Psi u medicini i terapiji od davnina do današnjice
- font size decrease font size increase font size
Mnogi narodi vjeruju da životinjska slina - a pogotovo pseća - ima ljekovita svojstva i da može pomoći zarastanju rana na nama, ljudima.
"Langue de chien, langue de médecin" je francuska izreka koju bismo mogli prevesti kao; "Pseći jezik je jezik liječnika"
Moguće je da je to vjerovanje naslijeđe davne prošlosti...
MEZOPOTAMIJA
Na primjer, Mezopotamska božica Gula (Velika Majka, Gospodarica Života) nije bila samo vladarica zagrobnog života, nego i božica liječništva, a njezin alter ego bio je - pas.
Zato ova 4000 godina stara zavjetna figurica ispisana klinastim pismom ima oblik psa. Gula je također bila poznata i pod imenom Ninisina, zaštitnica grada Isina - danas poznatog Išān al-Bahrīyat (spomenici prekriveni morem), 200 km južno od Bagdada. Taj je grad vrlo vjerojatno bio središte kulta ove božice još i ranije, a hram u kojoj su je štovali zvao se E-gal-makh, odnosno Eurgira - Hram pasa, što potvrđuju i njihovi ukopi na tom arheološkom nalazištu koje je - nažalost, danas opljačkano.
Pretpostavlja se da je velika količina figurica pasa koja je tamo pronađena bez ikakvog natpisa zapravo reprezentacija božice Gule/Ninisine na isti način na koji je danas križ simbol Isusa. Pošto je pas bio emblem božanstva i u Babilonu toga istoga vremena, nagađa se da su Mezopotamci preuzeli kult (ili točnije - religiju) od Babilonaca.
Na ovom valjkastom pečatu koji se utiskivao u mokru glinu vidimo božicu Ninisinu s psom
Pretpostavlja se da je ovo prikaz liječenja pacijenta u hramu Ninisine
EGIPAT
Mrvicu kasnije i dosta jugoistočnije u Egiptu, cvao je kult Anubisa, božanstva s glavom šakala koji se također i pojavljuje u liku šakala.
Tek je nedavno genetskom analizom ustanovljeno da je šakal (C.Aureus) zapravo samo jedna podvrsta sivog vuka (C.Lupus), a pas je zapravo potekao od sivog vuka (C.Lupus Familiaris).
Šakal, ili po naški - čagalj. Da, ima ga i kod nas u Dalmaciji i zaleđu te južnije...
Ali kada pogledamo faraonskog psa - bez obzira na to što je on moderna pasmina, isti takav tip poznat je još sa zidnih fresaka u faraonsko doba - ne možemo se ne zapitati ne radi li se zapravo o božanstvu u liku psa?
Tim više što je zavjetna životinjska žrtva Anubisu upravo bio pas - i to uzgojen uz hram Anubisa u Cynopolisu (Hardai) i mumificiran od strane svećenika - a ne šakal, kojega ne bi bio baš preveliki problem uloviti.
Anubis je igrao važnu ulogu u zagrobnom životu - on je kalibrirao vagu na kojoj se vagalo srce pokojnika - ako je bilo teže od pera istine (Ma'at), niste imali nikakvu šansu za zagrobni život! Stoga su ljudi žrtvovali Anubisu posebno posvećene pse kako bi mu se umilili te iskupili moguće grijehe.
Anubis u ulozi kraljevskog balzamera
Anubis je bio i božanstvo balzamiranja, odnosno mumifikacije - taj proces je možda i najvažniji događaj u religijskom životu drevnih Egipćana - to nije samo fizički proces, već se smatrao i spiritualnom tranzicijom iz ovog svijeta u drugi. Kao takav, Anubis je imao i ulogu liječnika, neke vrste babice koja novu dušu unosi u novi život - onaj zagrobni za koji su Egipćani vjerovali da je puno bolji nego svjetovni. Podsjeća li vas to ne nešto?
Kao takav, Anubis je služio i kao psihopomp, onaj koji duše vodi na onaj svijet (Duat) - to je vjerojatno uloga koju su još oni psi iz grobova starih po 14 ili 12 000 godina imali, baš kao i oni koji su u ne tako davna vremena - srednjeg vijeka - žrtvovani te zazidani ispod kuća ili crkvenih grobalja kako bi ih čuvali i pomagali dušama da prijeđu u onostrano.
Zanimljivo je da je kasnije Anubis spojen u jedno s grčkim bogom Hermesom, stvorivši tako boga Hermanubisa s psećom glavom (cynokefalos=psoglavac).
Hermes je inače bog tranzicije i granica - dakle, opet nešto što ga dovodi u vezu s psom i u realnom i u mitološko/religijsko/magijskom smislu, pošto je pas u neku ruku i pitom i divlji, noćna i dnevna životinja, pozitivan i negativan...
Hermanubis se prikazuje s krilatim štapom - kaducejem - omotanim dvjema zmijama koji podsjeća na Asklepijev štap, te ga (u stvari potpuno pogrešno) koriste mnoge medicinske institucije, pogotovo u Americi - Asklepijev štap je omotan samo jednom zmijom te nema krila:
Anubis je bio i božanstvo balzamiranja, odnosno mumifikacije - taj proces je možda i najvažniji događaj u religijskom životu drevnih Egipćana - to nije samo fizički proces, već se smatrao i spiritualnom tranzicijom iz ovog svijeta u drugi. Kao takav, Anubis je imao i ulogu liječnika, neke vrste babice koja novu dušu unosi u novi život - onaj zagrobni za koji su Egipćani vjerovali da je puno bolji nego svjetovni. Podsjeća li vas to ne nešto?
Kao takav, Anubis je služio i kao psihopomp, onaj koji duše vodi na onaj svijet (Duat) - to je vjerojatno uloga koju su još oni psi iz grobova starih po 14 ili 12 000 godina imali, baš kao i oni koji su u ne tako davna vremena - srednjeg vijeka - žrtvovani te zazidani ispod kuća ili crkvenih grobalja kako bi ih čuvali i pomagali dušama da prijeđu u onostrano.
Zanimljivo je da je kasnije Anubis spojen u jedno s grčkim bogom Hermesom, stvorivši tako boga Hermanubisa s psećom glavom (cynokefalos=psoglavac).
Hermes je inače bog tranzicije i granica - dakle, opet nešto što ga dovodi u vezu s psom i u realnom i u mitološko/religijsko/magijskom smislu, pošto je pas u neku ruku i pitom i divlji, noćna i dnevna životinja, pozitivan i negativan...
Hermanubis se prikazuje s krilatim štapom - kaducejem - omotanim dvjema zmijama koji podsjeća na Asklepijev štap, te ga (u stvari potpuno pogrešno) koriste mnoge medicinske institucije, pogotovo u Americi - Asklepijev štap je omotan samo jednom zmijom te nema krila:
GRČKA
Grčki bog Asklepije, sin boga Apolona često je prikazivan u društvu psa, ali još češće u društvu zmije. Njegov štap omotan zmijom danas je simbol medicine i liječništva. Nije imao veze sa zagrobnim životom na način na koji su to imali Gula i Anubis, ali ga često prikazuju u društvu Kerbera, troglavog psa koji je čuvao ulaz u onaj svijet i nije dopuštao nikome da se s njega vrati. Jedini koji je to uspio bio je Heraklo, ali o tome više u idućem nastavku.
Uglavnom, Asklepijev je život od početka povezan s psom - njegovu su majku spalili radi bračne prijevare (zaveo ju je Apolon, najljepši od svih bogova koji je također bio bog liječništva a njegova sestra Artemida bila je božica lova i držala je naravno - lovačke pse), pa ga je spasio pas i odnio u šumu kentauru Hironu koji ga je naučio umijeću liječništva.
Najvažniji Asklepijev hram bio je onaj u Epidauru i više je nalikovao bolnici nego hramu - bolesni štovatelji ovog boga dolazili bi u hram po iscjeljenje pa bi proveli tamo nekoliko dana noseći darove za hramske pse. Ti bi im psi po noći lizali, rane a zatim bi se za pacijente pobrinuli hramski liječnici/vidari.
Asklepijev hram - kako je mogao izgledati
Pretpostavlja se da se nešto slično moglo odvijati i u hramovima Gula i Anubisa, odnosno da su ti hramovi u stvari u neku ruku bili prve bolnice, baš kao što su to kasnije postali kršćanski samostani.
Pretpostavlja se da se nešto slično moglo odvijati i u hramovima Gula i Anubisa, odnosno da su ti hramovi u stvari u neku ruku bili prve bolnice, baš kao što su to kasnije postali kršćanski samostani.
Samostan - bolnica u 13. st.
Dapače, ima dosta paralela između Asklepija i Isusa - obojica su liječili ljude, a vjersko izliječenje je moćan fenomen aktualan još i danas.
Nakon smrti Asklepije je postavljen na nebo i možemo ga vidjeti kao sazviježđe Zmijonosac (Ophiuchus - nekada 13. znak zodijaka, u vrijeme kada su mjeseci bili lunarni i trajali 28 dana).
Ovo su zavjetni darovi nađeni ispod i oko Asklepiona u Epidauru - ako vas je boljela noga, na primjer, zavjetovali biste figuricu noge. Ništa drugačije nije bilo u kršćanska vremena - u Tirolu je jedna crkva Djevice Marije (u koju vjernice još uvijek idu i pale svijeće u slučaju neplodnosti), gdje je nađeno jako puno zavjetnih figurica u obliku žabe. Žaba je simbol maternice i inače je bio tipična zavjetna figurica plodnosti u kasnorimskom periodu, ali ponegdje se zadržala i do - pa, skoro jučer.
Naravno, liječilo se tadašnjim lijekovima i pripravcima, ali i amuletima i talismanima. Jedan od recepata koji ima veze sa psom a koji nam se zadržao i u etnologiji balkanskih krajeva jest korištenje izmeta bijelog psa kao lijek za upalu grla, nije samo jasno nanosi li se izvana ili iznutra...
Osobno imam jednog bijelog psa i moj muž vrlo često ima upalu grla - međutim, odbio je poslužiti u svrhu eksperimenta pa nisam mogla provjeriti djelotvornost tog narodnog lijeka. Drugi lijek sačuvan u etnološkoj literaturi za naše krajeve je vučje oko zašiveno u odjeću kao lijek te amulet protiv bjesnoće. Cijepljenje je možda nešto učinkovitije.
RIM
Nakon smrti Asklepije je postavljen na nebo i možemo ga vidjeti kao sazviježđe Zmijonosac (Ophiuchus - nekada 13. znak zodijaka, u vrijeme kada su mjeseci bili lunarni i trajali 28 dana).
Ovo su zavjetni darovi nađeni ispod i oko Asklepiona u Epidauru - ako vas je boljela noga, na primjer, zavjetovali biste figuricu noge. Ništa drugačije nije bilo u kršćanska vremena - u Tirolu je jedna crkva Djevice Marije (u koju vjernice još uvijek idu i pale svijeće u slučaju neplodnosti), gdje je nađeno jako puno zavjetnih figurica u obliku žabe. Žaba je simbol maternice i inače je bio tipična zavjetna figurica plodnosti u kasnorimskom periodu, ali ponegdje se zadržala i do - pa, skoro jučer.
Naravno, liječilo se tadašnjim lijekovima i pripravcima, ali i amuletima i talismanima. Jedan od recepata koji ima veze sa psom a koji nam se zadržao i u etnologiji balkanskih krajeva jest korištenje izmeta bijelog psa kao lijek za upalu grla, nije samo jasno nanosi li se izvana ili iznutra...
Osobno imam jednog bijelog psa i moj muž vrlo često ima upalu grla - međutim, odbio je poslužiti u svrhu eksperimenta pa nisam mogla provjeriti djelotvornost tog narodnog lijeka. Drugi lijek sačuvan u etnološkoj literaturi za naše krajeve je vučje oko zašiveno u odjeću kao lijek te amulet protiv bjesnoće. Cijepljenje je možda nešto učinkovitije.
RIM
Vejovis je bio rimska inačica Asklepija, bog liječništva, međutim, nije dovođen u vezu s psima.
Ali zato je rimska vučica bila ta zahvaljujući kojoj su Romul i Rem preživjeli.
Jeste li znali da su Romul i Rem dodani naknadno? Vučica se smatra da je Etruščanska (5 st pne), dok su dječaci djelo kipara iz 15 st.
Priče o djeci koju su usvojili vukovi poznate su iz cijeloga svijeta, a u zadnje vrijeme postoji teorija da ta djeca koju su vukovi (psi, pa čak i majmuni) posvojili i koja nisu znala govoriti te su se čudno ponašala - u stvari nisu bila takva zbog nedostatka kontakta s ljudima, već su možda bolovala od neke vrste autizma. Zato ih kasnije nisu uspijevali naučiti ljudskom govoru onako kako je to uspjelo Kasparu Hauseru u 17. stoljeću, mladiću koji je navodno od ranog djetinjstva do tinejdžerske dobi bio zaključan sam u podrumu...
Oxana Malaya, ukrajinska djevojka koju su odgojili psi je najsuvremeniji takav slučaj:
Danas se pse koristi i u svrhu terapije autizma kod djece gdje postižu jako dobre rezultate:
Također ih koriste u dijagnostici nekoliko vrsta raka (urin, dah), poznato je nekoliko slučajeva da su vlasnički psi dijagnosticirali melanom na koži (upravo lizanjem) i rak dojke (gurkanje njuške, tužno ponašanje - nestalo nakon operacije) - koristi ih se kako bi pacijenta upozorili na epi napad, kod apneje, pada šećera, u psihoterapiji i naravno - kao vodiče slijepih...
U doba srednjeg vijeka u Evropi smatralo se da se polaganjem malog psa na oboljelo mjesto možete riješiti bolesti - inače, u Srbiji sam čula uzrečicu: "Neka pređe na kuci i macu!"
Neki ljudi danas također vjeruju da su bolesti od kojih su njihovi psi oboljeli u stvari bile namijenjene njima, ali ih je pas "preuzeo na sebe" - to je također dio istog sistema vjerovanja/sujevjerja - nazovite ga kako hoćete, koje nam je ostalo iz davnine.
Što se tiče ovdje prevladavajuće katoličke vjere, antička vjerovanja vezana na pse vide se u priči o Svetom Roku, inače izvorno frencuskom svecu zaštitniku kirurga, bolesnih od zaraznih bolesti te životinja a posebice pasa - prikazuju ga kao čovjeka koji pokazuje ranu na nozi a do nogu mu sjedi pas (ponekad s kruhom u njušci).
Naime, pas ga je spasio kada je Sv. Rok, u 14.st u doba najvećih epidemija kuge hodočasteći prema Rimu počeo liječiti bolesnike od gube i kuge, te je tako i sam obolio. Prognali su ga iz Piacenze gdje se tada nalazio i legao u neku pećinu u šumi te čekao smrt. Međutim, svakoga mu je dana jedan pas došao, lizao ranu (pustulu bubonske kuge, ne želite sliku, vjerujete mi) i donio komad kruha!
Nakon nekoliko dana, našao ga je vlastelin (kako sam napomenula u prethodnom izlaganju, samo su vlastelini smjeli imati lovačke pse i samo su njihovi psi smjeli hodati šumom) koji je primijetio da njegov pas krade kruh i nekamo ga odnosi, potajice pratio psa i našao Roka te ga odveo kući u Piacenzu, gdje je Rok nastavio raditi u bolnici sve do svoje smrti 1378.
Da se vratimo na pseću slinu: znate ono, kada porežete prst, automatska radnja je staviti ga u usta - vjerujem da ipak većina nas neće polizati koljeno ogrebemo li se u padu, ali znanstvenici su analizom sline došli do zaljkučka kako se nitrit - prirodni sastojak sline u dodiru s kožom pretvara u nitratni oksid, kemijski spoj koji je učinkovit kod zaštite ogrebotina i porezotina od bakterijskih infekcija. Slina također sadrži komponentu koju su nazvali NGF Nerve Growth Factor - faktor rasta živaca - rane tretirane tom komponentom u sklopu studije duplo su brže zarastale od onih netretiranih!
S druge strane, postoji mogućnost od infekcije Pasteurellom - anaerobnom bakterijom koju svi imamo u ustima i tamo je neškodljiva, ali može biti opasna unese li se u duboke rane. Drugim riječima - ako vas operiraju, to nije rana koju možete prepustiti svom psu na njegu!
I na kraju, s obzirom da su gosti izlaganja bili Centar za rehabilitaciju Silver, činilo mi se zanimljivim spomenuti da nam najstariji prizor slijepca s psom vodičem dolazi nam iz dominikanskog samostana "Predigerkirche"u Baselu, gdje je sastavni dio freske Plesa smrti iz 1440. Međutim, nema razloga smatrati da psi nisu služili kao vodiči slijepima i ranije. Pitanje je samo vremena kada će arheolozi ili povijesničari naći neki dokaz za to.
Bakrorez Matteusa Meriana iz 1696. napravljen je po freski Totentanz na kojoj se ovaj prizor ne vidi baš najbolje:
Slijepac je u drugom redu odozgor, treći prizor s desna
Dr. Sc.Marijan Alfonso Sesar govorio je o terapijskim psima, psima vodičima, uslugama centra i načinima dresure pasa - posjetite stranice centra (ili sam centar) i pogledajte kako se školuju terapijski psi/pomagači/vodiči:
Mom mužu je za ovo trebalo 20 godina...
A ja svako malo zaboravim šifru....
Ovaj pas svojoj korisnici daje slobodu i samostalnost - kako nam je objasnila gospođa Eli iz Dubrovnika
Nije stoga ni čudo da korisnici centra Silver svoje pse nazivaju anđelima!
Više o školovanju terapijskih pasa možete pročitati ovdje (i pogledati moj prilog za HRT)
A ja svako malo zaboravim šifru....
Ovaj pas svojoj korisnici daje slobodu i samostalnost - kako nam je objasnila gospođa Eli iz Dubrovnika
Nije stoga ni čudo da korisnici centra Silver svoje pse nazivaju anđelima!
Više o školovanju terapijskih pasa možete pročitati ovdje (i pogledati moj prilog za HRT)