Kako nas psi vole?
- font size decrease font size increase font size
Najnovije otkriće znanosti: skeniranje mozga pasa otkrilo da psi imaju emocije!!
“Ma da!” pomisliti će oni koji nemaju psa.
“No shit, Sherlock!”reći ćemo mi koji ga imamo. U trenutku dok to budu govorili, njihov će pas podići glavu, naćuliti uši i pokušati shvatiti što nas je to naljutilo.
Otkrivanje tople vode, eto što.
Journal of Current Biology je objavio znanstvenu studiju Grupe mađarskih znanstvenika s Mađarske Akademije Nauka Eotvos Lorand Univerziteta u Budimpešti – njihov zaključak: “Mislimo da psi i ljudi imaju slične mehanizme prerađivanja emocionalnih informacija.”
Znači, sljedeći put kada se rasplačete pa vaš pas spusti uši i tužno vas pogleda ili vas pokuša lizati, odnosno, kada plešete po kući i veselite se pa maše repom i skakuće oko vas, sada imate znanstveno objašnjenje da osjećate istu emociju i divan izgovor za sve one nevjerne Tome koji nemaju psa i koje ste godinama uvjeravali da Fifi sve kuži i da je tužna kada ste vi tužni!
Ono što je najzanimljivije je ipak način na koji im je to uspjelo – ne znam jeste li ikada bili na MRI – odnosno magnetskoj rezonanci mozga – to vam je ono u Dr. House kada vas spakiraju u onu okruglu ladicu pa unutra nešto lupa i zveči i drnda – vjerujte mi, ono što se unutra čuje je nešto što mogu preživjeti bez posljedica samo ljudi koji su u mladosti išli na Rave partije!! Koncert grupe Rammstein je buji-baji za malu djecu u usporedbi s tim užasom, unatoč slušalicama za bušače ulica koje vam natuku na glavu!
Ja sam htjela uteći, a uopće ne mogu zamisliti da bi netko mogao nagovoriti psa, životinju s toliko jačim sluhom kojoj je teško objasniti zašto bi to uopće morala podnijeti, osim iz ljubavi prema čovjeku.
U svojoj knjizi “How Dogs Love Us” (Kako nas psi vole), neuroznanstvenik dr.Gregory Berns je opisao upravo to – cijeli put od ideje da mozak psa u budnom stanju snimi magnetnom rezonancom do njezine izvedbe – koja nije bila jednostavna, upravo iz gore opisanih razloga.
Naime, mozak uspavanog psa je već bio snimljen, ali takva je snimka potpuno beskorisna jer ne pokazuje emocije. Problem s MRI, osim u neizdrživoj buci je u tome što se unutra doslovno ne smijete micati, jer će u protivnom rezultat biti nečitljiv ili pogrešan.
Mislim da se te minute u paklenoj mašini jedne od najdužih minuta mog života, ali ja sam bar znala zašto to radim. Za ljubav majci koja je nakon smrti mog oca od aneurizme u mozgu silom htjela provjeriti je li moj mozak tempirana bomba (mislim, fizički, psihički je to svakako)….
Dr. Gregory Berns je u tu svrhu (ne zato da bi mene namamio u MRI, već zato što je htio snimiti “emocije” psa) odlučio pokušati dresirati svoju malu mješanku terijera iz azila za životinje, živahnu Callie. Svatko tko zna nešto o terijerima, prvo će pomisliti “… i nije uspio…”
Uspio je. Trebalo mu je nekoliko mjeseci prije nego što je Callie uspjela provesti 30 sekundi u skeneru – čak je dizajnirao i posebne slušalice, prilagođene za oblik pseće glave. U početku je testirao Callie samo na pokrete ruku; jedan je značio hranu, a drugi nije – naravno, na onaj koji je značio “Keksić!”, nauroni u Callienu mozgu su krenuli ispaljivati poput vatrometa. Međutim, nije ostalo samo na tome – neuroni su ludovali i na miris poznate osobe/psa, na primjer. A pogotovo na povratak voljene osobe natrag u vidokrug.
Ljubav? Svakako, rekla bih ja (a možda i mnogi od vas) – ali znate kakvi su znanstvenici:
“… mnoge stvari koje aktiviraju ljudski kaudalni nukleus povezane s pozitivnim emocijama, također aktiviraju pseći. Neuroznanost to naziva funkcionalnom homologijom, što može biti indikacija da psi imaju osjećaje.”
“Dobro jutro!” pomisliti ćete. “Naravno da imaju osjećaje”, reći će te pa počeškati Fifija iza uha i nastaviti mu tepati: “Ma tko meni ima osjećaje, tko…..”
Ali zašto je u stvari problematično priznati nešto što zna svaki vlasnik (ne volim što ne mogu naći adekvatniju riječ, pošto je pas na žalost još uvijek samo – imovina, vlasništvo) – naime, da psi imaju emocije na razini dvoipol godišnjeg djeteta?
Baš upravo zato što su vlasništvo. Objekti. Stvari koje se mogu odbaciti kada nam više ne trebaju. Ako društvo prizna da imaju osjećaje, ne može ih se više tretirati kao objekte, moraju im se dati i prava. Mora ih se zaštititi od eksploatacije – u tom slučaju bi pokusi na njima, kao i utrke ili masovna produkcija (puppy mill) bili zabranjeni, jer bi se kosili s osnovnim pravom samoodređenja psa kao osobe….a da ne spominjemo što bi se sve moralo promijeniti oko sistema skloništa za pse/azila, odnosno “šinteraja”. No to je jedna vrlo problematična i za trenutno stanje stvari previše “napredna” tema.
Kao što vidite, trening je proveden kliker metodom i pozitivnim poticajem, točnije – ljubavlju i hrenovkama. Prema tome, kliker u ruku, hrenovku u džep i nemojte mi reći da ne možete naučiti svog psa da mirno leži 30 sekundi na fotelji!?
{minipolls id="KakoNasPsiVole" title="Koliko vas vaš pas voli?"}JAKOJAKO||PA NEKAKO-NORMALNO||NE ŠLJIVI ME POL POSTO{/minipolls}
“Ma da!” pomisliti će oni koji nemaju psa.
“No shit, Sherlock!”reći ćemo mi koji ga imamo. U trenutku dok to budu govorili, njihov će pas podići glavu, naćuliti uši i pokušati shvatiti što nas je to naljutilo.
Otkrivanje tople vode, eto što.
Journal of Current Biology je objavio znanstvenu studiju Grupe mađarskih znanstvenika s Mađarske Akademije Nauka Eotvos Lorand Univerziteta u Budimpešti – njihov zaključak: “Mislimo da psi i ljudi imaju slične mehanizme prerađivanja emocionalnih informacija.”
Znači, sljedeći put kada se rasplačete pa vaš pas spusti uši i tužno vas pogleda ili vas pokuša lizati, odnosno, kada plešete po kući i veselite se pa maše repom i skakuće oko vas, sada imate znanstveno objašnjenje da osjećate istu emociju i divan izgovor za sve one nevjerne Tome koji nemaju psa i koje ste godinama uvjeravali da Fifi sve kuži i da je tužna kada ste vi tužni!
Ono što je najzanimljivije je ipak način na koji im je to uspjelo – ne znam jeste li ikada bili na MRI – odnosno magnetskoj rezonanci mozga – to vam je ono u Dr. House kada vas spakiraju u onu okruglu ladicu pa unutra nešto lupa i zveči i drnda – vjerujte mi, ono što se unutra čuje je nešto što mogu preživjeti bez posljedica samo ljudi koji su u mladosti išli na Rave partije!! Koncert grupe Rammstein je buji-baji za malu djecu u usporedbi s tim užasom, unatoč slušalicama za bušače ulica koje vam natuku na glavu!
Ja sam htjela uteći, a uopće ne mogu zamisliti da bi netko mogao nagovoriti psa, životinju s toliko jačim sluhom kojoj je teško objasniti zašto bi to uopće morala podnijeti, osim iz ljubavi prema čovjeku.
U svojoj knjizi “How Dogs Love Us” (Kako nas psi vole), neuroznanstvenik dr.Gregory Berns je opisao upravo to – cijeli put od ideje da mozak psa u budnom stanju snimi magnetnom rezonancom do njezine izvedbe – koja nije bila jednostavna, upravo iz gore opisanih razloga.
Naime, mozak uspavanog psa je već bio snimljen, ali takva je snimka potpuno beskorisna jer ne pokazuje emocije. Problem s MRI, osim u neizdrživoj buci je u tome što se unutra doslovno ne smijete micati, jer će u protivnom rezultat biti nečitljiv ili pogrešan.
Mislim da se te minute u paklenoj mašini jedne od najdužih minuta mog života, ali ja sam bar znala zašto to radim. Za ljubav majci koja je nakon smrti mog oca od aneurizme u mozgu silom htjela provjeriti je li moj mozak tempirana bomba (mislim, fizički, psihički je to svakako)….
Dr. Gregory Berns je u tu svrhu (ne zato da bi mene namamio u MRI, već zato što je htio snimiti “emocije” psa) odlučio pokušati dresirati svoju malu mješanku terijera iz azila za životinje, živahnu Callie. Svatko tko zna nešto o terijerima, prvo će pomisliti “… i nije uspio…”
Uspio je. Trebalo mu je nekoliko mjeseci prije nego što je Callie uspjela provesti 30 sekundi u skeneru – čak je dizajnirao i posebne slušalice, prilagođene za oblik pseće glave. U početku je testirao Callie samo na pokrete ruku; jedan je značio hranu, a drugi nije – naravno, na onaj koji je značio “Keksić!”, nauroni u Callienu mozgu su krenuli ispaljivati poput vatrometa. Međutim, nije ostalo samo na tome – neuroni su ludovali i na miris poznate osobe/psa, na primjer. A pogotovo na povratak voljene osobe natrag u vidokrug.
Ljubav? Svakako, rekla bih ja (a možda i mnogi od vas) – ali znate kakvi su znanstvenici:
“… mnoge stvari koje aktiviraju ljudski kaudalni nukleus povezane s pozitivnim emocijama, također aktiviraju pseći. Neuroznanost to naziva funkcionalnom homologijom, što može biti indikacija da psi imaju osjećaje.”
“Dobro jutro!” pomisliti ćete. “Naravno da imaju osjećaje”, reći će te pa počeškati Fifija iza uha i nastaviti mu tepati: “Ma tko meni ima osjećaje, tko…..”
Ali zašto je u stvari problematično priznati nešto što zna svaki vlasnik (ne volim što ne mogu naći adekvatniju riječ, pošto je pas na žalost još uvijek samo – imovina, vlasništvo) – naime, da psi imaju emocije na razini dvoipol godišnjeg djeteta?
Baš upravo zato što su vlasništvo. Objekti. Stvari koje se mogu odbaciti kada nam više ne trebaju. Ako društvo prizna da imaju osjećaje, ne može ih se više tretirati kao objekte, moraju im se dati i prava. Mora ih se zaštititi od eksploatacije – u tom slučaju bi pokusi na njima, kao i utrke ili masovna produkcija (puppy mill) bili zabranjeni, jer bi se kosili s osnovnim pravom samoodređenja psa kao osobe….a da ne spominjemo što bi se sve moralo promijeniti oko sistema skloništa za pse/azila, odnosno “šinteraja”. No to je jedna vrlo problematična i za trenutno stanje stvari previše “napredna” tema.
Kao što vidite, trening je proveden kliker metodom i pozitivnim poticajem, točnije – ljubavlju i hrenovkama. Prema tome, kliker u ruku, hrenovku u džep i nemojte mi reći da ne možete naučiti svog psa da mirno leži 30 sekundi na fotelji!?
{minipolls id="KakoNasPsiVole" title="Koliko vas vaš pas voli?"}JAKOJAKO||PA NEKAKO-NORMALNO||NE ŠLJIVI ME POL POSTO{/minipolls}