Donosimo vam dvije priče iz dirljive knjige autorice i aktivistice za prava životinja (i ljudi) u BiH, Jasenke Jarebice, "Hoće li me se sjetiti?", objavljene u kolovozu 2023.
Riječ je o kratkim pričama - sudbinama brojnih pasa kojima se autorica trudila pomoći tokom više od desetljeća svog djelovanja.
Ovo je gorko-slatko štivo, dirljivo i toplo i ne može vas ostaviti ravnodušnima! I ne treba! Ova knjiga je svjedočanstvo empatije, osjećaja koji je kod mnogih odavno zakržljao, a toliko je potreban kako bismo svi zajedno živjeli u miru - kako ljudi, tako i životinje. Duhovita, iskrena, tužna, sretna, topla, ova knjiga je pravi vrtlog vješto prenesenih emocija i oslikava ono što svi ljubitelji pasa dobro znaju - pojedine karaktere tih naših najboljih prijatelja kojima mi, ljudi, vrlo često bivamo najgorim neprijateljima. Pasja ljubav nema granica, a ljubav Jasenke Jarebice koju nesebično dijeli sa svim psima čije je sudbine dotaknula i promijenila, te generacijama djece koje je svojim djelovanjem osvijestila da tu ljubav dalje šire - rijedak je biser.
Ovakvi ljudi su dokaz da još ima nade za čovječanstvo, da se ne smijemo prepustiti osjećaju nemoći i okretati glavu. već nasebično pomagati drugima, bili oni ljudi ili životinje, jer samo tako život ima smisla.

UNO

Netko je ostavio vezanog psa na zaobilaznici.
Žurim, klepećem lakanim cipelama po užarenom asfaltu, pa gazim preko livada da što prije stignem.
Oborena pogleda nikoga ne vidim, samo mi pas pred očima na ovoj žezi bez vode, vezan...
Ugledam ga, on u svom iščekivanju, a ja u svom behutu.
Maleni crno-bijeli psić gleda me jednim okom i skakuće, jezik mu visi do zemlje.
Uzmem ga u krilo i sjednem s njim u hlad. Gleda me onim jednim okom, liže mi ruku, a ja na rubu suza, skupljam zadnje atome snage da se ne rasplačem nad njegovom nesretnom sudbinom i svojim prokletstvom.
Kako je netko mogao ovu mrvu vezati uz cestu, na ovu vrelinu, ostaviti ga da uzalud čeka...
Kud ću s njim, moram se vratiti na posao, ne mogu ga samo pustiti sa lajne kojom je privezan za žbun. Koliko god mozak radio, nemam ideje. Povest ću ga, možda putem nešto smislim, vrućina je nesnosna. Uzmem lajnu, ljudi me gledaju sa balkona i sigurno misle „Eto, odvela ga je na sigurno“, a ja očajna bez ikakva rješenja.

Gazim opet istim putem prema poslu, al' sad sporije i prebirem kud s njim. Pasek skakuće uz mene bezbrižan, svidjela sam mu se, ćoravi blesan. Putem naletim na Matu, dugogodišnja stranka, s kojim sam, puno puta, htjela, ne htjela, raspravljala o zapisima iz Kurana i Biblije.

Mate dobar čovjek, veliki vjernik, ali ponekad ne zna u kojem je vremenu i prostoru, često razgovara sam sa sobom, ili se to samo nama čini.
Znam da voli životinje, pa od očaja, stanem i pozdravim ga, s naumom da pokušam da ga on uzme kod sebe dok nešto pametnije ne smislim.

"Dobar dan Mate."

• "Dobar dan, kakav ti je to cuko?"

• "Fini cuko, bi li ga udomio, imaš dobru okućnicu, sam živiš, mogao bi te on uveseljavati."

Sagnu se Mate da bolje vidi psića, uspravi se važno i odgovori:

"Ma šta će mi ćorav pas, da ima oba oka uzeo bih ga."

• Nemoj tako, nije on kriv što ima samo jedno oko. Pa bar ti bi trebao to razumjeti. Često mi pričaš da je tvoja životna priča kao i Jobova i da te Bog dragi iskušava na razne načine, stavlja ti prepreke na put i svakojaku kušnju, a ti izdržavaš. Možda je ovaj cuko baš to jedno iskušenje, da vidi da li ćeš postupiti ispravno.

Zamisli se Mate, mjerka cuku, dugo razmišlja, traje to, na kraju odmahnu glavom i reče:

"Ćoravog psa, kao pokoru ne mogu uzeti pa makar kazna bila preteška, neće mi to biti ništa novo, strpljiv sam ja....."

• Više me ni ne pogleda, niti mene, niti cuku, ode od nas i dalje govoreći i raspravljajući sa nekim nama nevidljivim.

Sreća ili nešto drugo, prati hrabre i dobre naume, tako i ovaj put, neka viša sila, posla nam Bucu, koja na ispričanu priču otkud pas, uz pokoju suzu, uzme psića k sebi dok nešto drugo ne smislimo za njega.

Par dana nisam se s njom nikako čula. Još uvijek nemam nikakvo rješenje za psića, pa nit' je zovem nit' šta pitam, krijem se od stida.
Sinoć naletih na Bucu, nikako je nisam mogla izbjeći, izvinjavajući se što nisam zvala, priupitam:

"Kako je Škiljo?"

• Prostrijeli me pogledom:

"Ne zovi ga tako, zove se Uno."

• Ušutih, vidim rodila se ljubav....

KUKI – OVISNIK

Malo krakato, žuto stvorenje laje, kezi zube i vješto izmiče nozi što se svojski trudi da ga šutne. Laje Kuki, a laje i on. Vrte se tako u krug, ljudi se zgledaju, netko navijački za psa, a netko za njega.

Priđe im jedan momak stisnutih šaka i zagrmi:

"Šta ga diraš, hajde još jednom zamahni, hajde probaj!!!"

• "Hoćeš da i tebe i njega, odmakni se, ubit ću ga!!"

Zapjenjen, zaslijepljen bijesom, kruži i dalje oko Kukija, zamahuje nogama, sad desnom sad lijevom, Kuki vješto izmiče i dalje laje okuražen.

"Pusti ga kad ti kažem, lako ti je njega, evo hajde raspali po nekome sebi ravnom."

Isprsi se momak. Iz zapjenjenih usta pljušte psovke, prijetnje, odjednom sijevnu šaka i pogodi ga ravno u razjapljena usta. Prostrije se koliko je dug i širok. Sve utihnu, hihoću se Kukijevi navijači, a on čim se malo pribra, iz ležećeg položaja nastavi sa psovkama i prijetnjama derući se iz sveg glasa. Ne obazirući se više na bijesnog, momak kratko reče:

• "Hajmo, Kuki!"

Dignutog repa, vukući stražnje noge odskakuta uz momka veselo, pobjednički. Mali galamdžija često se nalazio u ovakvim situacijama.
I sama sam često znala stati ispred njega, izložiti sebe udarcu, a on, mudrac, krio se iza mene i dalje lajao bez prestanka.

Brinula sam za njega, pokušavala mu naći dom, bezuspješno. Nigdje se nije mogao skrasiti. Oko Kukija lomila su se koplja.
Po mojoj procjeni pola grada voljelo je Kukija, a pola, blago rečeno, zaziralo od njega.

Svako jutro otpočelo bi njegovim lajanjem i trkom za automobilima kroz glavnu ulicu. Drhtala bih na uredskom prozoru, molila Boga da ga ne pokupe točkovi, kad bi zamakao iza ugla dahnula bih, samo da ga ne čujem i ne vidim pa kako mu bude.

U zadnje vrijeme Kuki se nešto umirio, manje laje, ne trči za autima, leži na travnjaku ispod moga prozora, spava. Mjerkam ga, pipkam da ga šta ne boli, on miran, lijeno mahne repom i nastavi spavati.

Neki dan sretnem jednu bakicu koja se značajno zagledala u mene:

"Jesi li ti ona što pomaže psima?"

• "Jesam."

• "Što ne učiniš nešto za lajavca, udaraju ga, progone, on jadan laje jer je zbunjen i ne zna više tko mu je prijatelj, a tko nije, ubiše ga."

• "Teško da mogu što napraviti za njega, probala sam ga udomiti ali predugo je na cesti, neće da prihvati novi dom. Doduše, u zadnje vrijeme manje laje na ljude i automobile, mislim da se smirio."

• "Mora se smiriti kad mu ja dam pola apaurina. Pola meni, pola njemu."

Slušam i ne vjerujem svojim ušima, bakica me gleda i nastavlja:

• "Jadničak bar se malo smiri, ne laje puno, manje ga tuku. Dok imam ja imat će i on."

• "Pa smije li se to?..." pitam, zbunjena

"Jašta već smije, sve sam raspitala kod veterinara, on ti je kao i čovjek, daš mu malu zelenu i ravno mu do mora i svi mu dragi."

Gledam babu u nevjerici, ne znam da li bih se smijala ili plakala, zaustih još nešto da pitam al' ona se okrenu od mene i odgega svojim poslom. Pod dojmom informacije, proguglam smije li se to, i stvarno u Americi već imaju posebne antidepresive za pase, a u Europi koriste humane lijekove.

Kad ga čujem da laje i trči glavnom ulicom, pomislim vjerovatno još nije bio kod babe na „dopingu“, a kada leži pod prozorom usnuo, miran i spokojan znam da su njih dvoje razmijenili tople riječi i podijelili apaurin.

Vremenom, bakicu stigla bolest, a Kukija bijesni ljudi.

Često mislim na njih dvoje i s osmijehom zamišljam, kako sada njih dvoje, sretni dijele tabletice na boljem mjestu, tamo negdje iza duge.

Knjigu "Hoće li me se sjetiti?" možete kupiti u knjižarama Buybook Doo, www.buybook.ba
Sav prihod od knjige ide za hranu napuštenim psima u Livnu i Glamoču!



O AUTORICI:

Jasenka Jarebica rođena je 25.09.1962.g. u Livnu, osnovnu i srednju školu završila je u Livnu, diplomirala na Pravnom fakultetu u Mostaru.
Uposlena je u Instituciji Ombudsmana za zaštitu ljudskih prava BiH.
Ne voli priöati o sebi, ali kad mora, voli reći: „U radno vrijeme pomažem u zaštiti ljudskih prava, a u slobodno vrijeme, ono što je srcu milije, štitim prava životinja.“