Pas - priča Aleksandra Žiljka
- font size decrease font size increase font size
"Pas je trčkarao uz rub ceste, njuškajući. Otpalo lišće šuštalo mu je pod šapama. Zastao je pored jednog stabla, onjušio, podigao nogu, da se zna da je tu bio. Začuo je zvuk motora, približavao se. Pas pogleda uz cestu: dolazio je automobil. Projurio je pored psa, kratko zatrubivši, iako je pas bio na sigurnome. Vidio je jednom automobil kako udara jednog psa i od tada se uvijek držao podalje od tih bučnih kutija što jure amo-tamo.
Pas nije nosio ogrlicu. Bio je velik otprilike poput njemačkog ovčara - i tih boja - ali bio je mješanac, klempavih ušiju, zavijenog repa, pognute glave, hitrih nogu. Lutao je predgrađima u potrazi za obrokom i kakvom kujicom i svim onim za čim već tragaju ničiji psi. Pogledao je praznu cestu, hitro pretrčao na drugu stranu. Na tlu je još bilo snijega, ali zemlja je već danima mirisala po proljeću i prve su se visibabe već zabijelile u šumi.
Ubrzo je pas ostavio cestu za sobom. Negdje nad njim zakreštala je šojka, u grmlju je uzbunjeno dozivao kos. Nije se obazirao na njih, na djetlića što je zabubnjao, niti na sjenice što su po granama tražile kukce skrivene pod korom. Potjerao je vjevericu uz deblo, a onda pohitao još dublje među gole hrastove i grabove i bukve.
Odjednom, pas zastane. Podigne glavu, pažljivo osluhne, ponjuši. Zareži.
Nešto u šumi nije bilo kako treba. Pas polako pođe naprijed, njušio je nešto što nikad prije nije nanjušio. Znatiželjan, ali i oprezan, slijedio je taj miris.
Našao se na maloj čistini, okružen hrastovima. Nasred čistine, pas ugleda nekakav valjak. Bio je uspravljen, jednim krajem zabijen u tlo. Visok poput čovjeka, nije se sjajio na zubatom suncu. Pas priđe valjku, onjuši ga: da, neobičan miris dolazio je od čudnog predmeta. A onda pas odskoči, zalaje, zareži, pokaže zube u strahu. Htio je pobjeći, ali nešto bljesne kao munja od valjka do životinje, i pas se sruši u lišće. Cvilio je, bacakao se, tukao repom, mahao šapama po zraku. Onda se umirio, sklopljenih očiju, samo bi mu se noge trznule u grču. Konačno se sasvim opustio, kao uginuo. Ali, još je uvijek disao.
Vrijeme je prolazilo, sunce je bilo na zalasku kad je pas odjednom otvorio oči, skočio na noge, stresao se, žustro potrčao kroz šumu, natrag na cestu i onda, slijedeći je, krenuo uzbrdo.
* * *
Ezeku su trebale skoro četiri standardne vremenske jedinice da se smjesti u životinju: pas, tako su je ovdje zvali. Imao je sreće, nije morao dugo čekati domaćina. Pas je bio na donjem rubu inteligencije da bi se Ezek mogao superponirati na njegov mozak. Ezeku bi bilo draže da je mogao ući u nekog čovjeka, ali rijetko je tko od ljudi zalazio u šumu. A Ezek se ipak nije mogao spustiti na neki gradski trg. Ljudi nisu smjeli znati da on postoji. Ni njegova rasa. Ni mnoge druge, što žive u galaksiji i obilaze oko tog malog plavog planeta kojeg ljudi zovu Zemlja, tako blaženo nesvjesni da nisu sami. Ne, ljudi nisu smjeli znati. Ne još. I stoga, pas ...
Znali su da se Tossa srušio blizu: nadzorna mreža uhvatila je njegov tahionski izboj kad je iskočio na pola puta između plinovitih divova koje ovdje zovu Saturn i Jupiter. Mreža ga je pratila na putu prema Zemlji. Dok je odobrenje za obaranje prošlo kroz zapovjedni lanac, Tossa je već bio prošao Mjesec. Pogodak je uništio njegov brod, ali Tossa je bio dovoljno blizu Zemlji da iskoči u kapsuli, u sličnom valjku u kojem je i Ezek stigao. Ezek potjera psa, cesta će ga dovesti bliže mjestu pada, a onda će potražiti Tossinu kapsulu. Neće biti lako, ali pas je imao neke prednosti pred ljudima: hitre noge i izvrstan njuh.
Samo ako Tossa nije već našao žrtvu, ponada se Ezek. Ne bi valjalo da mora slijediti trag leševa.
Tossa je bio ubojica.
* * *
Monika otvori oči, zahropće, zgrči se i sruši natrag u lišće. Slina joj je curila iz usta, ležala je bespomoćno i gledala gole grane i nebo iznad njih. Ležala je tri metra od valjka, tamnog, sivog, zabijenog do pola u tlo. Tijelom su joj strujali trzaji, um joj je obuzela panika. Što joj se događa? Srčani udar? Padavica? Zdrava, strujalo joj je kroz mozak u sve kraćim intervalima dok je još mogla misliti, bila je zdrava. Pošla je u šumu ... tražiti fotoaparatom prve proljetnice ... valjak ... našla je taj valjak ... samo se srušila, munjom ošinuta, nemoćna da se pomakne, dok joj je nešto prodiralo u svijest i obuzimalo je i ovladavalo njom.
Kao da ju je netko zgrabio za ruku i savinuo joj je na leđa i savijao, savijao do boli i preko boli, i zaposjedao je ... netko ... nešto ... zlo, osjećala je Monika ... hladno i neumoljivo ... sve je manje bila ona, a sve više postajala to nešto.
I koliko god se opirala, to nešto je pobjeđivalo. Konačno, Monike više nije bilo, stjerane u najdublje zakutke svijesti. Kad je konačno ustala, zateturala, osvrnula se naokolo, podigla kameru iz lišća, te su smeđe oči bile prazne. Hladne i neumoljive.
* * *
Tossa pokrene ljudsko tijelo prema cesti. Njom će najlakše do grada. A onda može u lov. Jer, grad je za njega bilo lovište. Cijeli je ovaj planet bio lovište. Znao je da ga već love, da je nadzorna mreža poslala nekog za njim. Ali, jednom kad se izgubi u mnoštvu ... Nadzorna mreža voli o sebi razmišljati kao o svevidećoj i svemoćnoj. Tossa je znao da nije baš tako.
I stoga je, sad kad je potpuno slomio svog domaćina, veselo krenuo u lov.
* * *
Ezek je pronašao Tossinu kapsulu i brže no što se nadao. Pas je ipak bio dobar domaćin. Ali, njušeći oko kapsule, Ezek shvati da je zakasnio. Tossa je već nekog zaposjeo, pasji mu je njuh otkrio miris žrtve.
Tossin domaćin bila je neka žena, tako je Ezeku kazivao miris. Njuh ga je vodio za njom. Bila je mlada; razni su se mirisi s nje miješali u jedan jedinstveni trag. Njeno tijelo, cipele, šampon, sapun, parfem. Za sve je to Ezek znao, televizijski signali koje su Zemljani bezbrižno odašiljali bili su nabolji špijuni nadzorne mreže. Tko god se morao spustiti na Zemlju, bio bi brzo pripremljen.
Ezek je znao i da je pas brži od čovjeka. Ako je Tossa u ženskom tijelu krenuo cestom prema gradu, nije mogao daleko stići. I tako Ezek potjera psa za mirisom, dok se u šumi hvatao mrak.
* * *
Tossa je hodao uz cestu, već je prošao pored prvih kuća. Na trenutak pomisli da pođe prema nekoj, okuša tu sreću. Ali se onda predomisli. Bogatije je lovište pred njim.
Bit će već noć kad stigne u grad. A to možda i nije bilo loše, pomisli. Znao je da je zaposjeo ženku ljudske vrste. Mladu i privlačnu. Koja će po noći sigurno pasti u oči mužjacima. Tijelo koje je zauzeo bit će izvrstan mamac, lovina će mu sama dolaziti. Izgubljen u gradskom mnoštvu, znao je, bit će teško uočljiv. A tijelo može i promijeniti. I nitko nije rekao da zauvijek mora ostati u jednom gradu. Cijeli je planet bio njegov posjed ...
Odjednom, Tossa nešto začuje.
Šuškanje lišća. Pod šapama. Neka ovdašnja životinja, niži oblik života, odmahne Tossa rukom i pođe dalje.
Onda opet začuje šuškanje. Ta neka životinja kao da ga je pratila. Tossa se osvrne.
Tijelo koje je zauzeo imalo je neka ograničenja. Na primjer, noćni vid bio mu je slab. Uz cestu bile su svjetiljke, ali one su je jedva osvjetljavale. Dublje u šumi bio je mrak.
A onda nešto izjuri iza jednog stabla i baci se na iznenađenog Tossu i obori ga.
* * *
Ezek se tako lako prikrao Tossi. Ljudsko tijelo, kome se bio nadao, pokazalo se daleko slabije od ovog pasjeg. Sporije. Slabijih osjetila. Posebno njuha. I stoga je iznenađenje bilo potpuno.
Tossa je pokušavao zbaciti Ezeka, ali djevojačko tijelo nije se moglo nositi s psom. Udarao je rukama, grabio ga za dlaku, čupao pramenove. Iskre bola parale su pseću - Ezekovu - svijest, ali Ezek nije dao psu da pobjegne. Nije mu dao ni da zagrize Tossinu žrtvu, da joj zarije zube u lice ili vrat: ljudske su se žrtve morale izbjeći.
Pritiskajući Tossu težinom pasjeg tijela, Ezek sune iz životinje u djevojku, ostavivši jedan krak svoga bića u psu. Smjesta se uhvatio s ubojicom u koštac. Djevojčina je glava postala poprište, Ezek i Tossa grabili su se bez milosti. Samo je jedan iz ove borbe, ljudima jedva pojmljive, mogao izići živ. Tijela su se bacakala po lišću, opsjednuta izvanzemaljskim bićima što su se borila na život i smrt. Svoj i svojih domaćina.
Ezek je bio iskusni nadzornik, sužavao je Tossi prostor, tjerao ga iz jednog kuta djevojčine svijesti u drugi, odsijecao mu odstupnicu. Lovac je postao lovina. Koliko se god Tossa opirao, koliko god nastojao izbaciti Ezeka, stjerati ga natrag u tu prokletu beštiju i onda zgrabiti neku otpalu granu i umlatiti je, Ezekovi su ga napadi odgrizali, dio po dio.
A onda odjednom, neki se komadić djevojčine svijesti vrati, njeno tijelo sune uvis, stropošta se s krikom natrag u lišće. Tossina pažnja popusti, tek na trenutak, ali dovoljno da Ezek ugrabi priliku i udari gdje je ubojica bio najranjiviji. Djevojčino se tijelo bacakalo kako se Tossa borio, ali uzalud, konačno je klonula, i Tossa u njoj, a nad njom stajao je pas i Ezek u njemu, izvršene dužnosti.
* * *
U šumi se čulo tek hukanje. Sova, znao je Ezek, noćna ptica. Tossa je bio gotov, uništen. Ezek se mogao u psu vratiti do svoje kapsule, ali odlučio je čekati da djevojka dođe sebi. Nije je htio ostaviti, sama u šumi bila je ranjiva.
A onda začuje tiho zujanje, čujno samo psećim ušima. Osvrne se. Dva su valjka lebdjela u zraku među stablima. Da, naravno, mreža nije mogla ostaviti Tossinu kapsulu da je netko nađe. Poslali su još jednog nadzornika da je pokupi. Pronašao je i podigao i Ezekovu kapsulu, i sad je čekao da se Ezek vrati u nju. Ezek nevoljko pogleda djevojku. Lizne je, baš kao što bi je liznuo pas, u nadi da će doći sebi.
I uistinu, djevojka zastenje. Rukom pređe preko lišća. Ezek sune iz psa natrag u svoju kapsulu, životinjsko tijelo klone u lišće do djevojke. I prije no što je djevojka stigla progledati, dvije kapsule pohitaju gore - uz plavičasti bljesak, poput munja - visoko gore, gdje ih je, nevidljiva teleskopima i radarima, čekala nadzorna mreža.
* * *
Monika trepne, otvori oči, pokuša se uspraviti. Već je noć, shvati. U glavi kao da joj je bila praznina. Što joj se dogodilo? I gdje se nalazi? Osvrne se, vidjela je cestu pod svjetlima. I psa do sebe, trzao se. Što se dogodilo? Monika ustane, zatetura, stane na drhtave noge. A onda je i pas podigao glavu. Pogledao ju je. Nešto ju je u njegovim očima smirilo, glava joj je bila ispunjena pitanjima za koja je naslućivala da će ostati neodgovorena.
Pas ustane i priđe djevojci i onjuši je. Ona ga pomiluje po tjemenu. Pas je djelovao prijateljski. Ali očito je bio lutalica, bez ogrlice, ne baš najbolje dlake. Monika je osjećala, nije znala zašto, ali osjećala je, da joj je taj pas pomogao. Što god se bilo dogodilo, pas joj je pomogao.
Pošla je do ceste, imala je hoda do grada. Pas ju je gledao. Monika ga pozove. Pas ju je i dalje sumnjičavo gledao. Ona ga opet pozove, i pas, nakon kratkog oklijevanja, ipak odluči poći za njom.
Od te večeri, Monika je imala psa."
Ova je priča svojedobno objavljena u časopisu "ABC Tehnike"
Aleksandar Žiljak rođen je 1963. u Zagrebu. Diplomirao je i magistrirao na ETF-u (FER). Po zanimanju je samostalni umjetnik - ilustrator, pisac, urednik i prevoditelj. Objavio je četiri knjige proze: zbirke priča "Slijepe ptice", "Božja vučica" i "Knjiga beštija", te roman "Irbis". Dobitnik je nekoliko nagrada za znanstvenofantastičnu književnost - SFERA.
Živi u Zagrebu bez psa....
...ali sklon je svakojakim beštijama!
