Shibesu – 100% vodonepropusne kišne jakne za urbane ekološki osviještene pse (i ljude)
- font size decrease font size increase font size
Ana Mariju Ricov upoznale smo preko jedne Rujanine prijateljice koja se bavi modom – pa joj je skrenula pažnju da je riječ o modnoj dizajnerici koja izrađuje odjeću za ljude, ali odnedavno - i za pse. Mi ne znamo baš puno o toj modi, ali kaže Rujana da Ana Maria inače radi jako zanimljive stvari, a kad je vidjela to što radi za pse – pretpostavile smo da ćemo ubrzo naučiti!
S obzirom da Pixie mrzi ići u grad a Lizu više ne zanima puno osim hrane i mačjih…..(kaže Rujana da to sad nije važno i da se držim teme), uglavnom – morala sam ja ići s Rujanom, jer ona kaže da sam ja terapijski pas i da me voli imati sa sobom kad upoznaje nove ljude. Istina je da ja dobro procjenjujem ljude i da me ništa ne može izbaciti iz takta osim bezobraznih vjeverica, mačaka, jazavaca, lisica, nutrija i nekih pasa ali to se rijetko događa. Možda jednom dnevno....
Međutim, ima još nešto što mrzim osim gore spomenutih, a to je odjeća za pse!
Znači, ona je mene povela u grad kako bih isprobala odjeću za pse.
Je li vam sada jasno koliko sam ja jedna stabilna i postojana kuja?
Nisam niti znala da će kod Ane Marije biti i njezina terapijska kuja Shiba (budimo realni, svi smo mi terapijski psi, pogotovo mi koji s njima idemo svuda), bez koje nikada ne ide na posao, a Shiba nije Shiba Inu pasmina (koja me, iskreno - podsjeća na lisicu), već Irska (p)seterica i odmah smo skužile da se znamo iz šetnji po Dubravkinom putu, našoj omiljenoj šetnici u Zagrebu (tamo ima vjeverica, kuna, jazavaca i lisica, jesam li već spomenula kune?).
Ana Maria i Shiba, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uglavnom, dok su naše ljudske suputnice pričale o psima – naravno – mene su odjenule u vodonepropusnu kišnu jaknicu. Shiba me je upozorila da bi se to moglo dogoditi, ali mi je odmah objasnila da jaknica ne šuška, a to mi je bilo najvažnije.
Ne podnosim šuškanje, ne podnosim da mi nešto prekriva uši (jer ja moram čuti vjeverice, kune, lisica, jazavce – jesam li vam pričala o Jazavcu na Mirogojskoj? Ne? Okej, sad se moram držati teme, ali pratite našu Facebook stranicu, tamo pišem neke takve dogodovštine…), nadalje – ne podnosim da me išta previše steže, a posebno mrzim kad mi provlače šape kroz kojekakve rukave.
Konačno, ljudska bića bi trebala znati kakva je prognoza vremena, pa nas ne bi trebala šetati po kiši kad ni vjeverica u parkovima nema, a o mačkama da i ne pričamo. Jedino je nutrijama svejedno, ali njih nema tamo gdje mi šetamo kad smo u Zagrebu, što je šteta jer ih je zabavno ganjati - ali moram se držati teme.
Uglavnom, nutrije imaju vodootporno krzno pa je njima svejedno kad pada kiša, ali nama nije, ne volimo baš ludo kišu, osim Lize, ali ona voli sve. Samo je stara i reumatična pa je sve boli kada kiši.
A Pixie je hladno i kad nije otrimana, ta je stalno u nekim vesticama, jer se inače trese tako da mi je neugodno gledati. Rujana je mora nagovarati i moliti da izađemo, a kad pada kiša, ona može trpiti satima, samo da ne mora smočiti šapice…
Uglavnom, eto obukle su me i moram reći da sam ispočetka stajala na mjestu i pokušavala procijeniti hoće li to sada šuškati, spadati, stiskati ili čupati. Ali nije. I još sam dobila keksić.
Zatim sam se opustila i zaključila da nije to ni tako loše. Zatim sam iznjušila cijeli prostor u potrazi za miševima, ali nije ih bilo. Pošto sam ja radni pas, a tamo nije bilo ništa što bih mogla raditi, osim smišljati blog - pitala sam Shibu kako je uspjela Anu Mariju inspirirati da napravi kaputić koji ne šuška, ne promače, ne prekriva glavu i ne ometa slobodno kretanje (koje je jako važno kad želite ganjati….ma shvatili ste već!)
Shiba je rekla da su godine pandemije za nju (kao i za većinu pasa) bile posebno dobre jer su njih dvije svo svoje slobodno vrijeme provodile u prirodi, a Ana Maria nije bila zadovoljna sa ljudskim, ali niti psećim kabanicama u ponudi, jer su nakon više sati uvijek negdje promočile, pa makar na šavovima, a ona je perfekcionistica i željela je napraviti 100% nepromočiv proizvod koji, osim svrhe, zadovoljava i njezine estetske kriterije.
Tako je došla na ideju da napravi vodonepropusne kišne jakne za nas i naše ljude koji se mogu i uskladiti uzorkom i bojom – da se zna tko kome pripada. Kako sve izrađuje sama, tako je ručno nacrtala i uzorke na materijalima koje je potom digitalno obradila i pripremila za tisak, a koji nisu od zagušljivog najlona u kojem se ljudi jako znoje po koži a psi dahću kao ludi, već su dvoslojni i ugodni na dodir s obje strane, ali ne i predebeli, jer ako neki pas ili čovjek želi da mu bude toplije, uvijek ispod može obući još nešto. Ako je dovoljno dlakav – kao što sam ja bila na gornjim fotkama - neće mu niti trebati. Inače, i ljudi znaju biti dlakavi, ali o tome ne smijemo jer je ljudska dlakavost taboo, iako oni o našoj dlaci mogu raspredati satima, no bolje da sada ne načinjem tu temu.
Uglavnom, Shiba mi je ispričala i da je njezina Ana Maria jako ekološki osviještena i da ne želi zagađivati prirodu, pa zato koristi tkanine od recikliranih materijala, a u tisku se koriste ekološki prihvatljive i biorazgradive boje na bazi vode. Što je dobro jer ako se zagadi voda, ode meni zabava s nutrijama….
Shiba, za razliku od mene, više voli trčati za pticama, a zanimalo me i kako izgleda jedan njezin radni dan:
Pa, draga Joy, moj je radni dan poprilično naporan. Ujutro moram gledati u Ana Mariju i mahati repom, što je dobra formula da ju natjeram da se digne iz kreveta i mene pusti u njega da se konačno rastegnem ko pas. Realno, tko voli spavati na kauču? Često me zove da legnem kraj nje, ali nije mi to fora, pa ja sam ipak samostalna gospođa. Imam ja i svoj pseći krevet, ali u njemu volim biti samo kad mi ga stavi na balkon.
Nakon mog izležavanja i njene kave, krećemo u ophodnju Zagrebačkih ulica i parkova. Od doma do posla imamo svega 15 minuta, al’ ja volim da se to rastegne na barem sat i pol šetnje, da ipak bacim njušku i provjerim jel’ sve na svome mjestu.
Oko 11 dolazimo u atelje, tamo si malo gricnem mačju konzervu (ovoj mojoj je trebalo godinama da skuži da baš to volim) i legnem se u svoj krevet, na galeriji gdje se crta i šiva. Ana Maria meni cijelo vrijeme nešto priča, a ja se pravim da ju slušam, no kad mi dojadi, spustim se u prizemlje na kauč gdje nam često dolaze svakakvi ljudi, a u zadnje vrijeme i psi, a svi nešto razgledavaju, isprobavaju i odlaze sa vrećicama sretni.
Zadnjih godinu dana sam čak i u radnom odnosu, rekla mi je da moram konačno otplatiti sve te poslastice, pa me je zaposlila na mjestu manekenke i modela za prototipove. Moram priznat da mi je to fora, svi na ulici mi govore da sam jako fotogenična i da su me vidjeli u novinama.
Foto: Doris Fatur za shibesu.com
Oko 15 sati sam spremna za kratku pauzu da bacim njušku po Marulićevom, a posebno volim kad je sunce, pa ostanemo malo duže jer se obožavam sunčati. Nakon toga se vraćamo u atelje i ostajemo koliko treba, a kako tjedan odmiče, Ana Maria mi sve češće govori da trčim i lajem u snu! Pa nije ni čudo kad jedva čekam vikend da odemo na Sljeme ili neko drugo brdo, a nije loš ni nasip.
Uglavnom, volim ići na posao, tamo se puno spava!
Ja ponekad isto na poslu spavam (ona moja radi od kuće), ali uvijek pomalo držim jedno oko otvoreno jer na svoje ljude treba paziti – iako moje mišljenje ne dijele Pixie i Liza. One misle da ljudi moraju paziti na nas, a ne obratno. Mislim da je to dosta zanimljiva tema za neki drugi tekst i anketu među mojim kolegama i kolegicama, ali o tome neki drugi put...
Par dana nakon naše posjete mjestu gdje Shiba i Ana Maria rade i gdje se može sve isprobati i svašta iznjuškati, našle smo se u grupnoj šetnji kako bi i moje najdraže cimerice isprobale svoje kaputiće/kabanice, pa smo se tom prilikom i fotkale!
Trebali ste vidjeti Pixienu kiselu facu kad su je obukle! Srećom je Rujana odmah skužila da njoj zapravo smetaju tanke rastezljive vrpce kroz koje se provuku stražnje noge da bi tkanina bolje prilijegala, što mene upoće ne dira, ali ona nije htjela hodati dok joj to nisu maknule. Svatko tko nas redovito prati zna da je ona jedna kraljica drame koja digne nogu u zrak i ponaša se kao da je ozbiljno ozlijeđena čim joj zrnce šljunka uđe među mekuši - tko nije znao, sada zna.
Pixie, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uostalom, kaputići imaju rastezljivi pojas i uopće im nisu potrebne te vrpce, ako mene pitate. Pa ako vam smetaju, objasnite to svojim ljudima. To se najbolje postiže tako da se ukočite u pozi kao da kakite, gledajući ih odozdo tako da vam se ističu bjeloočnice – ljude to pogađa ravno u srce, a pogotovo ako pri tome tužno objesite uši….(svašta moramo znati, zar ne?)
Mene, kao što vidite, uopće nisu smetale, sasvim sam lijepo mogla skakati i trčati...
Joy, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Liza se isto nije bunila, puhao je ledeni vjetar i boljeli su je zglobovi, a nije ni nama bilo mrsko što smo dobile te kaputiće baš dan nakon što su nas otrimali na kratko.
Liza, foto: Monica Trzun Bosiljkov
I Rujana je jedan Shibesu kišni mantil isprobala i to preko jakne, tako da vam bude jasno koliko je hladno bilo. Nadam se da će ubuduće malo podrobnije pratiti prognozu prije nego nas planira „oguliti“…
Rujana, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uglavnom, zahvaljujući Ana Mariji (ali i Shibi, jer iza svakog pametnog vlasnika stoji još pametniji pas) spremne smo za kišu i nećemo više kući dolaziti mokre guze kao do sada. Možda nismo manekenke, ali dosta je bilo tog ponižavanja pasa koji nemaju standardne mjere – primjerice, meni sve do sada bilo preširoko a prekratko, Pixie preusko i prekratko, a Lizi preusko i predugačko. Uostalom, mi psi smo najraznovrsnija vrsta na planeti, pa kako uopće očekivati da će se svi psi, a pogotovo križanci i mješanci - uklopiti u standardne mjere za odjeću kad to niti ljudi ne uspijevaju?
I na kraju, ovaj će materijal trajati godinama, a na kraju se može i reciklirati!
Možete nas stoga smatrati novim ikonama ekološki osviještene pseće mode – konačno, ove nam je godine desetgodišnjica djelovanja pa je bilo krajnje vrijeme da postanemo (ps)influencerice.
Konačno (ps)influencerice! Foto: Monica Trzun Bosiljkov
Razgovor vodila: Joy
Zapisala: Rujana Jeger
Pasji život™
S obzirom da Pixie mrzi ići u grad a Lizu više ne zanima puno osim hrane i mačjih…..(kaže Rujana da to sad nije važno i da se držim teme), uglavnom – morala sam ja ići s Rujanom, jer ona kaže da sam ja terapijski pas i da me voli imati sa sobom kad upoznaje nove ljude. Istina je da ja dobro procjenjujem ljude i da me ništa ne može izbaciti iz takta osim bezobraznih vjeverica, mačaka, jazavaca, lisica, nutrija i nekih pasa ali to se rijetko događa. Možda jednom dnevno....
Međutim, ima još nešto što mrzim osim gore spomenutih, a to je odjeća za pse!
Znači, ona je mene povela u grad kako bih isprobala odjeću za pse.
Je li vam sada jasno koliko sam ja jedna stabilna i postojana kuja?
Nisam niti znala da će kod Ane Marije biti i njezina terapijska kuja Shiba (budimo realni, svi smo mi terapijski psi, pogotovo mi koji s njima idemo svuda), bez koje nikada ne ide na posao, a Shiba nije Shiba Inu pasmina (koja me, iskreno - podsjeća na lisicu), već Irska (p)seterica i odmah smo skužile da se znamo iz šetnji po Dubravkinom putu, našoj omiljenoj šetnici u Zagrebu (tamo ima vjeverica, kuna, jazavaca i lisica, jesam li već spomenula kune?).
Ana Maria i Shiba, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uglavnom, dok su naše ljudske suputnice pričale o psima – naravno – mene su odjenule u vodonepropusnu kišnu jaknicu. Shiba me je upozorila da bi se to moglo dogoditi, ali mi je odmah objasnila da jaknica ne šuška, a to mi je bilo najvažnije.
Ne podnosim šuškanje, ne podnosim da mi nešto prekriva uši (jer ja moram čuti vjeverice, kune, lisica, jazavce – jesam li vam pričala o Jazavcu na Mirogojskoj? Ne? Okej, sad se moram držati teme, ali pratite našu Facebook stranicu, tamo pišem neke takve dogodovštine…), nadalje – ne podnosim da me išta previše steže, a posebno mrzim kad mi provlače šape kroz kojekakve rukave.
Konačno, ljudska bića bi trebala znati kakva je prognoza vremena, pa nas ne bi trebala šetati po kiši kad ni vjeverica u parkovima nema, a o mačkama da i ne pričamo. Jedino je nutrijama svejedno, ali njih nema tamo gdje mi šetamo kad smo u Zagrebu, što je šteta jer ih je zabavno ganjati - ali moram se držati teme.
Uglavnom, nutrije imaju vodootporno krzno pa je njima svejedno kad pada kiša, ali nama nije, ne volimo baš ludo kišu, osim Lize, ali ona voli sve. Samo je stara i reumatična pa je sve boli kada kiši.
A Pixie je hladno i kad nije otrimana, ta je stalno u nekim vesticama, jer se inače trese tako da mi je neugodno gledati. Rujana je mora nagovarati i moliti da izađemo, a kad pada kiša, ona može trpiti satima, samo da ne mora smočiti šapice…
Uglavnom, eto obukle su me i moram reći da sam ispočetka stajala na mjestu i pokušavala procijeniti hoće li to sada šuškati, spadati, stiskati ili čupati. Ali nije. I još sam dobila keksić.
Zatim sam se opustila i zaključila da nije to ni tako loše. Zatim sam iznjušila cijeli prostor u potrazi za miševima, ali nije ih bilo. Pošto sam ja radni pas, a tamo nije bilo ništa što bih mogla raditi, osim smišljati blog - pitala sam Shibu kako je uspjela Anu Mariju inspirirati da napravi kaputić koji ne šuška, ne promače, ne prekriva glavu i ne ometa slobodno kretanje (koje je jako važno kad želite ganjati….ma shvatili ste već!)
Shiba je rekla da su godine pandemije za nju (kao i za većinu pasa) bile posebno dobre jer su njih dvije svo svoje slobodno vrijeme provodile u prirodi, a Ana Maria nije bila zadovoljna sa ljudskim, ali niti psećim kabanicama u ponudi, jer su nakon više sati uvijek negdje promočile, pa makar na šavovima, a ona je perfekcionistica i željela je napraviti 100% nepromočiv proizvod koji, osim svrhe, zadovoljava i njezine estetske kriterije.
Tako je došla na ideju da napravi vodonepropusne kišne jakne za nas i naše ljude koji se mogu i uskladiti uzorkom i bojom – da se zna tko kome pripada. Kako sve izrađuje sama, tako je ručno nacrtala i uzorke na materijalima koje je potom digitalno obradila i pripremila za tisak, a koji nisu od zagušljivog najlona u kojem se ljudi jako znoje po koži a psi dahću kao ludi, već su dvoslojni i ugodni na dodir s obje strane, ali ne i predebeli, jer ako neki pas ili čovjek želi da mu bude toplije, uvijek ispod može obući još nešto. Ako je dovoljno dlakav – kao što sam ja bila na gornjim fotkama - neće mu niti trebati. Inače, i ljudi znaju biti dlakavi, ali o tome ne smijemo jer je ljudska dlakavost taboo, iako oni o našoj dlaci mogu raspredati satima, no bolje da sada ne načinjem tu temu.
Uglavnom, Shiba mi je ispričala i da je njezina Ana Maria jako ekološki osviještena i da ne želi zagađivati prirodu, pa zato koristi tkanine od recikliranih materijala, a u tisku se koriste ekološki prihvatljive i biorazgradive boje na bazi vode. Što je dobro jer ako se zagadi voda, ode meni zabava s nutrijama….
Shiba, za razliku od mene, više voli trčati za pticama, a zanimalo me i kako izgleda jedan njezin radni dan:
Pa, draga Joy, moj je radni dan poprilično naporan. Ujutro moram gledati u Ana Mariju i mahati repom, što je dobra formula da ju natjeram da se digne iz kreveta i mene pusti u njega da se konačno rastegnem ko pas. Realno, tko voli spavati na kauču? Često me zove da legnem kraj nje, ali nije mi to fora, pa ja sam ipak samostalna gospođa. Imam ja i svoj pseći krevet, ali u njemu volim biti samo kad mi ga stavi na balkon.
Nakon mog izležavanja i njene kave, krećemo u ophodnju Zagrebačkih ulica i parkova. Od doma do posla imamo svega 15 minuta, al’ ja volim da se to rastegne na barem sat i pol šetnje, da ipak bacim njušku i provjerim jel’ sve na svome mjestu.
Oko 11 dolazimo u atelje, tamo si malo gricnem mačju konzervu (ovoj mojoj je trebalo godinama da skuži da baš to volim) i legnem se u svoj krevet, na galeriji gdje se crta i šiva. Ana Maria meni cijelo vrijeme nešto priča, a ja se pravim da ju slušam, no kad mi dojadi, spustim se u prizemlje na kauč gdje nam često dolaze svakakvi ljudi, a u zadnje vrijeme i psi, a svi nešto razgledavaju, isprobavaju i odlaze sa vrećicama sretni.
Zadnjih godinu dana sam čak i u radnom odnosu, rekla mi je da moram konačno otplatiti sve te poslastice, pa me je zaposlila na mjestu manekenke i modela za prototipove. Moram priznat da mi je to fora, svi na ulici mi govore da sam jako fotogenična i da su me vidjeli u novinama.
Foto: Doris Fatur za shibesu.com
Oko 15 sati sam spremna za kratku pauzu da bacim njušku po Marulićevom, a posebno volim kad je sunce, pa ostanemo malo duže jer se obožavam sunčati. Nakon toga se vraćamo u atelje i ostajemo koliko treba, a kako tjedan odmiče, Ana Maria mi sve češće govori da trčim i lajem u snu! Pa nije ni čudo kad jedva čekam vikend da odemo na Sljeme ili neko drugo brdo, a nije loš ni nasip.
Uglavnom, volim ići na posao, tamo se puno spava!
Ja ponekad isto na poslu spavam (ona moja radi od kuće), ali uvijek pomalo držim jedno oko otvoreno jer na svoje ljude treba paziti – iako moje mišljenje ne dijele Pixie i Liza. One misle da ljudi moraju paziti na nas, a ne obratno. Mislim da je to dosta zanimljiva tema za neki drugi tekst i anketu među mojim kolegama i kolegicama, ali o tome neki drugi put...
Par dana nakon naše posjete mjestu gdje Shiba i Ana Maria rade i gdje se može sve isprobati i svašta iznjuškati, našle smo se u grupnoj šetnji kako bi i moje najdraže cimerice isprobale svoje kaputiće/kabanice, pa smo se tom prilikom i fotkale!
Trebali ste vidjeti Pixienu kiselu facu kad su je obukle! Srećom je Rujana odmah skužila da njoj zapravo smetaju tanke rastezljive vrpce kroz koje se provuku stražnje noge da bi tkanina bolje prilijegala, što mene upoće ne dira, ali ona nije htjela hodati dok joj to nisu maknule. Svatko tko nas redovito prati zna da je ona jedna kraljica drame koja digne nogu u zrak i ponaša se kao da je ozbiljno ozlijeđena čim joj zrnce šljunka uđe među mekuši - tko nije znao, sada zna.
Pixie, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uostalom, kaputići imaju rastezljivi pojas i uopće im nisu potrebne te vrpce, ako mene pitate. Pa ako vam smetaju, objasnite to svojim ljudima. To se najbolje postiže tako da se ukočite u pozi kao da kakite, gledajući ih odozdo tako da vam se ističu bjeloočnice – ljude to pogađa ravno u srce, a pogotovo ako pri tome tužno objesite uši….(svašta moramo znati, zar ne?)
Mene, kao što vidite, uopće nisu smetale, sasvim sam lijepo mogla skakati i trčati...
Joy, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Liza se isto nije bunila, puhao je ledeni vjetar i boljeli su je zglobovi, a nije ni nama bilo mrsko što smo dobile te kaputiće baš dan nakon što su nas otrimali na kratko.
Liza, foto: Monica Trzun Bosiljkov
I Rujana je jedan Shibesu kišni mantil isprobala i to preko jakne, tako da vam bude jasno koliko je hladno bilo. Nadam se da će ubuduće malo podrobnije pratiti prognozu prije nego nas planira „oguliti“…
Rujana, foto: Monica Trzun Bosiljkov
Uglavnom, zahvaljujući Ana Mariji (ali i Shibi, jer iza svakog pametnog vlasnika stoji još pametniji pas) spremne smo za kišu i nećemo više kući dolaziti mokre guze kao do sada. Možda nismo manekenke, ali dosta je bilo tog ponižavanja pasa koji nemaju standardne mjere – primjerice, meni sve do sada bilo preširoko a prekratko, Pixie preusko i prekratko, a Lizi preusko i predugačko. Uostalom, mi psi smo najraznovrsnija vrsta na planeti, pa kako uopće očekivati da će se svi psi, a pogotovo križanci i mješanci - uklopiti u standardne mjere za odjeću kad to niti ljudi ne uspijevaju?
I na kraju, ovaj će materijal trajati godinama, a na kraju se može i reciklirati!
Možete nas stoga smatrati novim ikonama ekološki osviještene pseće mode – konačno, ove nam je godine desetgodišnjica djelovanja pa je bilo krajnje vrijeme da postanemo (ps)influencerice.
Konačno (ps)influencerice! Foto: Monica Trzun Bosiljkov
Razgovor vodila: Joy
Zapisala: Rujana Jeger
Pasji život™