Psi izbjegavaju ljude koji nisu ljubazni prema njihovim vlasnicima
- font size decrease font size increase font size
Kao što već znamo, psi su naši najstariji prijatelji i ujedno prva životinja s kojom smo stvorili emotivnu vezu - jer domestikacija nije dovoljno dobra riječ.
Tokom tih pustih tisuća godina, postali su izrazito osjetljivi na svaku našu gestu ili riječ - koliko među vama ima vlasnika koji ne smiju izgovoriti glagol "idemo" bez da aktiviraju zvijer koja vać trči noseći uzicu u zubima, a vi ste se u stvari samo dogovarali s nekim za kino?
Mi doma nismo smjeli govoriti mačka/Grčka/Njemačka/pi*ka (da prostite, trebao mi je slikovit primjer :)) - pa čak ni -čka, sve dok je stara Chili bila živa, odnosno dok nije postala gluha. Sami smo si krivi što nam je u dvadesetima bilo baš zabavno što pas laje na riječ "mačka" - tek kasnije smo skužili da joj prvi slog ionako nije bio važan.
Ili kako samo znaju da ste u nekom trenutku ustali da njima date jesti, a ne da sebi uzmete čašu vode? Pa zato jer je točno 5/6/7, ili neko drugo uobičajeno vrijeme - ako ga nemate, onda vaši psi vjerojatno poskakuju čim se mrdnete - kao i svi mladi psi dok ne skuže naš dnevni raspored....
Dobro, jasno je da u slučaju "idemo", "mačka" ili "papati" pas ima određenu korist od radnje koja slijedi, pa makar to bila pusta zabava. No koliko "kuže" ljudsko ponašanje koje se ne tiče direktno njih? Na primjer, mani nisu simpa mladi ljudi koji namjerno bulje u telefon ili kroz prozor tramvaja kako "ne bi vidjeli" neku stariju osobu (ne mislim još na sebe :)) kojoj bi valjalo prepustiti sjedalo - iako sama nemam ništa od toga tko na tom sjedalu sjedi.
Mislite li da psi imaju slične "stavove"? Znam da će možda mnogi pomisliti da životinje nemaju morala, pa kako bi onda mogle zauzeti stav...to nije posve točno, kao što pokazuje knjiga "Moral Animal" Roberta Wrighta koju bih preporučila svima koje zanima podrijetlo morala i etike.
No jedno "friško" japansko istraživanje pokazalo je točno kako psi mogu evaluirati ljudske odnose i kada ti odnosi nemaju nikakve direktne veze s njima...
Znanstvenici Chijiiwa, Kuroshima, Hori, Anderson, & Fujita (2015.) osmislili su pokusnu situaciju - igrokaz u kojem su se nalazila po tri čovjeka i jedan pas (u pokusu su sudjelovala ukupno 54 psa) - evo za vizualce:
Ljude su posjeli na tri stolice - jedne pored drugih, tako da je vlasnik psa uvijek sjedio u sredini, dok su sa svake strane sjedili glumci - jedan je glumio "pomagača" a drugi nezainteresiranog "negativca"...preko puta njih nalazio se pas.
Vlasnik psa bi "uzalud" pokušavao otvoriti prozirnu plastičnu kutiju u kojoj se nalazio objekt posve nebitan psu (dakle nipošto hrana ili igračka već nešto posve neutralno). Nakon nekoliko nauspjelih pokušaja, vlasnik (ili vlasnica, no da ne kompliciram s rodovima) bi se naizmjence obratio "nezainteresiranom" i "pomagaču" tako što bi se okrenuo prema njemu i pružio mu kutiju. "Pomagač" bi pridržao kutiju objema rukama dok bi vlasnik otklopio pokolopac i uzeo objekt.
"Negativac" bi, za razliku od "pomagača" okrenuo glavu od vlasnika, nekon čega ovaj "nije mogao" otvoriti kutiju.
Naravno, kao i u svakom pokusu, postojala je i tzv."kontrolna" situacija, u kojoj vlasnik nije tražio pomoć već samo kratko zastao u otvaranju kutije, na što bi "negativac" okrenuo glavu od njega. U tom slučaju vlasnik ne bi "uspio" otvoriti kutiju. S druge strane se, za razliku od glavnog pokusa, ovaj puta nalazio "neutralac" - osoba koja je samo pasivno sjedila, gledajući u pod, bez micanja.
Nakon igrokaza bi "neutralac" i "negativac" u kontrolnom pokusu, odnosno "pozitivac" i "negativac" u glavnom pokusu istovremeno ponudili identičnu nagradicu psu koji je scenu promatrao. Psi su jednako rado uzimali nagradice od "pomagača" i od "neutralca", međutim gotovo nikada od "negativca".
Što iz toga možemo zaključiti? Da su psi, kako sam u knjizi i zaključila - savršeni antropolozi. Ne samo da promatraju nas same i ponekad kao da znaju točno u destinku sekunde što ćemo sljedeće napraviti (neki ljudi se stoga čak kunu da njihov pas "čita misli"), nego također promatraju odnose između nas i drugih ljudi!
I ne samo to, nego ispada da su u stanju procijeniti kada se netko negativno odnosi prema nama - ljude koji nerado pomažu, zaključuju psi - treba izbjegavati!
Ako to kuže psi, trebali bismo i mi.
Prema tome, ako u vašem životu postoji netko koga vaš pas izrazito izbjegava (a da nije šepavi bradonja s kišobranom ili tako neki "pasji klasik" kojeg se većina pasa boji) - razmislite postoji li neki razlog za to.
Ako postoji, ubuduće dajte svom najboljem prijatelju da vam bira društvo, očito bolje zna. Hmmm. Razmisliti ću i ja.
Tokom tih pustih tisuća godina, postali su izrazito osjetljivi na svaku našu gestu ili riječ - koliko među vama ima vlasnika koji ne smiju izgovoriti glagol "idemo" bez da aktiviraju zvijer koja vać trči noseći uzicu u zubima, a vi ste se u stvari samo dogovarali s nekim za kino?
Mi doma nismo smjeli govoriti mačka/Grčka/Njemačka/pi*ka (da prostite, trebao mi je slikovit primjer :)) - pa čak ni -čka, sve dok je stara Chili bila živa, odnosno dok nije postala gluha. Sami smo si krivi što nam je u dvadesetima bilo baš zabavno što pas laje na riječ "mačka" - tek kasnije smo skužili da joj prvi slog ionako nije bio važan.
Ili kako samo znaju da ste u nekom trenutku ustali da njima date jesti, a ne da sebi uzmete čašu vode? Pa zato jer je točno 5/6/7, ili neko drugo uobičajeno vrijeme - ako ga nemate, onda vaši psi vjerojatno poskakuju čim se mrdnete - kao i svi mladi psi dok ne skuže naš dnevni raspored....
Dobro, jasno je da u slučaju "idemo", "mačka" ili "papati" pas ima određenu korist od radnje koja slijedi, pa makar to bila pusta zabava. No koliko "kuže" ljudsko ponašanje koje se ne tiče direktno njih? Na primjer, mani nisu simpa mladi ljudi koji namjerno bulje u telefon ili kroz prozor tramvaja kako "ne bi vidjeli" neku stariju osobu (ne mislim još na sebe :)) kojoj bi valjalo prepustiti sjedalo - iako sama nemam ništa od toga tko na tom sjedalu sjedi.
Mislite li da psi imaju slične "stavove"? Znam da će možda mnogi pomisliti da životinje nemaju morala, pa kako bi onda mogle zauzeti stav...to nije posve točno, kao što pokazuje knjiga "Moral Animal" Roberta Wrighta koju bih preporučila svima koje zanima podrijetlo morala i etike.
No jedno "friško" japansko istraživanje pokazalo je točno kako psi mogu evaluirati ljudske odnose i kada ti odnosi nemaju nikakve direktne veze s njima...
Znanstvenici Chijiiwa, Kuroshima, Hori, Anderson, & Fujita (2015.) osmislili su pokusnu situaciju - igrokaz u kojem su se nalazila po tri čovjeka i jedan pas (u pokusu su sudjelovala ukupno 54 psa) - evo za vizualce:
Ljude su posjeli na tri stolice - jedne pored drugih, tako da je vlasnik psa uvijek sjedio u sredini, dok su sa svake strane sjedili glumci - jedan je glumio "pomagača" a drugi nezainteresiranog "negativca"...preko puta njih nalazio se pas.
Vlasnik psa bi "uzalud" pokušavao otvoriti prozirnu plastičnu kutiju u kojoj se nalazio objekt posve nebitan psu (dakle nipošto hrana ili igračka već nešto posve neutralno). Nakon nekoliko nauspjelih pokušaja, vlasnik (ili vlasnica, no da ne kompliciram s rodovima) bi se naizmjence obratio "nezainteresiranom" i "pomagaču" tako što bi se okrenuo prema njemu i pružio mu kutiju. "Pomagač" bi pridržao kutiju objema rukama dok bi vlasnik otklopio pokolopac i uzeo objekt.
"Negativac" bi, za razliku od "pomagača" okrenuo glavu od vlasnika, nekon čega ovaj "nije mogao" otvoriti kutiju.
Naravno, kao i u svakom pokusu, postojala je i tzv."kontrolna" situacija, u kojoj vlasnik nije tražio pomoć već samo kratko zastao u otvaranju kutije, na što bi "negativac" okrenuo glavu od njega. U tom slučaju vlasnik ne bi "uspio" otvoriti kutiju. S druge strane se, za razliku od glavnog pokusa, ovaj puta nalazio "neutralac" - osoba koja je samo pasivno sjedila, gledajući u pod, bez micanja.
Nakon igrokaza bi "neutralac" i "negativac" u kontrolnom pokusu, odnosno "pozitivac" i "negativac" u glavnom pokusu istovremeno ponudili identičnu nagradicu psu koji je scenu promatrao. Psi su jednako rado uzimali nagradice od "pomagača" i od "neutralca", međutim gotovo nikada od "negativca".
Što iz toga možemo zaključiti? Da su psi, kako sam u knjizi i zaključila - savršeni antropolozi. Ne samo da promatraju nas same i ponekad kao da znaju točno u destinku sekunde što ćemo sljedeće napraviti (neki ljudi se stoga čak kunu da njihov pas "čita misli"), nego također promatraju odnose između nas i drugih ljudi!
I ne samo to, nego ispada da su u stanju procijeniti kada se netko negativno odnosi prema nama - ljude koji nerado pomažu, zaključuju psi - treba izbjegavati!
Ako to kuže psi, trebali bismo i mi.
Prema tome, ako u vašem životu postoji netko koga vaš pas izrazito izbjegava (a da nije šepavi bradonja s kišobranom ili tako neki "pasji klasik" kojeg se većina pasa boji) - razmislite postoji li neki razlog za to.
Ako postoji, ubuduće dajte svom najboljem prijatelju da vam bira društvo, očito bolje zna. Hmmm. Razmisliti ću i ja.