Ruski hrt - Borzoi
- font size decrease font size increase font size
Ruski hrt, ili točnije Ruski hrt duge dlake, Ру́сская псовая борзая/Ruska psovaja barzaja je pasmina koja spada u FCI grupu X, pododsjek 1, dugodlake hrtove.
Greškom u prijevodu jednog američkog pisca postao je poznat još i kao Ruski vučji hrt ili Sibirski vučji hrt, što se zadržalo kao naziv u zapadnim zemljama. Time se u stvari stvara dojam da se radi o psu kojem je primarna namjena bila lov na vukove, no iako je lov na vukove najupečatljivija slika koju nam je u naslijeđe ostavila ruska aristokracija, činjenica je da se s njima lovio – kao i danas, divlji zec, a ponekad lisica.
Baš su brzi ovi Borzoi! Foto: Maja Ćosić
Borzoi na ruskom jeziku znači „brz“, nama je to barem odmah jasno – no nemojmo se previše zanositi sličnostima u jeziku –псовая/psovaja ne znači pas, već „čupav“, za razliku od Хо́ртая/hortaja, što znači „gladak“ – Hortaja barzaja je zasebna pasmina.
Borzoi u igri s psom :)
Pas je inače na ruskom соба́ка, što je neslavenska riječ iransko-turskog podrijetla, no zanimljivo je da su ruski lovci obično govorili: "Išli smo u lov sa hrtovima i psima", što u stvari znači da su drugi psi bili samo psi, dok su hrtovi – Borzaa – bili posebna kategorija. Za one koje zanima, Rusi ostale hrtove također zovu borzaja – npr. hortaja borzaja je hortaj (poljski hrt), angliskaja borzaja je Greyhound, perzijskaja borzaja je Saluki, itd...
Pretpostavlja se da je Borzoj u stvari sličnog podrijetla kao i Afganistanski hrt, Saluki i Taigan, pošto su psi sličnog tipa prisutni u cijeloj azijskoj regiji bivšeg SSSR-a, otkuda su se tokom vremena - zajedno s drugim luksuznim artiklima – proširili zemljama kojima je prolazio tradicionalni Put svile.
Oni koji su dospjeli na jug sudjelovali su u stvaranju pasmina poput Tazija i Salukija, a oni koji su dospjeli na zapad postali su preci Stepskog, Krimskog i Poljskog borzoja.
Moderni Borzoi su najvjerojatnije nastali miješanjem stepskog, gorespomenutog ukrajinsko – poljskog hrta, ruske Lajke koja im je podarila otpornost na hladnoću i toplo krzno, te možda nekim većim ovčarskim psima radi povećanja visine i težine.
Svi ti tipovi pasa koji su poslužili u stvaranju moderne pasmine imali su brzinu i instinkt koji su se u Borzoju stopili u idealnog lovačkog psa za ruske stepe i tajge.
Prvi spomen ruskih lovačkih pasa datira još iz francuske kronike iz 11.stoljeća kada se izričito navodi kako su tri takva psa došla u pratnji kćeri Kijevskog nadvojvode, Ane Jaroslavne, kada je stigla u Francusku kako bi se udala za kralja Henrija I.
Lovilo se u najfinijoj odjeći s najboljim konjima i psima...
Kao što su Veliki engleski hrtovi bili rezervirani samo za britansku aristokraciju, a Alaunti i Levrieri samo za francusku, tako su i Rusi čuvali Borzoja samo za proširenu carsku obitelj i njihove rođake te prijatelje – to je bio pas koji se nije mogao kupiti već samo dobiti na poklon, a najveći uzgajivač toga vremena bio je nadvojvoda Nikolaj Nikolajevič na svojoj dači Perčino, gdje jedan od većih ruskih uzgajivača Borzoja kupio kuću. Doduše, nadvojvodinog dvorca više nema, zapalili su ga i srušili tijekom Oktobarske revolucije 1917., dok su pse pobili.
Ostala je samo crkva koja je nedavno obnovljena, a na posjedu se još uvijek može naći još pokoji stanovnik koji se sjeća hrtova. Neki su bili prošvercani u Veliku Britaniju i spašeni, neke su spasili Nikolajevi prijatelji lovci, pa su poslužili za daljnji uzgoj. Neki su još tijekom 19.st. poslani u Ameriku, te su pomogli u rekonstrukciji pasmine na zapadu.
Ovo je "imidž" koji se nažalost proširio i na pse - koji nisu bili krivi za to što žive i jedu bolje nego većina ruskih kmetova i seljaka....
Od antike pa čak do danas (skupi safari lovovi u africi za milijunaše, npr.), lov bio tipična razbibriga visokih i viših klasa, pa čak i način života, ma koliko to nama danas bilo čudno.
Lovačke skupine pasa ("Troika") po boji, 19.st.
U Rusiji su čak lovačke potjere/grupe imale svaka svoju boju, npr. Nikolaj Nikolajevič je jahao na sivom konju, u sivom odjelu, i imao sive pse. Ako bi mu se okotio primjerice crveni pas, poklonio bi ga svojem prijatelju iz druge kuće koji je lovio sa crvenim psima, na crvenim konjima itd. Bilo je više boja i više naziva za boje, a konji i odore su bili tome prilagođeni. Kada su pustili pse, prema bojama ih je bilo lakše razlikovati, jer je lov bio svojevrstan način natjecanja i selekcije za daljnji uzgoj. Posebna skupina koju su vodili u lov bili su Greyhoundi koji su im služili za mjerenje brzine! Cijela ta parada tražila je puno angažmana, kao što to u knjizi Livre de la Chasse (1389.) opisuje vojvoda Gaston Phoebus. Na posjedu Perchino oko nekih 375 pasa brinulo čak 200 ljudi!
Hrtovi u knjizi La Livre da la Chasse iz 1389.
Lov je bila višednevna ceremonija - Borzoje su pratili jahači na konjima i goniči poput Engleskih lisičara, a iako su najčešći ulov bili zečevi i ostala manja lovina poput lisice, cilj je bio uhvatiti vuka – živog ili mrtvog! U tu svrhu bi radili hajku kroz šumi i kada bi spazili vuka, pustili bi dva ili tri Borzoja (Trojka) kojima je zadatak bio oboriti vuka tako što bi mu se po jedan objesio sa svake strane vrata. Vuka bi za glavu skratio lovac a često su ih i žive te svezane vodili natrag na imanja gdje bi služili za trening budućim generacijama pasa.
Tikmenev, 1904.
Naravno, sve je to bilo popraćeno gospodom i damama u raskošnoj odjeći, na ukrašenim konjima, psi su na lovište stizali u kočijama, a nakon lova uslijedili bi bogati banketi na kojima su ponekad sudjelovali i strani dužnosnici.
Najbogatiji ruski aristokrati mogli su imati i po 150 Borzoja. Seljaci, međutim, kao i u ostatku Evrope – sve do 1861. kada je u Rusiji službeno ukinuto kmetstvo - nisu smjeli držati lovačke pse niti loviti u carskim i kraljevskim šumama, a teško da su Borzoje mogli nabaviti. Sve u svemu, i nakon ukidanja feudalnog društva, ruski su seljaci živjeli jadno, tako da je Ruska revolucija 1917. bila katalizator za odmazdu nad aristokracijom, pa su tako ubijeni svi članovi carske obitelji i njihov mali psić ljubimac, baš kao i svi drugi pripadnici aristokracije koji se nisu na vrijeme spasili. Borzoji su bili simbol tog omraženog visokog društva koje je, realno - prilično bezočno ugnjetavalo svoje kmetove, pa se odmazda djelomično proširila i na njih. Doduše, postoje snažni argumenti za to da se djelomično radi o urbanoj legendi izmišljenoj tek kasnije, na osnovu stvarne sudbine koja je snašla Pekinezere u vrijeme kineske revolucije 1946-1950.
Borzoi korišteni u predstavi o carskoj obitelji tijekom odmora od kazališnih probi s glumicom...
Bilo kako bilo, ova krasna pasmina nije posve izgubljena. Dapače, Konstantin Esmont bio je ruski vojnik koji je bilježio različite tipove Borzaja koje je nalazio u Kozačkim naseljima i bio je zabrinut da će nestati zbog nepostojećeg sistema uzgoja – koji je propao zajedno s klasom koja se uzgojem i bavila. Stoga je vlada odmah donijela propise o službenoj regulaciji uzgoja. U Rusiji su ubrzo nakon revolucije osnovane državne ergele, koje su pripadale Lenjingradskom i Moskovskom udruženju lovaca i ribiča (LOOIR i MOOIR). Nastavile su se održavati lovačke izložbe borzoja, te se pasmina ponovno uzdigla, da bi danas bila u stvari simbol ruske kinologije (glava borzoja nalazi se na pečatu ruskog kinološkog saveza), a Borzoji su još od 19. st. nezaobilazni sudionici svjetskih izložbi.
Iako se s njima još može loviti, umjesto lova (kako u Rusiji, tako i u ostalim zemljama svijeta) danas je sve popularniji lure coursing, dakle utrka za mamcem, bez mrtvih na kraju priče.
STANDARD
Visina 68-78 cm
Težina 25-48 kg
Dlaka: svilenkasta, valovita do blago kovrčava dlaka, tzv. psovina, duža na vratu i donjem dijelu tijela – četka se
Boja: sve boje osim plave i čokoladne, iako su i one dozvoljene u USA i Australiji
Zdravlje: o urođenim bolestima možete pročitati ovdje http://www.dogbreedhealth.com/borzoi/
Razina aktivnosti – iako su u stanu mirni, te uglavnom provode vrijeme spavajući, u duši su još uvijek lovci koji će, ukoliko se ukaže prilika, rado poganjati kakvu životinju – stoga nisu najpodobniji za miran suživot s drugim vrstama kućnih ljubimaca. Treba im dosta istrčavanja na većim prostorima, a nisu po prirodi pretjerano tolerantni prema manjoj djeci, stoga ih se ne može smatrati idealnim obiteljskim ljubimcima, iako gotovo ne laju – što je rijetkost za pse kojima je specijalnost lov.
Osobnost – obožavaju članove svoje obitelji ali su nepovjerljivi prema strancima, ne vole igre tipa loptica ili frizbi, svojeglavi su i ne naročito podobni za vježbe poslušnosti, podložni su utjecajima okoline pa mogu biti plahi i potrebno im je dosta socijalizacije.
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su samo neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
VAŠA GALERIJA- KLIKNITE NA FOTKU ZA UVEĆANJE:
Greškom u prijevodu jednog američkog pisca postao je poznat još i kao Ruski vučji hrt ili Sibirski vučji hrt, što se zadržalo kao naziv u zapadnim zemljama. Time se u stvari stvara dojam da se radi o psu kojem je primarna namjena bila lov na vukove, no iako je lov na vukove najupečatljivija slika koju nam je u naslijeđe ostavila ruska aristokracija, činjenica je da se s njima lovio – kao i danas, divlji zec, a ponekad lisica.
Baš su brzi ovi Borzoi! Foto: Maja Ćosić
Borzoi na ruskom jeziku znači „brz“, nama je to barem odmah jasno – no nemojmo se previše zanositi sličnostima u jeziku –псовая/psovaja ne znači pas, već „čupav“, za razliku od Хо́ртая/hortaja, što znači „gladak“ – Hortaja barzaja je zasebna pasmina.
Borzoi u igri s psom :)
Pas je inače na ruskom соба́ка, što je neslavenska riječ iransko-turskog podrijetla, no zanimljivo je da su ruski lovci obično govorili: "Išli smo u lov sa hrtovima i psima", što u stvari znači da su drugi psi bili samo psi, dok su hrtovi – Borzaa – bili posebna kategorija. Za one koje zanima, Rusi ostale hrtove također zovu borzaja – npr. hortaja borzaja je hortaj (poljski hrt), angliskaja borzaja je Greyhound, perzijskaja borzaja je Saluki, itd...
Pretpostavlja se da je Borzoj u stvari sličnog podrijetla kao i Afganistanski hrt, Saluki i Taigan, pošto su psi sličnog tipa prisutni u cijeloj azijskoj regiji bivšeg SSSR-a, otkuda su se tokom vremena - zajedno s drugim luksuznim artiklima – proširili zemljama kojima je prolazio tradicionalni Put svile.
Oni koji su dospjeli na jug sudjelovali su u stvaranju pasmina poput Tazija i Salukija, a oni koji su dospjeli na zapad postali su preci Stepskog, Krimskog i Poljskog borzoja.
Moderni Borzoi su najvjerojatnije nastali miješanjem stepskog, gorespomenutog ukrajinsko – poljskog hrta, ruske Lajke koja im je podarila otpornost na hladnoću i toplo krzno, te možda nekim većim ovčarskim psima radi povećanja visine i težine.
Svi ti tipovi pasa koji su poslužili u stvaranju moderne pasmine imali su brzinu i instinkt koji su se u Borzoju stopili u idealnog lovačkog psa za ruske stepe i tajge.
Prvi spomen ruskih lovačkih pasa datira još iz francuske kronike iz 11.stoljeća kada se izričito navodi kako su tri takva psa došla u pratnji kćeri Kijevskog nadvojvode, Ane Jaroslavne, kada je stigla u Francusku kako bi se udala za kralja Henrija I.
Lovilo se u najfinijoj odjeći s najboljim konjima i psima...
Kao što su Veliki engleski hrtovi bili rezervirani samo za britansku aristokraciju, a Alaunti i Levrieri samo za francusku, tako su i Rusi čuvali Borzoja samo za proširenu carsku obitelj i njihove rođake te prijatelje – to je bio pas koji se nije mogao kupiti već samo dobiti na poklon, a najveći uzgajivač toga vremena bio je nadvojvoda Nikolaj Nikolajevič na svojoj dači Perčino, gdje jedan od većih ruskih uzgajivača Borzoja kupio kuću. Doduše, nadvojvodinog dvorca više nema, zapalili su ga i srušili tijekom Oktobarske revolucije 1917., dok su pse pobili.
Ostala je samo crkva koja je nedavno obnovljena, a na posjedu se još uvijek može naći još pokoji stanovnik koji se sjeća hrtova. Neki su bili prošvercani u Veliku Britaniju i spašeni, neke su spasili Nikolajevi prijatelji lovci, pa su poslužili za daljnji uzgoj. Neki su još tijekom 19.st. poslani u Ameriku, te su pomogli u rekonstrukciji pasmine na zapadu.
Ovo je "imidž" koji se nažalost proširio i na pse - koji nisu bili krivi za to što žive i jedu bolje nego većina ruskih kmetova i seljaka....
Od antike pa čak do danas (skupi safari lovovi u africi za milijunaše, npr.), lov bio tipična razbibriga visokih i viših klasa, pa čak i način života, ma koliko to nama danas bilo čudno.
Lovačke skupine pasa ("Troika") po boji, 19.st.
U Rusiji su čak lovačke potjere/grupe imale svaka svoju boju, npr. Nikolaj Nikolajevič je jahao na sivom konju, u sivom odjelu, i imao sive pse. Ako bi mu se okotio primjerice crveni pas, poklonio bi ga svojem prijatelju iz druge kuće koji je lovio sa crvenim psima, na crvenim konjima itd. Bilo je više boja i više naziva za boje, a konji i odore su bili tome prilagođeni. Kada su pustili pse, prema bojama ih je bilo lakše razlikovati, jer je lov bio svojevrstan način natjecanja i selekcije za daljnji uzgoj. Posebna skupina koju su vodili u lov bili su Greyhoundi koji su im služili za mjerenje brzine! Cijela ta parada tražila je puno angažmana, kao što to u knjizi Livre de la Chasse (1389.) opisuje vojvoda Gaston Phoebus. Na posjedu Perchino oko nekih 375 pasa brinulo čak 200 ljudi!
Hrtovi u knjizi La Livre da la Chasse iz 1389.
Lov je bila višednevna ceremonija - Borzoje su pratili jahači na konjima i goniči poput Engleskih lisičara, a iako su najčešći ulov bili zečevi i ostala manja lovina poput lisice, cilj je bio uhvatiti vuka – živog ili mrtvog! U tu svrhu bi radili hajku kroz šumi i kada bi spazili vuka, pustili bi dva ili tri Borzoja (Trojka) kojima je zadatak bio oboriti vuka tako što bi mu se po jedan objesio sa svake strane vrata. Vuka bi za glavu skratio lovac a često su ih i žive te svezane vodili natrag na imanja gdje bi služili za trening budućim generacijama pasa.
Tikmenev, 1904.
Naravno, sve je to bilo popraćeno gospodom i damama u raskošnoj odjeći, na ukrašenim konjima, psi su na lovište stizali u kočijama, a nakon lova uslijedili bi bogati banketi na kojima su ponekad sudjelovali i strani dužnosnici.
Najbogatiji ruski aristokrati mogli su imati i po 150 Borzoja. Seljaci, međutim, kao i u ostatku Evrope – sve do 1861. kada je u Rusiji službeno ukinuto kmetstvo - nisu smjeli držati lovačke pse niti loviti u carskim i kraljevskim šumama, a teško da su Borzoje mogli nabaviti. Sve u svemu, i nakon ukidanja feudalnog društva, ruski su seljaci živjeli jadno, tako da je Ruska revolucija 1917. bila katalizator za odmazdu nad aristokracijom, pa su tako ubijeni svi članovi carske obitelji i njihov mali psić ljubimac, baš kao i svi drugi pripadnici aristokracije koji se nisu na vrijeme spasili. Borzoji su bili simbol tog omraženog visokog društva koje je, realno - prilično bezočno ugnjetavalo svoje kmetove, pa se odmazda djelomično proširila i na njih. Doduše, postoje snažni argumenti za to da se djelomično radi o urbanoj legendi izmišljenoj tek kasnije, na osnovu stvarne sudbine koja je snašla Pekinezere u vrijeme kineske revolucije 1946-1950.
Borzoi korišteni u predstavi o carskoj obitelji tijekom odmora od kazališnih probi s glumicom...
Bilo kako bilo, ova krasna pasmina nije posve izgubljena. Dapače, Konstantin Esmont bio je ruski vojnik koji je bilježio različite tipove Borzaja koje je nalazio u Kozačkim naseljima i bio je zabrinut da će nestati zbog nepostojećeg sistema uzgoja – koji je propao zajedno s klasom koja se uzgojem i bavila. Stoga je vlada odmah donijela propise o službenoj regulaciji uzgoja. U Rusiji su ubrzo nakon revolucije osnovane državne ergele, koje su pripadale Lenjingradskom i Moskovskom udruženju lovaca i ribiča (LOOIR i MOOIR). Nastavile su se održavati lovačke izložbe borzoja, te se pasmina ponovno uzdigla, da bi danas bila u stvari simbol ruske kinologije (glava borzoja nalazi se na pečatu ruskog kinološkog saveza), a Borzoji su još od 19. st. nezaobilazni sudionici svjetskih izložbi.
Iako se s njima još može loviti, umjesto lova (kako u Rusiji, tako i u ostalim zemljama svijeta) danas je sve popularniji lure coursing, dakle utrka za mamcem, bez mrtvih na kraju priče.
STANDARD
Visina 68-78 cm
Težina 25-48 kg
Dlaka: svilenkasta, valovita do blago kovrčava dlaka, tzv. psovina, duža na vratu i donjem dijelu tijela – četka se
Boja: sve boje osim plave i čokoladne, iako su i one dozvoljene u USA i Australiji
Zdravlje: o urođenim bolestima možete pročitati ovdje http://www.dogbreedhealth.com/borzoi/
Razina aktivnosti – iako su u stanu mirni, te uglavnom provode vrijeme spavajući, u duši su još uvijek lovci koji će, ukoliko se ukaže prilika, rado poganjati kakvu životinju – stoga nisu najpodobniji za miran suživot s drugim vrstama kućnih ljubimaca. Treba im dosta istrčavanja na većim prostorima, a nisu po prirodi pretjerano tolerantni prema manjoj djeci, stoga ih se ne može smatrati idealnim obiteljskim ljubimcima, iako gotovo ne laju – što je rijetkost za pse kojima je specijalnost lov.
Osobnost – obožavaju članove svoje obitelji ali su nepovjerljivi prema strancima, ne vole igre tipa loptica ili frizbi, svojeglavi su i ne naročito podobni za vježbe poslušnosti, podložni su utjecajima okoline pa mogu biti plahi i potrebno im je dosta socijalizacije.
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su samo neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
VAŠA GALERIJA- KLIKNITE NA FOTKU ZA UVEĆANJE:
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
https://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/526-ruski-hrt-borzoi#sigProGalleriac4dd1b3e0e
https://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/526-ruski-hrt-borzoi#sigProGalleriac4dd1b3e0e