Show za goste - novo istraživanje kaže da se psi više igraju kad ih gledamo!
- font size decrease font size increase font size
Mi doma to već odavno primjećujemo i zovemo – show za goste! Naime, moji psi (tri kuje različite dobi) se najviše vole međusobno igrati u situacijama kada smo oboje kod kuće, nakon jela, kada bilo tko mijenja posteljinu i pogotovo – kada imamo goste.
Nedavno je objavljeno istraživanje koje je potvrdilo da se to ne događa samo u mom domu (već dugo nemam samo jednog psa i jednako tako su se ponašali svi moji psi u svim kombinacijama) - znanstvenici su dakle, uzeli u obzir kako mi pridonosimo rekreacijskom ponašanju svojih pasa.
Naravno da je psima stalo do toga da ljudi obraćaju pažnju na njih i znamo kako psi uglavnom uživaju u našoj pažnji – ne samo moji psi, naravno. No unatoč tome, zanimljivo je utvrditi kako ljudska "publika" snažno utječe na na igru. Istraživanje je objavljeno u časopisu Animal Cognition, Owner attention facilitates social play in dog–dog dyads (Canis lupus familiaris): evidence for an interspecific audience effect, a prvo je istraživanje koje izravno procjenjuje učinak publike na pseću igru. Ranije se već znanstveno utvrdilo ono što svaki vlasnik psa zna - ljudska pažnja je psima važna u mnogim kontekstima, baš kao i pažnja pasje ekipe (što se pogotovo vidi u višepasnim kućanstvima).
Jedno istraživanje iz 2007. pokazalo je tako da se psi većinom igraju u poznatim okruženjima kada je prisutan i čovjek, najvjerojatnije zato što se u tim trenucima osjećaju opušteno – što pogotovo vrijedi za plahije pse. Pixie (moja plaha kuja) se vrlo rijetko igra na javnim lokacijama, a ukoliko to čini – obično nadaleko nema drugih pasa i ljudi osim njoj poznatih.
Drugo istraživanje iz 2014. pokazalo je i da se vukovi i križanci psa/vuka također više igraju pred ljudima, ali niti jedno od tih istraživanja nije mjerilo ljudsku pažnju, već samo činjenicu da su ljudi bili prisutni. Ali u novom istraživanju su mjerili i učinak ljudske pažnje kao i ljudske prisutnosti.
Vjerojatno se pitate kako se može mjeriti ljudska pažnja – ljudski sudionici su je smjeli pokazati na tri načina: kontakt očima, maženje (dodir) i pohvala veselim glasom.
Za tu su priliku parove pasa snimali u vlastitim domovima, tri puta po pet minuta, u svakoj od ove tri situacije:
1. vlasnik u drugoj sobi (odsutan),
2. vlasnik u sobi sa psima ali potpuno usredotočen na knjigu ili laptop i bez kontakta očima (prisutan, ali nepažljiv)
3. vlasnik u sobi s psima, kontakt očima, usmena pohvala i maženje (prisutan i pažljiv).
Zatim su snimke analizirali kako bi se utvrdilo koliko su se vremena psi igrali.
Naravno da su najviše igrali kad su njihovi vlasnici bili prisutni i usredotočeni na njih! No, iako su vlasnici bili prijateljski raspoloženi prema psima, ni na koji način nisu smjeli poticati igru - nuditi igračke, pokušavali se hrvati ili ganjati sa psima, ništa nisu smjeli činiti što bi direktno poticalo igru! (kako li su samo izdržali?)
Ukoliko bi došlo do igre, samo su gledali i hvalili, ali bez fizičkog kontakta sa psima.
Neočekivano je i stoga čudesno da se psi koji žive zajedno imaju mogućnost poigrati u bilo kojem trenutku, ali je vjerojatnije da će to učiniti kad ih gledaju njihovi vlasnici – makar, bilo bi zanimljivo da su iste te pse snimali nekom pet kamerom u odsustvu vlasnika, jer ja nekad nađem pomaknute tepihe i da imam neku kamericu, znala bih je li to od igre ili neke druge «akcije».
Jedna prijateljica koja ima takvu kameru rekla mi je da se znaju poigrati, a druga – da samo spavaju.
Pretpostavljam da to ipak donekle ovisi i o karakteru, dobi i pasmini psa.
Uglavnom, autori istraživanja zaključili su da postoji nekoliko mogućih objašnjenja za učestalost igre pred pažljivim vlasnikom:
1. Pažnja može biti nagrada (reinforcement), što znači da je igra nagrađena pažnjom vlasnika.
2. Igra može biti rezultat povećanog fiziološkog uzbuđenja uzrokovanog pažnjom vlasnika.
3. Igra je u prošlosti možda bila nagrađena drugim vrijednim «nagradama» - možda se vlasnik redovito pridružio predstavi, ili izveo pse u šetnju.
4. Pažljivi vlasnici čine pse sigurnima i kraj njih se osjećaju ugodno, što su nužni uvjeti za igru. Iako životinje mogu produbiti odnos kroz igru, ona je ipak riskantna aktivnost jer može dovesti do napetosti pa čak i do agresije. Možda pažljiva osoba to čini manje vjerojatnim, pa su psi opušteniji? (moji se nikad nisu u igri dokvačili, ali sam par puta prekidala kada bih vidjela da je Joy (terijerka) pregruba prema druge dvije (terijeri se znaju grubo igrati jer nisu baš osjetljivi na bol).
5. Igra može biti pokušaj nadmetanja za pažnju vlasnika (moje je iskustvo upravo to – jer kad se dvije igraju, treća prvo gleda u mene, a zatim se obavezno umiješa – ali obično se igraju po dvije, izmjenjujući se).
6. Moguće je da prisutnost pažljivog vlasnika potiče pozitivne emocije, možda uzrokujući porast oksitocina što «podiže» opće emocionalno stanje pasa.
Buduća bi istraživanja mogla pokazati kako pažnja vlasnika olakšava igru, te koji su elementi ili kombinacija elemenata ljudske pažnje - kontakt očima, pohvala, fizički kontakt - najvažniji za poticanje pseće igre.
U međuvremenu uživajmo u showu i nagradimo ih na kraju pohvalama i maženjem – umjesto aplauza! Uostalom, što su glumci bez publike?
A sada pogledajte Joy i Pixie u epizodi - bijele psine:
R.J.
Više o igranju s psima pročitajte ovdje!
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - no ukoliko ne tražite dopuštenje i ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Nedavno je objavljeno istraživanje koje je potvrdilo da se to ne događa samo u mom domu (već dugo nemam samo jednog psa i jednako tako su se ponašali svi moji psi u svim kombinacijama) - znanstvenici su dakle, uzeli u obzir kako mi pridonosimo rekreacijskom ponašanju svojih pasa.
Naravno da je psima stalo do toga da ljudi obraćaju pažnju na njih i znamo kako psi uglavnom uživaju u našoj pažnji – ne samo moji psi, naravno. No unatoč tome, zanimljivo je utvrditi kako ljudska "publika" snažno utječe na na igru. Istraživanje je objavljeno u časopisu Animal Cognition, Owner attention facilitates social play in dog–dog dyads (Canis lupus familiaris): evidence for an interspecific audience effect, a prvo je istraživanje koje izravno procjenjuje učinak publike na pseću igru. Ranije se već znanstveno utvrdilo ono što svaki vlasnik psa zna - ljudska pažnja je psima važna u mnogim kontekstima, baš kao i pažnja pasje ekipe (što se pogotovo vidi u višepasnim kućanstvima).
Jedno istraživanje iz 2007. pokazalo je tako da se psi većinom igraju u poznatim okruženjima kada je prisutan i čovjek, najvjerojatnije zato što se u tim trenucima osjećaju opušteno – što pogotovo vrijedi za plahije pse. Pixie (moja plaha kuja) se vrlo rijetko igra na javnim lokacijama, a ukoliko to čini – obično nadaleko nema drugih pasa i ljudi osim njoj poznatih.
Drugo istraživanje iz 2014. pokazalo je i da se vukovi i križanci psa/vuka također više igraju pred ljudima, ali niti jedno od tih istraživanja nije mjerilo ljudsku pažnju, već samo činjenicu da su ljudi bili prisutni. Ali u novom istraživanju su mjerili i učinak ljudske pažnje kao i ljudske prisutnosti.
Vjerojatno se pitate kako se može mjeriti ljudska pažnja – ljudski sudionici su je smjeli pokazati na tri načina: kontakt očima, maženje (dodir) i pohvala veselim glasom.
Za tu su priliku parove pasa snimali u vlastitim domovima, tri puta po pet minuta, u svakoj od ove tri situacije:
1. vlasnik u drugoj sobi (odsutan),
2. vlasnik u sobi sa psima ali potpuno usredotočen na knjigu ili laptop i bez kontakta očima (prisutan, ali nepažljiv)
3. vlasnik u sobi s psima, kontakt očima, usmena pohvala i maženje (prisutan i pažljiv).
Zatim su snimke analizirali kako bi se utvrdilo koliko su se vremena psi igrali.
Naravno da su najviše igrali kad su njihovi vlasnici bili prisutni i usredotočeni na njih! No, iako su vlasnici bili prijateljski raspoloženi prema psima, ni na koji način nisu smjeli poticati igru - nuditi igračke, pokušavali se hrvati ili ganjati sa psima, ništa nisu smjeli činiti što bi direktno poticalo igru! (kako li su samo izdržali?)
Ukoliko bi došlo do igre, samo su gledali i hvalili, ali bez fizičkog kontakta sa psima.
Neočekivano je i stoga čudesno da se psi koji žive zajedno imaju mogućnost poigrati u bilo kojem trenutku, ali je vjerojatnije da će to učiniti kad ih gledaju njihovi vlasnici – makar, bilo bi zanimljivo da su iste te pse snimali nekom pet kamerom u odsustvu vlasnika, jer ja nekad nađem pomaknute tepihe i da imam neku kamericu, znala bih je li to od igre ili neke druge «akcije».
Jedna prijateljica koja ima takvu kameru rekla mi je da se znaju poigrati, a druga – da samo spavaju.
Pretpostavljam da to ipak donekle ovisi i o karakteru, dobi i pasmini psa.
Uglavnom, autori istraživanja zaključili su da postoji nekoliko mogućih objašnjenja za učestalost igre pred pažljivim vlasnikom:
1. Pažnja može biti nagrada (reinforcement), što znači da je igra nagrađena pažnjom vlasnika.
2. Igra može biti rezultat povećanog fiziološkog uzbuđenja uzrokovanog pažnjom vlasnika.
3. Igra je u prošlosti možda bila nagrađena drugim vrijednim «nagradama» - možda se vlasnik redovito pridružio predstavi, ili izveo pse u šetnju.
4. Pažljivi vlasnici čine pse sigurnima i kraj njih se osjećaju ugodno, što su nužni uvjeti za igru. Iako životinje mogu produbiti odnos kroz igru, ona je ipak riskantna aktivnost jer može dovesti do napetosti pa čak i do agresije. Možda pažljiva osoba to čini manje vjerojatnim, pa su psi opušteniji? (moji se nikad nisu u igri dokvačili, ali sam par puta prekidala kada bih vidjela da je Joy (terijerka) pregruba prema druge dvije (terijeri se znaju grubo igrati jer nisu baš osjetljivi na bol).
5. Igra može biti pokušaj nadmetanja za pažnju vlasnika (moje je iskustvo upravo to – jer kad se dvije igraju, treća prvo gleda u mene, a zatim se obavezno umiješa – ali obično se igraju po dvije, izmjenjujući se).
6. Moguće je da prisutnost pažljivog vlasnika potiče pozitivne emocije, možda uzrokujući porast oksitocina što «podiže» opće emocionalno stanje pasa.
Buduća bi istraživanja mogla pokazati kako pažnja vlasnika olakšava igru, te koji su elementi ili kombinacija elemenata ljudske pažnje - kontakt očima, pohvala, fizički kontakt - najvažniji za poticanje pseće igre.
U međuvremenu uživajmo u showu i nagradimo ih na kraju pohvalama i maženjem – umjesto aplauza! Uostalom, što su glumci bez publike?
A sada pogledajte Joy i Pixie u epizodi - bijele psine:
R.J.
Više o igranju s psima pročitajte ovdje!
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - no ukoliko ne tražite dopuštenje i ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.