Pekinezer
- font size decrease font size increase font size
Pekinški psić ili naprosto Pekinezer spada u FCI (a time i HKS) skupinu IX - pse za pratnju i igru, a smatra se jednom od najstarijih poznatih pasmina. Ali jeste li znali da su Pekinezeri skoro nestali s lica zemlje?
Mali psići spljoštene njuške pod imenom "Happa" ili "Hahbah", poznati su još u 1000.godini prije naše ere - Carski ih je dvor, naime zahtijevao od južnih provincija - umjesto poreza!
U 500. prije naše ere bili su toliko popularni da ih je u svom pisanju spominjao i sam Konfucije.
Otprilike istovremeni kroničar spominje kako veliki psi kaskaju pored kočija u kojima se na krilu svojih aristokratskih vlasnika voze mali razmaženi psići "četvrtastih usta" .
Ovi mali psi "četvrtastih usta" spominju se još i kao "psi za pod stol" - što znači, pošto su kineski stolovi bili posve niski jer se sjedilo na jastucima na podu, da su ovi psići mogli biti visoki oko 18 centimetara.
Svojevremeno se među precima ovog malog psa, nama danas poznatog pod nazivom Pekinezer, spominjao i Maltezer - pas poznat još iz Rimskog vremena (za kojeg možda nikada nećemo znati potječe li s Malte ili Mljeta). Naime, antički je svijet trgovao s Dalekim Istokom i prije Marka Pola (za kojeg se pak nikada neće znati je li s Korčule ili pak iz Venecije, a kamoli je li u stvari ikada bio tamo gdje je napisao da je bio...) - tako da je u analima carskog dvora zapisano kako su dva primjerka, muški i ženski "Melitai" došli kao službeni poklon Bizantskog carstva te uručeni 620. n.e. kineskom caru caru Kou Tzuu.
Portret dame s Maltezerom iz 15.st., Lorenzo Costa
On svakako nije bio prvi koji je obožavao male pse obasipajući ih pažnjom - car Ling Ti (168-190.) bio je toliko zaljubljen u jednog od carskih psića da mu je uručio službeni "književni šešir" - danas ekvivalent Nobelove nagrade - visok jednako koliko i psić i dovoljno širok da ga cijelog pokrije. Na sličan su način i ostali carski psi imali službene uloge na dvoru - na primjer, vicekralja, dok bi kujice dobile status njegovih supruga (što nije baš dobro odjekivalo među ostalim visokim dužnosnicima na dvoru).
Naravno da je nemoguće tvrditi da su ti rani psi bili Pekinezeri u današnjem smislu tog naziva, ali opisi se poprilično slažu, pogotovo između 2. i 19. stoljeća - svi su imali tipična "četvrtasta usta", bez obzira na dužinu i boju dlake.
I dok se Evropa batrgala i oporavljala od prvog naleta kuge u 7. stoljeću, Carski je dvor posve izolirao dvorske pse od izvanjskog svijeta i ozbiljno se bacio na uzgoj.
Carska udovica Tzu-tsi
"Svi oni imaju dugu povijest", carska je udovica Tzu-tsi navodno rekla jednoj dvorskoj dami - i upravo je pod njezinom palicom u drugoj polovici 19. stoljeća pseća neotenija dobila zamah. Cijela je ergela eunuha imala zadatak samo se skrbiti o Pekinezerima, te ispunjavati direktna naređenja od carice osobno - kojeg psa pariti s kojom kujom i slično. Međutim, eunusi su bili skloni i samostalnom uzgojnom eksperimentiranju u nadi da će proizvesti psiće neobičnih boja ili izgleda i tako zadobiti caričinu naklonost.
No kada bi uzgoj zakazao, bilo je i drugih metoda - štence su tako trpali u minijaturne kaveze kako bi zaustavili njihov rast, ili bi im trgali vrh repa kako bi dobio "lavovski" oblik, a bilo je i drugih tehnika za dobivanje što spljoštenije njuške. Štapom, na primjer, nakon čega bi psiće hranili na plošnim tanjurima ili tjerali da pokušaju zagristi zategnutu svinjsku kožu...
Carski psetarnik sastojao se od gomile kaveza od bambusova drva ograđenih visokim zidom unutar carske palače i povremeno bi sama carica dolazila u inspekciju.
Jedna od princeza, Der-ling, jednom je suvremeniku opisala takvu posjetu:
"Ako je Njezino Visočanstvo željelo izbliza razgledati nekog psa, pokazali bi prstom na njega i eunuh bi ga prinio da uvid. Ako bi rekla "Stražnje mu noge nisu odgovarajuće dužine" ili "Tijelo mu je predugo" - bilo je jasno da je takva izjava značila diskvalifikaciju."
Kakvu, o tome je bolje ne razmišljati.
Većina je vjerojatno odmah ubijena, ali neke su eunusi uspjeli i prošvercati van iz Zabranjenog grada, pa su se znali povremeno naći na crnom tržištu. Za posjedovanje takvog psa od strane osobe koja nije bila carske krvi, kazna je bila smrt. Čak su i sluge i dostavljači koji su opsluživali Zabranjeni grad s robom izvana morali skrenuti pogled pred tim carskim psićima.
Zabranjeni grad
I tako je Pekinezer bio gotovo potpuna tajna, sve do 1860. kada su se Francuske i Britanske trupe upetljale u Drugi opijumski rat i provalile u Ljetnu palaču Zabranjenog grada netom nakon bijega carske obitelji.
Za caricom je ostalo podosta blaga, uključujući i nekoliko pasa. Neki su završili u rukama uličnih trgovaca, možda čak i kao ukusna delikatesa. Ostale su odnijeli vojnici.
Lavovi zaštitnici zabranjenog grada po uzoru na koje su oblikovali pasminu
1861. carska se obitelj vratila u palaču, ali njezin je monopol nad Pekinezerima zauvijek propao, pošto je određeni broj pasa, kako smo spomenuli, unatoč carskim proglasima o zabrani prodaje običnim građanima i strancima, uskoro dospio na Zapad. Iako su mnogi od njih proživjeli svoj život kao vojne maskote, nekoliko ih je završilo u rukama članova Britanskog visokog društva.
Prvu poznatu Pekinezerica imena Lootie kraljici je poklonio kapetan Hart Dunne, koji ju je kupio od jednog snalažljivog eunuha u Pekingu. "Trebalo bi je tretirati kao ljubimca, a ne kuriozitet."
Na žalost, Lootie je postala kuriozitet. Umjesto da je predstavi kao kraljevsku izbjeglicu ili nevinu žrtvu strašnog rata, časopisi Ladie's Home Journal i Illustrated News predstavili su je kao neku vrstu zoološke nakaze - samo još jedno čudo s Dalekog istoka. Kraljica Viktorija je iskazala samo površno zanimanje za nju, možda zato što su je podanici stalno obasipali raznovrsnim psima u nadi da će zadobiti njezinu naklonost i prijateljstvo. Lootie je tako ubrzo iz Buckingamske palače završila u psetarniku dvorca Windsor, gdje su je držali zajedno sa svim drugim psima, od kojih su mnogi bili puno veći od nje.
"Njezino Visočanstvo već ima svog kućnog psa", glasio je dvorski odgovor razočaranom kapetanu Dunneu.
"Nadao sam se da će postati ljubimica kraljevske obitelji...ako ne dobije dovoljno pažnje, bojim se da će umrijeti..." rekao je.
No izgleda da je netko ipak tamo pazio na Lootie jer znamo da je poživjela čak 11 godina - ne postoji fotografija, ali ju je portretirao poznati "životinjski" slikar Sir Edwin Landseer:
Schlorff je bila crveno-tigrasta Pekinezerica koja je unatoč tome što je bila par godina stara kada je dospjela u ruke Admirala Lorda Johna Haya - poživjela još osamnaest godina!
On je nekako došao i do druge ženkice, Hytien, koju je poklonio svojoj sestri, Vojvotkinji od Wellingtona. Otprilike u to vrijeme, dvije su ženkice dospjele u ruke Vojvotkinje od Richmonda i Gordona. Pekinezeri su postali moderni, pa je tako gospođa bogatog mornaričkog kapetana Allena osobno otputovala u Kinu u potragu za Pekinezerima, ali vratila se praznih ruku - no njezin je muž bio bolje sreće, našao je čak 4 psa. Prvog je ugledao u trgovini jednog majstora za prepariranje - odmah ga je kupio jer mu je nazirao sudbinu. Tri je sljedeća dobio preko "prijatelja od prijatelja" koji je poznavao nekoga tko je poznavao jednog carskog eunuha... međutim, dva od ta tri psa ukradena su čim su stigli u Englesku i nikada se nije saznalo gdje su završili.
U međuvremenu je carski psetarnik nestao zajedno s rušenjem Manchu dinastije s vlasti 1911.
Posljednji Kineski car Pu-yi
I tako, u Engleskoj je bilo nekoliko kujica, ali niti jedan mužjak koji bi mogao spasiti pasminu od nestanka...
Međutim, sudbina je opet umiješala svoje prste - u jednom kavezu s živim japanskim jelenima koji je brodom putovao u Englesku, nekim su slučajem završila dva pekinezera - mužjak Ah Kum i ženka Mimoza.
Jednoga je dana tako Lady Algernon Gordon-Lennox, (sestra spomenute Vojvotkinje od Richmonda i Gordona), šetala tako ulicom i primijetila kako su dva psića zamakla za ugao susjedne ulice....zanemarivši stroga društvena pravila tog doba, ova je dostojanstvena gospođa, bez sumnje držeći jednom rukom šešir a drugom suknju, onako užnirana u korzet - potrčala za psima i uspjela ispregovarati cijenu za parenje.
Tako je začeta još jedna ljubomorno čuvana linija Pekinezera pod budnom paskom rečene gospođe i njezinih nasljednika.
Drugi mužjak koji je dospio u Englesku 1900. godine bio je malo veći, kestenjasti pas imenom Glanbrane Boxer. Za razliku od mnogih drugih Pekinezera, ovaj je bio pravi "carski pas" s potvrdom o podrijetlu - a ujedno i zadnji poznati Pekinezer koji je dospio van iz Kine. Njega je princ Ch'ing osobno poklonio Majoru Gwinneu, tako da je to bila točka na i koja je poslužila za službeni pristup ove pasmine na Crufts, i danas najpoznatiju svjetsku izložbu pasa.
Pekinezer je postao najveća atrakcija, puneći izložbe gledateljima koji su se doslovno tukli kako bi uspjeli baciti pogled na ovog rijetkog psića, a pogotovo kada se ispostavilo da mu odlično idu vježbe poslušnosti kojima su do tada vladali lovački psi.
Na jednoj su izložbi tako pred pse položili zdjelice s ukusnom hranom koje nisu smjeli dotaknuti čak 4 minute.
Publika je zadržavala dah dok je minijaturni Beeswing, jedini Pekinezer u grupi, nakon što je dvije minute poslušno sjedio, polako podigao prednje šape i do isteka zadatka ostao u toj pozi. Ne samo da je dobio gromoglasan aplauz, već je i odnio prvu nagradu - no s obzirom da je uspio poniziti lovačke pse, izložbeni su oci zabranili Pekinezerima da se ubuduće natječu u poslušnosti!
Pekići 1889.
I tako je Pekinezer od čuda prirode postao najveći rival do tada omiljenim pasminama poput standardnog pudla pa čak i Cavalier King Charles španijela, najpoznatijeg miljenika Evropskih dvorova. Ilustrirane zbirke poezije posvećene Pekinezerima prodavale su se jednako dobro kao "autobiografije" ovih malih pasa, a bile su popularne i fotografije Azijaca obučenih kao da su maloprije došli iz Zabranjenog grada, pozirajući s nekoliko psića u rukama.
Čak su ih i za izložbe oblačili u male opravice i haljinice, a činjenica da je većina uzgajivača bila ženskog roda, pridonijela je negativnom imidžu ove pasmine - od šampiona u poslušnosti, Pekinezeri su nekako dobili imidž ženskasto-histeričnih hipohondričnih malih čangrizavih matrona.
Okrugla glava karakteristična za Ah Kuma danas se naziva "jabučasta" - a danas je moderna glava plosnatog blika s još izraženijim i zaobljenijim očima. Noge su još kraće a krzno je dugo do poda, dok su nozdrve iz profila u ravnini s čelom (ako ne i malo unutar njega):
Većina Pekinezera koji danas hodaju po Pekingu podrijetlom su iz Evrope, pošto je Kineska revolucija presudila ne samo svim Pekićima, nego i većini pasa u Kini, pošto ih se smatralo simbolom "buržoazije" koji je trebalo uništiti...naravno, sad se povijest ponavlja: pojavom srednje klase u modernoj Kini sada je ponovno "in" držati Pekinezere kao simbol prošlih, slavnih vremena.
STANDARD
Visina 15-23 cm
Težina 3-5,4 kg
Boja - sve boje su dopuštene u svim kombinacijama, osim jetrene i albino
Dlaka - srednje duga, fina, tanka, ravna, obilnija oko vrata, duga na ušima, repu, stražnjoj strani nogu i šapama - linja se i četka se!
Zdravlje - o urođenim bolestima možete pročitati ovdje
Razina aktivnosti - niska, nećete se morati ubiti od šetanja ;)
Osobnost - kao da je svjestan svog carskog podrijetla - može biti vrlo tvroglav kada nešto ne želi. Vjerni su svome čovjeku i ponašaju se kao pravi Fu psi - čuvari carske palače, nepovjerljivi su prema strancima i vrlo hrabri, ali ne i previše agresivni.
Pošto nemam baš puno osobnog iskustva s ovom pasminom, vaši su komentari (ispod teksta, molim) više nego dobrodošli, kao i fotografije – najljepša fotka postati će naslovnica, a poslati ih možete na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su samo neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
Mali psići spljoštene njuške pod imenom "Happa" ili "Hahbah", poznati su još u 1000.godini prije naše ere - Carski ih je dvor, naime zahtijevao od južnih provincija - umjesto poreza!
U 500. prije naše ere bili su toliko popularni da ih je u svom pisanju spominjao i sam Konfucije.
Otprilike istovremeni kroničar spominje kako veliki psi kaskaju pored kočija u kojima se na krilu svojih aristokratskih vlasnika voze mali razmaženi psići "četvrtastih usta" .
Ovi mali psi "četvrtastih usta" spominju se još i kao "psi za pod stol" - što znači, pošto su kineski stolovi bili posve niski jer se sjedilo na jastucima na podu, da su ovi psići mogli biti visoki oko 18 centimetara.
Svojevremeno se među precima ovog malog psa, nama danas poznatog pod nazivom Pekinezer, spominjao i Maltezer - pas poznat još iz Rimskog vremena (za kojeg možda nikada nećemo znati potječe li s Malte ili Mljeta). Naime, antički je svijet trgovao s Dalekim Istokom i prije Marka Pola (za kojeg se pak nikada neće znati je li s Korčule ili pak iz Venecije, a kamoli je li u stvari ikada bio tamo gdje je napisao da je bio...) - tako da je u analima carskog dvora zapisano kako su dva primjerka, muški i ženski "Melitai" došli kao službeni poklon Bizantskog carstva te uručeni 620. n.e. kineskom caru caru Kou Tzuu.
Portret dame s Maltezerom iz 15.st., Lorenzo Costa
On svakako nije bio prvi koji je obožavao male pse obasipajući ih pažnjom - car Ling Ti (168-190.) bio je toliko zaljubljen u jednog od carskih psića da mu je uručio službeni "književni šešir" - danas ekvivalent Nobelove nagrade - visok jednako koliko i psić i dovoljno širok da ga cijelog pokrije. Na sličan su način i ostali carski psi imali službene uloge na dvoru - na primjer, vicekralja, dok bi kujice dobile status njegovih supruga (što nije baš dobro odjekivalo među ostalim visokim dužnosnicima na dvoru).
Naravno da je nemoguće tvrditi da su ti rani psi bili Pekinezeri u današnjem smislu tog naziva, ali opisi se poprilično slažu, pogotovo između 2. i 19. stoljeća - svi su imali tipična "četvrtasta usta", bez obzira na dužinu i boju dlake.
I dok se Evropa batrgala i oporavljala od prvog naleta kuge u 7. stoljeću, Carski je dvor posve izolirao dvorske pse od izvanjskog svijeta i ozbiljno se bacio na uzgoj.
Carska udovica Tzu-tsi
"Svi oni imaju dugu povijest", carska je udovica Tzu-tsi navodno rekla jednoj dvorskoj dami - i upravo je pod njezinom palicom u drugoj polovici 19. stoljeća pseća neotenija dobila zamah. Cijela je ergela eunuha imala zadatak samo se skrbiti o Pekinezerima, te ispunjavati direktna naređenja od carice osobno - kojeg psa pariti s kojom kujom i slično. Međutim, eunusi su bili skloni i samostalnom uzgojnom eksperimentiranju u nadi da će proizvesti psiće neobičnih boja ili izgleda i tako zadobiti caričinu naklonost.
No kada bi uzgoj zakazao, bilo je i drugih metoda - štence su tako trpali u minijaturne kaveze kako bi zaustavili njihov rast, ili bi im trgali vrh repa kako bi dobio "lavovski" oblik, a bilo je i drugih tehnika za dobivanje što spljoštenije njuške. Štapom, na primjer, nakon čega bi psiće hranili na plošnim tanjurima ili tjerali da pokušaju zagristi zategnutu svinjsku kožu...
Carski psetarnik sastojao se od gomile kaveza od bambusova drva ograđenih visokim zidom unutar carske palače i povremeno bi sama carica dolazila u inspekciju.
Jedna od princeza, Der-ling, jednom je suvremeniku opisala takvu posjetu:
"Ako je Njezino Visočanstvo željelo izbliza razgledati nekog psa, pokazali bi prstom na njega i eunuh bi ga prinio da uvid. Ako bi rekla "Stražnje mu noge nisu odgovarajuće dužine" ili "Tijelo mu je predugo" - bilo je jasno da je takva izjava značila diskvalifikaciju."
Kakvu, o tome je bolje ne razmišljati.
Većina je vjerojatno odmah ubijena, ali neke su eunusi uspjeli i prošvercati van iz Zabranjenog grada, pa su se znali povremeno naći na crnom tržištu. Za posjedovanje takvog psa od strane osobe koja nije bila carske krvi, kazna je bila smrt. Čak su i sluge i dostavljači koji su opsluživali Zabranjeni grad s robom izvana morali skrenuti pogled pred tim carskim psićima.
Zabranjeni grad
I tako je Pekinezer bio gotovo potpuna tajna, sve do 1860. kada su se Francuske i Britanske trupe upetljale u Drugi opijumski rat i provalile u Ljetnu palaču Zabranjenog grada netom nakon bijega carske obitelji.
Za caricom je ostalo podosta blaga, uključujući i nekoliko pasa. Neki su završili u rukama uličnih trgovaca, možda čak i kao ukusna delikatesa. Ostale su odnijeli vojnici.
Lavovi zaštitnici zabranjenog grada po uzoru na koje su oblikovali pasminu
1861. carska se obitelj vratila u palaču, ali njezin je monopol nad Pekinezerima zauvijek propao, pošto je određeni broj pasa, kako smo spomenuli, unatoč carskim proglasima o zabrani prodaje običnim građanima i strancima, uskoro dospio na Zapad. Iako su mnogi od njih proživjeli svoj život kao vojne maskote, nekoliko ih je završilo u rukama članova Britanskog visokog društva.
Prvu poznatu Pekinezerica imena Lootie kraljici je poklonio kapetan Hart Dunne, koji ju je kupio od jednog snalažljivog eunuha u Pekingu. "Trebalo bi je tretirati kao ljubimca, a ne kuriozitet."
Na žalost, Lootie je postala kuriozitet. Umjesto da je predstavi kao kraljevsku izbjeglicu ili nevinu žrtvu strašnog rata, časopisi Ladie's Home Journal i Illustrated News predstavili su je kao neku vrstu zoološke nakaze - samo još jedno čudo s Dalekog istoka. Kraljica Viktorija je iskazala samo površno zanimanje za nju, možda zato što su je podanici stalno obasipali raznovrsnim psima u nadi da će zadobiti njezinu naklonost i prijateljstvo. Lootie je tako ubrzo iz Buckingamske palače završila u psetarniku dvorca Windsor, gdje su je držali zajedno sa svim drugim psima, od kojih su mnogi bili puno veći od nje.
"Njezino Visočanstvo već ima svog kućnog psa", glasio je dvorski odgovor razočaranom kapetanu Dunneu.
"Nadao sam se da će postati ljubimica kraljevske obitelji...ako ne dobije dovoljno pažnje, bojim se da će umrijeti..." rekao je.
No izgleda da je netko ipak tamo pazio na Lootie jer znamo da je poživjela čak 11 godina - ne postoji fotografija, ali ju je portretirao poznati "životinjski" slikar Sir Edwin Landseer:
Schlorff je bila crveno-tigrasta Pekinezerica koja je unatoč tome što je bila par godina stara kada je dospjela u ruke Admirala Lorda Johna Haya - poživjela još osamnaest godina!
On je nekako došao i do druge ženkice, Hytien, koju je poklonio svojoj sestri, Vojvotkinji od Wellingtona. Otprilike u to vrijeme, dvije su ženkice dospjele u ruke Vojvotkinje od Richmonda i Gordona. Pekinezeri su postali moderni, pa je tako gospođa bogatog mornaričkog kapetana Allena osobno otputovala u Kinu u potragu za Pekinezerima, ali vratila se praznih ruku - no njezin je muž bio bolje sreće, našao je čak 4 psa. Prvog je ugledao u trgovini jednog majstora za prepariranje - odmah ga je kupio jer mu je nazirao sudbinu. Tri je sljedeća dobio preko "prijatelja od prijatelja" koji je poznavao nekoga tko je poznavao jednog carskog eunuha... međutim, dva od ta tri psa ukradena su čim su stigli u Englesku i nikada se nije saznalo gdje su završili.
U međuvremenu je carski psetarnik nestao zajedno s rušenjem Manchu dinastije s vlasti 1911.
Posljednji Kineski car Pu-yi
I tako, u Engleskoj je bilo nekoliko kujica, ali niti jedan mužjak koji bi mogao spasiti pasminu od nestanka...
Međutim, sudbina je opet umiješala svoje prste - u jednom kavezu s živim japanskim jelenima koji je brodom putovao u Englesku, nekim su slučajem završila dva pekinezera - mužjak Ah Kum i ženka Mimoza.
Jednoga je dana tako Lady Algernon Gordon-Lennox, (sestra spomenute Vojvotkinje od Richmonda i Gordona), šetala tako ulicom i primijetila kako su dva psića zamakla za ugao susjedne ulice....zanemarivši stroga društvena pravila tog doba, ova je dostojanstvena gospođa, bez sumnje držeći jednom rukom šešir a drugom suknju, onako užnirana u korzet - potrčala za psima i uspjela ispregovarati cijenu za parenje.
Tako je začeta još jedna ljubomorno čuvana linija Pekinezera pod budnom paskom rečene gospođe i njezinih nasljednika.
Drugi mužjak koji je dospio u Englesku 1900. godine bio je malo veći, kestenjasti pas imenom Glanbrane Boxer. Za razliku od mnogih drugih Pekinezera, ovaj je bio pravi "carski pas" s potvrdom o podrijetlu - a ujedno i zadnji poznati Pekinezer koji je dospio van iz Kine. Njega je princ Ch'ing osobno poklonio Majoru Gwinneu, tako da je to bila točka na i koja je poslužila za službeni pristup ove pasmine na Crufts, i danas najpoznatiju svjetsku izložbu pasa.
Pekinezer je postao najveća atrakcija, puneći izložbe gledateljima koji su se doslovno tukli kako bi uspjeli baciti pogled na ovog rijetkog psića, a pogotovo kada se ispostavilo da mu odlično idu vježbe poslušnosti kojima su do tada vladali lovački psi.
Na jednoj su izložbi tako pred pse položili zdjelice s ukusnom hranom koje nisu smjeli dotaknuti čak 4 minute.
Publika je zadržavala dah dok je minijaturni Beeswing, jedini Pekinezer u grupi, nakon što je dvije minute poslušno sjedio, polako podigao prednje šape i do isteka zadatka ostao u toj pozi. Ne samo da je dobio gromoglasan aplauz, već je i odnio prvu nagradu - no s obzirom da je uspio poniziti lovačke pse, izložbeni su oci zabranili Pekinezerima da se ubuduće natječu u poslušnosti!
Pekići 1889.
I tako je Pekinezer od čuda prirode postao najveći rival do tada omiljenim pasminama poput standardnog pudla pa čak i Cavalier King Charles španijela, najpoznatijeg miljenika Evropskih dvorova. Ilustrirane zbirke poezije posvećene Pekinezerima prodavale su se jednako dobro kao "autobiografije" ovih malih pasa, a bile su popularne i fotografije Azijaca obučenih kao da su maloprije došli iz Zabranjenog grada, pozirajući s nekoliko psića u rukama.
Čak su ih i za izložbe oblačili u male opravice i haljinice, a činjenica da je većina uzgajivača bila ženskog roda, pridonijela je negativnom imidžu ove pasmine - od šampiona u poslušnosti, Pekinezeri su nekako dobili imidž ženskasto-histeričnih hipohondričnih malih čangrizavih matrona.
Okrugla glava karakteristična za Ah Kuma danas se naziva "jabučasta" - a danas je moderna glava plosnatog blika s još izraženijim i zaobljenijim očima. Noge su još kraće a krzno je dugo do poda, dok su nozdrve iz profila u ravnini s čelom (ako ne i malo unutar njega):
Većina Pekinezera koji danas hodaju po Pekingu podrijetlom su iz Evrope, pošto je Kineska revolucija presudila ne samo svim Pekićima, nego i većini pasa u Kini, pošto ih se smatralo simbolom "buržoazije" koji je trebalo uništiti...naravno, sad se povijest ponavlja: pojavom srednje klase u modernoj Kini sada je ponovno "in" držati Pekinezere kao simbol prošlih, slavnih vremena.
STANDARD
Visina 15-23 cm
Težina 3-5,4 kg
Boja - sve boje su dopuštene u svim kombinacijama, osim jetrene i albino
Dlaka - srednje duga, fina, tanka, ravna, obilnija oko vrata, duga na ušima, repu, stražnjoj strani nogu i šapama - linja se i četka se!
Zdravlje - o urođenim bolestima možete pročitati ovdje
Razina aktivnosti - niska, nećete se morati ubiti od šetanja ;)
Osobnost - kao da je svjestan svog carskog podrijetla - može biti vrlo tvroglav kada nešto ne želi. Vjerni su svome čovjeku i ponašaju se kao pravi Fu psi - čuvari carske palače, nepovjerljivi su prema strancima i vrlo hrabri, ali ne i previše agresivni.
Pošto nemam baš puno osobnog iskustva s ovom pasminom, vaši su komentari (ispod teksta, molim) više nego dobrodošli, kao i fotografije – najljepša fotka postati će naslovnica, a poslati ih možete na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Naravno, ako želite bilo kojeg pasminskog psa, potrebno je da se unaprijed raspitate koje su dobre uzgojne linije i da ne „štedite“ kupujući štancerske pse od neregistriranih uzgajivača – ovo su samo neke smjernice koje će vam pomoći procijeniti uzgajivačnicu.
Image Gallery
View the embedded image gallery online at:
https://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/422-pekinezer#sigProGalleria122ff76307
https://rujanajeger.com/index.php/pasmine-pasa/item/422-pekinezer#sigProGalleria122ff76307