Menu

Dijabetes kod pasa - što, kako zašto?

Napisao: dr.vet.med. Mirko Ćelić

   Kod pasa je dijabetes dosta često boljenje, a zahtjeva doživotno liječenje. Isto kao i kod ljudi, dijeli se na tip 1 i tip 2.
Diabetes melitus je najčešći endokrini poremećaj kod pasa, s tim da u zadnjih nekoliko godina ima tendenciju rasta. Do prije 30 godina prema statističkim podacima se dijagnostifikovao kod 19 od 10 000 pasa dovedenih u veterinarske ustanove, a od 1999 se ovaj broj popeo na 58 od 10 000 pasa.

shutterstock 649778623


Nedostatak inzulina vodi do poremećaja u metabolizmu ugljikohidrata, masti i proteina. Poremećeni metabolizam ugljikohidrata za posledicu ima kliničke manifestacije koje se očituju kroz hiperglikemiju (povećanu koncentraciju glukoze u krvi ) i glukozuriju (glukozu u mokraći) a koje kasnije daju kliničku sliku tipičnu za dijabetes – pojačanu žeđ, pojačan apetit i stvaranje katarakti na očima. Jednostavnim jezikom rečeno, ovo znači da ćelije ne dobijaju dostatne količine šećera koji je neophodan za njihovu funkciju.

U nedostatku inzulina, glukoza ne može da uđe u tkiva i zbog toga ostaje u krvotoku i kasnije u mokraći. Smanjena količina glukoze, aminokiselina i masnih kiselina u tkivima kod pasa dovode do pojave letargije, gubitka tjelesne težine, smanjene stimulacije centra za sitost, lošeg kvaliteta dlake i oslabljenog imuniteta .
Pojava katarekti je najčešća komplikacija kod dužeg toka bolesti. Za njih možemo reći da su najznačajnije komplikacije ove bolesti kod pasa. Katarakte su ireverzibilna (nepovratna) stanja.

Oko 30 posto pasa prilikom prve uspostave dijagnoze dijabetesa već imaju poremećaj vida. Katarakte se kod većine pasa sa dijabetesom razvijaju u prvih 5-6 mjeseci od pojave simptoma oboljenja i nakon otprilike 16 mjeseci dovode do značajnijih promjena na strukturi oka. Važno je reći da stepen razvoja katarakte kod pasa sa dijabetesom nije u uskoj korelaciji s visinom koncentracije glukoze. Zajedno sa hiperglikemijom faktor koji ima najveći uticaj je i starost psa. Tako će se kod starijih pasa brže i češće razvijati promjene na očima kao posledica ovog oboljenja. Pas koji je na terapiji zbog dijabetesa ima jednake šanse za preživljavanje kao i zdravi psi iste starosti i istog spola. Značajno je reći da je najveća smrtnost u prvih šest mjeseci trajanja terapije.

U etiologiji (nastanku) ovog oboljenja se najviše pažnje poklanja propadanju beta pankreasnih (pankreas/gušterača) ćelija uzrokovanom autoimunim procesima. Ovaj procesi su dosta spori i smatra se da je do momenta pojave simptoma dijabetesa uništeno 90% ovih ćelija. Autoimuno dejstvo se dakle smatra najčešćim uzrokom koji dovodi do pojave dijabetesa kod pasa .

Ostali uzroci koji mogu dovesti do dijabetesa su prekomjerna tjelesna težina i smanjena fizička aktivnost, genetska predisponiranost, hronični pankreatitis, ili rasna/pasminska predispozicija. Neke rase pokazuju pojačanu sklonost ka razvoju dijabetesa, npr. zlatni retriveri, patuljasti i srednji šnauceri, toy i patuljaste pudle, foksterijeri, kovrdžavi bišoni, mopsovi i samojedi. Spol je takođe bitan faktor, smatra se da se dijabetes tri puta češće javi kod ženki.

shutterstock 296801777


Prolongirano davanje određenih medikamenata takođe može dovesti do nastanka dijabetesa kod pasa. Ovde je naročito važno napomenuti kortikosteroide i određene preparate koji se daju za regulaciju polnog ciklusa kod kuja (Megestrola).

Kod nekih ženki se tokom graviditeta ili trajanja diestrusa javlja takozvani gestacioni dijabetes. On ima sve uobičajene simptome dijabetesa. Zbog specifičnog stanja u kojem se nalazi ženka ovaj tip može imati dramatičan tok. Zbog toga je veoma važno da se rade redovne kontrole gravidnih ženki kod veterinara.

Dijabetes se kod pasa najčešće javlja između šeste i devete godine života. Kod nekih pasa je pojava bolesti vezana za rasnu predisponiranost. Na primjer, kod zlatnih retrivera se u ranoj životnoj dobi javlja takozvani juvenilni dijabetes .

Od komplikacija koje prate dijabetes možemo još nabrojati:

Oštećenje bubrega (dijabetska nefropatija). Tačan procenat pacijenata sa ovom komplikacijom nije poznat. U praksi je mnogo češći kod mačaka sa dijabetesom. Jedan od prvih simptoma je pojava albumina u mokraći, a kasnije dolazi do promjene omjera proteina i kreatinina (UPC) i visokog krvnog tlaka što za posledicu ima oštećenje bubrega.

Infekcije – naročito infekcije urinarnog sistema, povećana koncentracija glukoze u mokraći je čini idealnim medijumom za razvoj bakterija. U jednoj studiji polovina ispitivanih pasa je imala okultne (skrivene) infekcije urinarnog sistema koje nisu bile otkrivene uobičajenim analizama urina. Kod pasa sa dijabetesom je neophodno raditi česte kontrole urine upravo zbog ogromne mogućnosti njihove pojave. Ovi psi se uobičajeno stavljaju na antibiotske terapije koje traju 6- 8 sedmica.

Psi sa dijabetesom su takođe skloni infekcijama sluznice usne šupljine. Zbog toga su važni česti pregledi, naročito kod pasa koji imaju dosta plaka i kamenca. Zbog kompromitovanog imuniteta bakterijske infekcije iz usne šupljine se vrlo lako prošire na organizam. Dosta često i na vitalne organe poput srca i bubrega.

Oštećenje jetre je još jedan uobičajeni problem, koji proizlazi iz promijenjenog metabolizma masti uzrokovanog dijabetesom. U jednom istraživanju od 221 pasa s dijabetesom, više od 70 posto ih je imalo povišene jetrene enzime (ast , alt). Ultrazvučni testovi i biopsija pomažu razlikovati primarnu jetrenu bolest i sekundarne komplikacije dijabetesa.
Cushingova bolest je još jedna komplikacija. U jednoj studiji, 23 posto pasa s dijabetesom testirano je pozitivno za Cushingovu bolest. Većina pacijentica sa oba poremećaja razvija Cushingovu bolest prije pojave dijabetesa. Oko 10 posto pasa s Cushingovom bolešću su također dijabetični.

TERAPIJA:
Inzulin se obično primjenjuje dva puta dnevno, neposredno prije ili poslije obroka. Hranjenje neposredno prije davanja inzulina može biti sigurnije, kako biste bili sigurni da pas jede jer bi bez hrane učinak inzulina bio opasan. Važno je da se inzulin daje ispravno. O načinu davanja će vas podučiti veterinar. Jedan od najčešćih uzroka izostanka reakcije na terapiju kod pasa je upravo pogrešan način davanja inzulinskih injekcija. U početku bi bilo dobro da se rade kontrole na svakih dvije sedmice dok se pas u potpunosti ne stabilizuje. Nakon toga se preporučujuju kontrole na tri do šest mjeseci (klinički pregled, analize krvi, urina, urinokulture).

Kada ne postoji mogućnost da se redovnim mjerenjima uradi prosječna vrijednost šećera u krvi, od velike koristi je mjerenje fruktozamina (glicerirani serumski protein). Glukoza koja se nalazi u krvi se spontano vezuje za proteine tako da nastaje kompleks glukoza –protein (fruktozamin). S obzirom da je životni vijek proteina u serumu 14- 21 dan ovaj parametar pokazuje prosječnu vrijednost glukoze u periodu od dvije do tri sedmice.

Kod pasa dijabetičara (preovlađuje tip 1) nema naročitih preporuka u pogledu prehrane. Bitno je da pas voljno uzima hranu redovno. Najbolja varijanta bi bila dva obroka u razmaku od po 12 sati. Važno je da se daju jednake količine hrane u isto vrijeme.

Naravno da je hrana sa visokim udijelom ugljikohidrata nepoželjna, ali do sada još nema specifičnih preporuka za pse u pogledu unosa ugljikohidrata. Smatra se da su komercijalne hrane dobro balansirane u smislu prisustva ove komponente. Još uvijek postoje velike kontroverze u smislu preporuka za unos ugljikohidrata kod pasa. Dobro je znati da je na ovu temu urađeno svega nekoliko studija iz kojih se moglo zaključiti da različiti psi različito reaguju na količine ugljikohidrata. Dijetetske preporuke ovise o tome da li je pas veće ili manje tjelesne težine tako da se ne može govoriti o tome koja je hrana najbolja za pse sa dijabetesom. Pažnju treba obratiti na procenat masti u hrani, ukoliko su pored dijabetesa prisutni Cushingova bolest, pankreatitis, povećani trigliceridi i holesterol. Tada se preporučuje prehrana sa smanjenim udjelom masnoća (low fat diet). S obzirom da će se gotovo sigurno uz dijabetes javiti neko od ovih stanja bilo bi dobro pse stalno držati na ovom načinu prehrane.

mirko
"Hvala, doktore Mirko!"

Važno: ovaj tekst ne smije poslužiti za dijagnostiku niti liječenje vaše životinje! Ukoliko imate problema navedenih u tekstu, potražite pomoć veterinara! Ako imate pitanje za Dr. Mirka, pošaljite ga u Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.!

Evo jedne priče iz života s dijabetičnim psom iz knjige "Bez dlake na jeziku - o psima i ljudima" glavne urednice portala, Rujane Jeger:

"Charlie je s otprilike 13 godina odjednom počeo izgledati nekako umorno. Ponekad je imao problema s leđima; tu i tamo bi se ukočio, potom bi mu veterinar „sprašio“ nekoliko injekcija Rimadyla i B-vitamina pa bi to prošlo. Već je nekoliko godina uzimao homeopatske tablete Traumeel (za zglobove i protiv artritisa) koje mi je preporučio austrijski veterinar – inače se mogu tamo dobiti u svakoj apoteci i od srca ih preporučujem. Testirala sam ih na svojoj noni.
Ali ovo je bilo nekako drugačije.
Vukao se bezvoljno, što nije bilo karakteristično za njega koji je čak i u poznoj dobi pokušavao naskakivati na kuje. Kasnije bi se, naravno, ukočio, jaukao i primao terapiju. Jedno sam ga vrijeme čak vodila na akupunkturu, ali to je bilo jako skupo pa smo prekinuli čim mu je bilo bolje. No bilo je i te kako djelotvorno; na prvo sam ga bockanje donijela na rukama (iako 11 kilograma ne zvuči puno, kada ih nosite pola sata čini se kao 111, a pogotovo ako su oboružani oštrim zubima i u bolovima), a kući sam ga odvela na uzici! Moram reći da je bio vrlo miran, načičkan iglicama kao kakav sijedi dikobraz, iako sam se bojala kako će reagirati jer je uvijek bio pomalo osjetljiv na bol.
Dakle, odvela sam ga veterinaru i rekla mu da mi se čini nekako čudno usporen, na što me on, naravno, prvo upitao koliko je psu godina. Kada sam mu odgovorila, pogledao me onim pogledom koji je rezerviran za imbecile i malu djecu, a znači otprilike: „Zar ne znaš, srce, da ćemo svi mi jednom završiti na nebu među anđelekima?“ – odnosno verzijom za odrasle: „Pas je star i jednom mora umrijeti!“
Međutim, na moje inzistiranje napravio mu je krvni nalaz i utvrdio da ima starački dijabetes! „Hm, hm, ne znam...“, mrmljao je taj inače dosta razuman veterinar. „Star je to pas, možda ipak da razmislite da ga uspavate...“ Bilo je to deset godina nakon Kikine smrti u istoj toj ordinaciji i sama pomisao me je ispunjavala užasom. „Znate“, nastavio je, „dijabetes je gadna stvar...“
Nato sam pukla po šavovima i počela urlati na sirotog Austrijanca: „I moja mama ima dijabetes! Da i nju možda uspavam?!“ „Ne, ne, nisam tako mislio... grc, grc, uf“, branio se on od mog brutalnog koleričnog ispada. „Samo, jako je komplicirano...“ „To je moj problem, doktore, a sada mi recite postoji li inzulin za pse ili ne?“ „Da“ Od tog smo ga dana svakog dana nakon jela bockali u pravilnim razmacima od 12 sati, iz kojih su proizašle i neke zabavne epizode...

Jednom smo bili na nekom tulumu, ja u kuhinji, a Jeger u dubokom razgovoru s DJ-om u drugoj sobi. Uto mi se počne nabacivati neki poznanik moje prijateljice iz Beograda koji očito nije shvatio da imam muža. Nakon desetak minuta njegova monologa pogledala sam na sat i uzviknula: „Jao, ponoć je, oprosti, ali moram ići!“ On se zbunio i počeo nešto baljezgati o Pepeljugi, na što sam ga ozbiljno pogledala i rekla: „Ma ne, moj pudl ima dijabetes pa mu moram dati injekciju!“ Nato će on zabrinuto: „Zar sam ti bio tako dosadan?“

shutterstock 651579397

Ili kada smo drugom prilikom putovali na more s našim prijateljem Tomom koji je lud za ribolovom unatoč tome što ima morsku bolest pa je nakon dva sata na brodu već bio blijed i lagano znojan. Jegerova je duga kosa bila masna i znojna jer je šljakao cijelu noć pa vozio od Beča do Murtera, a ja sam bila uobičajeno blijeda i crno našminkana. Takvi smo se, u crnoj odjeći i s dva psa na uzici, vozili na Kornate u tzv. „robinzonski turizam“. U jednom sam trenutku osjetila potrebu bezubom barbi koji upravlja nogom i baca čikove u more objasniti situaciju: „Ako u smeću nađete neke šprice za jednokratnu upotrebu, ne brinite, to je zato što je moj pas dijabetičar!“ Naime, u većini tih kuća vas jednom tjedno obiđu da vide jeste li živi i da odnesu smeće ili donesu što već treba – plinsku bocu i slično... A naš kapetan odgovori: „A, e!“ Ili u prijevodu: „Ča me briga ča se vi fiksate ka oni mali palamudan od Ante s Prika, dok dajete šoldi, meni ste olrajt!“
Da stvar bude bolja, ne samo što se nitko od nas nikada nije fiksao nego ja čak padam u nesvijest kada vidim iglu, pa je u početku Jeger davao injekcije Charlieju, jer ja to nisam mogla ni gledati! Sve dok jednom nije morao na višednevni poslovni put…

Moja prva injekcija? Zabila sam psu iglu u kožu na vratu, vrisnuo je on, vrisnula sam ja, potom je pobjegao s tom iglom pod kožom kao oni bikovi kad im zabiju koplje u koridi, optrčao tri kruga oko stola, ja sam se tresla i plakala, zatim sam dopuzala do njega pod stol i nekako stisnula onaj klipić. Potom sam natočila rakiju i eksala pa se rasplakala. I tako sljedećih nekoliko dana. Istina je, čovjek se na sve nauči. A i pas.
shutterstock 60480106

Ali injekcije nisu bile toliki pakao kao krvne probice – kupovala sam test trakice koje više ne postoje jer sada je sve mehanizirano i postoje male sterilne lancete, ali problem je bio naći mjesto za ubosti. Charlie je bio crni pudl izrazito gustog krzna koji je imao velikih problema s ušima jer su mu dlake začepljivale slušni kanal, što znači da mu se nigdje nije vidjela gola koža. Zato sam mu brijala uške iznutra da bih ga, jadnika, ubola. To je obično završavalo isto kao ovo gore – često sam ubola nedovoljno jako iz straha pa sam morala ponavljati da izvučem dovoljno krvi za razmazati na trakicu.

Vodila sam mali dnevnik s njegovim vrijednostima i uglavnom je bio u redu. No ipak, kako je stario, tako su se intenzivirali njegovi problemi s probavom – k meni je došao iz nekog masovnog uzgajališta sa sraćkom (kupljen za nonu preko oglasa u novinama 1989.) i bio je sklon gastroenteritisu, za što je prvi tretman uskraćivanje hrane. Međutim, ako dijabetičar ne jede, može pasti u hipoglikemijsku komu, a jesti mora uvijek točno određenu količinu kalorija, što baš nije bilo lako odrediti jer medicinsku hranu za dijabetične pse nije htio ni pogledati.
Bilo je situacija kada sam ga morala hraniti na silu jer bih mu prvo injektirala inzulin, a potom ga hranila, što mu je u početku bila nagrada za bol pa je tako i ostalo. Međutim, nakon nekoliko epizoda sa sraćkom i povraćanjem morala sam ga prvo hraniti, a onda mu pokušati otprilike dati inzulina koliko je pojeo, što je bilo poput kockanja...
Još jedna bizarna scena, bila je tako tipična za Beč: čekala sam na red u apoteci, a neki narkić ispred mene pokazao je lijepo papir od socijalnog i besplatno dobio šprice za jednokratnu upotrebu. Nakon njega sam ja isti taj paket šprica platila 40 eura! Unatoč poteškoćama s Charliejevim dijabetesom, leđima i želučićem, imao je još godinu i pol prilično solidnog života.
Dapače, onog ljeta kada sam onom barbi objašnjavala otkuda šprice u smeću, Charlie nam je pomogao pobiti gomilu osa koje su iz nekog razloga opsjedale kuću kada smo se iskrcali. Bio je brz kao munja, samo bi ih zdrobio zubima, škljoc-žvak-žvak i pljunuo – ni jedna ga nikada nije ubola! Za razliku od Lize koja je jednom pokušala i dva je dana poslije izgledala kao asimetrični čudnovati kljunaš.

Kada je imao petnaest godina, otputovali smo u Barcelonu k prijateljici i dogovorili s prijateljima da nam pričuvaju pse. Iako je Charlie bio star, zdravlje mu je bilo stabilno, a kako su ga već prije čuvali, znali su davati inzulin, tako da nismo očekivali neku frku. Na nesreću, on je uspio negdje opet pokupiti gastroenteritis pa nije htio jesti, njihov veterinar nije se snašao pa mu je dao inzulin iako pas nije jeo, a antibiotici izgleda nisu djelovali jer je dijabetes ipak narušio organizam.
Sve u svemu, unatoč naporima naših prijatelja koji su napravili što je bilo u njihovoj moći, nije preživio. Kada sam ga odjavljivala iz klinike čiji je bio pacijent, moj mi je veterinar rekao da je vidio i puno mlađe i zdravije pse koji su podlegli istoj bolesti. Jednom, nažalost, dođe kraj."

shutterstock 97740326

Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!




Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.






























KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK