladi Greyhound ima na glavi iscrtano slovo E. E kao eutanazija. Da bi ujutro ljudi zaduženi za usmrćivanje nepotrebnih pasa znali koga vode na eutanaziju. Mladi i zdravi. Ali nemaju potrebne rezultate, nisu kompetitivni, ne donose zaradu. Slika dolazi iz Australije i mladi pas je taj dan usmrćen. Osoba koja je slikala pokušala ga je spasiti. Nije uspjela. Obično se nepotrebni Greyhoundi usmrćuju ponedjeljkom, nakon vikenda kada su trčali svoje zadnje trke. I nisu bili među prva 3. Trke pasa su okrutne i odnose na desetine tisuća života svake godine.
PŽ: .....nažalost, kada pomislimo samo što su ljudi u stanju raditi jedni drugima, ništa nas ne bi trebalo čuditi!
ST: Imaš pravo, ali to ne znači da trebamo dići ruke od ljudi ili životinja, naravno!
PŽ: Ok, idemo na vedriju temu - reci nam nešto o načinu rada udruge, kako netko od naših čitatelja može spasiti nekog od tih sirotih pasa?
ST: Nakon što nam se potencijalni udomitelj javi, mi šaljemo upitnik koji nam pomogne da se što bolje upoznamo, te se nakon što ga pročitamo,
čujemo se s udomiteljem prvo telefonom. Nemamo baš neka stroga pravila, neki put se čujemo i prije slanja upitnika. Telefonski prokomentiramo upitnik, odgovaramo na sva pitanja koje udomitelj ima, razgovaramo već možda o nekom hrtu (svima nama zapne neki pas 'za oko') te dogovaramo kratki posjet.
Naše pravilo je da obavezno vidimo gdje će hrt živjeti, a smatramo i da je uvijek ljepše upoznati se i porazgovarati s ljudima uživo. U posjet naravno ide i neki od naših udomljenih hrtova, ipak se o njima radi ;)
Lurcher, foto: Pinterest
Ako sve dobro prođe, a do sada je tako bilo, detaljno pregledavamo profile slobodnih pasa i odlučujemo za kojeg ćemo točno poslati upit u Pet Levrieri. Kako su oni glavna udruga, uvijek napomenemo da se ljudi ne vežu previse za pojedinog psa pošto postoji mogućnost da je on vec rezerviran i u postupku udomljavanja. Što se tiče profila pasa, svi naši psi se nalaze u azilima u Irskoj ili Španjolskoj. Transporti za Italiju idu svaka 2 mjeseca, tako da kreću na smjene jedan mjesec dolaze psi iz Španjolske, da bi sljedećeg mjeseca krenuli oni iz Irske.
Ako govorimo o španjolskim hrtovima, psi dolaze iz azila Scooby Medina. Taj azil ima oko 1200 životinja (oko 600-800 pasa, a ostalo su mačke, konji, magarci, koze – svi kojima treba ljudska pomoć). Volonteri iz Pet Levrieri odlaze u Španjolsku po par puta godišnje i odaberu 18 pasa koji će doći u Italiju sljedećim transportom. Njihov cilj nije samo odabrati pse za udrugu nego i napraviti što bolji i detaljniji profil, kako bi mogli procijeniti psa i tako naći savršenu obitelj za svakog pojedinca. Gleda se kako se psi ponašaju u ispustu gdje žive, kakav im je odnos sa drugim psima, kako se ponašaju kad covjek uđe medu njih, kada ostanu sami s volonterima, kakvi su u šetnji, s macama, na nepoznatom terenu, … Tako se uz fotografije, napravi profil psa kojeg onda postavimo na našu stranicu i svi ga mogu pogledati. Tih 18 pasa idućim transportom dolazi u Italiju, a naš cilj je (kada kažem „naš“ mislim na sve tri udruge - talijansku, slovensku i našu) naći im dom… desi se da ne nađu svi svoju obitelj, pa se psi smjeste u privremeni dom i dalje čekaju na udomljenje. Ukoliko se ne osigura ni stalni ni privremeni smještaj, pas ostaje u azilu do idućeg transporta, što je za naredna 2 mjeseca, a to se svim silama pokušava izbjeći.
S 'Ircima' je nešto drugačije, to su ipak puno manji azili i volonteri iz Irske procjenjuju pse u azilu pa naprave njihove profile. Ponekad, pogotovo ako se radi o traumatiziranom psu, nađu mu privremeni smještaj u Irskoj kako bi takvog hrta što bolje procijenili. Uvijek je lakše vidjeti kako se pas ponaša dok je u privremenom domu, a i nama je lakše naći dom za psa za kojeg znamo kako se ponaša u stanu/kući.
U svakom slučaju, kao što vidite, jako puno radimo na tome da profil psa koji ljudi vide bude što vjerodostojniji i da tako nađemo idealnu obitelj za svakog hrta. Nikome nije u interesu da se hrt vrati.
PŽ: Imali tu nekih troškova po udomitelja, s obzirom da sve to dosta košta....?
ST: Da, svakako moram napomenuti da se naši psi plaćaju - 257€ je naknada za psa, svi psi dolaze kastirani, cijepljeni i čipirani, te očišćeni od parazita. Najveći dio ove naknade ipak ode na transport - psi se transportiraju kombijem koji iz Italije kreće za Irsku ili Španjolsku, pokupi pse i vraća se natrag u Milano, a konačno nešto košta i prijenos vlasnistva s azila na udomitelja. Nažalost, u ovih 257€ ne ulazi odlazak po psa u Milano. Iako je Milano dosta daleko za vožnju autom tamo i natrag u istom danu, sugeriramo udomiteljima da odu ukoliko imaju mogućnosti, posto je to jako poseban trenutak, dočekati i preuzeti svog psa (to govorim iz vlastitog iskustva) ali ako je to nemoguće, mi po psa odlazimo o vlastitom trošku.
Sonja i Nataša pri preuzimanju Galga Lucera, u Milanu, 16.11.2016
PŽ: Hvala Sonja! Nadamo se da će i kod nas prepoznati ljepote ovih pasmina i da će se naši čitatelji zaljubiti u vaše spašene štićenike.
I na kraju, dragi naši - ovo su psi koji stižu 10.12. 2016 u Milano, u privremeni smještaj - traže svoje zauvijek domove, radi se o Greyhoundima i Lurcherima, pa ako je netko od vas zainteresiran udomiti - javite se Udruzi za udomljavanje hrtova Honey na email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
https://rujanajeger.com/index.php/razgovori/item/546-udruga-honey#sigProGalleriac87d499f6b
https://rujanajeger.com/index.php/razgovori/item/546-udruga-honey#sigProGalleriac87d499f6b