Pseći triatlon i hotelijerstvo - mali razgovor s Robertom Kranjčecom
- font size decrease font size increase font size
Nedavno smo se malo fićfirićkali po Portugalu - ne moram ni spomenuti kako me je opet spucala paranoja zvana "kakoćujaostavitimojekujesameinapuštenebezmajke". Naime, njihova duhovna majka Liza se već neko vrijeme odmarala s mojom majkom u njezinoj kući u Istri. Moje dvije penzićke su skupa uživale na ladanju i sunačale svoje artritične košćice, a što je najvažnije - zbog Lize je moja majka (koja prezire sport) ipak morala svaki dan u laganu šetnju!
Nisam joj uvalila Joy i Pixie zato što su njih dvije hiperaktivne, a Joy se ni ne smije puštati s uzice zbog sveprisutnih mačaka i tko zna čega još u grmlju (sinoć smo naletjeli na divlju svinju, ovdje zbilja ima svega), pa nisam majku htjela opterećivati.
Dakle, malene su trebale ići u Alpha-dog hotel posve same, pa sam se ja opet malo unervozila, ali nimalo kao prije. No ipak, bilo mi je drago kada su izašle iz automobila i veselo potrčale u smjeru zgrade s boksovima, što mi je definitivan dokaz i potvrda da tamo rado borave, iako su "najmanji psi tamo" (što je nekad Jeger vidio kao problem". A čak ni to nisu bile, jer se na čuvanju nalazio jedan Westie s kojim su se odmah skompale, te maskota hotela, mala mješanka pekinezera koja je jednog dana dolutala i - ostala.
"Recepcija" Alpha-dog hotela
Super-duper ograđen glavni areal (meni izuzetno važno jer terijeri su umjetnici u bježanju) i jedan sretan dobi...
Sobice su jednostavne, ali svaka ima svoj mali vrt, više možete pogledati ovdje.
Robert je bio čak ljubazan da nam predloži da tamo ostavimo i auto, te nas prevezao do aerodroma, a pošto je on stalno prezaposlen, iskoristila sam priliku da ga tokom vožnje ispreispitam u vezi nedavne pobjede na Državnom prvenstvu Hrvatske u radu školovanih pasa na Odri. Eto vidite, novinarka u meni ne da mi mira niti kada idem na godišnji. O psima u Portugalu jednom drugom prilikom.
Alphamobil - ako trebate prijevoz do hotela (ne, nije nas vozio na aerodrom u kavezima :))
Inače, za one koji su bili na mom izlaganju u Andautoniji, Robert Kranjčec takmičio se s psom Fenixom (Fenix vom Haus Pixner), onim istim koji je tamo nastupio kao bi nam pokazao kako su Rimljani, Kelti, Perzijanci i drugi drevni narodi pse koristili za ratovanje.
BDNJ: Rekao si da si pobijedio u 2. kolu natjecanja, a 1. kolo bilo je u Čakovcu, kako si tamo prošao?
RK: Od 100 mogućih bodova u disciplini napad i obrana osvojio sam 96, a za poslušnost 95 bodova. Na drugom su kolu u Odri pod sutkinjom iz Slovačke bili daleko strožiji kriteriji i nitko nije postigao takve bodove. Markiran je bio Branimir Miklobušec iz Slovenije. Jako sam zadovoljan s tim rezultatom.
Doduše, na prvom kolu je Fenix pao na tragu, imao je loš dan, ali ništa strašno - događa se.
BDNJ: E pa ako se loš dan događa i psima, onda mi je lakše. Važno da je popravio rezultat na 2. kolu!
RK: Da, U Čakovcu je bio previše uzbuđen, a na Odri sam ga uspio dovoljno umiriti pa smo postigli 88 od mogućih 100 bodova. Tako smo uspjeli osvojiti 1. mjesto. Za zainteresirane, to je najviši stupanj u radu školovanih pasa po programu IPO1, a Fenix i ja se iduće godine natječemo za reprezentaciju Hrvatske.
...spremam nasljednika, kaže Robert. Izgleda da ne misli samo na pse.
BDNJ: Ali rekao si mi i da si sebi nabavio još jednog psa, crnog Njemačkog ovčara iz radne linije - on će se također jednoga dana natjecati?
RK: Da, jer kada sam imao prvog psa s kojim sam se natjecao napravio sam veliku pogrešku - dok sam njega imao nisam niti pomišljao da si nabavim drugog. No kada je došao kraj njegove aktivne karijere, nisam imao pripremljenog novoga i trebalo mi je 4-5 godina da nađem psa koji je bio "kalibar" za mene. Sada već mogu polako pripremati Fenixovog nasljednika!
BDNJ: Koliko dugo traje karijera jednog takvog natjecateljskog psa?
RK: Individualno, ovisno o zdravlju psa, povredama i načinu ishrane te uvjetima držanja, ali okvirno Nemački ovčari u "penziju" idu s 7-8 godina a Belgijanci možda godinu dana kasnije. Međutim, treba mi 3-4 godine da ga školujem...znači pas se u stvari natječe samo nekoliko sezona.
To nije bezazlen sport, ekstremno brz pas poput Fenixa može se teško ozlijediti, jer trči na markiranta punom brzinom, s nekih 50km/h. Naravno, kada kažem da nije bezazlen, vjerujte mi da sam vidio svakakvih situacija i ozlijeđenih ne samo pasa, već i markiranata. Ja sam, recimo, markirant 1. kategorije i rame mi je ozlijeđeno tokom godina primanja udaraca od pasa. Uvijek se markira lijevom rukom, pa sreća da sam dešnjak po prirodi.
BDNJ: Znači da i markiranti imaju rok trajanja? A da bi bio instruktor u radu pasa moraš stažirati i kao markirant?
RK: Naravno, i kao markirant i kao tragopolagač - tvoj te klub šalje na ispit ili na natjecanje.
BDNJ: A koji je tvoj klub?
RK: Pa Alpha-dog team :)
BDNJ: Ups, nisam to znala - koliko vas je?
RK: Da, imamo svoj klub i trenutno nas je 5 - Alen Subotić, instruktor za rad policijskih pasa koji radi pri MUP-u RH kao viši intruktor za rad s psima i na ovom je takmičenju bio 3. Ivan Miholić je bio reprezentativac Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, vrlo je iskusan, zatim Tomislav Škrlec - mladić koji uči uz nas, Vedran Kapelčan, odličan markirant iz Koprivnice koji je dovoljno motiviran da putuje ovamo na treninge, a ja sam trostruki državni prvak Hrvatske u radu školovanih pasa i markirant prve kategorije, voditelj tečaja i instruktor za rad pasa svih pasmina.
BDNJ: A ima li u tom sportu žena? Vidim da ima užasno puno žena u agilityju na primjer, te pri KOSSP-u općenito...
RK: Ima, markirantica nema, ali ima dosta žena koje jako dobro vode pse, čak bih rekao da ima žena koje će poslušnost napraviti smirenije i bolje nego ja ili neki drugi muškarac. Svi mi koji smo temperamentni i vodimo ovakve pse katkad teško postižemo balans.
Žena puno ima oko agilityja i u tim, rekao bih - "nježnijim sportovima", no da bi čovjek vodio psa napadača potrebna je veća fizička snaga pa i određena grubost koja ženama većinom, "ne leži" - makar moram reći da sam upoznao žena kojima skidam kapu do poda.
Inače, baš što se tiče pasa i instruktora koji se takmiče u sve tri discipline - nije to lako: u napadu i obrani se traži od psa da bude kamikaza, da na poslušnosti bude timski igrač, a na tragu savršeno smiren.
BDNJ: Nešto poput triatlona, znači....ne preostaje nam ništa drugo nego da Alpha-dog teamu poželimo sreću i dobre rezultate - bez ozljeda!
U međuvremenu, već smo isplanirali sljedeće putovanje i nećemo se više zeznuti kao kada smo po pse s Plesa došli Velikogoričkim hajdučko-desperadoskim rip-off gulikožnim taksijem koji nas je odrao 100 kuna za 10 min vožnje od Plesa do skretanja za Ščitarjevo, i to samo zato jer se meni žurilo da što prije ugledam svoje pse!
A naše male gospođice su dotrčale sa svojom u međuvremenu već uigranom ekipom - Westijem i malom kujicom, ali nisu odmah uskočile u auto, već su još pronjuškale, ostavile par "poruka" oko hotela i tek onda se udostojile svoju pažnju usmjeriti na nas.
Ja mislim da Robertu bolja recenzija od takve - ne treba...
....no svejedno sam mu poslala ovo:
U svakom slučaju, meni je ponovno postao gušt putovati...
Nisam joj uvalila Joy i Pixie zato što su njih dvije hiperaktivne, a Joy se ni ne smije puštati s uzice zbog sveprisutnih mačaka i tko zna čega još u grmlju (sinoć smo naletjeli na divlju svinju, ovdje zbilja ima svega), pa nisam majku htjela opterećivati.
Dakle, malene su trebale ići u Alpha-dog hotel posve same, pa sam se ja opet malo unervozila, ali nimalo kao prije. No ipak, bilo mi je drago kada su izašle iz automobila i veselo potrčale u smjeru zgrade s boksovima, što mi je definitivan dokaz i potvrda da tamo rado borave, iako su "najmanji psi tamo" (što je nekad Jeger vidio kao problem". A čak ni to nisu bile, jer se na čuvanju nalazio jedan Westie s kojim su se odmah skompale, te maskota hotela, mala mješanka pekinezera koja je jednog dana dolutala i - ostala.
"Recepcija" Alpha-dog hotela
Super-duper ograđen glavni areal (meni izuzetno važno jer terijeri su umjetnici u bježanju) i jedan sretan dobi...
Sobice su jednostavne, ali svaka ima svoj mali vrt, više možete pogledati ovdje.
Robert je bio čak ljubazan da nam predloži da tamo ostavimo i auto, te nas prevezao do aerodroma, a pošto je on stalno prezaposlen, iskoristila sam priliku da ga tokom vožnje ispreispitam u vezi nedavne pobjede na Državnom prvenstvu Hrvatske u radu školovanih pasa na Odri. Eto vidite, novinarka u meni ne da mi mira niti kada idem na godišnji. O psima u Portugalu jednom drugom prilikom.
Alphamobil - ako trebate prijevoz do hotela (ne, nije nas vozio na aerodrom u kavezima :))
Inače, za one koji su bili na mom izlaganju u Andautoniji, Robert Kranjčec takmičio se s psom Fenixom (Fenix vom Haus Pixner), onim istim koji je tamo nastupio kao bi nam pokazao kako su Rimljani, Kelti, Perzijanci i drugi drevni narodi pse koristili za ratovanje.
BDNJ: Rekao si da si pobijedio u 2. kolu natjecanja, a 1. kolo bilo je u Čakovcu, kako si tamo prošao?
RK: Od 100 mogućih bodova u disciplini napad i obrana osvojio sam 96, a za poslušnost 95 bodova. Na drugom su kolu u Odri pod sutkinjom iz Slovačke bili daleko strožiji kriteriji i nitko nije postigao takve bodove. Markiran je bio Branimir Miklobušec iz Slovenije. Jako sam zadovoljan s tim rezultatom.
Doduše, na prvom kolu je Fenix pao na tragu, imao je loš dan, ali ništa strašno - događa se.
BDNJ: E pa ako se loš dan događa i psima, onda mi je lakše. Važno da je popravio rezultat na 2. kolu!
RK: Da, U Čakovcu je bio previše uzbuđen, a na Odri sam ga uspio dovoljno umiriti pa smo postigli 88 od mogućih 100 bodova. Tako smo uspjeli osvojiti 1. mjesto. Za zainteresirane, to je najviši stupanj u radu školovanih pasa po programu IPO1, a Fenix i ja se iduće godine natječemo za reprezentaciju Hrvatske.
...spremam nasljednika, kaže Robert. Izgleda da ne misli samo na pse.
BDNJ: Ali rekao si mi i da si sebi nabavio još jednog psa, crnog Njemačkog ovčara iz radne linije - on će se također jednoga dana natjecati?
RK: Da, jer kada sam imao prvog psa s kojim sam se natjecao napravio sam veliku pogrešku - dok sam njega imao nisam niti pomišljao da si nabavim drugog. No kada je došao kraj njegove aktivne karijere, nisam imao pripremljenog novoga i trebalo mi je 4-5 godina da nađem psa koji je bio "kalibar" za mene. Sada već mogu polako pripremati Fenixovog nasljednika!
BDNJ: Koliko dugo traje karijera jednog takvog natjecateljskog psa?
RK: Individualno, ovisno o zdravlju psa, povredama i načinu ishrane te uvjetima držanja, ali okvirno Nemački ovčari u "penziju" idu s 7-8 godina a Belgijanci možda godinu dana kasnije. Međutim, treba mi 3-4 godine da ga školujem...znači pas se u stvari natječe samo nekoliko sezona.
To nije bezazlen sport, ekstremno brz pas poput Fenixa može se teško ozlijediti, jer trči na markiranta punom brzinom, s nekih 50km/h. Naravno, kada kažem da nije bezazlen, vjerujte mi da sam vidio svakakvih situacija i ozlijeđenih ne samo pasa, već i markiranata. Ja sam, recimo, markirant 1. kategorije i rame mi je ozlijeđeno tokom godina primanja udaraca od pasa. Uvijek se markira lijevom rukom, pa sreća da sam dešnjak po prirodi.
BDNJ: Znači da i markiranti imaju rok trajanja? A da bi bio instruktor u radu pasa moraš stažirati i kao markirant?
RK: Naravno, i kao markirant i kao tragopolagač - tvoj te klub šalje na ispit ili na natjecanje.
BDNJ: A koji je tvoj klub?
RK: Pa Alpha-dog team :)
BDNJ: Ups, nisam to znala - koliko vas je?
RK: Da, imamo svoj klub i trenutno nas je 5 - Alen Subotić, instruktor za rad policijskih pasa koji radi pri MUP-u RH kao viši intruktor za rad s psima i na ovom je takmičenju bio 3. Ivan Miholić je bio reprezentativac Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, vrlo je iskusan, zatim Tomislav Škrlec - mladić koji uči uz nas, Vedran Kapelčan, odličan markirant iz Koprivnice koji je dovoljno motiviran da putuje ovamo na treninge, a ja sam trostruki državni prvak Hrvatske u radu školovanih pasa i markirant prve kategorije, voditelj tečaja i instruktor za rad pasa svih pasmina.
BDNJ: A ima li u tom sportu žena? Vidim da ima užasno puno žena u agilityju na primjer, te pri KOSSP-u općenito...
RK: Ima, markirantica nema, ali ima dosta žena koje jako dobro vode pse, čak bih rekao da ima žena koje će poslušnost napraviti smirenije i bolje nego ja ili neki drugi muškarac. Svi mi koji smo temperamentni i vodimo ovakve pse katkad teško postižemo balans.
Žena puno ima oko agilityja i u tim, rekao bih - "nježnijim sportovima", no da bi čovjek vodio psa napadača potrebna je veća fizička snaga pa i određena grubost koja ženama većinom, "ne leži" - makar moram reći da sam upoznao žena kojima skidam kapu do poda.
Inače, baš što se tiče pasa i instruktora koji se takmiče u sve tri discipline - nije to lako: u napadu i obrani se traži od psa da bude kamikaza, da na poslušnosti bude timski igrač, a na tragu savršeno smiren.
BDNJ: Nešto poput triatlona, znači....ne preostaje nam ništa drugo nego da Alpha-dog teamu poželimo sreću i dobre rezultate - bez ozljeda!
U međuvremenu, već smo isplanirali sljedeće putovanje i nećemo se više zeznuti kao kada smo po pse s Plesa došli Velikogoričkim hajdučko-desperadoskim rip-off gulikožnim taksijem koji nas je odrao 100 kuna za 10 min vožnje od Plesa do skretanja za Ščitarjevo, i to samo zato jer se meni žurilo da što prije ugledam svoje pse!
A naše male gospođice su dotrčale sa svojom u međuvremenu već uigranom ekipom - Westijem i malom kujicom, ali nisu odmah uskočile u auto, već su još pronjuškale, ostavile par "poruka" oko hotela i tek onda se udostojile svoju pažnju usmjeriti na nas.
Ja mislim da Robertu bolja recenzija od takve - ne treba...
....no svejedno sam mu poslala ovo:
U svakom slučaju, meni je ponovno postao gušt putovati...