Menu

Cijepljenje pasa - kako, kada, zašto?

Napisao: dr.vet.med. Mirko Ćelić
Komentar: dr.sc.Irena Petak


Imunizacija kroz vakcine/cjepiva jedan je od najznačajnijih vidova kontrole zaraznih bolesti kod pasa. Ova tema izaziva brojne oprečne stavove u javnosti, ali stručnjaci iz svih oblasti veterinarske medicine su saglasni u tome da bez adekvatne vakcinacije ne postoji mogućnost kontrole fatalnih zaraza od kojih se pojedine mogu prenijeti i na čovjeka.

Poslednjih godina je u svijetu dostupan jako veliki broj vakcina za pse kojima ih se štiti od raznih oboljenja. Vlasnici pasa su nekada zbunjeni oko toga kada i protiv čega vakcinirati i kako izabrati najbolju varijantu za svog psa. Najadekvatnije informacije o tome šta je najbolje za psa koji živi u određenom području bi trebalo da daju veterinari koji će savjesno savjetovati vlasnike.

Kod nas u regiji je uobičajeno da se kroz osnovnu vakcinaciju psi štite od parvoviroze, zaraznog hepatitisa, štenećaka, leptospiroze, virusa parainfluence i tek nakon trećeg mjeseca života protiv bjesnila. Ova gore navedena vakcinacija protiv zaraznih oboljenja nije zakonski obavezna, ali se toplo preporučuje, a uglavnom se sprovodi dok su psi u uzrastu od 8 tjedana i uobičajeno je da se daju dvije do tri vakcine - prema uputama proizvođača - u razmaku od tri do četiri tjedna sa ponovljenom (booster) dozom za godinu dana.

Postoji razlog zašto se to ne radi ranije:
Nakon porođaja štene sisa majčino mlijeko, nazvano i kolostrum ili kolostralno mlijeko. Ovo mlijeko nije samo hrana već su u njemu sadržane velike količine zaštitnih imunih tjelešaca zvanih gama-globulini, a sadrži i poprilične koncentracije antitijela koja su nosioci imunoloških informacija. Dakle, majka na taj način omogućava zaštitu svog šteneta od zaraznih oboljenja, tj. omogućava mu tzv. "pasivni imunitet". Ono je prvih nedjelja dobro zaštićeno. S obzirom da su vakcine medijum u kojemu se nalaze oslabljena (atenuirana) antitijela - dakle uzročnici bolesti protiv koje se organizam zaštićuje (vakciniše), ali jako su oslabljene, pa nisu sposobne za jaku virulenciju - dakle  organizam može da se lako odbrani od njih tj. da stvori specifična antitijela za taj uzročnik (antigen). Ako se u organizam ubace vakcinalni antigeni u periodu kada je štene jos pod uticajem materinskih antitijela, nastaje poremećaj u imunom sistemu šteneta. Organizam neće moći stvoriti solidnu odbranu jer imuni sistem šteneta još nije dovoljno razvijen i moguće su reakcije na ostale antigene.
Dakle, do tih 8 nedjelja imuni sistem šteneta će biti sposoban da sam proizvede specifična antitela. Obavezno je da se štene desetak dana prije vakcinacije očisti od crijevnih parazita, da bi organizam bio sposoban da uspješno odgovori na unesenu vakcinu, jer da organizam stvori dobar imunitet i da nema nikakvih posljedica po zdravlje, treba da bude potpuno zdrav, tj. oslobođen antigena. Crijevni paraziti predstavljaju antigen protiv kojeg se organizam aktivno bori. pa neće moći da se u potpunosti koncentriše samo na vakcinalni antigen - moguće je i da ne uspije da se odbrani od vakcinalnih tipova virusa, pa da oboli od vakcine.

lydia torrey 563689 unsplash1

Vakcinalne komponente gore navedenih oboljenja (osim bjesnila) se mogu dati kombinovano kroz takozvanu polivalentu vakcinu ili pak razdvojeno. Tako ćemo ovisno o tome protiv koliko bolesti vakciniramo, imati monovalentne, dvovalentne, trovalentne vakcine itd.

Uobičajena praksa je da se psi koji su prošli osnovnu imunizaciju vakcinišu jednom godišnje. U novije je vrijeme vakcinacija u intervalima od godinu dana predmet brojnih rasprava. Bitno je prije nego li se upustimo u bilo kakvu polemiku znati da koliko god zvučalo nevjerojatno, još uvijek ne postoje POTPUNE studije koje bi dale egzaktne statistike o ovom pitanju. Činjenica je da je naučno dokazano da se vakcinacijom kod određenog broja jedinki stvara imunitet koji može da traje čak i do sedam godina. Studije na ovu temu sprovedene 2003. godine u USA su pokazale da se kod određenog broja pasa osnovnom vakcinacijom (jednom) proizveo imunitet koji je davao dostatne titre protutijela tokom cijelog života. Ipak se tokom ovih studija nije uspjelo dokazati da će svi vakcnirani psi razviti dugotrajni imunitet.

Upravo je zbog ove činjenice u nekim zemljama EU došlo do kompromisa između zagovornika toga da se psi vakciniraju jednom godišnje i onih koji su mišljenja da se između vakcinacija teba praviti razmak od nekoliko godina. Ovaj kompromis je iznjedren kroz takozvani trogodišnji interval vakcinacije kod pasa kod kojih je osnovni ciklus započeo u uzrastu od osam tjedana sa tri doze vakcine (razmak od tri tjedna) i ponovljen kroz jednu dozu koja se daje za godinu dana. U ostalim zemljama veterinari ovisno o karakteristikama i okolnostima (između ostalih uzrast, opšte zdravstveno stanje, podneblje itd.) donose odluku koliko će često davati vakcine.

U budućnosti bi najlogičnije bilo pristupiti redovnom mjerenju koncentracije pojedinih antitijela (takozvani titar-test) na osnovu čega bi se donosila ispravna odluka kada i protiv čega vakcinirati. Upravo bi se utvrđujući prisustvo koncentracije protutijela za određene bolesti moglo računati na to da će se izbjeći davanje nepotrebnih antigena kroz polivalentne vakcine. To u praktičnom smislu znači da ukoliko pas ima dovoljnu koncentraciju – titar protutjela, na primjer za parvovirozu ili štenećak, a nedostatnu za recimo leptospirozu i/ili parainfluencu - dobiti samo antigen za ovu bolest (monovalentnu odnosno dvovalentnu vakcinu).

(Titar test se u Hrvatskoj može napraviti na Hrvatskom Veterinarskom Institutu u Zagrebu - cijena je 500 kn a krv će izvaditi vaš veterinar, u Srbiji se može napraviti u Pasteurovom Zavodu u Novom Sadu za oko 4500 din, a u BiH je tek u izgradnji Veterinarski Institut u Sarajevu op.ur.)

Racionalnim davanjem određenih vakcinalnih antigena se izbjegavaju neželjeni efekti pretjeranog vakcinisanja. Negativni efekti vakcina manifestuju se kroz blaže simptome kao što su otok na mjestu davanja, crvenilo, bolnost, pojava krastica, povišena tjelesna temperature itd. Rjeđe će se javiti teže sistemske reakcije kao što je recimo anafilaktički šok – treba imati u vidu da apsolutno bezbjedna vakcina ne postoji. Zbog ovih razloga je poželjno da se vakciniraju isključivo zdrave životinje. Od velikog značaja je svakako prije davanja vakcine obaviti klinički pregled (mjerenje tjelesne temperature itd.).

Naročito se velika pažnja poklanja vakcinaciji protiv bjesnila. Imajući u vidu da se vakcniniranjem velikog broja životinja i upotrebom oralnih vakcina za lisice učestalost bjesnila u Hrvatskoj i zemljama okruženja svela na minimum, ipak se mora napomenuti da mogućnost zaražavanja kod pasa još uvijek postoji. Vakcinacija protiv bjesnoće time poprima veći značaj u ovoj regiji nego recimo u Njemačkoj, Britaniji ili Holandiji u kojima se ova bolest smatra potpuno iskorijenjenom. U Europi se s iskorjenjivanjem bjesnoće krenulo prije 38 godina primjenom oralne vakcinacije lisica (OVL). Tokom ovog perioda se učestalost pojavljivanja bjesnoće je smanjena za otprilike 80%, pri čemu je bolest potpuno eliminirana u zapadnoj i srednjoj Europi. U Hrvatskoj se oralno cijepljenje lisica provodi od 2011. kada ga je pokrenula  Uprava za veterinar­stvo Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ru­ralnog razvoja a provodi se 2 puta godišnje (u proljeće i u jesen, avionskim i ruč­nim načinima polaganja mamaca na površini od 35 tisuća kvadratnih kilometara u Hrvat­skoj) s ciljem iskorjenjivanja bjesnoće među divljim životinjama. Pro­gram se osim sredstvima nacionalnih fondo­va sufinancira i iz predpristupnih EU fondova.

Veliku opasnost za širenje bjesnila predstavlja nekontrolisani (ilegalni) transport pasa iz zemalja u kojima je veća učestalost bjesnila. Interesantni su zvanični izvještaji njemačkog Robert –Koch instituta (RKI) u kojima se navodi da su putem ilegalnog unošenja u Njemačku registrovana dva slučaja kod pasa i to jednog iz Bosne i Hercegovine (2010.g) i drugog iz Maroka ( 2013.g).

germ theory of disease proposed by luxury natural history of disease of germ theory of disease proposed by

(za više informacija kliknite ovdje)

Uzimajući u obzir da u svijetu godišnje od bjesnoće umre oko 55 000 ljudi (od toga oko 20 000 u Indiji) ne smije se gubiti iz vida veliki značaj vakcinacije protiv bjesnoće. Infekcija ovim virusom kod nevakciniranih pasa i ljudi uvijek rezultira fatalnim ishodom. Prenošenje bjesnoće kod pasa je najčešće preko bijesnih lisica a drugi najznačajniji rezervoar su slijepi miševi/šišmiši. Za prenošenje sa slijepog miša na psa je mnogo manja vjerovatnoća, jer oni sa psima pod normalnim okolnostima teško mogu doći u kontakt. Prema zadnjim izvještajima bjesnoća je kod slijepih miševa potvrđena ove godine u RH.

Zbog svih navedenih podataka ipak je neophodno imati u vidu važnost redovne (za sada) godišnje vakcinacije protiv bjesnoće, koja je uostalom i zakonski propisana - više o vrstama cjepiva na tržištu i njihovom trajanju pročitajte ovdje.
(u Hrvatskoj je određeno da se sve pse mora cijepiti protiv bjesnoće po navršena tri mjeseca starosti, te kasnije svake godine op.ur.)

Važno: ovaj tekst ne smije poslužiti za dijagnostiku niti liječenje vaše životinje! Ukoliko imate problema navedenih u tekstu, potražite pomoć veterinara!


mirko
"Hvala, doktore Mirko!"

S obzirom da nam ljudi često postavljaju pitanja vezana na tzv. "karantenu" - period nakon cijepljenja tijekom kojega još nije razvijen imunološki odgovor organizma, a psa je potrebno izvoditi van - ne sam radi obavljanja nužde već i radi što ranije i toliko potrebne socijalizacije, zamolili smo i našu stalnu suradnicu, etologinju dr.sc.Irenu Petak - da napiše nešto o tom važnom problemu:

Prije svega želim reći da mi je posebno drago da je dr. Ćelić napisao kako se razvija imunološki sustav šteneta!

Moja specijalizacija je „psihologija životinja“ i zbog toga želim istaknuti koliko je važno povezati fizički razvoj pasa sa psihološkim. Ovo je informacija koja treba svakome tko ima psa, brine o psima, spašava napuštene ili se bavi treningom pasa.

Period socijalizacije započinje kada štene progleda (i počne čuti), a završava otprilike kada štene navrši 14. do 16. tjedana starosti. U novi dom štene bi trebalo doći kada ima 8. do 10. tjedana!
To je zato tako da vlasnik može raditi na socijalizaciji šteneta samo pošto je štene primilo prvo i drugo cjepivo! Kao što je naveo dr. Ćelić, štene ne smije prerano dobiti cjepiva – a bez cjepiva štene ne smije izaći u vanjski svijet koji treba upoznati zbog odgovarajuće socijalizacije.

Dakle, svaki odgovorni uzgajivač dati će štene novom vlasniku nakon što štene primi prva dva propisana cjepiva! Treće cijepljenje štene će primiti kasnije, kod veterinara kod kojeg će ići s vlasnikom.

Također, ovakav razvoj imunološkog sustava razlog je zašto skloništa drže štence odvojeno, ili u karanteni (gdje je jako važno da su posebno izdvojeni od drugih odraslih pasa; naime, ideja karantene je da svi psi budu potpuno bez kontakata, čak i odjeća i obuća radnika u karanteni bi se trebala mijenjati). Najbolje je kada su štenci kod nekoga na čuvanju, posve odvojeni od odraslih - a ipak skupa s braćom i sestrama ako su mlađi od 8-10 tjedana. Često skloništa i udruge pronalaze štence koji su ostavljeni bez mame kuje, ali za njihovu socijalizaciju i izgradnju imunološkog sustava, još uvijek je bolje da štenci ostanu zajedno minimalno do 8. tjedna starosti - minimalno dok ne prime cjepiva.

Odgoj i socijalizacija štenaca koji se prije 8. tjedna odvajaju od mame kuje i iz svog legla, posao je samo za iskusne!
U inozemstvu veterinarske klinike pružaju mjesto za socijalizaciju štenaca koji su primili dva, ali ne i treće cjepivo. Takvi štenci druže se međusobno, u prostoru klinike – gdje su zadovoljeni svi higijenski uvjeti za očuvanje zdravlja.
dr.sc.Irena Petak

Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje problematično/agresivno ponašanje,
kontaktirajte savjetnicu za ponašanje pasa
kontaktirajte Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
">ako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.

irena gwen

I na kraju, iz mog osobnog iskustva - pse koje sam udomila direktno s ulice, odmah sam odvela na cijepljenje i mirno s njima išla u šetnju, jer sam računala da - ako su preživjeli do tada, bez cijepljenja (jer nisu bili čipirani) - načelno imaju određeni imunitet (o udomljavanju pasa i tome što je važno provjeriti, više pročitajte ovdje).

Što se tiče onih koje sam kupila - oni su bili već pokriveni s dva cjepiva, tako da smo čekali nekih desetak dana, tijekom kojih sam uvidjela da to ipak nema puno smisla - razlozi su navedeni u ostatku teksta, ali sam svejedno još za svaki slučaj maltretirala sve veterinare u kvartu ispitujući ih o tome jesu li imali slučajeve pet bolesti koje Mirko navodi u gornjem tekstu.
Pošto su mi negativno odgovorili, ohrabrila sam se i krenula u šetnje, ali sam štene pustila da se igra samo s psima za koje sam znala da su zdravi i cijepljeni.
Pri tome površina na koju se u početku izvodi pse idealno mora biti takva da po njoj ne hodaju drugi sisavci koji bi mogli prenijeti neke bolesti - to otprilike znači da baš nismo išli odmah u šumu, ali sam ih socijalizirala s nekim cijepljenim psima u svom zatvorenom dvorištu. Dvorište sam svakodnevno prala, ali realno - psu zarazu može donijeti i drugi pas ako ga imate (a ja ih uvijek imam) - preko šapa, ili vi sami preko obuće. Mi smo se izuvali izvan kuće i cipele stavljali na policu - priznajem, malo sam paranoidna bila jer sam vidjela da odgovorni uzgajivači skidaju obuću i odjeću te dezinficiraju ruke prije nego što diraju štence u leglu.

Ako se baš panično bojite zaraze, onda pazite i na te detalje, a psa svejedno možete izvoditi van, pa makar ga nosili na rukama ako je dovoljno malog rasta, kako bi upoznao zvukove i prizore ulice - druge ljude, automobile, tramvaj, autobus i slično....to će vam kasnije biti od neprocjenjive važnosti kako pas ne bi razvio strahove.

I ne zaboravite - neke stvari pas može naučiti i dok je kod kuće - u slučaju da se baš nikako ne usudite van ili je vaše područje poznato o zarazama - za početak, navikavanje na ogrlicu ili još bolje - oprsnicu i uzicu! To je nešto s čim sam odmah počinjala i kod pasa s ulice i kod kupljenih od provjereno odgovornog uzgajivača - ako već kupujete psa, bitno je od koga - vrlo je važno je li majka vašeg šteneta bila na vrijeme cijepljena kako bi mogla prenijeti imunitet preko kolostruma na svoje štence. Više o tome pročitajte ovdje.

Što se tiče cijepljenja protiv zaraznih bolesti kod odraslih pasa - na osnovu pročitane literature i 38 godina (ajme?! kad prije?) držanja pasa, te nekih savjeta veterinara - svoje pse starije od 7 godina cijepila sam svake 2 godine. Jasno, treba imati i malo sreće u životu - jer naravno da ne možemo spriječiti baš sve boleštine, uvijek se može pojaviti novi oblik leptospiroze - na primjer, odnosno onaj koji je tipičan za drugo podneblje. Stoga ako sa svojim psom putujete u strane zemlje, uvijek je dobro provjeriti treba li obaviti titar test ili neka dodatna cijepljenja. O bjesnoći kroz povijest čitajte ovdje

Rujana Jeger

artem bali 562986 unsplash

Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!



Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem - znate vi dobro koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.







KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK