Pas koji mi se dogodio
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Ana Marija Šir
Hladan zimski dan, Zagreb pun snijega, vraćam se kući nakon probe u kazalištu. Iznimno nemam slušalice na ušima pa sam osjetljivija na zvukove oko sebe.
U jednom trenutku iz snijega čujem cvilež.
‘O, ne!’ pomislim, jer znam da je to psić.
Naravno, idem pogledati i imam što vidjeti.
Malo crno klupko leži nepomično i na izmaku snaga proizvodi zvukove koji slamaju srce.
Ukočeno tamno prase je imalo vrašku sreću da je završilo točno ispred haustora gdje su skoro svi stanari veliki ljubitelji životinja, tako da ga je to spasilo od sudbine da se osoba kojoj je na Facebook profilu u opisu profesije naveden klub za koji navija, prvi i zadnji put u životu osjeća moćno i snažno.
Uzmem smrznuto dlakavo čudo isključivo s namjerom da ga nakratko uvedem u stan, ugrijem, nahranim i da onda saznamo ima li taj malo veći zamorac vlasnika.
Važno je da napomenem da nisam luda za malim psima...
Frekvencija lajanja, karakter, ništa nije po mom ukusu i povremeno me iritira.
Dakako, svo pametovanje prestaje onog trena kad ti mali lajavac uđe u stan, počinje se oporavljati i prvo što napravi je - stisne se uz tebe kao da ne postoji sutra!
Poznanici mi se i dan danas rugaju zbog statusa koji sam objavila kad sam mu tražila dom.
Neću lagati, punih pola sata.
To jedno stiskanje je pokolebalo čangrizavu ljubiteljicu “pravih” pasa.
Začinjeno suzama moje djece Aleksandre i Ruslana koji su se lažno kleli da će se oni brinuti za njega, samo da ostane.
Oberon je u svojih nekoliko godina suživota s nama:
ugrizao veterinarku, uništio dva kauča, devastirao ulazna vrata tako da je u potpunosti izgrizao spužvu (koja je služila za izolaciju zvuka kako ne bih ometala susjede vježbajući sviranje), pregrizao desetak različitih strujnih kablova, pobjegao i vratio se više puta, skočio u jarak i nastavio trčati kao da se ništa nije dogodilo, preskočio ogradu isključivo ne bi li se borio s cane corsom, nevjerojatno precizno vadio užine iz školskih torbi, otvarao frižider i generalno bio vrlo ekscesan pas dok ga kastracija i društvo u obliku mlade mješanke Šapice nisu promijenili.
A djeluje tako nevino.....
Sad se donekle pristojno ponaša, pogotovo kad za potrebe odgoja te moje dvije hijene razdvojim u šetnjama.
Divim se toj snazi volje koja nadilazi potrebu da se posluša i najjednostavnija naredba kao što je ‘Sjedi!’.
Davanje šape za nas je ravno kaskaderskim umijećima.
Stoik se ponaša kao da je iznad svih tih poltronskih podilaženja vlasniku.
Zanimljivost koja nas sve zabavlja jest ta da je ovaj mladi pas (družeći se s mačkama mog susjeda i prijatelja, njih tri, da budemo precizni, u formativnoj fazi života) usvojio neka ponašanja tipična za mačku. Skače na prozor i to je njegovo mjesto. Naprosto leži na prozoru i promatra ljude. A ako na svojim proputovanjima kroz povišene dijelove stana naiđe na neki predmet, baci ga dolje šapicom.
Savršeno nesavršen pas, onaj kojeg sigruno nikad ne bih odabrala da sam birala, pas koji mi se dogodio, postao je mala maskota kvarta i dio obitelji kojeg se ne bismo odrekli ni zbog čega.
Moj kompić i pomagač u vježbanju najneinteligentnijih izraza lica uz hashtag #vlasnicamalogpsa.
Danas je prilično disciplinirano hodao uz nogu, i to dobrih 10 minuta.
Zadovoljna sam.
Mladi je Oberon tako svoju vlasnicu, kroz višegodišnju dresuru, naučio da smanji očekivanja i da je nekad pristojnost - precijenjena.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Hladan zimski dan, Zagreb pun snijega, vraćam se kući nakon probe u kazalištu. Iznimno nemam slušalice na ušima pa sam osjetljivija na zvukove oko sebe.
U jednom trenutku iz snijega čujem cvilež.
‘O, ne!’ pomislim, jer znam da je to psić.
Naravno, idem pogledati i imam što vidjeti.
Malo crno klupko leži nepomično i na izmaku snaga proizvodi zvukove koji slamaju srce.
Ukočeno tamno prase je imalo vrašku sreću da je završilo točno ispred haustora gdje su skoro svi stanari veliki ljubitelji životinja, tako da ga je to spasilo od sudbine da se osoba kojoj je na Facebook profilu u opisu profesije naveden klub za koji navija, prvi i zadnji put u životu osjeća moćno i snažno.
Uzmem smrznuto dlakavo čudo isključivo s namjerom da ga nakratko uvedem u stan, ugrijem, nahranim i da onda saznamo ima li taj malo veći zamorac vlasnika.
Važno je da napomenem da nisam luda za malim psima...
Frekvencija lajanja, karakter, ništa nije po mom ukusu i povremeno me iritira.
Dakako, svo pametovanje prestaje onog trena kad ti mali lajavac uđe u stan, počinje se oporavljati i prvo što napravi je - stisne se uz tebe kao da ne postoji sutra!
Poznanici mi se i dan danas rugaju zbog statusa koji sam objavila kad sam mu tražila dom.
Neću lagati, punih pola sata.
To jedno stiskanje je pokolebalo čangrizavu ljubiteljicu “pravih” pasa.
Začinjeno suzama moje djece Aleksandre i Ruslana koji su se lažno kleli da će se oni brinuti za njega, samo da ostane.
Oberon je u svojih nekoliko godina suživota s nama:
ugrizao veterinarku, uništio dva kauča, devastirao ulazna vrata tako da je u potpunosti izgrizao spužvu (koja je služila za izolaciju zvuka kako ne bih ometala susjede vježbajući sviranje), pregrizao desetak različitih strujnih kablova, pobjegao i vratio se više puta, skočio u jarak i nastavio trčati kao da se ništa nije dogodilo, preskočio ogradu isključivo ne bi li se borio s cane corsom, nevjerojatno precizno vadio užine iz školskih torbi, otvarao frižider i generalno bio vrlo ekscesan pas dok ga kastracija i društvo u obliku mlade mješanke Šapice nisu promijenili.
A djeluje tako nevino.....
Sad se donekle pristojno ponaša, pogotovo kad za potrebe odgoja te moje dvije hijene razdvojim u šetnjama.
Divim se toj snazi volje koja nadilazi potrebu da se posluša i najjednostavnija naredba kao što je ‘Sjedi!’.
Davanje šape za nas je ravno kaskaderskim umijećima.
Stoik se ponaša kao da je iznad svih tih poltronskih podilaženja vlasniku.
Zanimljivost koja nas sve zabavlja jest ta da je ovaj mladi pas (družeći se s mačkama mog susjeda i prijatelja, njih tri, da budemo precizni, u formativnoj fazi života) usvojio neka ponašanja tipična za mačku. Skače na prozor i to je njegovo mjesto. Naprosto leži na prozoru i promatra ljude. A ako na svojim proputovanjima kroz povišene dijelove stana naiđe na neki predmet, baci ga dolje šapicom.
Savršeno nesavršen pas, onaj kojeg sigruno nikad ne bih odabrala da sam birala, pas koji mi se dogodio, postao je mala maskota kvarta i dio obitelji kojeg se ne bismo odrekli ni zbog čega.
Moj kompić i pomagač u vježbanju najneinteligentnijih izraza lica uz hashtag #vlasnicamalogpsa.
Danas je prilično disciplinirano hodao uz nogu, i to dobrih 10 minuta.
Zadovoljna sam.
Mladi je Oberon tako svoju vlasnicu, kroz višegodišnju dresuru, naučio da smanji očekivanja i da je nekad pristojnost - precijenjena.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™