Pasmine od davnina, 1. dio
- font size decrease font size increase font size
Napisala (izvorno kao predavanje u Arheološkom parku Andautonija): Rujana Jeger
Posebni gost bio je Robert Kranjčec, lincencirani trener koji se bavi socijalizacijom
i procjenom opasnih pasa te obučava službene vojne i policijske pse:
...ali o tome više u drugom dijelu, pročitajte ga ovdje...
Kada govorimo o pasminama pasa, čini nam se da su one "oduvijek" postojale i da vidimo svog hrta ili lovačkog psa, ili mastifa na rimskim freskama ili reljefima carskih palača u Asiriji, te egipatskim skulpturama.
Međutim, 2004. provedeno je genetsko istraživanje kojim je utvđeno da su najstarije pasmine pasa Akita Inu, aljaški malamut, basenji, čau-čau, šar pei, Šiba Inu i sibirski haski (moram vas obavijestiti da niti lektor moje knjige nije mogao naći kako se u našem jeziku točno pišu pasmine, osim da je načelno malim slovom, osim ako se radi o imenima ljudi ili pokrajina, tako da vas molim da me razumijete što pišem onako kako mislim da će svi ljudi najbolje razumjeti!).
Nakon njih - u drugom koljenu, ako tako hoćete - slijede:afhanistanski hrt, Lasa apso, Pekinezer, saluki, samojed, i tibetanski terijer (koji zapravo nije terijer prema FCI podjeli pasmina, već grupa 9., toy pasmine).
Naravno, računa se po genetskoj sličnosti evropskom sivom vuku, dakle ovako nekako:
Drugim riječima, psi su se prije razlikovali prvenstveno prema namjeni (s lijeva na desno): ovčarski, tragači, lovački, radni psi (pri tome radni mogu označavati recimo pse tipa pudlice ili španjolskog vodenog psa jer ne sudjeluju u samom lovu ali kasnije donesu ustrijeljenu divljač)...
Vjerovali ili ne, većina ostalih pasmina od nekih četristotinjak (FCI priznaje njih cca 360, ali to se stalno mijenja...) nastala je tek po završetku feudalnog društva i to ponajviše nakon pojave industrijalizacije i samim time srednje klase.
Do tada je pas uglavnom radna životinja, a ljubimac samo u povlaštenim slojevima i to uglavnom negdje od srednjeg vijeka - i to, ne biste vjerovali; u samostanima i naravno, kućama bogatijih slojeva. Drugim riječima, najraniji kućni ljubimci su bili u domeni crkvenjaka i žena.
Christine de Pisan, 14.st
Muškarci, su naravno, oduvijek držali lovačke pse i pse za borbe, pa se mnoge lovačke pasmine slične današnjima pojavljuju, ali teško da se može povući direktna poveznica s onima kakve imamo danas - ipak neki se tipovi daju "prepoznati":
Hrtovi - irski vučji, greyhound, whippet?
Tragači, šunjkavci
Goniči
Terijeri?
Posebni gost bio je Robert Kranjčec, lincencirani trener koji se bavi socijalizacijom
i procjenom opasnih pasa te obučava službene vojne i policijske pse:
...ali o tome više u drugom dijelu, pročitajte ga ovdje...
Kada govorimo o pasminama pasa, čini nam se da su one "oduvijek" postojale i da vidimo svog hrta ili lovačkog psa, ili mastifa na rimskim freskama ili reljefima carskih palača u Asiriji, te egipatskim skulpturama.
Međutim, 2004. provedeno je genetsko istraživanje kojim je utvđeno da su najstarije pasmine pasa Akita Inu, aljaški malamut, basenji, čau-čau, šar pei, Šiba Inu i sibirski haski (moram vas obavijestiti da niti lektor moje knjige nije mogao naći kako se u našem jeziku točno pišu pasmine, osim da je načelno malim slovom, osim ako se radi o imenima ljudi ili pokrajina, tako da vas molim da me razumijete što pišem onako kako mislim da će svi ljudi najbolje razumjeti!).
Nakon njih - u drugom koljenu, ako tako hoćete - slijede:afhanistanski hrt, Lasa apso, Pekinezer, saluki, samojed, i tibetanski terijer (koji zapravo nije terijer prema FCI podjeli pasmina, već grupa 9., toy pasmine).
Naravno, računa se po genetskoj sličnosti evropskom sivom vuku, dakle ovako nekako:
Drugim riječima, psi su se prije razlikovali prvenstveno prema namjeni (s lijeva na desno): ovčarski, tragači, lovački, radni psi (pri tome radni mogu označavati recimo pse tipa pudlice ili španjolskog vodenog psa jer ne sudjeluju u samom lovu ali kasnije donesu ustrijeljenu divljač)...
Vjerovali ili ne, većina ostalih pasmina od nekih četristotinjak (FCI priznaje njih cca 360, ali to se stalno mijenja...) nastala je tek po završetku feudalnog društva i to ponajviše nakon pojave industrijalizacije i samim time srednje klase.
Do tada je pas uglavnom radna životinja, a ljubimac samo u povlaštenim slojevima i to uglavnom negdje od srednjeg vijeka - i to, ne biste vjerovali; u samostanima i naravno, kućama bogatijih slojeva. Drugim riječima, najraniji kućni ljubimci su bili u domeni crkvenjaka i žena.
Christine de Pisan, 14.st
Muškarci, su naravno, oduvijek držali lovačke pse i pse za borbe, pa se mnoge lovačke pasmine slične današnjima pojavljuju, ali teško da se može povući direktna poveznica s onima kakve imamo danas - ipak neki se tipovi daju "prepoznati":
Hrtovi - irski vučji, greyhound, whippet?
Tragači, šunjkavci
Goniči
Terijeri?
Također je svaka je kuća morala imati i manje pse poput terijera koju su držali glodavce pod kontrolom, ali kada se govori o terijerima misli se na određeni tip tijela - mali, te određeni tip ponašanja - danas bismo rekli agresivan ili "neurotičan", ali boja i tip dlake, položaj ušiju i slično nisu bili važni, sve dok je pas služio svrsi! Teško je to sada više zamisliti, ali u vrijeme prije hladnjaka svaka je kuća imala neželjene goste, kojima se možemo "zahvaliti" i za provale bubonske kuge koja je opustošila Evropu. Mačke su se pokazale daleko manje uspješne u borbi protiv glodara od malih pasa - čak su i do 19. stoljeća organizirali natjecanja pasa u ubijanju štakora!
Štakorašenje
Naravno, seljaci koji su se bavili stočarstvom oduvijek su držali dva tipa ovčarskih pasa - danas ih možemo funkcijom usporediti s šarplanincem, srednjeazijskim ovčarom i sličnim pasminama koje su služile za zaštitu protiv vukova i odrastale s ovcama od malena:
Evo kako:
DISCLAIMER: ne slažem se s onim što spiker govori - ovo je tipična negativna propaganda o životinji koju smo gotovo posve istrijebili
(u svijetu ima još samo oko 300 000 vukova). Na snimci naravno nije kavkaski ovčar već šarplaninac
Drugi, manji tip psa je služio da bi usmjeravao stoku na ispaši u željenom smjeru kretanja:
Evo kako:
Inače, ono što ovčarske pse ovog tipa odlikuje i razlikuje od nekih lovačkih je inhibicija ugriza - oni se po svemu ponašaju kao vuk koji vreba, ali oni koji ugrizu stoku bivaju isključeni iz uzgoja - u prošla vremena naravno, ubijani.
Tako se postavljaju osnove uzgoja: psi koji imaju željeno ponašanje pare se dalje, dok se oni koji iskazuju neželjeno uništavaju (danas kastriraju i/ili prodaju za kućne ljubimce a ne uzimaju za rad).
Naravno da je bilo nekih pasmina koje se i danas tako zovu, na primjer Bernardinac, stvoren u 15.stoljeću, ali opet se radi više o tipu psa nego o preciznim odrednicama poput današnjih tzv. pasminskih standarda. Nekada 5-10 centimetara razlike ili kombinacija boja nije bila najvažnija odrednica, sve dok je pas obavljao svoj posao.
Ova je slika naravno nastala u 20.st - pretpostavlja se da se u doba kada je pasmina nastala tako nazivao svaki veliki čupavi pas koji je bio dobar u svom poslu
U doba renesanse počinje se nazirati specifičan uzgoj pa se tako pojavljuje recimo pasmina Cavalier King Charles španijel na dvoru Karla V - ali opet - vrlo vjerojatno, dok je pas bio mali, dugouhi, dugodlaki i bijelo-smeđi ili trobojni (a prije svega mazan) odgovarao je svrsi! Kada pogledate stare slike ovih pasa jasno je da su se s vremenom mijenjali:
početak 17.st.
početak 19.st
Štakorašenje
Naravno, seljaci koji su se bavili stočarstvom oduvijek su držali dva tipa ovčarskih pasa - danas ih možemo funkcijom usporediti s šarplanincem, srednjeazijskim ovčarom i sličnim pasminama koje su služile za zaštitu protiv vukova i odrastale s ovcama od malena:
Evo kako:
DISCLAIMER: ne slažem se s onim što spiker govori - ovo je tipična negativna propaganda o životinji koju smo gotovo posve istrijebili
(u svijetu ima još samo oko 300 000 vukova). Na snimci naravno nije kavkaski ovčar već šarplaninac
Drugi, manji tip psa je služio da bi usmjeravao stoku na ispaši u željenom smjeru kretanja:
Evo kako:
Inače, ono što ovčarske pse ovog tipa odlikuje i razlikuje od nekih lovačkih je inhibicija ugriza - oni se po svemu ponašaju kao vuk koji vreba, ali oni koji ugrizu stoku bivaju isključeni iz uzgoja - u prošla vremena naravno, ubijani.
Tako se postavljaju osnove uzgoja: psi koji imaju željeno ponašanje pare se dalje, dok se oni koji iskazuju neželjeno uništavaju (danas kastriraju i/ili prodaju za kućne ljubimce a ne uzimaju za rad).
Naravno da je bilo nekih pasmina koje se i danas tako zovu, na primjer Bernardinac, stvoren u 15.stoljeću, ali opet se radi više o tipu psa nego o preciznim odrednicama poput današnjih tzv. pasminskih standarda. Nekada 5-10 centimetara razlike ili kombinacija boja nije bila najvažnija odrednica, sve dok je pas obavljao svoj posao.
Ova je slika naravno nastala u 20.st - pretpostavlja se da se u doba kada je pasmina nastala tako nazivao svaki veliki čupavi pas koji je bio dobar u svom poslu
U doba renesanse počinje se nazirati specifičan uzgoj pa se tako pojavljuje recimo pasmina Cavalier King Charles španijel na dvoru Karla V - ali opet - vrlo vjerojatno, dok je pas bio mali, dugouhi, dugodlaki i bijelo-smeđi ili trobojni (a prije svega mazan) odgovarao je svrsi! Kada pogledate stare slike ovih pasa jasno je da su se s vremenom mijenjali:
početak 17.st.
početak 19.st
početak 20.st
danas
Primjer ove pasmine upravo ilustrira da su se uzgojem bliskom današnjem smislu te riječi bavili aristokratski slojevi - uostalom, oni su se također vjenčavali među sobom kako ne bi "pokvarili" svoju plavu krv, tako da su znali kako se to radi!
Kasnije, nakon francuske revolucije i pojave već spomenute srednje klase koja po svemu što joj je dostupno pokušava imitirati aristokraciju, ljudi počinju pse uzgajati i radi estetike same, a to je u svojoj krajnosti također rezultiralo i mnogim genetskim manama i deformacijama koje su u ime te estetike nastale. No to nije tema ovog izlaganja.
Naravno, neke povijesne pasmine danas više ne postoje, stoga je nemoguće reći koliko ih je bilo...
Indijanski vuneni pas izumro je sredinom 19.st - indijanci nisu poznavali ovce već su tkali pokrivače od krzna ovog ovcolikog psića...
Pekinezer je dobar primjer za pasminu koja je samo slučajno sačuvana:
Uzgajan samo za kraljevski dvor (slično kao i "kavalirac"), vanjski ga je svijet otkrio tek u vrijeme Drugog opijumskog rata 1860., kada je nekoliko primjeraka dospjelo na francuski i engleski dvor. Kasnije, u vrijeme kineske revolucije, uništavani su kao simbol klasnog društva i posve bi nestali da nisu ponovno uzgojeni od tih nekoliko primjeraka iz Evrope!
Naravno, industrijalizacija je donijela srednju klasu ali s druge strane i proletarijat - to je također vrijeme porasta organiziranih borbi pasa, o čemu više jednom drugom prigodom. Naravno, psi su dobili neke nove zadatke, pa su osim štakorašenja razvozili kola s mlijekom, ugljem i raznim drugim stvarima, kako je ostalo čak i do tridesetih, četrdesetih, pa i pedesetih godina prošlog stoljeća:
Istovremeno sa srednjom klasom raste i osjetljivost na društvene nepravde, u Americi se ukida robovlasništvo završava, te se nazire početak osjetljivosti viših klasa prema pravima životinja.
Ali i tada, baš kao i danas, vrijedi izreka; "Nitko tko je netko ne može biti viđen kako hoda okolo s psom mješancem".
1860. je održana prva engleska izložba pasa i tada počinje pravo ludilo izlaganja, pa se čak i tadašnji karikaturisti šale s onim što se tada nazivalo - a ostalo je i do danas - "dog fancy":
Ipak, vremena se mijenjaju i udomljavanje je pasa, kako kampanja kaže - danas fora!
Evo kako otprilike shematski izgleda razvoj pasmina od zajedničkog pretka C.Lupusa (evropskog sivog vuka):
Ako vam pomaže ovakav grafikon, tu možete vizualizirati međusobne odnose pasmina - prema rezultatima najnovijeg genetskog istraživanja:
U sljedećem nastavku ćemo se vratiti još dublje u prošlost....
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
danas
Primjer ove pasmine upravo ilustrira da su se uzgojem bliskom današnjem smislu te riječi bavili aristokratski slojevi - uostalom, oni su se također vjenčavali među sobom kako ne bi "pokvarili" svoju plavu krv, tako da su znali kako se to radi!
Kasnije, nakon francuske revolucije i pojave već spomenute srednje klase koja po svemu što joj je dostupno pokušava imitirati aristokraciju, ljudi počinju pse uzgajati i radi estetike same, a to je u svojoj krajnosti također rezultiralo i mnogim genetskim manama i deformacijama koje su u ime te estetike nastale. No to nije tema ovog izlaganja.
Naravno, neke povijesne pasmine danas više ne postoje, stoga je nemoguće reći koliko ih je bilo...
Indijanski vuneni pas izumro je sredinom 19.st - indijanci nisu poznavali ovce već su tkali pokrivače od krzna ovog ovcolikog psića...
Pekinezer je dobar primjer za pasminu koja je samo slučajno sačuvana:
Uzgajan samo za kraljevski dvor (slično kao i "kavalirac"), vanjski ga je svijet otkrio tek u vrijeme Drugog opijumskog rata 1860., kada je nekoliko primjeraka dospjelo na francuski i engleski dvor. Kasnije, u vrijeme kineske revolucije, uništavani su kao simbol klasnog društva i posve bi nestali da nisu ponovno uzgojeni od tih nekoliko primjeraka iz Evrope!
Naravno, industrijalizacija je donijela srednju klasu ali s druge strane i proletarijat - to je također vrijeme porasta organiziranih borbi pasa, o čemu više jednom drugom prigodom. Naravno, psi su dobili neke nove zadatke, pa su osim štakorašenja razvozili kola s mlijekom, ugljem i raznim drugim stvarima, kako je ostalo čak i do tridesetih, četrdesetih, pa i pedesetih godina prošlog stoljeća:
Istovremeno sa srednjom klasom raste i osjetljivost na društvene nepravde, u Americi se ukida robovlasništvo završava, te se nazire početak osjetljivosti viših klasa prema pravima životinja.
Ali i tada, baš kao i danas, vrijedi izreka; "Nitko tko je netko ne može biti viđen kako hoda okolo s psom mješancem".
1860. je održana prva engleska izložba pasa i tada počinje pravo ludilo izlaganja, pa se čak i tadašnji karikaturisti šale s onim što se tada nazivalo - a ostalo je i do danas - "dog fancy":
Ipak, vremena se mijenjaju i udomljavanje je pasa, kako kampanja kaže - danas fora!
Evo kako otprilike shematski izgleda razvoj pasmina od zajedničkog pretka C.Lupusa (evropskog sivog vuka):
Ako vam pomaže ovakav grafikon, tu možete vizualizirati međusobne odnose pasmina - prema rezultatima najnovijeg genetskog istraživanja:
U sljedećem nastavku ćemo se vratiti još dublje u prošlost....
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.