Torta od kokosa i puretine ili kako sam izgubila svoju Zvijer
- font size decrease font size increase font size
Najteža odluka koju sam ikad morala donijeti jest ona o uspavljivanju Čupka. Imati nečiji život (ili smrt) u rukama zvuči tako jako i moćno, a ustvari se osjećaš bespomoćno i jadno.
Obećala sam mu, sve dok jede i pije živjet će, a kad dođe vrijeme za to pustit ću ga.
I tako je to trajalo.
Dok nije prestao jesti, pa sam ga iz ruke hranila.
Pa je prestao piti.
Danima sam mu vodu špricom ubacivala u grlo.
Onda sam shvatila, nakon podužeg razmišljanja, suza i neopisive tuge, da moje pseto, moja zvijer, moja ljubav četveronožna više ne može i(li) ne želi živjeti i da stvarno nije pošteno da mu produžavam život.
Doktoricu Sunčicu sam zvala da dođe kod nas doma, jer stvarno nisam željela da mu zadnja uspomena bude panika u veterinarskoj ambulanti.
Toliko sam plakala dok sam s njom pričala da mi je trebalo pola sata da joj objasnim što uopće želim.
Bit ću joj vječno zahvalna na toj kućnoj posjeti, Čupkovoj zadnjoj.
Sve svoje obaveze sam otkazala ili odgodila i cijelo jutro mazila svog psa.
Pričala sam mu o svemu što smo skupa proživjeli, a u 14 godina se skupi puno uspomena.
Mazila sam ga sve dok nije utonuo u san, jer smatram da svaki pas zaslužuje da njegov čovjek bude tu u zadnjim trenucima.
Naravno da sam se raspala, (nakon što sam jadnu veterinarku, koja mi je željela pomoći zamotati Čupka, izbacila iz kuće riječima:"Sve ću sama, samo otiđite"), gledajući svog beživotnog psa i znajući da je sve što ga je činilo jedinstvenim, nestalo.
Raspadam se i danas, pet mjeseci kasnije.
I tako je otišao moj Čupko, pseto moje prgavo.
Bio je poseban u svakom pogledu, bio je pas za kojeg bi se prije nekih 15 godina zaklela da nikad neću imati, bio je pas koji mi se dogodio.
Naime, ja ne volim male, nervozne lajavce, idu mi na živce.
Susretala sam se s njima šetajući svoje velike, smirene i odgojene pse i nikad mi nije bilo jasno zašto bi netko želio baš takvog psa.
Urlali su i unosili se mojim psima u lice, a vlasnicima je to sve bilo jako zanimljivo, pa čak i smiješno.
Bilo mi je nepojmljivo da je skoro svaki mali čupavac totalno neodgojen i nesocijaliziran i krivila sam vlasnike.
A onda sam našla malo, bijelo, lajavo pseto na cesti.
Znala sam da nema puno šanse preživjeti pored prometne magistrale, pa sam ga danima, u osmom mjesecu trudnoće, pokušavala uhvatiti.
Nije se dao lako, iskoristila sam sve svoje moći uvjeravanja, hranu, poslastice...
Svo moje iskustvo sa psima mi nije nimalo pomoglo.
Na kraju sam, na izmaku snaga, otvorila vrata od auta i pitala ga:"Ideš li?" i momak je uskočio.
Naravno, odvela sam ga na Žarkovicu.
Trudnoća, muž koji nije bio naviknut na kućne ljubimce, svašta se događalo zbog čega sam bila uvjerena da ne mogu imati psa u tom trenutku života.
Ostavila sam ga u skloništu za napuštene životinje i smireno otišla doma, znajući da sam učinila pravu stvar i da tamo barem ima neke šanse da pronađe dom.
Posjetila sam ga nakon nekoliko dana, rekli su mi da se naviknuo, ali da nije baš prijateljski raspoložen prema drugim psima.
Prepoznao me, palo je maženje, poslastice i sve što ide uz to. Kad sam odlazila, čula sam ga kako glasno plače, a frekvencija tog zvuka je lomila srca. Točnije, slomila je moje u komadiće.
(Čupko na Žarkovici, desno)
Taj zvuk, taj plač, ta tuga me danima proganjala. Sanjala sam ga noćima, kako šetamo, kako se igramo i kako on je moj. I pala je odluka. Prvo sam smekšala muža, pa pošla po svoje pseto. Napadao je pse triput veće od sebe i tjerao ih od mene. Znao je on prije mene da smo mi suđeni jedno drugom.
Svi pokušaji socijalizacije su pali u vodu, momak jednostavno nije volio, niti podnosio nikoga osim mene.
Lajao je nenormalno, napadao ljude i životinje po ulici, unosio se velikim psima u lice, ulijetao im u usta.
Bio je sve ono što sam prije prezirala.
U mislima sam se ispričavala vlasnicima malih, čupavih prgavaca radi svog prethodnog neznanja.
Svo moje iskustvo u odgoju i socijalizaciji pasa me nije pripremilo na Čupka, niti mi je imalo pomoglo. Čitala sam članke kako odgojiti reaktivnog psa i slične, ali ni to nije pomoglo. Čupko jednostavno nije bio stvoren za kalupe, bio je svoj od prvog dana, pa do zadnjeg.
Neumorno kasapljenje veterinara, urlanje na sve što se miče, napadanje pasa, mačaka, vjeverica i ostalog životinjskog svijeta - a i ljudskog - je postala svakodnevica, nešto što je sasvim normalno.
Odustali smo od gostiju, točnije oni su odustali od nas- ostali su samo oni najhrabriji.
Naime, rečenica: "Čupko je ispod stola, ne mičite noge da vas ne ugrize." ne utječe baš dobro na atmosferu.
Ljudi s djecom su nam prestali dolaziti, jer Čupko je najviše od svega na svijetu prezirao dvonožnu mladunčad.
A baš oni su trčali za njim vrišteći:"Kaaakoooo je slaaadaaaak!"
Bio je vječiti mrzitelj ampula i tableta protiv parazita, pa je bio pravi izazov dati mu bilo što od toga i uključivalo je višednevnu pripremu, dobre živce i reflekse krotitelja zmija otrovnica. Srećom, većinu svog života je bio zdrav, pa smo veterinarske ambulante pohodili samo radi cijepljenja i šišanja.
Neke od naših posjeta veterinarima se i dalje prepričavaju po veterinarskim ambulantama.
Dok se nije razbolio.
U poznim godinama (ni sami nismo sigurni koliko je točno imao kad smo ga udomili), su počeli problemi s bubrezima.
Dijagnoza - starost.
Dvije godine sam ga vodila po veterinarskim ambulantama, vadila mu krv jednom mjesečno radi kontrole (što je bilo ekstra traumatično za doktoricu Sunčicu - Čupko je mrzio i ambulante i veterinare), hranila ga prehranom za bubrežne bolesnike (domaćom, jer je sastav medicinske hrane za bubrežne bolesnike jeziv), a onda mi je moj dragi kolega s Pasjeg života, doktor Mirko savjetovao da ga pustim na miru i ne maltretiram vađenjem krvi svaki mjesec. Rekao je da je Čupko star, da mu mogu produžiti život prehranom i dodacima prehrani i da je sasvim normalno da starom psu otkazuju bubrezi.
Poslušala sam ga.
Moj Chupkone je mirno živio još godinu dana. Te tri godine od prvih naznaka problema s bubrezima, smatram svojim osobnim uspjehom, jer i mladim psima s bubrežnim bolestima veterinari daju najviše dvije godine života.
Viđam ga još uvijek, krajičkom oka, kako hoda po kući.
U prvi mah ni ne shvatim da ga nema, nego automatski pogledam treba li mu što.
Kad mi je Rujana rekla (dok je Čupko još bio živ), da je dugo viđala svoju Chili, nakon što je više nije bilo, mislila sam da je jadna luda, a samo nekoliko mjeseci nakon toga sam se i ja pridružila ucviljenim vlasnicima pasa sa psihičkim poremećajem.
Kažu da je psima jedina mana što prekratko žive.
Budimo realni, Chupkone nije bio savršen i imao je mana.
Ali, došao je baš u pravo vrijeme, naučio me strpljenju i kako odgajati problematične jedinke, što se pokazalo veoma korisnim kad mi je sin ušao u pubertet.
Ne dobijete uvijek psa kojeg želite, nego baš onog kojeg trebate.
Putuj mirno, Chupkone, pseto moje voljeno. Živjet ćeš u meni dok ja živim, a čisto sumnjam da će te veterinari s kojima si imao posla tako lako zaboraviti.
Danas Larina kuhinja donosi recept za čupavu, bijelu tortu, Čupkovu tortu - onu od puretine i kokosa. Za nju će vam trebati:
200 g puretine
3 jaja
1,5 šalice (od 250 ml) kozjeg kefira (u nedostatku takvog možete koristiti kravlji kefir ili jogurt)
1/2 šalice kokosovog brašna
1 šalica pirovog brašna
1 žlica kokosovog ulja
Zagrijte pećnicu na 180 stupnjeva. Jaja mikserom umutite pjenasto (oko 5 minuta da udvostruče volumen):
Ostale sastojke sameljite u multipraktiku i polako umiješajte jaja ručno (ne mikserom).
Na dno kalupa za tortu promjera 20 cm kokosovim uljem zalijepite papir za pečenje (bit će lakše odvojiti tijesto od kalupa).
Ulijte trećinu smjese i pecite 20 minuta. Ponovite još dvaput s ostatkom smjese.
Nakon što se kore ohlade, vrijeme je za kremu:
200 g kuhane puretine
260 g mladog kozjeg sira (u nedostatku takvog koristite kravlji)
Sameljite sve u multipraktiku. Podijelite kremu na tri dijela i premažite svaku koru jednakom količinom.
Tortu obilno pospite kokosovim brašnom i spremna je za konzumaciju.
Lara je konzumira ovako:
Pratite nas i dalje na fb stranici Larina kuhinja, Pasji život by Rujana Jeger i web portalu Pasji život™
Pozdrav od ekipe Larine kuhinje
Zamislila, ispekla, pisala i plakala: Lana Kodžaga
Pojela: Lara
(Tekst na web postavljala cjelodnevnoridajuća glavna urednica: Rujana)
RIP Čupko, zvan Chupkone (kao Al Capone) - oko 2004/5/6-2021
VAŽNO!
Neki psi reagiraju na novu vrstu hrane, može se javiti povraćanje, proljev ili alergija. Ukoliko smatrate da je vaš pas osjetljiv, popričajte s veterinarom. Preporučena dnevna doza je 1/2 komada torte za male i 1 za velike pse. Ukoliko date više od preporučene doze, smanjite količinu hrane u dnevnom obroku, kako bi vaš pas ostao na idealnoj tjelesnoj težini, a samim time i zdrav.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Obećala sam mu, sve dok jede i pije živjet će, a kad dođe vrijeme za to pustit ću ga.
I tako je to trajalo.
Dok nije prestao jesti, pa sam ga iz ruke hranila.
Pa je prestao piti.
Danima sam mu vodu špricom ubacivala u grlo.
Onda sam shvatila, nakon podužeg razmišljanja, suza i neopisive tuge, da moje pseto, moja zvijer, moja ljubav četveronožna više ne može i(li) ne želi živjeti i da stvarno nije pošteno da mu produžavam život.
Doktoricu Sunčicu sam zvala da dođe kod nas doma, jer stvarno nisam željela da mu zadnja uspomena bude panika u veterinarskoj ambulanti.
Toliko sam plakala dok sam s njom pričala da mi je trebalo pola sata da joj objasnim što uopće želim.
Bit ću joj vječno zahvalna na toj kućnoj posjeti, Čupkovoj zadnjoj.
Sve svoje obaveze sam otkazala ili odgodila i cijelo jutro mazila svog psa.
Pričala sam mu o svemu što smo skupa proživjeli, a u 14 godina se skupi puno uspomena.
Mazila sam ga sve dok nije utonuo u san, jer smatram da svaki pas zaslužuje da njegov čovjek bude tu u zadnjim trenucima.
Naravno da sam se raspala, (nakon što sam jadnu veterinarku, koja mi je željela pomoći zamotati Čupka, izbacila iz kuće riječima:"Sve ću sama, samo otiđite"), gledajući svog beživotnog psa i znajući da je sve što ga je činilo jedinstvenim, nestalo.
Raspadam se i danas, pet mjeseci kasnije.
I tako je otišao moj Čupko, pseto moje prgavo.
Bio je poseban u svakom pogledu, bio je pas za kojeg bi se prije nekih 15 godina zaklela da nikad neću imati, bio je pas koji mi se dogodio.
Naime, ja ne volim male, nervozne lajavce, idu mi na živce.
Susretala sam se s njima šetajući svoje velike, smirene i odgojene pse i nikad mi nije bilo jasno zašto bi netko želio baš takvog psa.
Urlali su i unosili se mojim psima u lice, a vlasnicima je to sve bilo jako zanimljivo, pa čak i smiješno.
Bilo mi je nepojmljivo da je skoro svaki mali čupavac totalno neodgojen i nesocijaliziran i krivila sam vlasnike.
A onda sam našla malo, bijelo, lajavo pseto na cesti.
Znala sam da nema puno šanse preživjeti pored prometne magistrale, pa sam ga danima, u osmom mjesecu trudnoće, pokušavala uhvatiti.
Nije se dao lako, iskoristila sam sve svoje moći uvjeravanja, hranu, poslastice...
Svo moje iskustvo sa psima mi nije nimalo pomoglo.
Na kraju sam, na izmaku snaga, otvorila vrata od auta i pitala ga:"Ideš li?" i momak je uskočio.
Naravno, odvela sam ga na Žarkovicu.
Trudnoća, muž koji nije bio naviknut na kućne ljubimce, svašta se događalo zbog čega sam bila uvjerena da ne mogu imati psa u tom trenutku života.
Ostavila sam ga u skloništu za napuštene životinje i smireno otišla doma, znajući da sam učinila pravu stvar i da tamo barem ima neke šanse da pronađe dom.
Posjetila sam ga nakon nekoliko dana, rekli su mi da se naviknuo, ali da nije baš prijateljski raspoložen prema drugim psima.
Prepoznao me, palo je maženje, poslastice i sve što ide uz to. Kad sam odlazila, čula sam ga kako glasno plače, a frekvencija tog zvuka je lomila srca. Točnije, slomila je moje u komadiće.
(Čupko na Žarkovici, desno)
Taj zvuk, taj plač, ta tuga me danima proganjala. Sanjala sam ga noćima, kako šetamo, kako se igramo i kako on je moj. I pala je odluka. Prvo sam smekšala muža, pa pošla po svoje pseto. Napadao je pse triput veće od sebe i tjerao ih od mene. Znao je on prije mene da smo mi suđeni jedno drugom.
Svi pokušaji socijalizacije su pali u vodu, momak jednostavno nije volio, niti podnosio nikoga osim mene.
Lajao je nenormalno, napadao ljude i životinje po ulici, unosio se velikim psima u lice, ulijetao im u usta.
Bio je sve ono što sam prije prezirala.
U mislima sam se ispričavala vlasnicima malih, čupavih prgavaca radi svog prethodnog neznanja.
Svo moje iskustvo u odgoju i socijalizaciji pasa me nije pripremilo na Čupka, niti mi je imalo pomoglo. Čitala sam članke kako odgojiti reaktivnog psa i slične, ali ni to nije pomoglo. Čupko jednostavno nije bio stvoren za kalupe, bio je svoj od prvog dana, pa do zadnjeg.
Neumorno kasapljenje veterinara, urlanje na sve što se miče, napadanje pasa, mačaka, vjeverica i ostalog životinjskog svijeta - a i ljudskog - je postala svakodnevica, nešto što je sasvim normalno.
Odustali smo od gostiju, točnije oni su odustali od nas- ostali su samo oni najhrabriji.
Naime, rečenica: "Čupko je ispod stola, ne mičite noge da vas ne ugrize." ne utječe baš dobro na atmosferu.
Ljudi s djecom su nam prestali dolaziti, jer Čupko je najviše od svega na svijetu prezirao dvonožnu mladunčad.
A baš oni su trčali za njim vrišteći:"Kaaakoooo je slaaadaaaak!"
Bio je vječiti mrzitelj ampula i tableta protiv parazita, pa je bio pravi izazov dati mu bilo što od toga i uključivalo je višednevnu pripremu, dobre živce i reflekse krotitelja zmija otrovnica. Srećom, većinu svog života je bio zdrav, pa smo veterinarske ambulante pohodili samo radi cijepljenja i šišanja.
Neke od naših posjeta veterinarima se i dalje prepričavaju po veterinarskim ambulantama.
Dok se nije razbolio.
U poznim godinama (ni sami nismo sigurni koliko je točno imao kad smo ga udomili), su počeli problemi s bubrezima.
Dijagnoza - starost.
Dvije godine sam ga vodila po veterinarskim ambulantama, vadila mu krv jednom mjesečno radi kontrole (što je bilo ekstra traumatično za doktoricu Sunčicu - Čupko je mrzio i ambulante i veterinare), hranila ga prehranom za bubrežne bolesnike (domaćom, jer je sastav medicinske hrane za bubrežne bolesnike jeziv), a onda mi je moj dragi kolega s Pasjeg života, doktor Mirko savjetovao da ga pustim na miru i ne maltretiram vađenjem krvi svaki mjesec. Rekao je da je Čupko star, da mu mogu produžiti život prehranom i dodacima prehrani i da je sasvim normalno da starom psu otkazuju bubrezi.
Poslušala sam ga.
Moj Chupkone je mirno živio još godinu dana. Te tri godine od prvih naznaka problema s bubrezima, smatram svojim osobnim uspjehom, jer i mladim psima s bubrežnim bolestima veterinari daju najviše dvije godine života.
Viđam ga još uvijek, krajičkom oka, kako hoda po kući.
U prvi mah ni ne shvatim da ga nema, nego automatski pogledam treba li mu što.
Kad mi je Rujana rekla (dok je Čupko još bio živ), da je dugo viđala svoju Chili, nakon što je više nije bilo, mislila sam da je jadna luda, a samo nekoliko mjeseci nakon toga sam se i ja pridružila ucviljenim vlasnicima pasa sa psihičkim poremećajem.
Kažu da je psima jedina mana što prekratko žive.
Budimo realni, Chupkone nije bio savršen i imao je mana.
Ali, došao je baš u pravo vrijeme, naučio me strpljenju i kako odgajati problematične jedinke, što se pokazalo veoma korisnim kad mi je sin ušao u pubertet.
Ne dobijete uvijek psa kojeg želite, nego baš onog kojeg trebate.
Putuj mirno, Chupkone, pseto moje voljeno. Živjet ćeš u meni dok ja živim, a čisto sumnjam da će te veterinari s kojima si imao posla tako lako zaboraviti.
Danas Larina kuhinja donosi recept za čupavu, bijelu tortu, Čupkovu tortu - onu od puretine i kokosa. Za nju će vam trebati:
200 g puretine
3 jaja
1,5 šalice (od 250 ml) kozjeg kefira (u nedostatku takvog možete koristiti kravlji kefir ili jogurt)
1/2 šalice kokosovog brašna
1 šalica pirovog brašna
1 žlica kokosovog ulja
Zagrijte pećnicu na 180 stupnjeva. Jaja mikserom umutite pjenasto (oko 5 minuta da udvostruče volumen):
Ostale sastojke sameljite u multipraktiku i polako umiješajte jaja ručno (ne mikserom).
Na dno kalupa za tortu promjera 20 cm kokosovim uljem zalijepite papir za pečenje (bit će lakše odvojiti tijesto od kalupa).
Ulijte trećinu smjese i pecite 20 minuta. Ponovite još dvaput s ostatkom smjese.
Nakon što se kore ohlade, vrijeme je za kremu:
200 g kuhane puretine
260 g mladog kozjeg sira (u nedostatku takvog koristite kravlji)
Sameljite sve u multipraktiku. Podijelite kremu na tri dijela i premažite svaku koru jednakom količinom.
Tortu obilno pospite kokosovim brašnom i spremna je za konzumaciju.
Lara je konzumira ovako:
Pratite nas i dalje na fb stranici Larina kuhinja, Pasji život by Rujana Jeger i web portalu Pasji život™
Pozdrav od ekipe Larine kuhinje
Zamislila, ispekla, pisala i plakala: Lana Kodžaga
Pojela: Lara
(Tekst na web postavljala cjelodnevnoridajuća glavna urednica: Rujana)
RIP Čupko, zvan Chupkone (kao Al Capone) - oko 2004/5/6-2021
VAŽNO!
Neki psi reagiraju na novu vrstu hrane, može se javiti povraćanje, proljev ili alergija. Ukoliko smatrate da je vaš pas osjetljiv, popričajte s veterinarom. Preporučena dnevna doza je 1/2 komada torte za male i 1 za velike pse. Ukoliko date više od preporučene doze, smanjite količinu hrane u dnevnom obroku, kako bi vaš pas ostao na idealnoj tjelesnoj težini, a samim time i zdrav.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™