Pogled iza vrata - reportaža sa snimanja CT-om na Veterinarskom fakultetu
- font size decrease font size increase font size
Vjerujem da vas većina poznaje onaj strašni trenutak kad morate psa predati veterinarima radi nekog operacijskog zahvata.
Na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je to obično rano ujutro, oko 8.
I svi mi koji im poklonimo povjerenje (a mene nikada nisu iznevjerili), znamo da će ih operirati tek kad završe s ambulantom, iza 11.
Više puta sam pitala više veterinara tamo, neke poznajem i privatno – tako je to kad imate više pasa kroz četiri desetljeća – i uvijek sam dobila mističan odgovor: radi prijeoperacijske pripreme.
Iako znam da prrijeoperacijska priprema podrazumijeva vađenje krvi i analizu, fizički pregled, a često i ultrazvučni pregled srca, svejedno me uvijek mučilo što je iza tih vrata, gdje to borave naši psi između tih pregleda, a pogotovo kako izgleda uvođenje psa u anesteziju.
Eh, ta famozna anestezija o kojoj ne razmišljam dvaput kad potpisujem pristanak za sebe, a zadnji put sam na Klinici za porodništvo i reprodukciju Veterinarskog faksa, kad smo Pixie ostavljali na operaciji zbog kvržice na cici – izletjela van iz prostorije jecajući čim je izv. prof. dr. sc. Folnožić (kojemu se ovom prilikom javno ispričavam radi iracionalnog ponašanja) pred mene stavio pristanak na anesteziju!
Naravno, Jeger je potpisao pristanak i izašao van u tupilu od nekuženja koji mi je sad vrag!
Ovaj put je išao sa mnom jer sam kukala da ne želim uvijek ja biti negativac koji dovede zdravog psa - iz perspektive psa - da bi ga nakon toga podvrgnuli pikanju, uspavljivanju, rezanju, šivanju – ili, kao taj put – klamanju nekakvim klamericama (kopčama, u stvari, za koje su mi rekli da su bolje i skuplje od konca), pa je sirota izgledala kao da ima ciferšlus (za nezagrepčane – patentni zatvarač) na trbuhu!
Ukratko – s godinama mi se pogoršalo i sad sve u vezi pasa doživljavam ultra dramatično, veli Jeger.
S lijeva - tri gracije Pasjeg života: Vila, Joy i Pixie
Zacijelo nije objektivan.
Prije godinu dana smo Pixie napipali kvrgu na prednjem dijelu prsa koja je bila lipom (dobroćudni tumor sazdan od masnog tkiva), ali je vidljivo rastao.
I to smo, naravno, dali operirati na Veterinarskom faksu, ali na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju. Kada sam je dovela na prijeoperacijsku pripremu, po Pixie nije ušao nitko koga poznajem (možda je to zato što se već solidno znam s nekima od njih pa mi šalju namjerno mlade stažiste i stažistice da se čeliče), već dvije mlade djevojke, od kojih je jedna čak bila viša od mene.
Možda su pomislili da će me trebati fizički svladati. Naime, došlo je do nekog nesporazuma u dogovoru s kirurgom i ja sam živjela u uvjerenju da će samo izvaditi krv pa mi je vratiti na par sati, ali one su bile neumoljive i morala sam gledati kako je nose i nestaju iza tih Vrata.
Sad ćete misliti da sam svakih pet minuta na faksu, ali tako je to kad imate više pasa i reagirate na svaku „sitnicu“. A nije baš niti svaka „sitnica“ u stvari bezazlena! Naime, nedavno sam na svojoj novoj Whippetici Vili napipala i vidjela (ima vrlo kratku dlaki) kvržicu na prsnom mišiću i nakon desetak dana kad sam se uvjerila da to nije posljedica nekog uboda ili krpelja, poučena iskustvom s Lizinim mastocitomima, dala sam raditi punkciju. Dan dva kasnije, moja prijateljica je također svojoj kuji na vratu napipala kvržicu, pa je i ona slijedila moj primjer.
Na moju sreću, punkcija na Vili je pokazala lipom, ali s obzirom da ne raste – za sada ništa ne poduzimamo (ali ga mjerim).
Na njezinu nesreću, punkcija na njenom psu je pokazala tri opcije, od kojih niti jedna ne zvuči baš najbolje: fibrosarkom, neuro-fibrosarkom ili angioleiomiosarkom!
Naravno da sam se odmah raspitala tko bi bio najbolji kirurg za tako nešto, pa mu se najavila emailom, da dogovori datum operacije. Trebalo je sve detaljno dogovoriti budući da moja prijateljica i njezin pas nisu iz Zagreba, već su trebali putovati 2-3 sata do Zagreba, od toga dio kroz snijeg, koji je baš tada morao napadati!
U odgovoru je, uz datum operacije (za deset dana od tog dana), dobila i uputnicu za CT!
Ne moram pričati o tome da se svaki pasoljubac od navedene dijagnoze smrzne, a kad vas još pošalju na CT (ili rendgen, kamo se išlo u takvim slučajevima prije nego što je Vet faks nabavio CT), da se vidi je li tumor kojim slučajem metastazirao – ne znam za vas, ali ja sam gotova!
Ne postanem disfunkcionalna, nego hiperfunkcionalna, ali potpuno sumanuta. Uglavnom, noći provodim razmišljajući o najcrnjim scenarijima, pa čak i kad za njih nema nikakve šanse.
A moja prijateljica je, pogađate, ista kao ja.
I onda sam pomislila kako je ta situacija kao stvorena da zamolim izv.prof.dr.sc. Zorana Vrbanca, sadašnjeg predstojnika Zavoda za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju, s kojim sam već ranije surađivala – da mi omogući da u ime svih nas zavirim iza Onih Vrata Gdje Odvode Naše Najdraže Četveronošce, te da za potrebe Pasjeg života napravim reportažu o snimanju kompjuteriziranom tomografijom, odnosno CT-om.
Izv.prof. Vrbanac je srećom, pristao i zamolio Povjerenstvo za medije Veterinarskog fakulteta da mi omogući pristup „iza scene“.
Okej, prvi dio posla je bio obavljen.
Naravno, u tih desetak dana su uslijedili deseci telefonskih razgovora i stotine Whatsapp poruka između nas dvije, prevrtjele smo sve moguće i nemoguće crne scenarije (počevši od: „Ajme, dva puta u anesteziju!? Dva dana za redom!?“) pri kojima sam ja trebala biti ona racionalna osoba koja sluša i umiruje.
Ja.
Žena koja bježi plačući iz ordinacije kad treba potpisati privolu!
Uglavnom, svanuo je dan operacije, našle smo se na Klinici za kirurgiju u 8 ujutro, obje da ne kažem kakve od straha (bila sam na wc-u tri puta to jutro, a nije moj pas, dalje prepuštam vašoj mašti na volju).
Bio je dogovor da Psa predamo u 8.15, a u 9.30 je trebao biti CT, pa će, rekli su, doći po mene da prisustvujem, a prijateljica će pričekati jer vlasnici ne smiju biti prisutni (valjda da ne histeriziraju, potpuno razumijem to pravilo).
Međutim, ispostavilo se da nema dovoljno anesteziologa jer su se dvije osobe prijavile da su bolesne i zamolili su nas da pričekamo jer su anesteziolozi razapeti i na drugim zahvatima….što je sve okej i razumljivo, ali je lakše kad se ne radi o vlastitom psu, i kad se pas ne boji veterinara kao vrag tamjana, pa ne dahće kao da će ga puknuti infarkt i trese se kao da je žvakao vibrator!
Uglavnom, da skratim – jedna od dvije bolesne anesteziologinje je odlučila svoju migrenu potisnuti (a kao dugogodišnja migreničarka duboko suosjećam i zahvaljujem, pogotovo što je bio sunčan i hladan dan, jedan od onih kad i bez migrene imate potrebu staviti sunčane naočale) i doći na posao glede i unatoč istoj.
I ne samo to, bila je ljubazna, spretna i tako nježna, da mi je nešto što sam zamišljala jako dramatično – intubiranje psa, primjerice, na kraju izgledalo kao posve jednostavno i neinvanzivno!
Uglavnom, obukli su me u posebnu odoricu s navlakama na cipelama i smjela sam proći kroz The Vrata u unutrašnjost klinike!
Mislim da fotografije dovoljno govore, ali ukratko – bilo je čišće i ljepše nego u mnogim bolnicama u kojima sam bila (a i ja i moja majka smo kronični nefrološki pacijenti, pa znam ponešto o bolnicama)!
Oprema je totalni hi-tech, a prostorije u kojima su psi nemaju mirisa, kavezi su prostrani, a kavez za velike pse u kojem je bio Pas moje prijateljice – bio je veličine kupaonice u mom prvom stanu ?!
Kada sam ušla, taman su dovodili Psa, koji je već imao braunilu u prednjoj nozi jer su analizu krvi unaprijed obavili i ustanovili da je sve okej. Prijateljica je inače donijela nalaze krvi stare desetak dana, ali mi je Petra Dmitrović dr. med. vet. (koja je osim migrene, još bila te noći i dežurna), asistentica na Klinici za ortopediju, kirurgiju i oftalmologiju, rekla da možda ne bi vadili ponovno krv da je nešto mlađi (ima 11,5 godina), ali s obzirom na planiranu operaciju – dakle dvije uzastopne anestezije – htjeli su imati najnovije nalaze.
Dr.Dmitrović je u međuvremenu već i poslušala srce, koje nije pokazivalo nikakve znakove šuma ili bilo kakve naznake da ima potrebe otići specijalistu kardiologu.
Zatim je zajedno s bolničarom Tomislavom Stančićem, (iako to nije njezin dio posla), podigla psa na stol na kojem će se izvršiti prvo sedacija a zatim anestezija.
Prvo je u braunilu uvela špricu kojom je provjerila da je braunila posve prohodna, a zatim je brzo i spretno injektirala prvo sedaciju za koju je rekla da je potrebno oko pet minuta da djeluje.
Pas je cijelo vrijeme sjedio na stolu, ali za par minuta je osjetio potrebu spustiti se na laktove i staviti glavu među šape. Tada je dr.Dmitrović u braunilu ušpricala Propofol, (btw. anestetik koji je ubio Michaela Jacksona), te mi objasnila da može doći do ekscitacije, kratkotrajnog uzbuđenja kod pacijenta, što je posve normalno.
Pas je iz ležećeg položaja tada pomalo dezorijentirano sjeo i pogledao oko sebe pa ponovno legao i zaspao!
Tada je dr.Dmitrović pažljivo izvukla psu jezik na stranu, ušpricala mu lokalni anestetik, Lidokain, u grlo i uvela laringoskop sa svjetlom na kraju, kako bi ga ispravno mogla intubirati.
Objasnila mi je da je za razliku od ljudi, psima puno lakše uvesti tubus, ne samo zbog položaja glave u odnosu na tijelo, već i zbog toga što oni mogu puno šire zinuti. Zatim je tubus, jezik i donju vilicu labavo povezala da se tubus ne miče, a sve to skupa je trajalo deset puta kraće nego što je meni vremena trebalo da natipkam ovu rečenicu!
I ne samo to – sve je bilo toliko brzo, nježno, nekako prirodno i bez ikakve drame da sam skoro počela pjevati „Smooth operator“ od Shade Adu, ali sam odlučila te ljubazne ljude koji su pacijentu cijelo vrijeme tepali, poštedjeti svog milozvučnog revanja koje je korisno samo kad mi Jeger na autoputu počne zijevati.
Pitala sam zašto je potrebna intubacija, kad je pas već anesteziran jer na CT životinje idu pod injekcijskom anestezijom, a ne inhalacijskom koju dobijaju za operacijske zahvate. Dr. Dmitrović mi je objasnila da je to zato što će sada dati Psu dozu kisika jer životinje u anesteziji pliće i rjeđe udišu i izdišu, pa treba paziti da ne padne zasićenost kisikom u krvi, a to je ujedno razlog zašto anesteziolog mora biti prisutan i na CT-u – da bi po potrebi balonom (točnije tzv. Ambu-balonom) inflatirao (napuhao) pluća pacijentu, kako bi se prsni koš (u ovom slučaju) mogao bolje snimiti, tako da ne promaknu neke eventualne tvorbe koje su mogle nastati od primarnog tumora.
Na donjoj slici desno, s lijeva na desno: bolničar Tomislav Stančić, Petra Dmitrović, dr.med.vet i inžinjer Filip Kereković
Nakon upuhivanja kisika, Psa su nježno prebacili na kolica, pa smo sa tubusom, monitorom za srce, Ambu-balonom i svim ostalim popratnim spravicama prošli kroz stražnja vrata kirurgije i ušli u susjednu zgradu, Zavod za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju gdje se nalazi CT uređaj.
Tamo nas je dočekao super ljubazni inženjer radiologije Filip Kereković, (koji je inače, kao i njegov kolega i suradnik na Zavodu, Filip Topolnjak, završio školovanje na humanoj medicini). I on je pacijentu također tepao (iako je pacijent blaženo spavao), dok su svo troje pažljivo polagali Psa na trbuh u spužvastu udlagu, a zatim mu izvukli prednje noge prema naprijed, a stražnje prema natrag, onako u položaj „žabice“ kako bi što bolje mogli snimiti prsni koš i abdomen.
Odlučeno je da se naprave dvije snimke, jedna „nativna“ (normalna, bez kontrasta) i jedna s kontrastom koji se posebno injektira u braunilu već prisutnu u šapi.
Kada su se dr.Dmitrović i Filip s bolničarom Tomislavom uvjerili da je Pas udobno i sigurno smješten, ja sam otišla iza u sobu za snimanje da vidim kako izgleda sve to na ekranu. S obzirom da je uređaj isti za ljude i za životinje, na početnom zaslonu je nacrtan čovjek na ležaju, ali naravno da to nema nikakav utjecaj na kvalitetu snimanja – samo mi je upalo u oči kao smiješan detalj (naravno da sam pitala, ne brinite).
Zatim je Filip pokrenuo uređaj i Pas je polako „krenuo“ kroz CT – istovremeno mi je Filip objašnjavao što vidimo na ekranu – u stvari, poprečni presjek svih organa i kostiju kao živu snimku, od prednjeg ka stražnjem dijelu psa. Na ekranu je također prisutna i statična snimka dijela koji se snima, odozdo.
Filip mi je objasnio da je slezena blago povećana, ali da je to zato što je pas u anesteziji. Na posebnom ekranu se vidi i ulazak kontrastne tekućine u tkiva, pa se točno može odrediti trenutak kada je najbolje započeti snimanje pod kontrastom.
Nažalost, nisam odmah uspjela saznati što se vidi na CT-u, zato što se snimke šalju u Italiju kako bi ih interpretirao europski specijalist slikovne dijagnostike kakvog kod nas (još) nema, jer školovanje traje nekoliko godina, pa je za sada tako kako je.
Rečeno mi je da će do sutrašnje operacijskog zahvata, predstojnik Klinike za kirurgiju, prof. dr. sc. Dražen Vnuk koji će ga operirati - imati sve detalje.
izv.prof. dr.sc. Zoran Vrbanac i dva Filipa: lijevi Filip je Topolnjak a desni Filip Kereković, foto Kim Korpes, dr.med.vet
U međuvremenu sam u razgovoru s predstojnikom Zavoda, izv.prof.Vrbancem, stigla saznati (on je čovjek koji najbrže priča na svijetu ?) da na Veterinarskom fakultetu mjesečno obave oko trideset CT pretraga, najčešće pasa i mačaka, uz ponekog tvora i kunića. Snimali su, kaže, do sada svašta – od fosila i arheozooloških nalaza, do kostiju dupina i bjeloglavih supova, ali to je za neku drugu priču (ne gine mu intervju!).
Najčešće ipak snimaju bolesne kralježnice, traže metastaze i tumore, pretražuju kosti i organe. Puno mi je pomogla za razumijevanje anatomije psa i 3D rekostrunkcija slike koju je Filip napravio nakon snimanja, a koja kirurgu itekako pomaže u planiranju operacijskih zahvata.
Uglavnom, nakon učinjene druge snimke, tijekom koje su se organi daleko bolje vidjeli od kostiju, opet poput animiranog putovanja kroz tijelo psa (meni zbilja jako fascinantno), Psa smo prebacili natrag na kolica, u ležeći položaj na boku. Zatim smo se vratili kroz stražnja strana na kirurgiju, dovezli da do prostorije s kavezima i tamo su ga njih dvoje polegli na pod.
Dr.Dmitrović je čučnula kraj njega i počela ga buditi mazeći ga po glavi i zazivajući po imenu. Usput mi je objasnila da će ukloniti tubus tek kada vidi da je Pas počeo gutati – do tada se čeka kako bi bilo sigurno da može sam 'čuvati svoje dišne puteve', kako je rekla. Naime, ako dođe do refluksa želučanog sadržaja, a životinja još ne guta, sve bi se to slilo u pluća. To je još jedan od razloga zašto intubiraju životinje u anesteziji – radi zaštite pluća (koju Michael Jackson nije ima dok se drogirao) od eventualnog refluksa/povraćanja koje nažalost nije moguće predvidjeti.
Kada je bio dovoljno budan, izvukla je tubus i „pospremila“ mu jezik (koji je bio priključen na monitor za snimanje kisika u krvi uz pomoć plosnate štipaljke koja ne boli - probala sam), pas je mljacnuo dvaput i pijano pogledao oko sebe. Na tepanje je malo i mahnuo repom!
Inače, samo da znate, od sedacije preko snimanja CT-om do buđenja, prošlo je samo oko 25 minuta!
Zatim je spustio glavu i dopušteno mu je bilo da odrijema par sati uz monitor za životne funkcije i infuziju (ma kažem vam da je sve kao u ljudskoj bolnici, samo vam tamo nitko ne tepa i ne gladi vas po glavi smiješeći se – ili ja to bar nisam doživjela). Dr.Dmitrović mi je rekla da imamo sat i pol do dva vremena da odemo na kavu ili klopu jer je dobro da životinja bude pod nadzorom dok posve ne „nadođe“ (moja interpretacija, ona je govorila stručnom terminologijom, naravno).
Naravno, takav stres nam je, zaključile smo, potrošio milijun kalorija pa smo u međuvremenu otišle maznuti pizzu!
Taman kad mi se prijateljica unervozila i počela pogledavati na sat (95 minuta kasnije, da budem precizna) – dr.Dmitrović nas je nazvala i rekla da možemo doći po Psa.
Kad su ga doveli, palo je par suza radosnica i odmah smo ga izveli van na piškenje i ubacili u auto.
Drugi dan je bio, naravno, napet – kao i uvijek kada predate ljubimca na operaciju. No zahvaljujući fotografijama koje sam snimila uz dopuštenje Veterinarskog fakulteta, te cijelom mom usmenom izvještaju od prethodnog dana, moja je prijateljica bila daleko mirnija.
Mislim, samo je popila jedan Normabelčić od 2 mg, 3 rakije i skoro pogrizla sve nokte sebi, meni i svim trima kujama. Inače je bila normalna.
Doduše, ja bih čvaknula dva Normabelčića jer ne pijem alkohol.
Pošto je te noći slabo spavala, a prethodni dan je na put krenula u 4 ujutro, kada su nam u 18 sati javili da je pas budan i da je sve prošlo u redu i ponudili mogućnost da ga odvedemo za sat-dva ili ujutro, nagovorila sam je da ostane spavati kod mene, naspava se i da ode po njega ujutro. Inače bi u takvom stanju morala voziti do vikendice u Zagorju, jer bi nam kod mene doma bilo jako komplicirano s četiri psa od kojih je jedan sa velikim šavom na vratu i malo dezorijentiran od anestezije i fentanilskog flastera protiv bolova na stražnjoj nozi. Osim toga, činilo mi se da joj je potrebno jedno dvanaest sati sna, što se ispostavilo točno!
Ujutro smo otišle po njega i dočekao nas je sav veseo, nimalo „munjen“.
Prof. dr. sc. Vnuk nas je upozorio na mogućnost otoka na krajevima šava, ali dobra vijest je bila da nije bilo potrebno transplantirati komad kože jer zlatni retriveri kože, pogotovo oko vrata – imaju napretek, samo su je morali malo nategnuti!
Dobio je otpusno pismo, naravno, kao i preporuku da mu obuče majicu da se ne bi raŠČešao.
Sjećam se kako je Liza nosila Jegerove majice na bendove svaki put kad je imala operacije mastocitoma (4 puta, na koži, male i srećom bezopasne), pa su je prolaznici gledali sa smiješkom…Eh, Liza moja, imala je sreće i poživjela skoro 17 godina između ostaloga i zato što sam na vrijeme reagirala na svaku promjenu na koži!
Liza (2005-2022)
Ukratko, nakon svega što sam vidjela – ako mi zatreba liječnička pomoć, želim da me Jeger odvede na Veterinarski faks. Em ti tepaju, em se bolje jede.
P.S.
Ispričavam se svom medicinskom osoblju koje je detaljno upućeno u tematiku, radi namjernog nekorištenja stručne terminologije – ovo je ipak bio tekst za nas, laike!
Dozvole namolila, veterinare izgnjavila, zahvalna fotografirala i napisala: Rujana Jeger,
Pasji život™
Na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je to obično rano ujutro, oko 8.
I svi mi koji im poklonimo povjerenje (a mene nikada nisu iznevjerili), znamo da će ih operirati tek kad završe s ambulantom, iza 11.
Više puta sam pitala više veterinara tamo, neke poznajem i privatno – tako je to kad imate više pasa kroz četiri desetljeća – i uvijek sam dobila mističan odgovor: radi prijeoperacijske pripreme.
Iako znam da prrijeoperacijska priprema podrazumijeva vađenje krvi i analizu, fizički pregled, a često i ultrazvučni pregled srca, svejedno me uvijek mučilo što je iza tih vrata, gdje to borave naši psi između tih pregleda, a pogotovo kako izgleda uvođenje psa u anesteziju.
Eh, ta famozna anestezija o kojoj ne razmišljam dvaput kad potpisujem pristanak za sebe, a zadnji put sam na Klinici za porodništvo i reprodukciju Veterinarskog faksa, kad smo Pixie ostavljali na operaciji zbog kvržice na cici – izletjela van iz prostorije jecajući čim je izv. prof. dr. sc. Folnožić (kojemu se ovom prilikom javno ispričavam radi iracionalnog ponašanja) pred mene stavio pristanak na anesteziju!
Naravno, Jeger je potpisao pristanak i izašao van u tupilu od nekuženja koji mi je sad vrag!
Ovaj put je išao sa mnom jer sam kukala da ne želim uvijek ja biti negativac koji dovede zdravog psa - iz perspektive psa - da bi ga nakon toga podvrgnuli pikanju, uspavljivanju, rezanju, šivanju – ili, kao taj put – klamanju nekakvim klamericama (kopčama, u stvari, za koje su mi rekli da su bolje i skuplje od konca), pa je sirota izgledala kao da ima ciferšlus (za nezagrepčane – patentni zatvarač) na trbuhu!
Ukratko – s godinama mi se pogoršalo i sad sve u vezi pasa doživljavam ultra dramatično, veli Jeger.
S lijeva - tri gracije Pasjeg života: Vila, Joy i Pixie
Zacijelo nije objektivan.
Prije godinu dana smo Pixie napipali kvrgu na prednjem dijelu prsa koja je bila lipom (dobroćudni tumor sazdan od masnog tkiva), ali je vidljivo rastao.
I to smo, naravno, dali operirati na Veterinarskom faksu, ali na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju. Kada sam je dovela na prijeoperacijsku pripremu, po Pixie nije ušao nitko koga poznajem (možda je to zato što se već solidno znam s nekima od njih pa mi šalju namjerno mlade stažiste i stažistice da se čeliče), već dvije mlade djevojke, od kojih je jedna čak bila viša od mene.
Možda su pomislili da će me trebati fizički svladati. Naime, došlo je do nekog nesporazuma u dogovoru s kirurgom i ja sam živjela u uvjerenju da će samo izvaditi krv pa mi je vratiti na par sati, ali one su bile neumoljive i morala sam gledati kako je nose i nestaju iza tih Vrata.
Sad ćete misliti da sam svakih pet minuta na faksu, ali tako je to kad imate više pasa i reagirate na svaku „sitnicu“. A nije baš niti svaka „sitnica“ u stvari bezazlena! Naime, nedavno sam na svojoj novoj Whippetici Vili napipala i vidjela (ima vrlo kratku dlaki) kvržicu na prsnom mišiću i nakon desetak dana kad sam se uvjerila da to nije posljedica nekog uboda ili krpelja, poučena iskustvom s Lizinim mastocitomima, dala sam raditi punkciju. Dan dva kasnije, moja prijateljica je također svojoj kuji na vratu napipala kvržicu, pa je i ona slijedila moj primjer.
Na moju sreću, punkcija na Vili je pokazala lipom, ali s obzirom da ne raste – za sada ništa ne poduzimamo (ali ga mjerim).
Na njezinu nesreću, punkcija na njenom psu je pokazala tri opcije, od kojih niti jedna ne zvuči baš najbolje: fibrosarkom, neuro-fibrosarkom ili angioleiomiosarkom!
Naravno da sam se odmah raspitala tko bi bio najbolji kirurg za tako nešto, pa mu se najavila emailom, da dogovori datum operacije. Trebalo je sve detaljno dogovoriti budući da moja prijateljica i njezin pas nisu iz Zagreba, već su trebali putovati 2-3 sata do Zagreba, od toga dio kroz snijeg, koji je baš tada morao napadati!
U odgovoru je, uz datum operacije (za deset dana od tog dana), dobila i uputnicu za CT!
Ne moram pričati o tome da se svaki pasoljubac od navedene dijagnoze smrzne, a kad vas još pošalju na CT (ili rendgen, kamo se išlo u takvim slučajevima prije nego što je Vet faks nabavio CT), da se vidi je li tumor kojim slučajem metastazirao – ne znam za vas, ali ja sam gotova!
Ne postanem disfunkcionalna, nego hiperfunkcionalna, ali potpuno sumanuta. Uglavnom, noći provodim razmišljajući o najcrnjim scenarijima, pa čak i kad za njih nema nikakve šanse.
A moja prijateljica je, pogađate, ista kao ja.
I onda sam pomislila kako je ta situacija kao stvorena da zamolim izv.prof.dr.sc. Zorana Vrbanca, sadašnjeg predstojnika Zavoda za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju, s kojim sam već ranije surađivala – da mi omogući da u ime svih nas zavirim iza Onih Vrata Gdje Odvode Naše Najdraže Četveronošce, te da za potrebe Pasjeg života napravim reportažu o snimanju kompjuteriziranom tomografijom, odnosno CT-om.
Izv.prof. Vrbanac je srećom, pristao i zamolio Povjerenstvo za medije Veterinarskog fakulteta da mi omogući pristup „iza scene“.
Okej, prvi dio posla je bio obavljen.
Naravno, u tih desetak dana su uslijedili deseci telefonskih razgovora i stotine Whatsapp poruka između nas dvije, prevrtjele smo sve moguće i nemoguće crne scenarije (počevši od: „Ajme, dva puta u anesteziju!? Dva dana za redom!?“) pri kojima sam ja trebala biti ona racionalna osoba koja sluša i umiruje.
Ja.
Žena koja bježi plačući iz ordinacije kad treba potpisati privolu!
Uglavnom, svanuo je dan operacije, našle smo se na Klinici za kirurgiju u 8 ujutro, obje da ne kažem kakve od straha (bila sam na wc-u tri puta to jutro, a nije moj pas, dalje prepuštam vašoj mašti na volju).
Bio je dogovor da Psa predamo u 8.15, a u 9.30 je trebao biti CT, pa će, rekli su, doći po mene da prisustvujem, a prijateljica će pričekati jer vlasnici ne smiju biti prisutni (valjda da ne histeriziraju, potpuno razumijem to pravilo).
Međutim, ispostavilo se da nema dovoljno anesteziologa jer su se dvije osobe prijavile da su bolesne i zamolili su nas da pričekamo jer su anesteziolozi razapeti i na drugim zahvatima….što je sve okej i razumljivo, ali je lakše kad se ne radi o vlastitom psu, i kad se pas ne boji veterinara kao vrag tamjana, pa ne dahće kao da će ga puknuti infarkt i trese se kao da je žvakao vibrator!
Uglavnom, da skratim – jedna od dvije bolesne anesteziologinje je odlučila svoju migrenu potisnuti (a kao dugogodišnja migreničarka duboko suosjećam i zahvaljujem, pogotovo što je bio sunčan i hladan dan, jedan od onih kad i bez migrene imate potrebu staviti sunčane naočale) i doći na posao glede i unatoč istoj.
I ne samo to, bila je ljubazna, spretna i tako nježna, da mi je nešto što sam zamišljala jako dramatično – intubiranje psa, primjerice, na kraju izgledalo kao posve jednostavno i neinvanzivno!
Uglavnom, obukli su me u posebnu odoricu s navlakama na cipelama i smjela sam proći kroz The Vrata u unutrašnjost klinike!
Mislim da fotografije dovoljno govore, ali ukratko – bilo je čišće i ljepše nego u mnogim bolnicama u kojima sam bila (a i ja i moja majka smo kronični nefrološki pacijenti, pa znam ponešto o bolnicama)!
Oprema je totalni hi-tech, a prostorije u kojima su psi nemaju mirisa, kavezi su prostrani, a kavez za velike pse u kojem je bio Pas moje prijateljice – bio je veličine kupaonice u mom prvom stanu ?!
Kada sam ušla, taman su dovodili Psa, koji je već imao braunilu u prednjoj nozi jer su analizu krvi unaprijed obavili i ustanovili da je sve okej. Prijateljica je inače donijela nalaze krvi stare desetak dana, ali mi je Petra Dmitrović dr. med. vet. (koja je osim migrene, još bila te noći i dežurna), asistentica na Klinici za ortopediju, kirurgiju i oftalmologiju, rekla da možda ne bi vadili ponovno krv da je nešto mlađi (ima 11,5 godina), ali s obzirom na planiranu operaciju – dakle dvije uzastopne anestezije – htjeli su imati najnovije nalaze.
Dr.Dmitrović je u međuvremenu već i poslušala srce, koje nije pokazivalo nikakve znakove šuma ili bilo kakve naznake da ima potrebe otići specijalistu kardiologu.
Zatim je zajedno s bolničarom Tomislavom Stančićem, (iako to nije njezin dio posla), podigla psa na stol na kojem će se izvršiti prvo sedacija a zatim anestezija.
Prvo je u braunilu uvela špricu kojom je provjerila da je braunila posve prohodna, a zatim je brzo i spretno injektirala prvo sedaciju za koju je rekla da je potrebno oko pet minuta da djeluje.
Pas je cijelo vrijeme sjedio na stolu, ali za par minuta je osjetio potrebu spustiti se na laktove i staviti glavu među šape. Tada je dr.Dmitrović u braunilu ušpricala Propofol, (btw. anestetik koji je ubio Michaela Jacksona), te mi objasnila da može doći do ekscitacije, kratkotrajnog uzbuđenja kod pacijenta, što je posve normalno.
Pas je iz ležećeg položaja tada pomalo dezorijentirano sjeo i pogledao oko sebe pa ponovno legao i zaspao!
Tada je dr.Dmitrović pažljivo izvukla psu jezik na stranu, ušpricala mu lokalni anestetik, Lidokain, u grlo i uvela laringoskop sa svjetlom na kraju, kako bi ga ispravno mogla intubirati.
Objasnila mi je da je za razliku od ljudi, psima puno lakše uvesti tubus, ne samo zbog položaja glave u odnosu na tijelo, već i zbog toga što oni mogu puno šire zinuti. Zatim je tubus, jezik i donju vilicu labavo povezala da se tubus ne miče, a sve to skupa je trajalo deset puta kraće nego što je meni vremena trebalo da natipkam ovu rečenicu!
I ne samo to – sve je bilo toliko brzo, nježno, nekako prirodno i bez ikakve drame da sam skoro počela pjevati „Smooth operator“ od Shade Adu, ali sam odlučila te ljubazne ljude koji su pacijentu cijelo vrijeme tepali, poštedjeti svog milozvučnog revanja koje je korisno samo kad mi Jeger na autoputu počne zijevati.
Pitala sam zašto je potrebna intubacija, kad je pas već anesteziran jer na CT životinje idu pod injekcijskom anestezijom, a ne inhalacijskom koju dobijaju za operacijske zahvate. Dr. Dmitrović mi je objasnila da je to zato što će sada dati Psu dozu kisika jer životinje u anesteziji pliće i rjeđe udišu i izdišu, pa treba paziti da ne padne zasićenost kisikom u krvi, a to je ujedno razlog zašto anesteziolog mora biti prisutan i na CT-u – da bi po potrebi balonom (točnije tzv. Ambu-balonom) inflatirao (napuhao) pluća pacijentu, kako bi se prsni koš (u ovom slučaju) mogao bolje snimiti, tako da ne promaknu neke eventualne tvorbe koje su mogle nastati od primarnog tumora.
Na donjoj slici desno, s lijeva na desno: bolničar Tomislav Stančić, Petra Dmitrović, dr.med.vet i inžinjer Filip Kereković
Nakon upuhivanja kisika, Psa su nježno prebacili na kolica, pa smo sa tubusom, monitorom za srce, Ambu-balonom i svim ostalim popratnim spravicama prošli kroz stražnja vrata kirurgije i ušli u susjednu zgradu, Zavod za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju gdje se nalazi CT uređaj.
Tamo nas je dočekao super ljubazni inženjer radiologije Filip Kereković, (koji je inače, kao i njegov kolega i suradnik na Zavodu, Filip Topolnjak, završio školovanje na humanoj medicini). I on je pacijentu također tepao (iako je pacijent blaženo spavao), dok su svo troje pažljivo polagali Psa na trbuh u spužvastu udlagu, a zatim mu izvukli prednje noge prema naprijed, a stražnje prema natrag, onako u položaj „žabice“ kako bi što bolje mogli snimiti prsni koš i abdomen.
Odlučeno je da se naprave dvije snimke, jedna „nativna“ (normalna, bez kontrasta) i jedna s kontrastom koji se posebno injektira u braunilu već prisutnu u šapi.
Kada su se dr.Dmitrović i Filip s bolničarom Tomislavom uvjerili da je Pas udobno i sigurno smješten, ja sam otišla iza u sobu za snimanje da vidim kako izgleda sve to na ekranu. S obzirom da je uređaj isti za ljude i za životinje, na početnom zaslonu je nacrtan čovjek na ležaju, ali naravno da to nema nikakav utjecaj na kvalitetu snimanja – samo mi je upalo u oči kao smiješan detalj (naravno da sam pitala, ne brinite).
Zatim je Filip pokrenuo uređaj i Pas je polako „krenuo“ kroz CT – istovremeno mi je Filip objašnjavao što vidimo na ekranu – u stvari, poprečni presjek svih organa i kostiju kao živu snimku, od prednjeg ka stražnjem dijelu psa. Na ekranu je također prisutna i statična snimka dijela koji se snima, odozdo.
Filip mi je objasnio da je slezena blago povećana, ali da je to zato što je pas u anesteziji. Na posebnom ekranu se vidi i ulazak kontrastne tekućine u tkiva, pa se točno može odrediti trenutak kada je najbolje započeti snimanje pod kontrastom.
Nažalost, nisam odmah uspjela saznati što se vidi na CT-u, zato što se snimke šalju u Italiju kako bi ih interpretirao europski specijalist slikovne dijagnostike kakvog kod nas (još) nema, jer školovanje traje nekoliko godina, pa je za sada tako kako je.
Rečeno mi je da će do sutrašnje operacijskog zahvata, predstojnik Klinike za kirurgiju, prof. dr. sc. Dražen Vnuk koji će ga operirati - imati sve detalje.
izv.prof. dr.sc. Zoran Vrbanac i dva Filipa: lijevi Filip je Topolnjak a desni Filip Kereković, foto Kim Korpes, dr.med.vet
U međuvremenu sam u razgovoru s predstojnikom Zavoda, izv.prof.Vrbancem, stigla saznati (on je čovjek koji najbrže priča na svijetu ?) da na Veterinarskom fakultetu mjesečno obave oko trideset CT pretraga, najčešće pasa i mačaka, uz ponekog tvora i kunića. Snimali su, kaže, do sada svašta – od fosila i arheozooloških nalaza, do kostiju dupina i bjeloglavih supova, ali to je za neku drugu priču (ne gine mu intervju!).
Najčešće ipak snimaju bolesne kralježnice, traže metastaze i tumore, pretražuju kosti i organe. Puno mi je pomogla za razumijevanje anatomije psa i 3D rekostrunkcija slike koju je Filip napravio nakon snimanja, a koja kirurgu itekako pomaže u planiranju operacijskih zahvata.
Uglavnom, nakon učinjene druge snimke, tijekom koje su se organi daleko bolje vidjeli od kostiju, opet poput animiranog putovanja kroz tijelo psa (meni zbilja jako fascinantno), Psa smo prebacili natrag na kolica, u ležeći položaj na boku. Zatim smo se vratili kroz stražnja strana na kirurgiju, dovezli da do prostorije s kavezima i tamo su ga njih dvoje polegli na pod.
Dr.Dmitrović je čučnula kraj njega i počela ga buditi mazeći ga po glavi i zazivajući po imenu. Usput mi je objasnila da će ukloniti tubus tek kada vidi da je Pas počeo gutati – do tada se čeka kako bi bilo sigurno da može sam 'čuvati svoje dišne puteve', kako je rekla. Naime, ako dođe do refluksa želučanog sadržaja, a životinja još ne guta, sve bi se to slilo u pluća. To je još jedan od razloga zašto intubiraju životinje u anesteziji – radi zaštite pluća (koju Michael Jackson nije ima dok se drogirao) od eventualnog refluksa/povraćanja koje nažalost nije moguće predvidjeti.
Kada je bio dovoljno budan, izvukla je tubus i „pospremila“ mu jezik (koji je bio priključen na monitor za snimanje kisika u krvi uz pomoć plosnate štipaljke koja ne boli - probala sam), pas je mljacnuo dvaput i pijano pogledao oko sebe. Na tepanje je malo i mahnuo repom!
Inače, samo da znate, od sedacije preko snimanja CT-om do buđenja, prošlo je samo oko 25 minuta!
Zatim je spustio glavu i dopušteno mu je bilo da odrijema par sati uz monitor za životne funkcije i infuziju (ma kažem vam da je sve kao u ljudskoj bolnici, samo vam tamo nitko ne tepa i ne gladi vas po glavi smiješeći se – ili ja to bar nisam doživjela). Dr.Dmitrović mi je rekla da imamo sat i pol do dva vremena da odemo na kavu ili klopu jer je dobro da životinja bude pod nadzorom dok posve ne „nadođe“ (moja interpretacija, ona je govorila stručnom terminologijom, naravno).
Naravno, takav stres nam je, zaključile smo, potrošio milijun kalorija pa smo u međuvremenu otišle maznuti pizzu!
Taman kad mi se prijateljica unervozila i počela pogledavati na sat (95 minuta kasnije, da budem precizna) – dr.Dmitrović nas je nazvala i rekla da možemo doći po Psa.
Kad su ga doveli, palo je par suza radosnica i odmah smo ga izveli van na piškenje i ubacili u auto.
Drugi dan je bio, naravno, napet – kao i uvijek kada predate ljubimca na operaciju. No zahvaljujući fotografijama koje sam snimila uz dopuštenje Veterinarskog fakulteta, te cijelom mom usmenom izvještaju od prethodnog dana, moja je prijateljica bila daleko mirnija.
Mislim, samo je popila jedan Normabelčić od 2 mg, 3 rakije i skoro pogrizla sve nokte sebi, meni i svim trima kujama. Inače je bila normalna.
Doduše, ja bih čvaknula dva Normabelčića jer ne pijem alkohol.
Pošto je te noći slabo spavala, a prethodni dan je na put krenula u 4 ujutro, kada su nam u 18 sati javili da je pas budan i da je sve prošlo u redu i ponudili mogućnost da ga odvedemo za sat-dva ili ujutro, nagovorila sam je da ostane spavati kod mene, naspava se i da ode po njega ujutro. Inače bi u takvom stanju morala voziti do vikendice u Zagorju, jer bi nam kod mene doma bilo jako komplicirano s četiri psa od kojih je jedan sa velikim šavom na vratu i malo dezorijentiran od anestezije i fentanilskog flastera protiv bolova na stražnjoj nozi. Osim toga, činilo mi se da joj je potrebno jedno dvanaest sati sna, što se ispostavilo točno!
Ujutro smo otišle po njega i dočekao nas je sav veseo, nimalo „munjen“.
Prof. dr. sc. Vnuk nas je upozorio na mogućnost otoka na krajevima šava, ali dobra vijest je bila da nije bilo potrebno transplantirati komad kože jer zlatni retriveri kože, pogotovo oko vrata – imaju napretek, samo su je morali malo nategnuti!
Dobio je otpusno pismo, naravno, kao i preporuku da mu obuče majicu da se ne bi raŠČešao.
Sjećam se kako je Liza nosila Jegerove majice na bendove svaki put kad je imala operacije mastocitoma (4 puta, na koži, male i srećom bezopasne), pa su je prolaznici gledali sa smiješkom…Eh, Liza moja, imala je sreće i poživjela skoro 17 godina između ostaloga i zato što sam na vrijeme reagirala na svaku promjenu na koži!
Liza (2005-2022)
Ukratko, nakon svega što sam vidjela – ako mi zatreba liječnička pomoć, želim da me Jeger odvede na Veterinarski faks. Em ti tepaju, em se bolje jede.
P.S.
Ispričavam se svom medicinskom osoblju koje je detaljno upućeno u tematiku, radi namjernog nekorištenja stručne terminologije – ovo je ipak bio tekst za nas, laike!
Dozvole namolila, veterinare izgnjavila, zahvalna fotografirala i napisala: Rujana Jeger,
Pasji život™