O životinjama i njihovim ljudima - ulomak iz knjige Mirjane Krizmanić
- font size decrease font size increase font size
O životinjama i njihovim ljudima, Mirjana Krizmanić (vbz, 2016)
Naša ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić svoje je bogato profesionalno i životno iskustvo ovaj put pretočila u knjigu o životinjama i svim vrstama dobrobiti koje nam suživot s njima donosi.
Tako u knjizi "O životinjama i njihovim ljudima" otkriva koliko je druženje sa životinjama blagotvorno za emocionalno i fizičko zdravlje čovjeka te kako djeluje na odnose u obitelji i društvu. Zanimljive informacije o terapijskim i rehabilitacijskim životinjama, psima vodičima, životinjama koje sudjeluju u različitim vrstama liječenja ljudi te pomažu u spašavanju tijekom poplava, požara ili ratnih stradanja, potaknut će one koji još nisu psoljupci (ili uopće životinjoljupci) da promijene uvriježene stavove o životinjama i prihvatimo ih kao odane doživotne suputnike i suradnike, sigurna je spisateljica.
Naša ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić svoje je bogato profesionalno i životno iskustvo ovaj put pretočila u knjigu o životinjama i svim vrstama dobrobiti koje nam suživot s njima donosi.
Tako u knjizi "O životinjama i njihovim ljudima" otkriva koliko je druženje sa životinjama blagotvorno za emocionalno i fizičko zdravlje čovjeka te kako djeluje na odnose u obitelji i društvu. Zanimljive informacije o terapijskim i rehabilitacijskim životinjama, psima vodičima, životinjama koje sudjeluju u različitim vrstama liječenja ljudi te pomažu u spašavanju tijekom poplava, požara ili ratnih stradanja, potaknut će one koji još nisu psoljupci (ili uopće životinjoljupci) da promijene uvriježene stavove o životinjama i prihvatimo ih kao odane doživotne suputnike i suradnike, sigurna je spisateljica.
"Povjesničari ne znaju točno kad su ljudi počeli držati kućne ljubimce i s njima dijeliti život, ali su, kao što je već rečeno, sigurni da je prva domesticirana životinja bio pas.
Postoje podaci da su stari Rimljani držali u svojim domovimapse, ptice, mačke i konje. Možda su, doduše, konji i mačke u to doba još bili smatrani radnim životinjama, a ne kućnim ljubimcima. Budistički svećenici u Kini počeli su u VII. stoljeću uzgajati zlatne ribice u jezercima, a do XIV. stoljeća već su ih držali u posebnim posudama. U srednjem vijeku kućne ljubimce držali su samo pripadnici više klase, koji su imali dovoljno sredstava za hraniti još koje živo biće osim
članova obitelji. U to vrijeme nije baš bilo uputno držati mačke kao kućne ljubimce jer su vlasnici mačaka, osumnjičeni da se bave vještičjim vradžbinama, bili pogubljivani zajedno s njima. Stari Egipćani mačke su smatrali polubogovima i vlasništvom božanskog faraona. Mačke
su tada imale viši status od ljudi, pa bi u slučaju požara u kući bile čak i spašavane prije ljudskih stanara te kuće. Sredinom XIX. stoljeća srednja klasa postaje sve brojnija, pa sve više ljudi može skrbiti o pokojem kućnom ljubimcu. U to su vrijeme kao kućni ljubimci, zbog svoje sposobnosti
pjevanja, bile vrlo popularne ptice (kanarinci, češljugari i druge). Početkom XX. stoljeća pojavile su se kao kućni ljubimci i zmije. Prije uvođenja centralnoga grijanja ljudi ih i nisu mogli držati, jer ih je bilo teško dovoljno utopliti.
Unatoč širokom rasponu životinjskih vrsta koje ljudi smatraju kućnim ljubimcima, samo je mali broj tih životinja uistinu pripitomljen.
Tako se, primjerice, različite vrste guštera i gmazova, iako ih je moguće nabaviti kao kućne
ljubimce, ne može smatrati uistinu pripitomljenima, a isto vrijedi i za različite vrste majmuna.
U novije se vrijeme uz egzotične kućne ljubimce pojavljuju i životinje koje su se prije pripitomljavale i uzgajale zbog toga što su bile dio u hranidbenog lanca, poput koza, pilića, kunića ili svinja.
Volim svinje. Psi nam se dive,
mačke misle da su bolje od nas,
a svinje s nama postupaju kao sa sebi ravnima.
Winston Churchill (1874. – 1965.),
britanski političar, državnik, i pisac
No neovisno o tome o kojem je kućnom ljubimcu u pojedinačnom slučaju riječ, mnogim se ljudima ne čini prikladnim govoriti o kućnim ljubimcima i njihovim vlasnicima.
Opći je prigovor da se ne može posjedovati drugo živo biće, pa bi bilo prikladnije govoriti o skrbnicima ili partnerima kućnih ljubimaca. Podjednako opravdanom čini se i napomena da je svaka rasprava o uvriježenim nazivima živih bića i njihovih odnosa s pripadnicima drugih
vrsta unaprijed promašena i zapravo na neki način ishitrena. Kad ljudi kažu „moj sin“, „moja kći“, „moja žena“ ili „moj muž“, nitko se ne buni protiv upotrebe te posvojne zamjenice. Nitko se čak ne buni ni kad ljudi sa svojom djecom ili bračnim partnerima uistinu i postupaju kao sa svojim vlasništvom, pa što je onda tako pogrešno kad se koristi naziv „vlasnik kućnog ljubimca“?
Bilo bi stoga bolje ne tražiti neke nove nazive, već i zato što je među ljudima koji žive s nekim kućnim ljubimcem, ma kako ih nazivali, vrlo malo onih koji tog ljubimca uistinu ne vole od svega srca i ne čine sve kako bi toj životinji uljepšali život. A osim toga, kako je to već davno rekao
Bilo bi stoga bolje ne tražiti neke nove nazive, već i zato što je među ljudima koji žive s nekim kućnim ljubimcem, ma kako ih nazivali, vrlo malo onih koji tog ljubimca uistinu ne vole od svega srca i ne čine sve kako bi toj životinji uljepšali život. A osim toga, kako je to već davno rekao
William Shakespeare: „Ruža bi jednako mirisala i da se drugačije zove.“
Kućni ljubimci svojim vlasnicima čine društvo i emocionalno se uz njih vežu, što im vlasnici i uzvraćaju, a od mnogih kućnih ljubimaca vlasnici imaju i druge vrste koristi. Tako je primjerice šetnja sa psom istodobno tjelovježba za vlasnika, koji inače najčešće samo sjedi pred televizorom ili računalom ili igra neke igrice na svom pametnom telefonu. Osim toga, šetnja sa psom pruža i psu i vlasniku priliku za upoznavanje mnogo različitih i iznimno ugodnih ljudi i životinja.
Vlasnici i vlasnice pasa, neovisno o svojoj životnoj dobi, društvenom statusu ili drugim uobičajenim obilježjima po kojima se ljudi međusobno procjenjuju, međusobno razgovaraju najčešće bez ikakva upoznavanja. Svatko od njih će, dakako s ponosom, predstaviti svog ljubimca i odmah se raspričati o njegovim vrlinama, pameti i navikama, no vrlo rijetko govorit će o sebi.
Na svim zelenim površinama na koje vlasnici pasa mogu doći sa svojim ljubimcima može se vidjeti ne samo mnoštvo najrazličitijih vrsta pasa koji se zajedno naganjaju, igraju i druže, nego i skupine njihovih vlasnika koji međusobno živo komuniciraju. Nije rijetka pojava da psi „vode“ svoje vlasnike na određenu livadu na kojoj im se neki od pasa posebno sviđa ili s kojim se najradije druže. Mnogi vlasnici pasa uistinu češće odlaze u šetnju na mjesta koja se sviđaju njihovim psima, umjesto tamo kamo bisami možda radije otišli. Usto, druženje s vlasnicima drugih
pasa često dovodi i do sklapanja novih prijateljstava, pa i ljudi žure na „jutarnji“ ili „večernji“ sastanak kako bi, dok se njihovi psi utrkuju i prividno tuku s drugim psima, i oni popričali sa svojim novostečenim znancima ili prijateljima.
Svakome je njegov ljubimac izniman…
Tako dolazi do uzajamne sljepoće.
Jean Cocteau (1889. – 1963.),
francuski pjesnik, romanopisac, dramatičar,
dizajner i filmski redatelj
Kućni ljubimci na različite načine stimuliraju svoje vlasnike ili one koji za njih umjesto vlasnika katkada skrbe. Životinjama treba dati hranu i vodu, pse treba barem triput dnevno prošetati, ali se s njima treba i baviti, pogladiti ih, poigrati se s njima i dakako razgovarati, što je sve
psihološki dobro i za same vlasnike. Ljudi koji nisu imali ili nemaju kućnog ljubimca, najčešće sa smiješkom i s manje ili više strpljenja slušaju kako vlasnici govore o svojim razgovorima sa svojim psom ili mačkom (ili bilo kojim drugim ljubimcem). Mnogi misle da se sa životinjama ne može razgovarati, već im samo izdavati zapovijedi poput „jedi“, „stani“, „trči“ ili „donesi
lopticu“. Kad bi samo znali koliko je to daleko od istine!
Uobičajeni razgovori najčešće izgledaju ovako:
Vlasnik psu: „Što misliš, je li već vrijeme za šetnju?“ ili „Što kažeš na to da odemo do naše livade?“, na što pas reagira, ovisno o „jeziku“ na kojem razgovaraju, lavežom, skakanjem,
užurbanim udaranjem repa, koje ako pas još leži zvuči kao udaranje po bubnju, ili trčanjem psa prema vratima, kako bi što prije izašao iz kuće.
Ako pažljivo gledate vlasnike koji idu ulicom sa svojim psima vidjet ćete da mnogi od njih i u šetnji razgovaraju sa svojim psom, pa mu kažu kamo idu, što ih tamo čeka (na primjer „oni fini keksi kod tete Saše“) ili im unaprijed kažu kako će ih malo pričekati pred dućanom dok nešto kupe.
Svojoj mački često govorim što se spremam raditi, jer o tome ovisi i njezino ponašanje. Primjerice, ako joj poslije ručka kažem: „Niki, što misliš o tome da se nas dvije skupa malo odmorimo?“, tada ona, ako smo u dobrim odnosima, trkom odlazi u spavaću sobu, a ako nismo, čeka da je još malo nagovaram. Pritom me gleda ravno u oči i malim pokretima vrška repa pokazuje da je u biti s tim sporazumna, ali da bi ipak bilo pristojno da još malo o tome porazgovaramo…
No i sami ljubimci mogu započeti razgovor sa svojim vlasnikom: mačka mu dolazi sama u krilo ili ga značajno gleda u oči kako bi ga upozorila da mu nešto želi priopćiti
ili pas sjeda pred vlasnicu i izrazom „lica“ jasno pokazuje da nešto želi reći.
Kad vlasnik ili vlasnica uđu u neku prostoriju u stanu i glasno upitaju: „A gdje je moje zlato... (ribica, zlatica, ljubica ili bilo koji naziv koji nije ime tog ljubimca)?“,
ljubimac ili ljubimica će se oglasiti, pojaviti, pozdraviti lajanjem ili mjaukanjem, doći do vlasnika i baciti mu se pred noge kako bi ga vlasnik mogao pogladiti. Istraživanja su pokazala da 96 posto ljudi govori sa svojim psima ili mačkama, a vjerojatno i s drugim kućnim ljubimcima.
Većina vlasnika pasa i mačaka navodi da kad dođu kući pozdravljaju svoje ljubimce, pitaju ih što su radili dok su bili sami kod kuće, a pozdravljaju se s njima i kad izlaze, kako ih njihove životinje ne bi uzaludno tražile po kući. Većina vlasnika pasa i mačaka svojim ljubimcima redovito govori i kako su lijepi, dobri i pametni, jer ih najčešće takvima i vide.
Moja se mačka kad joj kažem da je lijepa u zadnje vrijeme čak počela praviti važna, pa zauzima neke posebne poze ne bi li pokazala svu svoju ljepotu, a i potakla me da joj se i dalje divim...
Životinje u razgovorima s ljudima sudjeluju sasvim ravnopravno nizom neverbalnih znakova: pogledom, položajem ušiju ili repa, okretanjem leđa vlasniku ako je riječ o nečem što ih ne zanima ili im se ne sviđa. No životinje se i glasaju, pa tako pas zna baš od srca uzdahnuti kad
na nešto čeka ili kad mu je možda dosta boravka u kući. Svaki pas ima i cijeli repertoar različitih laveža, režanja, cviljenja i glasanja, kao i mačka koja se od ljutitog mjaukanja
može „prebaciti“ na umiljavanje tiho mjaučući, na cviljenje kojim se žali, kao što to čine i psi, ali i na cvrkutanje i ćurlikanje ili predenje koje godi i njoj i vlasniku.
Mnoge starije osobe koje žive same mogle bi doista zaboraviti govoriti da nemaju svoju životinju s kojom cijeli dan razgovaraju. Kao što mnoge od njih gotovo više ne bi ni izašle iz kuće da nemaju psa, niti bi se mogle družiti s mlađim ljudima, pa i djecom koju upoznaju u šetnji sa svojim ljubimcem. Tako vlasnici pasa mogu tim zajedničkim izlascima značajno poboljšati svoje tjelesno i psihičko zdravlje i još u svemu tome uživati.
Medicinska istraživanja pokazala su da kućni ljubimci (i psi i mačke i zečevi i mnogi drugi) osobi koja ih gladi snižavaju krvni tlak, a i nepoželjne masnoće u krvi. Ispitivanja američkog Nacionalnog instituta za zdravlje pokazala su da ljudi koji imaju pse rjeđe umiru od srčanog infarkta nego oni koji ih nemaju. Štoviše, neka su istraživanja pokazala da u preživljavanju osoba koje su bile hospitalizirane zbog koronarne bolesti najvažniju ulogunisu imali članovi njihove obitelji ili bliski prijatelji, već upravo kućni ljubimci. Posjedovanje kućnog ljubimca bio je kod tih ljudi najvažniji čimbenik preživljavanja. U jednom od tih ispitivanja pokazalo se da je od pedesetero pacijenata koje su po povratku iz bolnice kod kuće čekali kućni ljubimci njih 47 preživjelo godinu dana nakon infarkta, dok je u istom razdoblju od onih koji nisu imali kućnog ljubimca umrlo 11 pacijenata. Pritom su podaci istraživanja pokazali da uopće nije bilo bitno o kakvoj je vrsti kućnog ljubimca bila riječ. Iako brak i druge vrste trajnih međuljudskih odnosa pomažu u suočavanju sa stresnim situacijama, što znači da nam dobar suprug ili supruga, prijatelj ili prijateljica mogu smanjiti rizik od srčanog infarkta, ne znači da se baš uvijek možemo osloniti
na njihovu pomoć. Ljudski su odnosi rijetko kada bez napetosti, no odnosi s kućnim ljubimcima to uistinu jesu i upravo su zato osobama koje su preživjele infarkt bolja pomoć u oporavku kućni ljubimci, nego bračni partneri ili prijatelji. Istraživanja su naime pokazala da kad su ljudi izloženi stresu društvo prijatelja ili bračnih partnera ne usporava im ubrzani rad srca niti ne snižava povišeni krvni tlak, no prisutnost njihovih pasa ili mačaka to čini.
Dakako, da nam psi pomažu i u održavanju zdravlja, a ne samo u oporavku od bolesti. Tome, dakako, pridonose redovne šetnje sa psom, emocionalna povezanost, kao i povećan osjećaj sigurnosti osoba koje žive same, jer pas ispunjava i određenu zaštitničku funkciju. To u određenoj
mjeri vrijedi i za mačke, koje također imaju mnogo bolji i sluh i njuh od nas, pa mogu brzo i dobro prepoznati svaku promjenu u stanu ili ulazak strane osobe."
Prof. dr. Mirjana Krizmanić jedna je od najpopularnijih hrvatskih znanstvenica poznata na području svih zemalja bivše Jugoslavije, a na čijoj su Katedri za kliničku psihologiju u posljednjih trideset godina stasale generacije današnjih psihologa.Jedna je od osnivača nevladine humanitarne udruge „Dobrobit“ koja se bavila edukacijom i pružanjem pomoći ratnim stradalnicima. Članica je Hrvatskog psihološkog društva, a od početka rata u Hrvatskoj bila je i član Njujorške akademije znanosti. Nagrađena je priznanjem ''Zagrepčanka godine'' za doprinos afirmaciji žena u društvu dugogodišnjim javnim djelovanjem te za postignute rezultate u podizanju kvalitete života građana Zagreba i Hrvatske.