Alexandra Horowitz - ulomak iz knjige Svijet iz pseće perspektive
- font size decrease font size increase font size
"...Početkom 20. stoljeća njemački biolog po imenu Jakob von Uexküll promijenio je znanstveni pristup proučavanju životinja. On je predložio nešto revolucionarno: tko god želi razumjeti život neke životinje, mora početi tako što će uzeti u obzir ono što je on nazvao umwelt, tj. njihov subjektivni, 'osobni' svijet. Umwelt obuhvaća predodžbu o tome kako život mora izgledati životinji. Uzmimo, na primjer, neuglednoga krpelja. Oni među vama koji su proveli dugo vremena pažljivo prepipavajući tijelo psa u potrazi za poznatom kvržicom koja ukazuje na to da se krpelj već napio krvi možda su već razmišljali o krpelju. Vjerojatno držite da je krpelj nametnik, i točka. Jedva da se radi o životinji. Von Uexküll je, međutim, razmišljao o tome kako bi stvari mogle izgledati iz perspektive krpelja.
Evo nešto podataka: krpelji su nametnici. Spadaju u razred Arachnida, koji uključuje paukove i kukce. Imaju četiri para nogu, jednostavno tijelo i snažne čeljusti. Kroz tisuće evolutivnih naraštaja njihov se život sveo na jednostavnost: rođenje, razmnožavanje, hranjenje i smrt. Krpelj se rađa bez nogu i spolnih organa, ali mu ti udovi brzo narastu. Nakon parenja se uspne visoko – recimo, na vlat trave – i tu priča o njemu postaje zanimljiva. Od svih prizora, zvukova i mirisa na svijetu, odrastao krpelj očekuje samo jedno. Krpelj ne gleda oko sebe jer su krpelji slijepi. Nikakav zvuk ne uznemiruje krpelja jer zvukovi nisu bitni za njegov cilj. Krpelj čeka na pojavu jednog jedinog mirisa – čeka da ga zapahne miris butirične kiseline, a to je gama aminomaslačna kiselina koju izlučuju toplokrvna stvorenja (ponekad je možemo namirisati u znoju). Može tako čekati dan, mjesec dana ili deset godina. No čim osjeti miris za koji je predodređen, skoči sa svoga mjesta i nakon toga se aktivira druga osjetilna sposobnost. Koža krpelja je osjetljiva na svjetlost i može osjetiti toplinu. Krpelj se zato usmjerava prema izvoru topline. Ako ima sreće, topli, znojni miris pripada životinji pa se krpelj prikvači uz nju i počne sisati krv. Kad se napije, otpadne, snese jajašca i ugine.
Smisao te priče o krpelju jest u tome što je osobni svijet krpelja različit od čovjekova na bezbroj načina: po tome što krpelj osjeća, što želi, što su mu ciljevi. Složenost živih stvorenja za krpelja je svedena na dva poticaja – miris i toplinu – i krpelj je usredotočen na ta dva aspekta. Želimo li razumjeti život bilo koje životinje, moramo znati koje stvari su tome stvorenju bitne. Prvo što se mora učiniti kako bi se to otkrilo jest utvrditi što je dotična životinja u stanju oćutjeti – što može opaziti, čuti, namirisati ili osjetiti na neki drugi način. Samo ono što ta životinja može osjetiti, može imati za nju smisla; ostale čak niti ne primjećuje ili joj sve izgledaju isto. Vjetar što huji kroz vlati trave? Bez ikakva značenja za krpelja. Zvukovi dječje rođendanske proslave? Ne pojavljuju se na radaru. Slasne mrvice kolača na zemlji? Krpelj je prema tome potpuno ravnodušan.
Drugo, kako životinja funkcionira u svijetu? Krpelj se pari, čeka, pada i hrani se. Predmeti u svemiru su, dakle, za krpelja podijeljeni na krpelje i ne-krpelje, na stvari na koje se može i na koje se ne može čekati, na površine na koje bi se moglo ili ne bi moglo pasti te na tvari kojima se može ili ne može hraniti.
Te dvije komponente – percipiranje i djelovanje – stoga u velikoj mjeri definiraju i omeđuju svijet svakog živog stvora. Sve životinje imaju svoj vlastiti umwelt – svoju vlastitu subjektivnu stvarnost, ono što je von Uexküll zamišljao kao 'mjehur sapunice' u koji su one zauvijek uhvaćene. Dakako, i mi, ljudi, okruženi smo svojim vlastitim mjehurima sapunice. U svakome od svojih osobnih svjetova, na primjer, pomno pazimo gdje se nalaze drugi ljudi te što oni čine ili govore. (Za razliku od toga, zamislite samo kako je krpelj ravnodušan čak i prema našim najdirljivijim monolozima.) Mi opažamo stvari u vidljivom rasponu svjetlosti, slušamo čujne zvukove i u stanju smo namirisati jake mirise koji nam se nađu pred nosom. Povrh toga svaki pojedinac stvara svoj vlastiti umwelt, pun predmeta koje za nj imaju posebno značenje. Ovo posljednje najlakše možete pojmiti ako dopustite da vas kroz neki nepoznati grad vodi stanovnik toga grada. On će vas voditi putem koji je njemu logičan, ali vama sasvim nevidljiv. No vas dvojica imate i nešto zajedničko: nije vjerojatno da će ijedan od vas zastati i slušati nadzvučno glasanje obližnjeg šišmiša; nijedan od vas nije u stanju namirisati što je čovjek koji prolazi kraj vas sinoć večerao (osim ako se nije najeo češnjaka). Čovjek, krpelj i svaka druga životinja točno se uklapaju u svoj okoliš: sve nas bombardira mnoštvo poticaja, ali samo nam mali dio njih nešto znači.
Različite će životinje, dakle, vidjeti isti predmet (ili, bolje rečeno, osjetiti jer neke životinje ne vide dobro ili su slijepe) na različite načine. Ruža je ruža. No je li uistinu tako? Čovjeku je ruža vrsta cvijeta, poklon ljubljenoj osobi, nešto lijepo. Kukcu je ruža možda cijeli njegov teritorij, s mjestima na kojima se skriva (ispod lista, gdje ga ne mogu primijetiti leteći grabljivci), lovi (u glavi cvijeta u kojoj rastu mravlje kukuljice) i polaže jaja (na spoju lista s granom). Slonu je to trn koji jedva osjeti pod nogama.
A što je ruža psu? Kao što ćemo vidjeti, to ovisi o građi psa, o tome kako su mu ustrojeni tijelo i mozak. Ispada da psu ruža nije ni nešto lijepo ni nešto posebno. Pas ne razlikuje ružu od ostalog bilja što je okružuje – osim ako se na nju nije pomokrio neki drugi pas, stala neka druga životinja ili ju je držao u rukama njegov vlasnik. U tom slučaju psu ruža postaje vrlo zanimljiva i mnogo značajnija nego što je nama i najzanosniji cvijet.
Razumijevanje umwelta
Uočiti bitne elemente u svijetu životinje – njezin umwelt – znači u određenom smislu postati stručnjak za dotičnu životinju, bilo da se radi o krpelju, psu ili ljudskom biću. Bit će nam to sredstvo u premošćivanju raskoraka između onoga što mislimo da znamo o psima i onoga kakvi su oni uistinu. No čini se kako nam bez antropomorfizama nedostaje rječnik uz pomoć kojega bismo opisali ono što psi doživljavaju.
Ako razumijemo pseću perspektivu – tako što smo svjesni psećih sposobnosti, iskustva i komuniciranja – iz toga proizlazi potrebni rječnik. No ne možemo jednostavno prevoditi doživljaje uz pomoć introspekcije u koju se uvlači naš umwelt. Većina ljudi nema istančano čulo mirisa. Želimo li sebi dočarati što znači biti njuškač, nije dovoljno samo misliti o tome. Takva vrsta introspektivne vježbe ima smisla samo ako ide usporedo s uvidom u to koliko je duboka razlika između umwelta čovjeka i neke druge životinje.
Možemo to nazreti tako što ćemo se 'unijeti' u umwelt druge životinje, pokušavajući postati ta životinja – imajući na umu ugraničenja koja nam u tom kontekstu postavlja naš osjetilni sustav. Provedemo li poslijepodne na psećoj visini, steći ćemu neobične spoznaje. Pažljivo i duboko mirisanje (čak i samo našim osiromašenim čulom mirisa) svakog predmeta na koji naiđemo tog dana otvara novu dimenziju u poimanju inače poznatih stvari. Dok ovo čitate, pokušajte biti svjesni svih zvukova u sobi u kojoj se nalazite, zvukova na koji smo se naviknuli i koje obično isključujemo. Tako usredotočena, najednom čujem ventilator iza sebe, zvuk kamiona što se kreće u rikverc, žagor glasova ljudi što ulaze u zgradu u prizemlju. Netko se namješta u drvenom stolcu, otkucava mi srce, čujem vlastito gutanje, okretaj lista knjige. Da mi je sluh izoštreniji, možda bih čula kako olovka škripi po papiru na drugoj strani sobe, zvuk rastezanja biljke u rastu, ultrazvučno glasanje kukaca pod nogama. Je li moguće da su ti zvukovi u prvom planu osjetilnog svijeta neke druge životinje?
Značenje stvari
Čak ni predmeti u sobi nisu u određenom smislu isti predmeti za neku drugu životinju. Pas koji gleda oko sebe po sobi ne misli da je okružen čovjekovim stvarima; on vidi pseće stvari. Ono što je za nas svrha nekog predmeta ili ono na što nas taj predmet nuka razmišljati, može ali ne mora odgovarati psećoj predodžbi o značenju ili svrsi tog predmeta. Predmeti su definirani po tome na kakvo nas djelovanje potiču, po onome što von Uexküll naziva njihovim funkcionalnim tonovima, kao da se predmet glasa poput zvona kad vam padne pogled na nj. Pas je možda ravnodušan prema stolcima, ali ako ga naučite skakati na stolac, on shvati da stolac ima sjedeći ton; na stolac se može sjesti. Poslije sam pas možda zaključi da drugi predmeti imaju sjedeći ton: naslonjač, hrpa jastuka, krilo neke osobe na podu. No na neke druge predmete koji nas podsjećaju na stolac – tronožac, stol, naslon ležaljke – pas ne gleda na isti način. Tronošci i stolovi spadaju u neku drugu kategoriju predmeta, možda u prepreke na putu psa prema jedaćem tonu u kuhinji.
Sad počinjemo uviđati u čemu se svjetonazori psa i čovjeka preklapaju a u čemu se razlikuju. Mnogi predmeti u svijetu imaju za psa jedaći ton, vjerojatno mnogo više njih nego za čovjeka. Izmet jednostavno nije na ljudskom jelovniku, no pas se s time ne slaže. Pas možda ima tonove koje mi uopće nemamo – recimo, kotrljajuće tonove, stvari u koje se može veselo uvaljati. Osim ako nismo osobito nestašni ili vrlo mladi, naš popis predmeta s kotrljajućim tonovima vrlo je kratak ili uopće ne postoji. Mnogi pak obični pedmeti koji za čovjeka imaju sasvim određeno značenje – viljuška, nož, čekić, pribadača, sat i tako dalje – vrlo malo znače psu ili mu ne znače ništa. Za psa čekić ne postoji. Taj predmet psu ništa ne znači, osim ako nije povezan s nekim drugim objektom koji za psa ima neko značenje – ako čekićem rukuje voljena osoba, ako se na nj pomokri onaj ljupki psić iz ulice, ako mu je ručka zgodna za žvakanje.
Različiti umwelti se sukobljavaju kad se pas susretne sa čovjekom pa to obično završi tako da čovjek krivo shvati što čini njegov pas. On ne vidi svijet iz pseće perspektive, onako kako ga vidi pas. Na primjer, vlasnici pasa obično vrlo ozbiljnim tonom zabranjuju psu da leži na njihovom krevetu. Da bi naglasio ozbiljnost tog pravila, moguće je da dotični vlasnik ode i kupi ono što je proizvođač jastuka odlučio nazvati 'psećim krevetom' te ga stavi na pod. Psa će se zatim nukati da legne u taj posebni krevet, krevet koji nije zabranjen. Pas će to najčešće s oklijevanjem učiniti. Čovjek se tako može osjećati zadovoljnim – još jedna uspješna pseće-ljudska interakcija.
No je li uistinu tako? Mnogo sam se puta vratila kući te našla toplu, zgužvanu hrpu posteljine na krevetu, na kojemu je nedavno ležao pas koji me je dočekao na vratima mahanjem repa ili je to možda bio nekakav nevidljivi pospani uljez. Nije nam nimalo teško shvatiti značenje kreveta za čovjeka; samo ime predmeta objašnjava situaciju. Veliki krevet je za ljude, a pseći krevet je za pse. Ljudski krevet znači odmor. Može biti raskošno opremljen posebno izabranim plahtama i svakovrsnim mekanim jastucima. Nama nikad ne bi palo na pamet da sjednemo u pseći krevet. Taj je krevet (razmjerno) jeftin i vjerojatnije je da je ukrašen igračkama za žvakanje nego jastucima. A kako na to gleda pas? Na početku nema mnogo razlike između kreveta, osim možda u tome što je naš krevet beskrajno više poželjan. Naš krevet miriši po nama, a pseći krevet miriši po materijalu koji se proizvođaču psećih kreveta našao pri ruci (ili, još gore, po iverju cedrovine – što je prejak miris za psa, ali je čovjeku ugodan). Osim toga, naš je krevet ondje gdje smo mi, gdje se odmaramo te možda ostavljamo mrvice i odjevne predmete. Što se psu više sviđa? Naš krevet, neosporno. Pas ne zna sve one stvari o krevetu po kojima je krevet za nas toliko upadljivo drukčiji predmet. Moguće je doduše da on s vremenom nauči kako ima nešto posebno u tom krevetu ako ga opetovano grdimo kad legne na nj. Čak i u tom slučaju ne radi se toliko o tome da je pas svjestan jaza između 'ljudskog kreveta' i 'psećeg kreveta', već između 'one stvari zbog kojega na mene viču kad sam u njoj' i 'stvari zbog koje ne viču kad sam u njoj'.
U pasjem umweltu krevet nema nikakav poseban upotrebni ton. Psi spavaju i odmaraju se gdje mogu, a ne na predmetima koje su ljudi posebno stvorili u tu svrhu. Neka mjesta za spavanje mogu imati upotrebni ton; psi više vole mjesta na kojima se mogu potpuno ispružiti, gdje im odgovara temperatura, gdje su oko njih drugi članovi njihova čopora ili obitelji i gdje se osjećaju sigurnima. Bilo koja razmjerno ravna površina u vašem domu ispunjava te uvjete. Ako ta površina zadovoljava spomenute kriterije, ona će za vašeg psa vjerojatno biti jednako toliko poželjna koliko i vaš veliki udobni ljudski krevet.
Treba pitati psa
Kako bismo učvrstili svoje tvrdnje o tome što doživljava ili misli pas, naučit ćemo kako se može pitati psa jesmo li u pravu. Dakako, nije stvar u tome što ne bi imalo smisla pitati psa je li sretan ili potišten. Stvar je u tome što mi vrlo teško razumijevamo njegovo odgovor. Čovjeka je jezik užasno ulijenio. Možda ću pogoditi koji se razlozi skrivaju iza višetjednog tvrdoglavog i odbojnog ponašanja moje prijateljice smišljajući zamršene, psihološki složene opise onoga što njezino ponašanje daje naslutiti o tome što ona misli da sam ja mislila u nekoj napetoj situaciji. No daleko je najlakše jednostavno je upitati za razlog i ona će mi to reći. Nasuprot tome, pas nam ne može odgovoriti onako kako bi nama to bilo najlakše razumjeti – rečenicama s pravom interpunkcijom i s naglašenim dijelovima u kurzivu. No ako ih pogledamo, ustanovit ćemo da su jasno odgovorili.
Na primjer, je li pas koji vas s uzdahom promatra dok se pripremate za odlazak na posao potišten? Jesu li psi koji su cijeli dan ostavljeni u kući pesimistični? Je li im dosadno? Ili je to samo bio dokoni uzdah u pripremi za spavanje?"
Svijet iz pseće perspektive, Alexandra Horowitz (Naklada Ljevak, 2012.)
Za kupovinu kliknite na sliku:
Alexandra Horowitz je etologinja, profesorica psihologije i ljubiteljica pasa. Proučavajući bijele nosoroge i patuljaste čimpanze u zoološkom vrtu, uočila je da se iste istraživačke metode mogu jednako tako primijeniti na pse u lokalnom psećem parku; ondje je počela proučavati ponašanje pasa tijekom igre. Nakon osam godina istraživanja ustanovila je da ljudi, unatoč bliskoj povezanosti sa psima, nisu u stanju pojmiti način na koji psi percipiraju svijet oko sebe, što ju je dovelo do zaključka da psi poznaju ljude bolje nego ljudi pse. Horowitz počinje time što poziva čitatelje da se užive u pseću perspektivu – na način da pokušaju zamisliti da žive oko pola metra iznad zemlje, da imaju nevjerojatno razvijen njuh koji bi se mogao usporediti s čovjekovom sposobnošću da stvari vidi trodimenzionalno (iako pseći vid, u kombinaciji s oštrim njuhom može rezultirati kompleksnijom percepcijom boja nego što to čovjek može zamisliti). Autorica proučava društvene i komunikacijske vještine pasa kao i praktične aspekte suživota pasa i njihovih vlasnika.
Saznajte više o autorici i knjizi Svijet iz pseće perspektive na službenoj web stranici na kojoj ćete također moći i sudjelovati u istraživanjima ukoliko se prijavite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
A ukoliko engleski čitate kao materinji, možda će vas zanimati i njezina nova knjiga - nije o psima, ali je inspirirana šetnjama po gradu.
I na kraju, evo zanimljivog predavanja Alexandre Horowitz o psima održanog na University of California u Berkleyu, a dotiče se još jedne teme o kojoj smo raspravljali i pisali na ovom blogu - besmrtne duše u životinja:
Evo nešto podataka: krpelji su nametnici. Spadaju u razred Arachnida, koji uključuje paukove i kukce. Imaju četiri para nogu, jednostavno tijelo i snažne čeljusti. Kroz tisuće evolutivnih naraštaja njihov se život sveo na jednostavnost: rođenje, razmnožavanje, hranjenje i smrt. Krpelj se rađa bez nogu i spolnih organa, ali mu ti udovi brzo narastu. Nakon parenja se uspne visoko – recimo, na vlat trave – i tu priča o njemu postaje zanimljiva. Od svih prizora, zvukova i mirisa na svijetu, odrastao krpelj očekuje samo jedno. Krpelj ne gleda oko sebe jer su krpelji slijepi. Nikakav zvuk ne uznemiruje krpelja jer zvukovi nisu bitni za njegov cilj. Krpelj čeka na pojavu jednog jedinog mirisa – čeka da ga zapahne miris butirične kiseline, a to je gama aminomaslačna kiselina koju izlučuju toplokrvna stvorenja (ponekad je možemo namirisati u znoju). Može tako čekati dan, mjesec dana ili deset godina. No čim osjeti miris za koji je predodređen, skoči sa svoga mjesta i nakon toga se aktivira druga osjetilna sposobnost. Koža krpelja je osjetljiva na svjetlost i može osjetiti toplinu. Krpelj se zato usmjerava prema izvoru topline. Ako ima sreće, topli, znojni miris pripada životinji pa se krpelj prikvači uz nju i počne sisati krv. Kad se napije, otpadne, snese jajašca i ugine.
Smisao te priče o krpelju jest u tome što je osobni svijet krpelja različit od čovjekova na bezbroj načina: po tome što krpelj osjeća, što želi, što su mu ciljevi. Složenost živih stvorenja za krpelja je svedena na dva poticaja – miris i toplinu – i krpelj je usredotočen na ta dva aspekta. Želimo li razumjeti život bilo koje životinje, moramo znati koje stvari su tome stvorenju bitne. Prvo što se mora učiniti kako bi se to otkrilo jest utvrditi što je dotična životinja u stanju oćutjeti – što može opaziti, čuti, namirisati ili osjetiti na neki drugi način. Samo ono što ta životinja može osjetiti, može imati za nju smisla; ostale čak niti ne primjećuje ili joj sve izgledaju isto. Vjetar što huji kroz vlati trave? Bez ikakva značenja za krpelja. Zvukovi dječje rođendanske proslave? Ne pojavljuju se na radaru. Slasne mrvice kolača na zemlji? Krpelj je prema tome potpuno ravnodušan.
Drugo, kako životinja funkcionira u svijetu? Krpelj se pari, čeka, pada i hrani se. Predmeti u svemiru su, dakle, za krpelja podijeljeni na krpelje i ne-krpelje, na stvari na koje se može i na koje se ne može čekati, na površine na koje bi se moglo ili ne bi moglo pasti te na tvari kojima se može ili ne može hraniti.
Te dvije komponente – percipiranje i djelovanje – stoga u velikoj mjeri definiraju i omeđuju svijet svakog živog stvora. Sve životinje imaju svoj vlastiti umwelt – svoju vlastitu subjektivnu stvarnost, ono što je von Uexküll zamišljao kao 'mjehur sapunice' u koji su one zauvijek uhvaćene. Dakako, i mi, ljudi, okruženi smo svojim vlastitim mjehurima sapunice. U svakome od svojih osobnih svjetova, na primjer, pomno pazimo gdje se nalaze drugi ljudi te što oni čine ili govore. (Za razliku od toga, zamislite samo kako je krpelj ravnodušan čak i prema našim najdirljivijim monolozima.) Mi opažamo stvari u vidljivom rasponu svjetlosti, slušamo čujne zvukove i u stanju smo namirisati jake mirise koji nam se nađu pred nosom. Povrh toga svaki pojedinac stvara svoj vlastiti umwelt, pun predmeta koje za nj imaju posebno značenje. Ovo posljednje najlakše možete pojmiti ako dopustite da vas kroz neki nepoznati grad vodi stanovnik toga grada. On će vas voditi putem koji je njemu logičan, ali vama sasvim nevidljiv. No vas dvojica imate i nešto zajedničko: nije vjerojatno da će ijedan od vas zastati i slušati nadzvučno glasanje obližnjeg šišmiša; nijedan od vas nije u stanju namirisati što je čovjek koji prolazi kraj vas sinoć večerao (osim ako se nije najeo češnjaka). Čovjek, krpelj i svaka druga životinja točno se uklapaju u svoj okoliš: sve nas bombardira mnoštvo poticaja, ali samo nam mali dio njih nešto znači.
Različite će životinje, dakle, vidjeti isti predmet (ili, bolje rečeno, osjetiti jer neke životinje ne vide dobro ili su slijepe) na različite načine. Ruža je ruža. No je li uistinu tako? Čovjeku je ruža vrsta cvijeta, poklon ljubljenoj osobi, nešto lijepo. Kukcu je ruža možda cijeli njegov teritorij, s mjestima na kojima se skriva (ispod lista, gdje ga ne mogu primijetiti leteći grabljivci), lovi (u glavi cvijeta u kojoj rastu mravlje kukuljice) i polaže jaja (na spoju lista s granom). Slonu je to trn koji jedva osjeti pod nogama.
A što je ruža psu? Kao što ćemo vidjeti, to ovisi o građi psa, o tome kako su mu ustrojeni tijelo i mozak. Ispada da psu ruža nije ni nešto lijepo ni nešto posebno. Pas ne razlikuje ružu od ostalog bilja što je okružuje – osim ako se na nju nije pomokrio neki drugi pas, stala neka druga životinja ili ju je držao u rukama njegov vlasnik. U tom slučaju psu ruža postaje vrlo zanimljiva i mnogo značajnija nego što je nama i najzanosniji cvijet.
Razumijevanje umwelta
Uočiti bitne elemente u svijetu životinje – njezin umwelt – znači u određenom smislu postati stručnjak za dotičnu životinju, bilo da se radi o krpelju, psu ili ljudskom biću. Bit će nam to sredstvo u premošćivanju raskoraka između onoga što mislimo da znamo o psima i onoga kakvi su oni uistinu. No čini se kako nam bez antropomorfizama nedostaje rječnik uz pomoć kojega bismo opisali ono što psi doživljavaju.
Ako razumijemo pseću perspektivu – tako što smo svjesni psećih sposobnosti, iskustva i komuniciranja – iz toga proizlazi potrebni rječnik. No ne možemo jednostavno prevoditi doživljaje uz pomoć introspekcije u koju se uvlači naš umwelt. Većina ljudi nema istančano čulo mirisa. Želimo li sebi dočarati što znači biti njuškač, nije dovoljno samo misliti o tome. Takva vrsta introspektivne vježbe ima smisla samo ako ide usporedo s uvidom u to koliko je duboka razlika između umwelta čovjeka i neke druge životinje.
Možemo to nazreti tako što ćemo se 'unijeti' u umwelt druge životinje, pokušavajući postati ta životinja – imajući na umu ugraničenja koja nam u tom kontekstu postavlja naš osjetilni sustav. Provedemo li poslijepodne na psećoj visini, steći ćemu neobične spoznaje. Pažljivo i duboko mirisanje (čak i samo našim osiromašenim čulom mirisa) svakog predmeta na koji naiđemo tog dana otvara novu dimenziju u poimanju inače poznatih stvari. Dok ovo čitate, pokušajte biti svjesni svih zvukova u sobi u kojoj se nalazite, zvukova na koji smo se naviknuli i koje obično isključujemo. Tako usredotočena, najednom čujem ventilator iza sebe, zvuk kamiona što se kreće u rikverc, žagor glasova ljudi što ulaze u zgradu u prizemlju. Netko se namješta u drvenom stolcu, otkucava mi srce, čujem vlastito gutanje, okretaj lista knjige. Da mi je sluh izoštreniji, možda bih čula kako olovka škripi po papiru na drugoj strani sobe, zvuk rastezanja biljke u rastu, ultrazvučno glasanje kukaca pod nogama. Je li moguće da su ti zvukovi u prvom planu osjetilnog svijeta neke druge životinje?
Značenje stvari
Čak ni predmeti u sobi nisu u određenom smislu isti predmeti za neku drugu životinju. Pas koji gleda oko sebe po sobi ne misli da je okružen čovjekovim stvarima; on vidi pseće stvari. Ono što je za nas svrha nekog predmeta ili ono na što nas taj predmet nuka razmišljati, može ali ne mora odgovarati psećoj predodžbi o značenju ili svrsi tog predmeta. Predmeti su definirani po tome na kakvo nas djelovanje potiču, po onome što von Uexküll naziva njihovim funkcionalnim tonovima, kao da se predmet glasa poput zvona kad vam padne pogled na nj. Pas je možda ravnodušan prema stolcima, ali ako ga naučite skakati na stolac, on shvati da stolac ima sjedeći ton; na stolac se može sjesti. Poslije sam pas možda zaključi da drugi predmeti imaju sjedeći ton: naslonjač, hrpa jastuka, krilo neke osobe na podu. No na neke druge predmete koji nas podsjećaju na stolac – tronožac, stol, naslon ležaljke – pas ne gleda na isti način. Tronošci i stolovi spadaju u neku drugu kategoriju predmeta, možda u prepreke na putu psa prema jedaćem tonu u kuhinji.
Sad počinjemo uviđati u čemu se svjetonazori psa i čovjeka preklapaju a u čemu se razlikuju. Mnogi predmeti u svijetu imaju za psa jedaći ton, vjerojatno mnogo više njih nego za čovjeka. Izmet jednostavno nije na ljudskom jelovniku, no pas se s time ne slaže. Pas možda ima tonove koje mi uopće nemamo – recimo, kotrljajuće tonove, stvari u koje se može veselo uvaljati. Osim ako nismo osobito nestašni ili vrlo mladi, naš popis predmeta s kotrljajućim tonovima vrlo je kratak ili uopće ne postoji. Mnogi pak obični pedmeti koji za čovjeka imaju sasvim određeno značenje – viljuška, nož, čekić, pribadača, sat i tako dalje – vrlo malo znače psu ili mu ne znače ništa. Za psa čekić ne postoji. Taj predmet psu ništa ne znači, osim ako nije povezan s nekim drugim objektom koji za psa ima neko značenje – ako čekićem rukuje voljena osoba, ako se na nj pomokri onaj ljupki psić iz ulice, ako mu je ručka zgodna za žvakanje.
Različiti umwelti se sukobljavaju kad se pas susretne sa čovjekom pa to obično završi tako da čovjek krivo shvati što čini njegov pas. On ne vidi svijet iz pseće perspektive, onako kako ga vidi pas. Na primjer, vlasnici pasa obično vrlo ozbiljnim tonom zabranjuju psu da leži na njihovom krevetu. Da bi naglasio ozbiljnost tog pravila, moguće je da dotični vlasnik ode i kupi ono što je proizvođač jastuka odlučio nazvati 'psećim krevetom' te ga stavi na pod. Psa će se zatim nukati da legne u taj posebni krevet, krevet koji nije zabranjen. Pas će to najčešće s oklijevanjem učiniti. Čovjek se tako može osjećati zadovoljnim – još jedna uspješna pseće-ljudska interakcija.
No je li uistinu tako? Mnogo sam se puta vratila kući te našla toplu, zgužvanu hrpu posteljine na krevetu, na kojemu je nedavno ležao pas koji me je dočekao na vratima mahanjem repa ili je to možda bio nekakav nevidljivi pospani uljez. Nije nam nimalo teško shvatiti značenje kreveta za čovjeka; samo ime predmeta objašnjava situaciju. Veliki krevet je za ljude, a pseći krevet je za pse. Ljudski krevet znači odmor. Može biti raskošno opremljen posebno izabranim plahtama i svakovrsnim mekanim jastucima. Nama nikad ne bi palo na pamet da sjednemo u pseći krevet. Taj je krevet (razmjerno) jeftin i vjerojatnije je da je ukrašen igračkama za žvakanje nego jastucima. A kako na to gleda pas? Na početku nema mnogo razlike između kreveta, osim možda u tome što je naš krevet beskrajno više poželjan. Naš krevet miriši po nama, a pseći krevet miriši po materijalu koji se proizvođaču psećih kreveta našao pri ruci (ili, još gore, po iverju cedrovine – što je prejak miris za psa, ali je čovjeku ugodan). Osim toga, naš je krevet ondje gdje smo mi, gdje se odmaramo te možda ostavljamo mrvice i odjevne predmete. Što se psu više sviđa? Naš krevet, neosporno. Pas ne zna sve one stvari o krevetu po kojima je krevet za nas toliko upadljivo drukčiji predmet. Moguće je doduše da on s vremenom nauči kako ima nešto posebno u tom krevetu ako ga opetovano grdimo kad legne na nj. Čak i u tom slučaju ne radi se toliko o tome da je pas svjestan jaza između 'ljudskog kreveta' i 'psećeg kreveta', već između 'one stvari zbog kojega na mene viču kad sam u njoj' i 'stvari zbog koje ne viču kad sam u njoj'.
U pasjem umweltu krevet nema nikakav poseban upotrebni ton. Psi spavaju i odmaraju se gdje mogu, a ne na predmetima koje su ljudi posebno stvorili u tu svrhu. Neka mjesta za spavanje mogu imati upotrebni ton; psi više vole mjesta na kojima se mogu potpuno ispružiti, gdje im odgovara temperatura, gdje su oko njih drugi članovi njihova čopora ili obitelji i gdje se osjećaju sigurnima. Bilo koja razmjerno ravna površina u vašem domu ispunjava te uvjete. Ako ta površina zadovoljava spomenute kriterije, ona će za vašeg psa vjerojatno biti jednako toliko poželjna koliko i vaš veliki udobni ljudski krevet.
Treba pitati psa
Kako bismo učvrstili svoje tvrdnje o tome što doživljava ili misli pas, naučit ćemo kako se može pitati psa jesmo li u pravu. Dakako, nije stvar u tome što ne bi imalo smisla pitati psa je li sretan ili potišten. Stvar je u tome što mi vrlo teško razumijevamo njegovo odgovor. Čovjeka je jezik užasno ulijenio. Možda ću pogoditi koji se razlozi skrivaju iza višetjednog tvrdoglavog i odbojnog ponašanja moje prijateljice smišljajući zamršene, psihološki složene opise onoga što njezino ponašanje daje naslutiti o tome što ona misli da sam ja mislila u nekoj napetoj situaciji. No daleko je najlakše jednostavno je upitati za razlog i ona će mi to reći. Nasuprot tome, pas nam ne može odgovoriti onako kako bi nama to bilo najlakše razumjeti – rečenicama s pravom interpunkcijom i s naglašenim dijelovima u kurzivu. No ako ih pogledamo, ustanovit ćemo da su jasno odgovorili.
Na primjer, je li pas koji vas s uzdahom promatra dok se pripremate za odlazak na posao potišten? Jesu li psi koji su cijeli dan ostavljeni u kući pesimistični? Je li im dosadno? Ili je to samo bio dokoni uzdah u pripremi za spavanje?"
Svijet iz pseće perspektive, Alexandra Horowitz (Naklada Ljevak, 2012.)
Za kupovinu kliknite na sliku:
Alexandra Horowitz je etologinja, profesorica psihologije i ljubiteljica pasa. Proučavajući bijele nosoroge i patuljaste čimpanze u zoološkom vrtu, uočila je da se iste istraživačke metode mogu jednako tako primijeniti na pse u lokalnom psećem parku; ondje je počela proučavati ponašanje pasa tijekom igre. Nakon osam godina istraživanja ustanovila je da ljudi, unatoč bliskoj povezanosti sa psima, nisu u stanju pojmiti način na koji psi percipiraju svijet oko sebe, što ju je dovelo do zaključka da psi poznaju ljude bolje nego ljudi pse. Horowitz počinje time što poziva čitatelje da se užive u pseću perspektivu – na način da pokušaju zamisliti da žive oko pola metra iznad zemlje, da imaju nevjerojatno razvijen njuh koji bi se mogao usporediti s čovjekovom sposobnošću da stvari vidi trodimenzionalno (iako pseći vid, u kombinaciji s oštrim njuhom može rezultirati kompleksnijom percepcijom boja nego što to čovjek može zamisliti). Autorica proučava društvene i komunikacijske vještine pasa kao i praktične aspekte suživota pasa i njihovih vlasnika.
Saznajte više o autorici i knjizi Svijet iz pseće perspektive na službenoj web stranici na kojoj ćete također moći i sudjelovati u istraživanjima ukoliko se prijavite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
A ukoliko engleski čitate kao materinji, možda će vas zanimati i njezina nova knjiga - nije o psima, ali je inspirirana šetnjama po gradu.
I na kraju, evo zanimljivog predavanja Alexandre Horowitz o psima održanog na University of California u Berkleyu, a dotiče se još jedne teme o kojoj smo raspravljali i pisali na ovom blogu - besmrtne duše u životinja: