Od buhe i Robina Hooda, preko vještica i jednog svetog psa - psi u srednjem vijeku

Napisala: Rujana Jeger (izvorno za predavanje održano u sklopu Međunarodnog festivala arheološkog filma u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika)



Ali možda prvo da pojasnim - nisam se strogo držala vremenskih okvira, stoga ova priča ima raspon od kojih desetak stoljeća tokom kojih su psi izvršavali osvajanje ravno selidbi naroda - s kojom počinje srednji vijek ili onome Otomanskog carstva - kojom završava, da bi konačno postigli cilj:




No, eto - službenim se početkom srednjeg vijeka smatra raspad Rimskog carstva, a vjerovali ili ne - definitivno mu je presudila životinja koja je svim vlasnicima pasa poznata kao ne previše opasna, ali zato turbo gnjavaža...tko bi danas rekao da je upravo ova životinja u stvari pobila oko 25 milijuna ljudi u 6.stoljeću u Evropi?


Naime, 540. godine je došlo do prve u nizu epidemija kuge u Evropi - kuga je u Konstantinopol (danas Istanbul) došla brodom iz Egipta, zajedno sa žitom i buhama na miševima, s kojih su se buhe preselile na sve ostale životinje, a s njih naravno i na ljude i tako se proširila po Evropi.

Problem je u tome što ljudi tada nisu znali otkuda potječe zaraza niti kako se od nje zaštititi - danas, kada imamo ogrlice i ampule protiv buha te penicilin, ne možemo niti zamisliti kako je to nekada moralo izgledati. Epidemije kuge su se vraćale u nekolito manjih navrata u 7. i 8. stoljeću, da bi onda u vrijeme "crne smrti" u 14. stoljeću satrale gotovo pola stanovništva Evrope.

Zašto vam to sve pričam?
Od kuge je umrlo toliko ljudi da je društvo postalo disfunkcionalno - toliko je zemljoradnika pomrlo da nisu više mogli proizvoditi hranu, što je pak značilo nove uvoze žita iz Egipta za koje u carskoj kasi više nije bilo niti dovoljno novaca. S druge je strane toliko aristokracije (odnosno, obrazovanih ljudi) pomrlo, da su neki gradovi gotovo posve ostali bez uprave.
Bizantsko se carstvo stalo raspadati, a Goti, Ostrogoti, Vandali, Langobardi i kasnije Avari i Slaveni te Angli i Sasi u Britaniji počeli su nadirati na oslabljene granice - tako se kompletna struktura Evrope uskoro mijenja. Papa stiče snagu veću od pojedinih država, te preuzima ulogu jedinog vladara Svetim Rimskim carstvom - sve do Karla Velikoga 800. godine.


Rimsko Carstvo u svom najvećem opsegu (gore) i novopečena situacija u Evropi u 6. st. (dolje)


U svom tom previranju, psi - koji su nekada zauzimali klasične uloge u antičkom društvu - bilo kao ratni psi, lovački, ovčarski/stočarski, čuvari i samo vrlo rijetko ljubimci - lutaju poharanom zemljom i počinju se hraniti leševima. Naime, toliko je ljudi umiralo i to tako brzo (povjesničar Prokopije spominje da je u Konstantinopolu (danas Istanbul) umiralo oko 5 000 ljudi dnevno!) da ih nisu stizali sahraniti - odnosno, nije ih više imao tko sahraniti - ili bi bili sahranjeni previše plitko.
Psi, koji su po prirodi oportuni svežderi koji povremeno znaju smetlariti i lešinariti (kao što mnogi nesretni vlasnici pasa to i danas mogu posvjedočiti), u svojoj su gladi i jadu jeli ono čega su se mogli domoći.
Kuga, iako izvorno zoonoza (bolest koja je isprva nastala na životinjama) generalno ne ubija pse - što znači da su psi u očima sujevjernog i očajnog stanovništva postali demonska bića iz pakla. Stav katoličke crkve kako je kuga odmazda za grijehe tome nije puno pomogao, da ne pričamo o tome da su ranije antičke teorije da se epidemije prenose patogenima proglašavane herezom pa se nitko nije usuđivao dalje istraživati...
Kasnije ćemo vidjeti i kako su psi dospjeli i na crnu listu inkvizicije u vrijeme Crne smrti.


Ovdje možete vidjeti demonske pse dvaju vještica, knjiga je iz 1657., dakle razdoblja "humanizma"(?!) i renesanse....

Inače, možda se pitate zašto je Bizant uopće počeo uvoziti žito - zbog zahlađenja koje je nastupilo par godina prije kao posljedica vulkanske erupcije ili pada nekog meteora zbog čega je prašina zasjenila sunce (nije bilo interneta pa ne znamo što se zapravo zbilo) te su usjevi nekoliko godina zaredom bili katastrofalni i stanovništvo je gladovalo...eto kako klima i zoonoze mogu promijeniti cijeli tok povijesti, što je možda dobra opomena za današnje Zemljane - klima se opet mijenja na gore, a zoonoze - ebola, na primjer - caruju. I već je jedan pas medicinske sestre u Španjolskoj pao žrtvom - eutanaziran je iz straha da bi mogao širiti ebolu iako psi ne obolijevaju. Možda nam se smiješi novo mračno doba...


Brueghelov Trijumf smrti, 16 st.- nema sumnje da je srednjovjekovni svijet upravo tako znao izgledati....

Inače, engleski izraz "six feet under" (6 stopa ispod zemlje) dolazi od regulative sahranjivanja oboljelih od kuge koja je uvedena u Londonu kako bi se spriječilo pasje lešinarenje i u skladu s time ponovljena mogućnost zaraze. Činjenica je da su psi zbog stjecaja svih tih okolnosti izgubili svoju, do tada sasvim dobru reputaciju, ali i to će se uskoro promijeniti, kao što ćete ubrzo vidjeti.
Kuga je "zaslužna" i za jednog katoličkog sveca koji se i danas smatra zaštitnikom pasa, veterinara, kao i oboljelih od kuge.



Sv. Rok je u 14.st, u doba najvećih epidemija kuge hodočasteći prema Rimu počeo liječiti bolesnike te tako i sam obolio. Prognali su ga iz Piacenze gdje se tada nalazio pa je legao u neku pećinu u šumi te čekao smrt. Međutim, svakoga mu je dana jedan pas došao, lizao ranu (pustulu bubonske kuge, ne želite sliku, vjerujte mi) i donio komad kruha! Nakon nekoliko dana, našao ga je vlastelin koji je primijetio da njegov pas krade kruh i nekamo ga odnosi, potajice pratio psa i našao Roka te ga odveo kući u Piacenzu, gdje je Rok nastavio raditi u bolnici sve do svoje smrti 1378.

U ovoj se priči krije nešto jako važno za razumijevanje situacije psa u srednjem vijeku:

samo su vlastelini smjeli imati lovačke pse i samo su njihovi psi smjeli hodati šumom - naime, kada je došlo do restrukturiranja vlasti i osnivanja novih kraljevina u Evropi, kraljevi su sebi uzeli ekskluzivno pravo lova u kraljevskim šumama - ne treba posebno naglasiti kako su ubrzo sve šume postale kraljevske.



Ipak, standardne uloge pasa u društvu su se nakon previranja u Evropi ubrzo povratile - ali najistaknutije mjesto su sada svakako zauzimali lovački psi među kojima se već raspoznaju tipovi, a ponegdje i imena za kasnije pasmine. Ne treba zaboraviti da su svi tadašnji psi bili miješane krvi, pošto su nekadašnji rimski tipovi pasa kasnije pomiješani s psima nadirućih barbara pa se o pasminama u današnjem smislu riječi može govoriti tek od 19. stoljeća.


Ilustracija na kojoj vidimo različite tipove lovačkih pasa iz knjige Le Livre de Le Chasse Gastona Phoebusa iz 1388.

Lov je naime ne samo glavna zabava plemića, već se smatrao i izvrsnom tjelesnom pripremom za rat - za ilustraciju, Engleski kralj Henry I (11 st.) imao je 4 voditelja lova i nekoliko stotina lovačkih pasa.



Lov i lovački psi bili su tako nezamjenjiv dio života aristokracije da je o toj temi nastalo više knjiga, a najpoznatija i možda najbolje očuvana je ona iz 1388. Gastona III Phoebusa, grofa od Foixa - ova je knjiga priručnik ne samo o lovu, već i o njezi, ishrani i brizi o lovačkim psima, pa tako saznajemo, između ostaloga .  što je u današnjoj pomami za psećom hranom bez žitarica opet jedno iznenađenje - da su pse uglavnom hranili - kruhom (Panem pro canibus)!
Doduše, radilo se o raženom kruhu, specijalno pečenom u pekarnicama za pse - svaki bi pas tako ujutro dobio po 1 1/5 funte (3/4 kg) kruha namočenog u mlijeku, sirutki ili vodi s malo masti i/ili ovčetine, te 3/4 (ili malo manje od 1/2 kg) funte istoga navečer. Kujama koje su skotne ili doje preporučalo se dodati nešto mesa u hranu, a meso su u pravilu lovački psi dobijali nakon lova i to samo u doba sezone lova.



Smatralo se da ih prevelika količina mesa može učiniti nemirnima, što je možda i porijeklo zablude o tome kako psi koji jedu sirovo meso mogu postati agresivni.


Štenara, propisana strogim pravilnikom

Gaston Phoebus koji je i sam bio neustrašivi ratnik te veliki zaljubljenik u pse i lov nadalje piše o tome kako pse treba držati, kako treba izgledati štenara, kako psima treba mijenjati vodu (2x dnevno), stelju, svaki dan puštati ne samo zbog trčanja, nego i ispaše (čemu se danas poneki vlasnici čude, ali psima treba trava za probavu), te o svakoj tada poznatoj pojedinosti lova, tipovima lovine, zamki i mreža, lukova, kopalja, procesu lova itd.

Zanimljivo je da su u štenarama zapošljavali osoblje - dječake koji bi se školovali od svoje sedme godine i to čak 13 godina prije nego što bi mogli samostalno upravljati lovom i lovačkim psima.
Dečki su učili apsolutno sve i to tako što su spavali sa psima kako bi ih što bolje upoznali, naučili sva imena (a znalo je biti i do 1000 pasa) i karakter pojedinih pasa, spriječili eventualne svađe među njima, te kako bi promatrali njihov apetit ne bi li na vrijeme prepoznali neki poremećaj koji bi ukazivao na bolest.


Mladići su učili ne samo njegovati nego i liječiti pse

Osim stvari koje sam gore navela, morali su također naučiti sve o lovini, čitanju tragova kako bi znali na vrijeme koje pse upotrijebiti u kojoj fazi lova, a da o zapovijedima - varbalnim i neverbalnim, kojima je gospodar lova upravljamo psima da i ne pričamo - a ove su se razlikovale prema tipu lovačkih pasa te prema tipu lovine i vrsti lova (na konju, pješice, sa sokolom, itd.)


Lov na zečeve uz pomoć zamki

Taj posao nije bio bezopasan niti su posljedice greške bile bezazlene - ako bi dječak skrivio smrt nekog psa, mogao je završiti i kao rob-veslač na nekoj galiji, na primjer - čak i do godine dana. Lovački psi su velmožama bili tako važni, da bi pisar koji je pogriješio ime nekog psa u katalogu, bio kažnjen jednako kao i svećenik koji bi pogriješio kod imena nekog novorođenčeta u krsnom listu!

Kao što vidimo, dok su lovački psi živjeli gotovo jednako dobro kao i njihovi vlasnici, ostatak stanovništva bili su uglavnom kmetovi, zanatlije i nešto slobodnjaka koji su jedva krpali kraj s krajem - a nisu imali niti tu slobodu da drže pse bez ikakvih problema i ograničenja! Naime, držanje pasa običnom je puku bilo strogo ograničeno i morali su se pridržavati pravila prema kojima su današnja pravila o držanju tzv."opasnih pasmina" pravi mačji, odnosno - pasji kašalj.

Nisu smjeli držati nikakve "plemenite" lovačke pse, kako ne bi s njima išli u krivolov - seoski su psi morali biti vezani na lancu, pa nisu mogli braniti polja i usjeve od divljih svinja. Osim što su psi bili vezani na lancu, bili su redovito sakaćeni - u Engleskoj se riječ "cur" za psa koristi kao ostatak riječi "curtailed" - naime, "običnim" bi psima skraćivali repove kako bi se razlikovali od plemenitaških pasa, a također su ih sakatili bilo tako da bi im maljem smrvili tri prsta prednje šape kako ne bi mogli trčati, bilo tako da bi prerezali tetive zadnjih nogu ili bi im oko vrata vješali drveni blok koji bi ih spriječio da trče...
Ako bi se kod nekoga zatekao pas za kojeg bi bilo procijenjeno da može služiti za lov, bio bi ili oduzet ili čak ubijen - a ako je netko na selu imao "bespotrebnog psa", odnosno psa koji nije služio nekoj određenoj i dozvoljenoj svrsi, taj bi bio eliminiran, kako ne bi "ometao u lovu".

Naravno, službeni razlog je bio strah od bjesnoće.


Ova minijatura iz 12.st prikazuje oboljelog koji umire od bjesnoće i bijesnog psa pored njega.

Bjesnoća je još jedna bolest koja je obilježila život čovjeka i psa - danas kada postoji cjepivo koje je izumio Louis Pasteur 1886., a koje je obavezno za sve registrirane pse, te je također moguće oralno cijepiti divljač mamcima (peletama) koje se izbacuju iz aviona, svejedno se u određenim zemljama provodi genocid nad psima pod izlikom bjesnoće. I još gora je činjenica da ona još uvijek postoji u više zemalja trećeg svijeta!



Bjesnoća kod psa poznata je još u Mezopotamiji, a jedna od prvih bolnica u Evropi nastala je od samostana Sv. Huberta koji je bio kršćanski svetac iz 8. stoljeća - jedini službeni svetac zaštitnik oboljelih od bjesnoće i lovaca.
No počnimo od mita; pošto je istina o njegovom životu nepoznata, upravo je mit taj koji je dovodio generacije i generacije ugriženih hodočasnika širom Evrope u crkvu gdje su njegovi ostaci sahranjeni.



Hubert, mladi Franački plemić i vojvoda od Akvitanije odjednom napušta dvorski život i povlači se u duboke šume Ardenskih planina kako bi se u potpunosti posvetio lovu. Prema legendi, na Veliki Petak progonio je tako jelena, kadli se ovaj zaustavi, okrene se prema njemu i kaže: "Ako se uskoro ne okreneš prema Gospodinu i posvetiš svetome životu, vrlo ćeš brzo u pakao". Pri tome je jelenu između rogova lebdio znak križa...Hubert se duboko naklonio i pitao: "Gospodaru, što mi je činiti?"

Prije svega, jasno je da se u stvari radi o transformaciji mita o Akteonu i Dijani, ali u ovom slučaju upregnut u posve drugačiju kosmologiju; ponovno imamo lovca koji se suočava s božanstvom; u slučaju Dijane, ona Akteona pretvara u jelena kao osvetu za to što ju je zatekao golu kako se kupa, te ga rastrgnu vlasniti lovački psi.



No monoteističko božanstvo, u skladu s Isusovom božanskom žrtvom, javlja se u liku plijena. Ranokršćanskom je umu ova priča posebno bliska jer se dodiruje obje strane kontradiktorne srednjevjekovne fascinacije lovom - kada se u srednjevjekovnim pričama spominje lov, on je taj koji čovjeka izdvaja iz svakodnevnog života i ponekad i društva. U popularnim romanima toga vremena, upravo je lov na jelena područje na kojem se dokazuju junaci - najbolji je jelen također dostojan divljenja, pogotovo kapitalac s 10 parožaka koji se smatrao gotovo svetim. Jelen kojeg gone lovački psi ponekad je služio kao marginalna ilustracija u Bibliji kako bi simbolizirao Dobro okruženo Zlom; jedan kršćanski alegoričar je čak usporedio 10 parožaka jelenskih rogova s 10 zapovijedi.

Suvremeni Bestijariji, kada govore o jelenu, ponekad citiraju 42. Psalam; "Kako čezne jelen za izvorima vode tako duša moja čezne za tobom, o Bože"

Vrag je, za razliku, prikazivan kao lovac koji postavlja zamke za svoj ljudski plijen - jedan zapis iz četrnaestog stoljeća čak ide dotle da kaže kako su isusa lovili i ubili psi pakla i pakleni lovac - vrag....

Zašto vam sve ovo govorim?

Iz ovog posljednjeg primjera ste sigurno razaznali kako se na pse u to vrijeme ne gleda nužno u najpozitivnijem svjetlu - bestijariji spominju dobre karakteristike pasa, ali još više pažnje posvećuju i ne posebno lijepim primjerima; pokajnika se tako, recimo, uspoređuje s psom koji jede svoju vlastitu povraćotinu.



Generalno gledano, širenje kršćanstva između 4. i 8.stoljeća je sa sobom donijelo poprilično mračnu viziju psa: od preko 40 puta što se pas ili psi spominju u Starom i Novom Zavjetu, većina opisa mogli bi se okarakterizirati kao odvratni ili u najmanju ruku - odbojni. Najpozitiviniji opis psa se nalazi u Propovjedniku i prilično je ciničan: "Jer onaj tko je među živima ima nade - više vrijedi živi pas nego mrtav lav."

Naime, Izraelićani imaju tabu na jedenje mesa od divljih životinja, stoga ih bacaju psima - psi se u njihovoj mitologiji pojavljuju kao strvinari koji jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv - u Kraljevima ne samo da jedu leševe u Jeroboamu i Baashi, nego i ližu krv Nabothu, te jedu leš Jezebel koja ga je ubila i piju krv njezinu mužu, kralju Ahabu.

Psi se spominju u pet Psalama, uvijek u kontekstu Zla koje se približava, a ni Novi zavjet nije ništa bolji - onaj omiljeni izraz - "biseri pred svinje" u stvari se mogao odnositi i na čovjekova najboljeg prijatelja, ako pročitamo čitav citat iz Mateja: "Ne dajte svetinje psima i ne bacajte biserje pred svinje da ih ne izgaze nogama i ne okrenu se te vas rastrgaju!" (vjerojatno se ne misli na svinje)
U Evanđelju po Luki, opisuje se kako je nisko pao prosjak Lazar, kad mu psi ližu rane - u Poslanici Filipljanima, Pavao upozorava: "Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti!"
Čak se i u Otkrovenju spominju psi: "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž."

U srednjem je vijeku lovac u popularnoj kulturi možda junak, ali crkvena simbolika to ne podržava - dapače.

Genijalnost mita o Hubertu leži upravo u pametnoj fuziji ova dva oprečna gledišta - Hubert, plemenitaški lovac nalazi slavu u lovu, te se potčinjava božanskom jelenu. Kao lovac kojem se sam Bog javio, u srednjevjekovnom ludilu punom kultova svetaca (jer paganstvo je tek napušteno) postaje nadnaravni Gospodar Lova i štiti čovjeka od najopasnijeg vida psa - bjesnoće.
Hubert na kraju ostavlja svjetovni život i postaje svećenikom, kako ga je Jelen i naputio: "Idi i potraži Lamberta i on će te uputiti!"
Lambert je u to doba bio biskup Maastrichta u današnjoj Nizozemskoj - Kult Sv.Huberta uskoro raste zajedno s opatijom i gradom Adageom gdje je sahranjen, te se 1607. ovdje osniva jedna od prvih bolnica - danas se ona zove L'Ancien Hopital.


Prizor iz jedne srednjovjekovne bolnice u Španjolskoj - samo da znate da su se liječnici još u 19.st. opirali ideji da treba prati ruke i instrumente između pacijenata, onda možete zamisliti kako je to izgledalo u srednjem vijeku....

Dobro da je Pasteur izmislio cjepivo, jer jedan od načina da se izliječi bjesnoća u ovoj crkvi bilo je da se ugriženoga veže za metalni ring u zidu, zasiječe mu se čelo sa skalpelom, u ranu se stavi konac iz svete odore Sv.Huberta, rana se zamota na 9 dana, za vrijeme kojih pacijent posti i moli se odjeven u bijelo, a češljanje je strogo zabranjeno. Na deseti dan bi svećenik uklonio zavoj i spalio ga. Zadnji "tretman" obavljen je 1919., čak 40 godina nakon izuma cjepiva.
Postojao je i tretman za oboljelog psa - kupanje u moru! Nije bio posebno učinkovit, kao što možete zamisliti - ono što možda ne možete zamisliti je da su bijesne pse koristili u ratu poput - biološkog oružja!

Osim "klasičnih" uloga pasa koje sam već spomenula, evo još nekih koje su se zadržale do poprilično nedavno:


Ovaj pas pokretanjem trake u stvari pravi putar! Na istom principu funkcionira i sistem za okretanje ražnja:

New York, 19.st, prizor ulice:

U Holandiji i Belgiji su psi razvažali mlijeko čak do tridesetih godina 20.st.


No unatoč tome svemu, u srednjem vijeku dolazi do onoga što danas smatramo svakodnevnom ulogom u životu jednog psa: on postaje kućni ljubimac - družbenik, miljenik koji je sam sebi svrhom.

Kako to?

U srednjem vijeku, kao što sam spomenula, jača utjecaj crkve, osnivaju se različiti redovi i samostani - kako za žene, tako i za muškarce. Žene velikaša ponekad odsjedaju u samostanima, ili čak tamo žive nakon smrti supruga, te sa sobom dovode i svoje ljubimce. Znam da danas zvuči čudno, ali i svećenici i monasi su također držali pse, pogotovo one manjeg rasta. Dapače, takvi su bili i vrlo korisni - služili su za grijanje nogu tokom dugih sati molitve ili prepisivanja knjiga u skriptoriju!
Zanimljivo je da je dolazak s psima u crkvu bilo (barem za aristokraciju) nešto posve normalno, tako da je Karlo Veliki u jednom trenutku zabranio takvu praksu, ali onda su njegovi velikaši odbili ući u crkvu, pa je tako uvedeno propovijedanje s vrha stepenica, ali i blagosivljanje lovačkih pasa (što je bio i paganski grčki običaj, na primjer). Nekoliko stoljeća kasnije, jedan engleski biskup u pismu moli jednu vojvotkinju da više ne dovodi sve svoje pse na misu, jer se nema snage nadglasavati s njihovim lajanjem!


Christine de Pisan - opatica i spisateljica iz 12. st.

U stvari, odjednom dolazi do podjele, koja kao da tipu psa odražava ulogu čovjeka u društvu;


Oba je portreta naslikao Bronzino u 16.st.

Anonimni portret svećenika (ispod)

Mali su psi tako pripadali ženama ili svećenstvu - dakle onima koji žive unutra, u zatvorenim prostorima, za razliku od muškaraca čiji je ponos bio lovački pas.


Tizian, 16.st (gore), Costa, 15 st. - psić je "maltezer"


No koliko god mračan bio, srednji vijek je također vrijeme rađanja trubadurske ljubavi, vrijeme kada plemić Tristan svojoj nesuđenoj dragoj, Izoldi kao znak ljubavi i vjernosti poklanja - psića. Danas nam se to čini poprilično uobičajeno, zar ne?
Međutim, do tada su se brakovi sklapali isključivo utilitarno - ako ste imali tu nesreću biti plemkinja, udali biste se za onoga koga bi vaš otac želio kao saveznika. Ako ste pak imali tu nesreću biti siromašna kmetica, udali biste se za onoga tko vas je mogao držati podalje od gladi. A ako ste bili pas - služili ste za lov, ratovanje, stočarenje ili čuvanje.



Mali Petitcrieu u Izoldinim rukama (gore) je stoga vjesnik jednog novog vremena u kojem ljubav postaje norma, a psi dobijaju jednu do tada gotovo pa nepoznatu ulogu - kućnog ljubimca.

To im svejedno ne donosi legalnu zaštitu - za krađu ili ubojstvo lovačkog psa ili psa čuvara, odnosno stočarskoga psa postojala je kazna u novcu ili prirodnim dobrima; životinju bi recimo izmjerili od njuške do repa i oštećeni je morao dobiti žita onoliko da pokrije psa obješenog naopako (pretpostavlja se da psa nisu vješali ako je bio samo ukraden). No ako bi netko ukrao psića neke dame - dakle ljubimca - prošao bi nekažnjeno, jer prema tadašnjim zakonima takvo je stvorenje imalo "samo" emocionalnu, a ne i uporabnu vrijednost.
Ipak, pas u umjetnosti ima ulogu simbola ljubavi, vjernosti, a ponekad i razvratnosti - ovisno o kontekstu:


Van Eyck, 16.st., Arnolfini Vjenčanje - detalj psića simbolizira vjernost


Naravno, pojavljuju se i prvi dušebrižnici koji upozoravaju muževe da njihove gospođe koje previše pažnje poklanjaju svojim ljubimcima tako neće imati potrebe za djecom, a to je - naravno - opasno! To je također i primjedba koju mnoga žena s ljubimcem zna čuti i iz usta suvremenih dušebrižnika. Stoga, savjetuju oni, bolje je da se muževi riješe tih malih, beskorisnih pasa!


Sami procijenite da li ovaj psić na krevetu Tizianove Venere simbolizira vjernost ili požudu - a možda i jedno i drugo?

S druge strane, tim se psićima priznaje da nisu baš posve "beskorisni" , na ime privlače buhe s vlasnika na sebe! Da, buhe su još uvijek bile aktualne pa se tako u literaturi mogu naći razni recepti za njihovo rješavanje - neki nisu niti posve zdravi, poput prskanja vodom od oleandera.
Također se smatralo da polaganjem takvog malog psa na trbuh bolovi prelaze na njega i u nekim ih se tekstovima naziva kinoterapeutima.
U etnološkoj literaturi iz prošlog stoljeća, ali i u jednoj uzrečici "Fuj, nek pređe na kucu i macu!" vidi da se to mišljenje održalo jako dugo. Dapače, čak sam čitala na jednom new age forumu da su bolesti koje naši psi tokom života preboljeli oni u stvari preuzeli na sebe umjesto nas! Ne vjerujem da je to tako, ali ako jest, ovom prilikom zahvaljujem svojim psima na tome.

No činjenica jest da ima pasa koji legnu na bolno mjesto, da ližu rane (i vjeruje se da je njihova slina ljekovita, što je djelomično točno, ali ne sasvim), a stari su ih Grci koristili za dijagnosticiranje bolesti, baš kao što se danas opet koriste - na malo višoj znanstvenoj razini, doduše - za dijagnosticiranje raka iz mirisa urina, na primjer i slično. Također služe kao terapijske i psihoterapijske životinje.


Dvor Charlesa II, prema kojem je Cavalier King Charles pasmina dobila ime i par primjeraka tadašnjeg tipa.

Ukratko - jednom kada su mali, takozvani "beskorisni" psi uhvatili svoju nišu, potpuno su njome ovladali, pa su uskoro, malo po malo osvojili i prave "muškarčine".


Frederik Veliki i njegovi mali talijanski hrtovi

Vratimo se, dakle u "mračno doba" - ono je doista bilo mračno za mnoge - kako seljaci nisu smjeli držati pse, odnosno podlijegali su užasno strogim pravilima, tako se na primjer nisu mogli ni zaštiti od divljači koja im je uništavala usjeve. Šumari su se brinuli za to da nitko ne bi krivolovio, no istovremeno su oni bili ti koji su najčešće krivolovili i primali mito da zažmire na jedno oko. Pretpostavlja se da je Robin Hood, lagendarni muškarac u tajicama koji je u 13. stoljeću pljačkao bogate i davao siromašnima u stvari bio - krivolovac. I da je samim time nezakonito živio u kraljevoj, Sherwoodskoj šumi i tamo lovio njegovu divljač.



Da stvar sa seljacima i lovom bude još okrutnija - kada bi kralj ili neki njegov vojvoda i slično krenuo u lov, od seljaka u okolini se tražilo ne samo da hrane njegove lovačke pse - jer tokom sezone lova on je putovao s osobljem i psima i po mjesec i više dana i odsjedao u selima i gradovima usput - već da hrane i njega i cijelu njegovu pratnju! Naravno, istovremeno ne bi bili izuzeti od plaćanja obavezne desetine.

Stoga su seljaci i kmetovi bili toliko ogorčeni da su u Njemačkoj zabilježene dvije seljačke bune, jedna zbog pasa koje su seljaci odbijali dati velmožama da s njima lovie druga zbog toga što nisu više htjeli niti mogli hraniti pratnju. U Engleskoj su se također bunili, pa je tako glavni opat jedne opatije u koju je zasjeo neki vojvoda otišao i zasjeo u njegov dvorac. Nakon par dana je upitan koliko još misli tu biti, na što je ovaj odgovorio:"Koliko god moj gospodar bude jeo za mojim stolom, ja ću jesti za njegovim."



U gradovima situacija nije bila baš puno bolja, kako za pse, tako i za ljude. Psi su najčešće bauljali okolo pokušavajući sami naći hranu, bez obzira imali vlasnika ili ne. U petnaestom su stoljeću uveli da psi koji imaju vlasnika moraju nositi oznaku oko vrata, jer su se osnivali prvi šinterski servisi kojima je bio zadatak pobiti sve lutalice.


Ogrlice vlasničkih pasa, 16-18 st.

Često se to radilo tako da bi - u Londonu ili New Yorku, još do u 19 stoljeće na primjer - pse stavili u velike kaveze koje bi zatim kranom spustili u rijeku i nakon nekoliko minuta izvukli. Međutim, ljudi su se bunili protiv šintera, pa su stoga šinteri dolazili iz rubnih dijelova društva - poput putujućih potkivača, kotlokrpa i sličnih. Kasnije, u 18. stoljeću, uvedeno je pravilo da se mora pričekati nekoliko dana s ubijanjem, kako bi ljudi imali vremena doći po svog psa jer šinteri nisu gledali na oznake.
Stoga je u mnogim gradovima Evrope također uvedeno pravilo da se psi imaju skupljati samo jednom mjesečno za noći punog mjeseca i to daleko od crkava i centra grada, da građani ne vide što se događa.

Sve u svemu, situacija u gradovima je bila u mnogome slična onoj danas - najčešće se ne rješava dok ne zagusti, a kada zagusti - slijede masovne eutanazije. U Hrvatskoj na sreću nije baš posve tako, ali još uvijek ponešto živimo u srednjem vijeku - psi na selima su na lancima, baš kao da će uskoro doći velikaši u lov, a lutalica je posvuda iako postoji moderan i siguran način da se spriječe neželjena legla.

I danas je pas često statusni simbol, te muškarci još uvijek češće biraju pse koji imaju karakteristike koje sami sebi priželjkuju - brzinu, snagu, borbenost i slično, dok žene radije uzimaju male psiće koje mogu nositi u rukama.

Čak se i gledište crkve pomalo promijenilo - u Hrvatskoj je tako prošle godine održan blagoslov kućnih ljubimaca, iako naravno - ne u crkvi. No ako nastavimo uništavati Zemljinu atmosferu, uskoro će novo malo ledeno doba, pa će možda vjernicima biti dopušteno voditi ljubimce da im griju noge!



I na kraju, kad smo već kod crkve, vjerojatno niste znali da je jedan pas čak i kanoniziran!.

Guinefort je bio pas jednog viteza koji je živio u dvorcu blizu Lyona. Jednoga je dana vitez krenuo u lov - a vidjeli ste kako to izgleda, dok je dijete ostavio na brigu svom vjernom psu....
Kada se vratio, soba je bila ispreturana, bilo je tragova krvi na podu i na psu a djeteta nigdje - očajni je čovjek psa na mjestu ubio. Kada se smirio, našao je svog malog sina kako plače ispod preokrenute kolijevke, a u blizini okrvavljenu zmiju otrovnicu koju je Guinefort ubio kako bi spasio dječaka.

Čovjek je Guineforta sahranio u bunar (inače su se psi često uzidavali ispod bunara, kao i izpod zapadnog zida crkve ili groblja, što je prethistorijski običaj), bunar zazidao i oko njega posadio stabla, stvorivši tako Guinefortovo svetište. Lokalno stanovništvo je Guineforta usvojilo kao lokalnog sveca zaštitnika djece, te su onovremeni pisci zabilježili kako su očajne majke donosile bolesnu djecu i ostavljale ih u svetištu kako bi ih pas iscijelio - kult Sv Guineforta postojao je čak do 1930. unatoč tome što ga se katolička crkva odrekla.

No kad smo več kod paganskih običaja, srednji vijek je također poznat po progonima vještica, što je prilično poznato - no znatno je manje poznato da su se ubijale i životinje tih zlosretnih žena i muškaraca koji su najvjerojatnije bili lokalni vidari, vračare i babice, a pretpostavlja se i psihički bolesnici, čudaci ili naprosto su se nekome zamjerili. Nije teško zamisliti ni scenarij mlade udovice koja živi sama sa svojim psom i kao takva predstavlja "prijetnju zajednici", a vidjeli smo već da je "pretjerana ljubav" između žena i njihovih ljubimaca bila prozivana kao "nezdrava" - dakle, te bi životinje bile proglašene kao vještičji FAMILIARES - u našem jeziku ne postoji adekvatan izraz.


Kako mali Ivica zamišlja vješticu....

Familiares su zapravo demoni, Sotonine sluge koje vještici pomažu u ispunjavanju zlodjela, pa su tako osim nekih otprilike 100 000 ljudi ubijani njihovi ljubimci - a pogotovo ako su bili crne boje.
Inkvizicija je inače bila crkvena institucija koja je imala odredbu od strane Pape da sve sumnjive osobe muči dok ne priznaju te zatim spali na lomači: 



No otkuda progoni vještica i zašto ubijanje njihovih ljubimaca?

Osim nekih teorija po kojima je patrijarhalno društvo htjelo stati na kraj neovisnim ženama, te crkva možebitnim paganima, hereticima i ostalim vjerama - vraćamo se ponovno na buhu.

Naime, neki povjesničari smatraju kako su valovi progona vještica, kao i - valja spomenuti - Židova - koncidirali s povratnim epidemijama kuge. Naime, u doma kojim je vladalo neznanje i sujevjerje, a medicine nije bilo...pa, ni za lijek, nekoga je valjalo okriviti za sve nesreće koje su se svalile na Evropu.



Iz pamfleta Najveći neprijatelji Evrope iz 16 st., s lijeva na desno: Židov, vještica i Turčin s pripadajućim demonskim životinjama.

Ako vas zanima još saznati o tome kako se svijet mijenjao i što je sve utjecalo na njega, te kako smo dopsjeli tu gdje jesmo, pročitajte više u knjizi Jareda Diamonda "Sva naša oružja"

Ovdje možete pogledati i dokumentarac snimljen prema knjizi:



A evo malo i o mračnom srednjem vijeku...




Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!

Pasji život™

Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.