P(t)ica na žici ili zašto je bolje imati K.
- font size decrease font size increase font size
Na slici: Joy, malo odmara. Na ulazu u verandu je rešetka. A evo i zašto....
Prije mjesec dana izgubili smo Lizu.
To je za male kuje bio veliki šok, pogotovo što je baš za vrijeme dok je vet bio kod nas kako bi je uspavao jer više nije mogla na noge, krenula kiša i grmljavina i one su pobjegle u kuću. Okolnosti su bile takve da nismo mogli pričekati dok curke spoznaju tužnu istinu, jer kiša i grmljavina nisu prestajale, a veterinar se morao vratiti u Zagreb.
No to je dio jedne duge, puno tužnije priče. Međutim, sada je red na jednu veseliju temu...
Naravno, vrag uvijek kenja na kup, pa kao da gubitak psa nakon gotovo 17 godina nije bio dovoljan, tjedan dana kasnije uspjeli smo skupiti Koronu.
Ne, Korona nije novi pas već Covid-19.
Kako je Jeger prvi postao pozitivan, pošto je on vječni optimist, odmah me poslao (negativnu, jer ja sam uvijek negativna ;)) u vikendicu s psima u nadi da neću i ja skupiti isti virus, pošto imam kroničnih zdravstvenih problema koji se s njim ne miksaju dobro kao gin i tonik….
Okej, pokupujem lijekove i neku klopu, ostavim ih Jegeru, ponesem par kućnih testova i lijekove za sebe i neku klopu za svaki slučaj i spičim se vu Zagorje zelene.
So far, so good, on kuri 39,5, ja okej. Bacam psima loptu, istrčim ih, legnem spavati.
Dan prvi.
Budim se u bolovima, ne znam boli li me mišićje ili kostur ili sve odjednom, glava otpada i razmišljam o hitnoj amputaciji. Gurnem test u nosinu, kapnem tri kapi one vodice i ukažu se dvije crtice. Jupi! Gutam Normabel da ne razmišljam što mi sve viruščina može izrašomonirati po ionako nikakvom (ali smatra Jeger, navodno „vrhunski dizajniranom“ tijelu – on naime kaže da sam poput talijanskog auta - sjajan dizajn, ali slaba mašina, ali Jeger također naizmjence nosi DVA PARA NAOČALA) organizmu.
Gutam sve žive lijekove, subota je, niš' mi se ne jede, nalazim juhe iz vrećice koje je ostavila frendica kad je imala koronu pa smo joj ponudili izolaciju u ovoj našoj viksi - jer isto ima pse a naš vrt od 2500 kvadrata je bogomdan za kad ne možeš aktivno šetati…ili sam bar tako mislila.
Jer naime, mi se šetamo nekad rano ujutro, nekad predvečer, ali ako to nije moguće -svakodnevno se istrčavamo s lopticom, a tu su još i voluharice kao dodatni bonus zanimacija za terijera. Jadne.
Okej, so far – so good. Kurim 39, dobra duša iz susjedstva (hvala ti Ana do neba) mi preko Fb ponudila da mi kupi potrepštine u koje spada toplomjer), upaljena klima, ležim u nekom polusnu, uspijem srknuti juhu i čaj, Joy zabrinuto leži kraj mene, vrata kuće su odškrinuta da psi mogu van, imaju trekere, preumorna sam za brige….
Dan drugi.
Otpada glava, mjerkam kuhinjski nož za amputaciju iste, kurim 37,5, sva nikakva jedem neki Skyr a psima kuham krepku pileću juhu od prsa sa grincajgom i špinatom te smeđom rižom (draga Ana, da, kupovala si uglavnom za pse, ja ne jedem meso).
Mislim da ću riknut' dok izrežem sve sastojke, jedva hranim pse, kolabiram na dvosjed, blejim u neki true crime na Netflixu ali ga ponavljam x puta jer pojma nemam tko je koga ubio, što gledam, zašto i koji je dan. Joy strpljivo i suosjećajno leži kraj mene, ja se pitam hoće li dobiti koronu, pa malo plačem za Lizom, pa spavam i tako dođe…
Dan treći.
Budim se s osjećajem da sam cijelu noć trenirala gutanje mačeva s lošim gutačem mačeva koji nije imao mačeve nego ručne pile s drškom i to zahrđale. Ne mogu govoriti. Dopisujem se s Jegerom koji još kuri i koji je bio na istom tečaju (ono s pilama).
Kuham juhu od šparoga iz vrećice na kojoj piše instant ali kakav je to instant kad ju moraš miješati 7 minuta nakon što zavri? Privučem stolicu i miješam tu juhu, otpada mi ruka, rame, glava. Psi veselo jedu piletinicu s povrćem, ja jedva nekako strpam tu juhu preko grla punog rana od pile, rušim se na dvosjed i derem dalje po ubojicama ne kužeći pola….ne znam ni kako se serija zvala. Joy suosjećajno leži kraj mene.
Probudim se i nema je.
Dobro, kaka valjda vani, mislim si ja. Glavno da sam joj skinula treker dok se napuni dok je bila suosjećajna a zatim zaspala.
S otvorenim vratima, jer sloboda narodu.
Ne mogu je zvati jer nemam glasa ali bauljam kao zombi po vrtu i ne vidim je. Ali srećom čujem je. Nesrećom, ne u svom vrtu. Zatim je i vidim.
Kako trči prema kokošinjcu tete koja nam rado poklanja jaja.
Muka mi je. Proizvodim nemušte zvuke, pa se sjetim uzeti piskutavu lopticu i stišćem je kao djedica iz Maratonaca, ali šipak, ova trči oko kokošinjca pa u njega pa van, pa kroz polje pa u drugo dvorište, treće….skužim da koke nisu fasovale, prebrzo se to događa (susjeda ima i dvije mini kokice ljubimice, uklikali smo ih da skoče u krilo i jedu iz ruke). Odjednom, Joy daje glas koji znači „imamgaimamgadođiubijgaimamgimamgadođiubijga“.
1. Ne želim ubiti nikoga
2. Ne znam što ona to ima
3. To što ima je u tuđem dvorištu
4. Ne poznajem te ljude
5. Dvorište je ograđeno
6. Ne znam tko mi glavu nosi
7. Vani je plus trideset i dva u hladu
Pixie naravno urla, laje i vrišti jer iako želi biti Kraljica Svemira, totalno je ovisna o svojoj pomajci Joy koja ju stalno liže ljubi i timari.
Zvala bih Jegera ali ne mogu govoriti.
Pitam se kako ću tim ljudima objasniti što moj pas radi i što to moj pas uopće radi.
Trčim poljem. (molim zamislite sporokrećućeg zombija, nije to trčanje)
Na sebi imam:
1. Japanke (HGSS, vaša sam)
2. Dimije (prava atletska odjeća za preskakanje prepona)
3. Majicu bez grudnjaka (odlično za upoznavanje novih susjeda iako nemam baš grudi pa mi prijeti opasnost da pomisle da sam došla pojačati internetski signal s nekim čudnim gumbima)
Na sebi nemam:
1. Gaćice
Vruće je, šta sad hoćete?
Dolazim do ograde. Ograda je žičana, kao moja, srećom niža. Ima betonski postament.
Joy urla na stablu smokve (imam i ja smokvu, mogla je to raditi doma).
Stajem na to malo postamenta koliko viri sa svake strane ograde (2cm) i prebacujem nogu preko.
Dimije fakat ne pomažu.
Stojim na vrhovim prstiju, osjećajući oštru žicu na P(t)ici (u daljnjem tekstu P).
Oblijeva me hladan znoj pri pomisli da bi mi se japanka mogla poskliznuti.
Srećom imam metari i osamdeset i noge duge metar jer inače uopće ne znam kako bih opkoračila tu žicu.
Razmišljam kako objasniti moguće ozljede svojoj ginekologici.
Ograda je premekana da se izdignem na ruke i preoštra da riskiram nagli pokret.
Prebacujem drugu nogu preko, moleći se višim silama za spas svoje P.
Okrećem se prema kući kraj koje je smokva.
Kuća se renovira, nema nikoga.
Pada mi kamen sa srca.
Ugledam izdajicu i skidam je sa smokve.
Naravno da nemam lajnu.
Ponavljam radnju prekoračivanja žice, ovaj put s 6,5 kilograma uvijajućeg, urlajućeg terijera u ruci, dakle – opet riskiram da dobijem tetanus P jerbo sam u izolaciji pa ne smijem nikuda. Isprobavam u sebi izgovoriti: „Znate, pas mi se popeo na susjedovu smokvu u Zagorju pa sam se prebacivala preko žice bez gaćica u japankama i dimijama s Koronom jer ne mogu govoriti i nemam grudnjak pa nisam mogla otići s ulične strane i pozvoniti….poskliznula mi se japanka i tako je došlo do ozljede koju upravo gledate….“
Uspijevam se ne ozlijediti, poderem samo hlače, bauljam po suncu preko polja i kroz kuruze prema svom vrtu gdje se Pixie dere kao da je kolju. Vezujem Joy na dvije lajne (lajnu na lajnu, ne dvije lajne odjednom) pa za drvo. Sjedam u hlad da dođem sebi. Ona je u punom lovnom zanosu, niti me čuje niti vidi, samo bi ubijala kao serijski ubojice iz serije o serijskim ubojicama.
Do kraja dana je držim na lajni/u kući.
Dan četvrti
Malo mi je bolje. Pregledavam ogradu i ne mogu skužiti kako je izašla. Ona se umiljava, dobra kao kruh. Zaključujem da je epizoda bila izuzetak, ipak će Joy uskoro 11, razumna je ona, mora da je sad ta životinja (100% nije bila mačka) naučila lekciju.
Aha.
Odlazim na wc. Zaključujem da su mi crkli bubrezi, ali se sjetim da sam jela juhu od šparoga koja je lažni instant jer sam je miješala SEDAM MINUTA u znoju lica svog. Ako niste znali, pišalina od šparoga smrdi 24 sata kao najgora štala.
Ping! Kaže telefon.
„Joy has left the virtual fence“
Drek virtualnu, frajerica je opet otišla u frentu. Nemoćno gledam kako trči po susjedstvu. Neke stvari ne možeš požurivati.
A ionako mi se prikakilo od straha jer vidim da je prešla jednu ulicu i otišla dolje prema drvoredu oraha i gustoj šumi, tako da sam na pravom mjestu što se tiče prvoga, a vrlo krivom što se tiče drugoga.
Kasnije sam snimila putanju za ovakve za poučne tekstove...
Vani je plus trideset i pet.
Sjedam u auto dok Pixie vrišti jer je uvjerena da smo je svi napustili i vozim se u smjeru signala na trekerovoj aplikaciji.
Stignem dolje, vidim da je Joy otrčala u polje u smjeru kuće. Vozim do kraja, srećom nefrekventirane slijepe ulice i u povratku nalijećem na susjedu koja izgleda kao da je vidjela duha jer i ona ima Koronu. Tjeram je u krevet, ona kaže čula sam vas kako zapomažete pa mi je došlo žao. Saznajem da su kokoši žive ali da je vidjela kunu.
FUCK!
Gledam signal, Joy trči kući, vozim prema istoj, dolazi mi u susret jedan susjed, cestica je ru du prašin (šoder, rupe), nemamo se gdje mimoići pa se vraćam u rikverc i usput malo oderem auto na neki niski betonski zidić. Imam ful kasko.
Auto je samo stvar, mantram vozeći doma. Izlijećem iz auta da bih na trekeru vidjela kako Joy kako trči upravo tamo otkud sam se dovezla.
Sjedam u auto.
Vozim prema signalu.
Zaustavljam se pred istom onom kućom gdje sam skoro ostavila P na žici.
S donje strane nema ograde, jupiii. I dalje nema nikog, duplo jupiiiii. I dalje nemam lajnu, kreten sam.
Skidam Joy sa smokve i ubacujem je u auto.
U daljini nariče Pixie.
Vraćam se doma, stavljam Joy na lajnu.
Legnem i odspavam. Izmjerim tlak. Ok sam, začudo (imala 2 toplinska udara u 2 godine, ne smijem na sunce jer pijem lijekove za tlak koji „blokiraju Vaš tjelesni termostat“ kako je rekao liječnik).
Navečer mi frend donosi iz Zagreba još Normabela (za tlak, za svaki slučaj, imam recept, majke mi) i Sumamed koji mi je preporučio nefrolog koji misli da bolujem kao i svi normalni ljudi. U krevetu, ne na smokvi ili u polju.
Pijem Normabel i tražim rupu u ogradi s Joy vezanom za remen na torbici s poslasticama. Nalazim rupicu koju mi je Pixie već pokazivala ali je bila toliko mala da nisam mislila da je Joy tuda izašla.
Ljubljena moja cinkerica Pixie.
Dakle, mala gadura Joy je potrgala dvije žice i čim je prošla glava, prošlo je i tijelo jer su Jackovi i Parson Russell terijeri savitljivih rebaraca i plitkog prsnog koša kako bi se mogli zavlačiti za lisicama u jame. Blago meni, imam psa iz lovačke linije jer tada nisam sve te titule i kratice kužila pa sam mislila da su to neke titule ljepote. I bile su. S tatine strane.
S mamine su bile diplome sa tečajeva Kako ubiti divlju svinju bez suvišnih zašto, Jiu Jitsu za terijere, Kopanje za napredne, Lanca probijanca ili kako progristi žičanu ogradu, te doktorat iz Lisičarenja kao prvog predmeta i Jazavčarenja kao drugog.
Zakrpala sam ogradu. Stavila sam Joy oprsnicu (inače u vrtu nose samo ogrlice s trekerom i markicom s brojem telefona, obje, iako Pixie ne sanja o odlasku u bijeli svijet, ali nikad se ne zna što se može dogoditi….), koja sasvim sigurno ne može proći kroz rupu od potrgane žice bez da se zakvači negdje.
Vraća mi se glas pa snimam glasovnu poruku prijateljicama i Jegeru.
Napiši tekst, biti će ti lakše, škripi on promuklo kašljucajući.
P.S.
Kad smo odradili karantenu, par dana smo odmorili, pa se uputili u Istru jer smo propustili mamin rođendan zahvaljujući Koroni. Kako nam je ona još jedini preostali roditelj, svake godine slavimo što je živa tulumom/roštiljem za njezinu ekipicu.
Pošto je Korona iscrpljujuća bolest, šetala sam pse po Zg, ali ne onoliko koliko to inače činim.
Par minuta nakon što smo stigli postavila sam standardne protuterijerske barikade povrh cca 40 m kamenih zidova maminog vrta i pretvaram ga u Fort Knox, otkrivši usput gnijezdo stršljenova od kojih me jedan upiknuo u guzicu, pardon, stražnjicu). Nisam pošteno prošetala pse jer je već bio mrak, i relativno brzo smo otišli spavati. Ujutro pijem ja kavu s mamom i odjednom čujem dobro poznati glasić negdje na pola puta u prema susjednom selu u dolini. Što u našem slučaju znači na pola puta brežuljka od gotovo 400 m nadmorske visine obraslog gustim kupinjakom, lovorom, maslinom i niskim hrastom. Kroz tu vegetaciju se uspješno probijaju samo divlje svinje, zmije i Joy.
No da bi do tamo došla, morala je naskočiti na zid od 120 cm (Kein Problem, rekli bi njezini austrijski preci), ali i skočiti dolje na stazu 2,5 m ispod zida. Ili u susjedni vrt, što je „samo“ 2 m, pa se provući ispod njezinog portuna i zatim spičiti kroz trnje…ne moram reći da je između sjedenja mami u krilu i milozvučnog jodlanja na pol brda prošlo 5 i pol sekundi.
Istrčavam van u kroksicama, tajicama, gaćama, grudnjaku i majici (znam da vas zanima). Dolazim do kraja „stazice“ koje su prorovale svinje i dalje ne mogu i čujem da je na otprilike 25 m od mene - ali ne vidim je kroz gustu džunglu.
Aplikacija kaže „GPS signal too weak. Try to recconect.“
Ja kažem JOOOOOOOOOY.
Joj.
Nemoooj.
I počnem plakati. Jer sam umorna i jer nema Lize i jer ne znam što da radim.
Jeger spava. Ja ne mogu kroz tu makiju sve i da hoću, a s obzirom da tamo ima poskoka, počinjem paničariti. O poskocima i ugrizu koji je primila susjedina kuja u jednoj drugoj epizodi.
Sjedim na stazi i plačem, dakle, što zato jer mi je pun kufer, što zato jer se ona uvijek jako zabrine kad ja plačem.
Eh. Ne i ovaj put.
Plačem toliko glasno da se Jeger budi i urla kroz prozor da što je bilo, ja urlam da je Joy otišla „znaš tamo gdje i zimus“ (ali u njenu obranu, nismo stavili ogradice jer smo mislili da se „uozbiljila“, haha), on urla prostote, ja plačem.
Pet minuta kasnije pojavljuje se u dugim vojnim hlačama, Martama, jakni dugih rukava, i nestaje u šipražju.
Petneast mučnih minuta i stotinu profanih riječi kasnije, pojavljuje se s Joy u rukama. Ja plačem i zaklinjem se na vječnu ljubav (uostalom, ionako smo prevalili 50, a već smo preko 30 zajedno pa je ta vječnost skroz dostupna, a kad mi muškarac spasi psa, to je najjači afrodizijak).
Balim po njemu, perem mu noge kosom, okej okej, skoro.
Stavljam Joy na lajnu. Vežem je za drvo.
Jeger priprema i paca meso, tofu, povrće, svašta nešto za tulum koji je taj dan predvečer, ja sjeckam, perem, pospremam, pečem štrudlu od višanja iz onog drugog vrta koji se spominje u prvom dijelu priče, ulickavam stol u maminom vrtu, nosim jastučiće, salvete itd, itd.
Kad sve konačno izgleda kao iz talijanskih žurnala za dekoriranje kuće i vrta, a zamamni mirisi kolača se šire kuhinjom - konačno pristižu gosti.
Jedu pršut, sir, masline, piju vino, stojimo, pričamo, kad shvaćam da nešto ne valja.
Jede se pršut a Joy nije tu.
Začujem poznato jodlanje i bacam čašu a zatim pogledam u Jegera koji u tom trenutku sav znojan izgovara "Začini salatu!".
Umjesto u kuhinju, utrčavam u selo, rođak za mnom.
Koga god pitamo je li vidio malog bijelog…..pokazuje prstom gdje je dotična projurila, natrčavamo na susjedu poderanih rukava košulje i raščupane kose, rastjerala joj je mačke, ja pitam "Je li Vam ona ovo napravila", "Nije", veli, "vrtlarim, ali projurila je onuda...". „This way“ kažu Nijemci i Englezi u restoranu koji kuže da imam lajnu u rukama…
Ja urlam „Joy dođi doma, 'ajmo doma papati!!!“ i gledam u aplikaciju i odjednom vidim ravnu crtu u smjeru kuće.
"Crkao mi treker!", dobacujem rođaku i trčim prema kući uvjerena da je opet GPS preslab. On veli, "Ja ću je tu dolje tražiti pa mi vikni ako je doma."
Dotrčim iza ugla i kod stražnjih vrata dvorišta koje je za moj pojam osigurano kao Sing-Sing, eto nje, vrti repom i smije se.
Stavljam je na lajnu a ona trči prema roštilju sva razdragana.
Jeger je, naime, upravo stavio meso peći!
Vežem je za stablo kraj roštilja. Sjedamo za stol, ja kasnim sa salatom, kadli netko zvoni na vrata. Svi gosti su za stolom.
Trčim i otvaram da bih ugledala vlasnicu restorana s malim smeđim psom u rukama.
"Našla sam vam psa", kaže ona.
Pas je kuja i najvjerojatnije nečija, ima samošetača koliko nećeš, moji živci su gotovi, gosti su za stolom, moje kuje ne vole druge kuje i ne puštaju ih u svoje dvorište bez sigurnosnih rituala....
Nakon (na kraju uspješne) večere, nabacam sve ležaljke i stolice, plus konjića za sušenje veša na zid koji mi je pokazala Pixie, skokom na isti.
Osjećam se kao žitelj srednjovjekovnog grada koji se priprema na dugu opsadu, ali zna da je sve uzalud...
P.P.S.
Nikuda ne idem bez gaća i grudnjaka, sljedećih dana non-stop nosim tenisice i razmišljam o kupovini mačete.
Šetam ih svako jutro u 6-9, ostatak dana spavaju.
Moje ludilo seže dotle da ne vjerujem očuhu da mu neće zbrisati dok smo mi u Trstu s mamom na izložbi o Fridi Kahlo, pa je vezujem na oprsnicu i dvije duge radne lajne.
U kući.
Čujem sebe kako izgovaram: "Mislim da bi trebali kupiti kućni boks..."
Jeger pop.... i kaže da ako ja tako mislim, da on ne bi da nam sljedeći pas bude terijer….
Sedmi dan.
Više nije pobjegla preko zida. Ali....
(Nastavak slijedi….zapratite nas na društvenim mrežama za više avantura...jer uvijek će ih biti :))
POUČAK:
Kad ne možete pošteno prošetati psa, dajte mu zanimaciju.
K. je uvijek dobro rješenje koje treba imati pri ruci.
Ukratko, da sam imala K, ne bi gotovo ostala bez P.
Inače, K se odnosi na Kong, ali može biti i ono na što ste prvo pomislili :)...
Napisala: Rujana Jeger
Okolo trčala: Joy Jeger, Rujana & Jeger Jeger
Tajna agentica/prokazivačica: Pixie Jeger
Prije mjesec dana izgubili smo Lizu.
To je za male kuje bio veliki šok, pogotovo što je baš za vrijeme dok je vet bio kod nas kako bi je uspavao jer više nije mogla na noge, krenula kiša i grmljavina i one su pobjegle u kuću. Okolnosti su bile takve da nismo mogli pričekati dok curke spoznaju tužnu istinu, jer kiša i grmljavina nisu prestajale, a veterinar se morao vratiti u Zagreb.
No to je dio jedne duge, puno tužnije priče. Međutim, sada je red na jednu veseliju temu...
Naravno, vrag uvijek kenja na kup, pa kao da gubitak psa nakon gotovo 17 godina nije bio dovoljan, tjedan dana kasnije uspjeli smo skupiti Koronu.
Ne, Korona nije novi pas već Covid-19.
Kako je Jeger prvi postao pozitivan, pošto je on vječni optimist, odmah me poslao (negativnu, jer ja sam uvijek negativna ;)) u vikendicu s psima u nadi da neću i ja skupiti isti virus, pošto imam kroničnih zdravstvenih problema koji se s njim ne miksaju dobro kao gin i tonik….
Okej, pokupujem lijekove i neku klopu, ostavim ih Jegeru, ponesem par kućnih testova i lijekove za sebe i neku klopu za svaki slučaj i spičim se vu Zagorje zelene.
So far, so good, on kuri 39,5, ja okej. Bacam psima loptu, istrčim ih, legnem spavati.
Dan prvi.
Budim se u bolovima, ne znam boli li me mišićje ili kostur ili sve odjednom, glava otpada i razmišljam o hitnoj amputaciji. Gurnem test u nosinu, kapnem tri kapi one vodice i ukažu se dvije crtice. Jupi! Gutam Normabel da ne razmišljam što mi sve viruščina može izrašomonirati po ionako nikakvom (ali smatra Jeger, navodno „vrhunski dizajniranom“ tijelu – on naime kaže da sam poput talijanskog auta - sjajan dizajn, ali slaba mašina, ali Jeger također naizmjence nosi DVA PARA NAOČALA) organizmu.
Gutam sve žive lijekove, subota je, niš' mi se ne jede, nalazim juhe iz vrećice koje je ostavila frendica kad je imala koronu pa smo joj ponudili izolaciju u ovoj našoj viksi - jer isto ima pse a naš vrt od 2500 kvadrata je bogomdan za kad ne možeš aktivno šetati…ili sam bar tako mislila.
Jer naime, mi se šetamo nekad rano ujutro, nekad predvečer, ali ako to nije moguće -svakodnevno se istrčavamo s lopticom, a tu su još i voluharice kao dodatni bonus zanimacija za terijera. Jadne.
Okej, so far – so good. Kurim 39, dobra duša iz susjedstva (hvala ti Ana do neba) mi preko Fb ponudila da mi kupi potrepštine u koje spada toplomjer), upaljena klima, ležim u nekom polusnu, uspijem srknuti juhu i čaj, Joy zabrinuto leži kraj mene, vrata kuće su odškrinuta da psi mogu van, imaju trekere, preumorna sam za brige….
Dan drugi.
Otpada glava, mjerkam kuhinjski nož za amputaciju iste, kurim 37,5, sva nikakva jedem neki Skyr a psima kuham krepku pileću juhu od prsa sa grincajgom i špinatom te smeđom rižom (draga Ana, da, kupovala si uglavnom za pse, ja ne jedem meso).
Mislim da ću riknut' dok izrežem sve sastojke, jedva hranim pse, kolabiram na dvosjed, blejim u neki true crime na Netflixu ali ga ponavljam x puta jer pojma nemam tko je koga ubio, što gledam, zašto i koji je dan. Joy strpljivo i suosjećajno leži kraj mene, ja se pitam hoće li dobiti koronu, pa malo plačem za Lizom, pa spavam i tako dođe…
Dan treći.
Budim se s osjećajem da sam cijelu noć trenirala gutanje mačeva s lošim gutačem mačeva koji nije imao mačeve nego ručne pile s drškom i to zahrđale. Ne mogu govoriti. Dopisujem se s Jegerom koji još kuri i koji je bio na istom tečaju (ono s pilama).
Kuham juhu od šparoga iz vrećice na kojoj piše instant ali kakav je to instant kad ju moraš miješati 7 minuta nakon što zavri? Privučem stolicu i miješam tu juhu, otpada mi ruka, rame, glava. Psi veselo jedu piletinicu s povrćem, ja jedva nekako strpam tu juhu preko grla punog rana od pile, rušim se na dvosjed i derem dalje po ubojicama ne kužeći pola….ne znam ni kako se serija zvala. Joy suosjećajno leži kraj mene.
Probudim se i nema je.
Dobro, kaka valjda vani, mislim si ja. Glavno da sam joj skinula treker dok se napuni dok je bila suosjećajna a zatim zaspala.
S otvorenim vratima, jer sloboda narodu.
Ne mogu je zvati jer nemam glasa ali bauljam kao zombi po vrtu i ne vidim je. Ali srećom čujem je. Nesrećom, ne u svom vrtu. Zatim je i vidim.
Kako trči prema kokošinjcu tete koja nam rado poklanja jaja.
Muka mi je. Proizvodim nemušte zvuke, pa se sjetim uzeti piskutavu lopticu i stišćem je kao djedica iz Maratonaca, ali šipak, ova trči oko kokošinjca pa u njega pa van, pa kroz polje pa u drugo dvorište, treće….skužim da koke nisu fasovale, prebrzo se to događa (susjeda ima i dvije mini kokice ljubimice, uklikali smo ih da skoče u krilo i jedu iz ruke). Odjednom, Joy daje glas koji znači „imamgaimamgadođiubijgaimamgimamgadođiubijga“.
1. Ne želim ubiti nikoga
2. Ne znam što ona to ima
3. To što ima je u tuđem dvorištu
4. Ne poznajem te ljude
5. Dvorište je ograđeno
6. Ne znam tko mi glavu nosi
7. Vani je plus trideset i dva u hladu
Pixie naravno urla, laje i vrišti jer iako želi biti Kraljica Svemira, totalno je ovisna o svojoj pomajci Joy koja ju stalno liže ljubi i timari.
Zvala bih Jegera ali ne mogu govoriti.
Pitam se kako ću tim ljudima objasniti što moj pas radi i što to moj pas uopće radi.
Trčim poljem. (molim zamislite sporokrećućeg zombija, nije to trčanje)
Na sebi imam:
1. Japanke (HGSS, vaša sam)
2. Dimije (prava atletska odjeća za preskakanje prepona)
3. Majicu bez grudnjaka (odlično za upoznavanje novih susjeda iako nemam baš grudi pa mi prijeti opasnost da pomisle da sam došla pojačati internetski signal s nekim čudnim gumbima)
Na sebi nemam:
1. Gaćice
Vruće je, šta sad hoćete?
Dolazim do ograde. Ograda je žičana, kao moja, srećom niža. Ima betonski postament.
Joy urla na stablu smokve (imam i ja smokvu, mogla je to raditi doma).
Stajem na to malo postamenta koliko viri sa svake strane ograde (2cm) i prebacujem nogu preko.
Dimije fakat ne pomažu.
Stojim na vrhovim prstiju, osjećajući oštru žicu na P(t)ici (u daljnjem tekstu P).
Oblijeva me hladan znoj pri pomisli da bi mi se japanka mogla poskliznuti.
Srećom imam metari i osamdeset i noge duge metar jer inače uopće ne znam kako bih opkoračila tu žicu.
Razmišljam kako objasniti moguće ozljede svojoj ginekologici.
Ograda je premekana da se izdignem na ruke i preoštra da riskiram nagli pokret.
Prebacujem drugu nogu preko, moleći se višim silama za spas svoje P.
Okrećem se prema kući kraj koje je smokva.
Kuća se renovira, nema nikoga.
Pada mi kamen sa srca.
Ugledam izdajicu i skidam je sa smokve.
Naravno da nemam lajnu.
Ponavljam radnju prekoračivanja žice, ovaj put s 6,5 kilograma uvijajućeg, urlajućeg terijera u ruci, dakle – opet riskiram da dobijem tetanus P jerbo sam u izolaciji pa ne smijem nikuda. Isprobavam u sebi izgovoriti: „Znate, pas mi se popeo na susjedovu smokvu u Zagorju pa sam se prebacivala preko žice bez gaćica u japankama i dimijama s Koronom jer ne mogu govoriti i nemam grudnjak pa nisam mogla otići s ulične strane i pozvoniti….poskliznula mi se japanka i tako je došlo do ozljede koju upravo gledate….“
Uspijevam se ne ozlijediti, poderem samo hlače, bauljam po suncu preko polja i kroz kuruze prema svom vrtu gdje se Pixie dere kao da je kolju. Vezujem Joy na dvije lajne (lajnu na lajnu, ne dvije lajne odjednom) pa za drvo. Sjedam u hlad da dođem sebi. Ona je u punom lovnom zanosu, niti me čuje niti vidi, samo bi ubijala kao serijski ubojice iz serije o serijskim ubojicama.
Do kraja dana je držim na lajni/u kući.
Dan četvrti
Malo mi je bolje. Pregledavam ogradu i ne mogu skužiti kako je izašla. Ona se umiljava, dobra kao kruh. Zaključujem da je epizoda bila izuzetak, ipak će Joy uskoro 11, razumna je ona, mora da je sad ta životinja (100% nije bila mačka) naučila lekciju.
Aha.
Odlazim na wc. Zaključujem da su mi crkli bubrezi, ali se sjetim da sam jela juhu od šparoga koja je lažni instant jer sam je miješala SEDAM MINUTA u znoju lica svog. Ako niste znali, pišalina od šparoga smrdi 24 sata kao najgora štala.
Ping! Kaže telefon.
„Joy has left the virtual fence“
Drek virtualnu, frajerica je opet otišla u frentu. Nemoćno gledam kako trči po susjedstvu. Neke stvari ne možeš požurivati.
A ionako mi se prikakilo od straha jer vidim da je prešla jednu ulicu i otišla dolje prema drvoredu oraha i gustoj šumi, tako da sam na pravom mjestu što se tiče prvoga, a vrlo krivom što se tiče drugoga.
Kasnije sam snimila putanju za ovakve za poučne tekstove...
Vani je plus trideset i pet.
Sjedam u auto dok Pixie vrišti jer je uvjerena da smo je svi napustili i vozim se u smjeru signala na trekerovoj aplikaciji.
Stignem dolje, vidim da je Joy otrčala u polje u smjeru kuće. Vozim do kraja, srećom nefrekventirane slijepe ulice i u povratku nalijećem na susjedu koja izgleda kao da je vidjela duha jer i ona ima Koronu. Tjeram je u krevet, ona kaže čula sam vas kako zapomažete pa mi je došlo žao. Saznajem da su kokoši žive ali da je vidjela kunu.
FUCK!
Gledam signal, Joy trči kući, vozim prema istoj, dolazi mi u susret jedan susjed, cestica je ru du prašin (šoder, rupe), nemamo se gdje mimoići pa se vraćam u rikverc i usput malo oderem auto na neki niski betonski zidić. Imam ful kasko.
Auto je samo stvar, mantram vozeći doma. Izlijećem iz auta da bih na trekeru vidjela kako Joy kako trči upravo tamo otkud sam se dovezla.
Sjedam u auto.
Vozim prema signalu.
Zaustavljam se pred istom onom kućom gdje sam skoro ostavila P na žici.
S donje strane nema ograde, jupiii. I dalje nema nikog, duplo jupiiiii. I dalje nemam lajnu, kreten sam.
Skidam Joy sa smokve i ubacujem je u auto.
U daljini nariče Pixie.
Vraćam se doma, stavljam Joy na lajnu.
Legnem i odspavam. Izmjerim tlak. Ok sam, začudo (imala 2 toplinska udara u 2 godine, ne smijem na sunce jer pijem lijekove za tlak koji „blokiraju Vaš tjelesni termostat“ kako je rekao liječnik).
Navečer mi frend donosi iz Zagreba još Normabela (za tlak, za svaki slučaj, imam recept, majke mi) i Sumamed koji mi je preporučio nefrolog koji misli da bolujem kao i svi normalni ljudi. U krevetu, ne na smokvi ili u polju.
Pijem Normabel i tražim rupu u ogradi s Joy vezanom za remen na torbici s poslasticama. Nalazim rupicu koju mi je Pixie već pokazivala ali je bila toliko mala da nisam mislila da je Joy tuda izašla.
Ljubljena moja cinkerica Pixie.
Dakle, mala gadura Joy je potrgala dvije žice i čim je prošla glava, prošlo je i tijelo jer su Jackovi i Parson Russell terijeri savitljivih rebaraca i plitkog prsnog koša kako bi se mogli zavlačiti za lisicama u jame. Blago meni, imam psa iz lovačke linije jer tada nisam sve te titule i kratice kužila pa sam mislila da su to neke titule ljepote. I bile su. S tatine strane.
S mamine su bile diplome sa tečajeva Kako ubiti divlju svinju bez suvišnih zašto, Jiu Jitsu za terijere, Kopanje za napredne, Lanca probijanca ili kako progristi žičanu ogradu, te doktorat iz Lisičarenja kao prvog predmeta i Jazavčarenja kao drugog.
Zakrpala sam ogradu. Stavila sam Joy oprsnicu (inače u vrtu nose samo ogrlice s trekerom i markicom s brojem telefona, obje, iako Pixie ne sanja o odlasku u bijeli svijet, ali nikad se ne zna što se može dogoditi….), koja sasvim sigurno ne može proći kroz rupu od potrgane žice bez da se zakvači negdje.
Vraća mi se glas pa snimam glasovnu poruku prijateljicama i Jegeru.
Napiši tekst, biti će ti lakše, škripi on promuklo kašljucajući.
P.S.
Kad smo odradili karantenu, par dana smo odmorili, pa se uputili u Istru jer smo propustili mamin rođendan zahvaljujući Koroni. Kako nam je ona još jedini preostali roditelj, svake godine slavimo što je živa tulumom/roštiljem za njezinu ekipicu.
Pošto je Korona iscrpljujuća bolest, šetala sam pse po Zg, ali ne onoliko koliko to inače činim.
Par minuta nakon što smo stigli postavila sam standardne protuterijerske barikade povrh cca 40 m kamenih zidova maminog vrta i pretvaram ga u Fort Knox, otkrivši usput gnijezdo stršljenova od kojih me jedan upiknuo u guzicu, pardon, stražnjicu). Nisam pošteno prošetala pse jer je već bio mrak, i relativno brzo smo otišli spavati. Ujutro pijem ja kavu s mamom i odjednom čujem dobro poznati glasić negdje na pola puta u prema susjednom selu u dolini. Što u našem slučaju znači na pola puta brežuljka od gotovo 400 m nadmorske visine obraslog gustim kupinjakom, lovorom, maslinom i niskim hrastom. Kroz tu vegetaciju se uspješno probijaju samo divlje svinje, zmije i Joy.
No da bi do tamo došla, morala je naskočiti na zid od 120 cm (Kein Problem, rekli bi njezini austrijski preci), ali i skočiti dolje na stazu 2,5 m ispod zida. Ili u susjedni vrt, što je „samo“ 2 m, pa se provući ispod njezinog portuna i zatim spičiti kroz trnje…ne moram reći da je između sjedenja mami u krilu i milozvučnog jodlanja na pol brda prošlo 5 i pol sekundi.
Istrčavam van u kroksicama, tajicama, gaćama, grudnjaku i majici (znam da vas zanima). Dolazim do kraja „stazice“ koje su prorovale svinje i dalje ne mogu i čujem da je na otprilike 25 m od mene - ali ne vidim je kroz gustu džunglu.
Aplikacija kaže „GPS signal too weak. Try to recconect.“
Ja kažem JOOOOOOOOOY.
Joj.
Nemoooj.
I počnem plakati. Jer sam umorna i jer nema Lize i jer ne znam što da radim.
Jeger spava. Ja ne mogu kroz tu makiju sve i da hoću, a s obzirom da tamo ima poskoka, počinjem paničariti. O poskocima i ugrizu koji je primila susjedina kuja u jednoj drugoj epizodi.
Sjedim na stazi i plačem, dakle, što zato jer mi je pun kufer, što zato jer se ona uvijek jako zabrine kad ja plačem.
Eh. Ne i ovaj put.
Plačem toliko glasno da se Jeger budi i urla kroz prozor da što je bilo, ja urlam da je Joy otišla „znaš tamo gdje i zimus“ (ali u njenu obranu, nismo stavili ogradice jer smo mislili da se „uozbiljila“, haha), on urla prostote, ja plačem.
Pet minuta kasnije pojavljuje se u dugim vojnim hlačama, Martama, jakni dugih rukava, i nestaje u šipražju.
Petneast mučnih minuta i stotinu profanih riječi kasnije, pojavljuje se s Joy u rukama. Ja plačem i zaklinjem se na vječnu ljubav (uostalom, ionako smo prevalili 50, a već smo preko 30 zajedno pa je ta vječnost skroz dostupna, a kad mi muškarac spasi psa, to je najjači afrodizijak).
Balim po njemu, perem mu noge kosom, okej okej, skoro.
Stavljam Joy na lajnu. Vežem je za drvo.
Jeger priprema i paca meso, tofu, povrće, svašta nešto za tulum koji je taj dan predvečer, ja sjeckam, perem, pospremam, pečem štrudlu od višanja iz onog drugog vrta koji se spominje u prvom dijelu priče, ulickavam stol u maminom vrtu, nosim jastučiće, salvete itd, itd.
Kad sve konačno izgleda kao iz talijanskih žurnala za dekoriranje kuće i vrta, a zamamni mirisi kolača se šire kuhinjom - konačno pristižu gosti.
Jedu pršut, sir, masline, piju vino, stojimo, pričamo, kad shvaćam da nešto ne valja.
Jede se pršut a Joy nije tu.
Začujem poznato jodlanje i bacam čašu a zatim pogledam u Jegera koji u tom trenutku sav znojan izgovara "Začini salatu!".
Umjesto u kuhinju, utrčavam u selo, rođak za mnom.
Koga god pitamo je li vidio malog bijelog…..pokazuje prstom gdje je dotična projurila, natrčavamo na susjedu poderanih rukava košulje i raščupane kose, rastjerala joj je mačke, ja pitam "Je li Vam ona ovo napravila", "Nije", veli, "vrtlarim, ali projurila je onuda...". „This way“ kažu Nijemci i Englezi u restoranu koji kuže da imam lajnu u rukama…
Ja urlam „Joy dođi doma, 'ajmo doma papati!!!“ i gledam u aplikaciju i odjednom vidim ravnu crtu u smjeru kuće.
"Crkao mi treker!", dobacujem rođaku i trčim prema kući uvjerena da je opet GPS preslab. On veli, "Ja ću je tu dolje tražiti pa mi vikni ako je doma."
Dotrčim iza ugla i kod stražnjih vrata dvorišta koje je za moj pojam osigurano kao Sing-Sing, eto nje, vrti repom i smije se.
Stavljam je na lajnu a ona trči prema roštilju sva razdragana.
Jeger je, naime, upravo stavio meso peći!
Vežem je za stablo kraj roštilja. Sjedamo za stol, ja kasnim sa salatom, kadli netko zvoni na vrata. Svi gosti su za stolom.
Trčim i otvaram da bih ugledala vlasnicu restorana s malim smeđim psom u rukama.
"Našla sam vam psa", kaže ona.
Pas je kuja i najvjerojatnije nečija, ima samošetača koliko nećeš, moji živci su gotovi, gosti su za stolom, moje kuje ne vole druge kuje i ne puštaju ih u svoje dvorište bez sigurnosnih rituala....
Nakon (na kraju uspješne) večere, nabacam sve ležaljke i stolice, plus konjića za sušenje veša na zid koji mi je pokazala Pixie, skokom na isti.
Osjećam se kao žitelj srednjovjekovnog grada koji se priprema na dugu opsadu, ali zna da je sve uzalud...
P.P.S.
Nikuda ne idem bez gaća i grudnjaka, sljedećih dana non-stop nosim tenisice i razmišljam o kupovini mačete.
Šetam ih svako jutro u 6-9, ostatak dana spavaju.
Moje ludilo seže dotle da ne vjerujem očuhu da mu neće zbrisati dok smo mi u Trstu s mamom na izložbi o Fridi Kahlo, pa je vezujem na oprsnicu i dvije duge radne lajne.
U kući.
Čujem sebe kako izgovaram: "Mislim da bi trebali kupiti kućni boks..."
Jeger pop.... i kaže da ako ja tako mislim, da on ne bi da nam sljedeći pas bude terijer….
Sedmi dan.
Više nije pobjegla preko zida. Ali....
(Nastavak slijedi….zapratite nas na društvenim mrežama za više avantura...jer uvijek će ih biti :))
POUČAK:
Kad ne možete pošteno prošetati psa, dajte mu zanimaciju.
K. je uvijek dobro rješenje koje treba imati pri ruci.
Ukratko, da sam imala K, ne bi gotovo ostala bez P.
Inače, K se odnosi na Kong, ali može biti i ono na što ste prvo pomislili :)...
Napisala: Rujana Jeger
Okolo trčala: Joy Jeger, Rujana & Jeger Jeger
Tajna agentica/prokazivačica: Pixie Jeger