Menu

Veterinarenje i veterinarsko prigovaranje - nije ni njima lako s nama!

Obično slušam o tome koji je veterinar dobar, koji loš, koji skup, koji bezobrazan, koji katastrofa, koji superljubazan, ma divan i krasan nema boljeg ali nikako i nipošto ne treba ići onom kojeg mi je pak netko drugi naveo kao savršenog a prethodnom ne bi trebalo ići jer....
Drugim riječima - teško je reći koji je veterinar univerzalno dobar ili univerzalno loš - tu veliku ulogu igra osobno iskustvo, kao i emocije vezane za to iskustvo koje naravno može biti dobro ili loše....
Ali pitate li se ikada kako veterinari doživljavaju nas? Ne?
Kako proživljavaju bolesti svojih pacijenata? Kako se osjećaju kada poslije posla stignu kući - razmišljaju li o našim životinjama, ili nas se ne sjete dok nas ponovno ne ugledaju (pa ni onda)? Jedna hrabra vetica pristala je s nama podijeliti svoja razmišljanja, pa ako vam budu zanimljiva, možda ćemo uvesti novu rubriku koja će se zvati Veterinarenje i veterinarsko prigovaranje!

Predstavljam vam ženu bez dlake na jeziku koja doista živi za svoje pacijente:
Vesna je oduvijek znala da želi biti veterinar. Ono - oduvijek. To ili ništa.
Diplomirala je 2006. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu.

vm4

Kaže za sebe da je čudakinja. I da je mnogi ne vole s pravom. Sarkastična je i malo pretjerano iskrena. Kaže da ju ni kolege pretjerano ne vole, kao ni većinska populacija. To je zato što neozbiljan ne znači i neodgovoran, a sarkastičan ne znači i zloban - ali generalna populacija to ne kuži.
Na kraju zaključuje da nije tu da ju vole nego da pomogne našim ljubimcima najbolje što može.
Polagala za voditeljicu azila u Njemačkoj.
Išla na tečaj obrezivanja kopita.
Radila za farmaceutske firme pa obilazila "ljudske" kongrese i predavala "humancima".
Ima 3 psa, 3 psa&mačku na "privremenom", 2 konja, 2 mini koze, 2 ovce, sve redom spašene od negdje. Ili nekoga.
Btw. traži dečka svojoj tehničarki (koja ima pjegice) onako usput. I još uvijek traži brku iz Ježdovca.
Ima svoju ambulantu i hotel za pse.
anubis.jpg. copy

Dame i gospodo, dr.vet.med. Veeeeeesnaaaaa Marošiiinaaaac *pljesak iz publike*

vm

Epizoda prva – Tko je ukrao dijagnozu?

Kad tek ispadneš s fakulteta prepun si znanja. Sve znaš, ništa ne znaš. Počneš raditi, a ono sve nije kako piše u knjigama. Osim kirurgije. Ona je prilično egzaktna. Kao novopečeni veterinar poprilično sam se mučila sa dijagnozom jedne vrlo česte bolesti u nas. Babezioza, još zvana piroplazmoza. Zapravo je bolest poprilično egzaktna - jednostanični parazit živi i razmnožava se u krvi pasa. Točnije, u eritrocitima. Malim krvnim zrncima bez jezgre koja nosaju kisik po tijelu.

Babesia canis

I samo oni to rade. Nema njih - nema kisika. A nema ih kad se mali gadovi razmnože jer eritrocit pukne i raspadne se i onda ne samo da nemaš kisika nego imaš raspadotine krvi koje kolaju okolo i evo ti boleštine. Posiše ga krpelj, prenese dalje i eto ti i širenja.
babesiacan

Pa u čemu je problem? Imaš cijeli popis simptoma koji idu uz to...pas postane miran i tugaljiv, prestane jesti, ponekad povraća, kasnije mu urin pocrveni, poblijedi jer nema krvi, kasnije požuti jer jetra ode kvrapcu...i ugine.

jetra
Simptomi žutice uzrokovani piroplazmozom

E problem je jer se od tih simptoma može pojaviti sve - ili ništa. Temperatura malo skoči, al’ onda padne...jel? Nema kisika, nema sagorijevanja, nema temperature.

A problem je i inkubacija - vrijeme potrebno od zaraze pa do pokazivanja simptoma. Ono - od 3 pa do 20 dana.

A problem su i vlasnici.

Prvo misle par dana da je pas umoran samo. Onda da je nešto krivo pojeo. Onda jer je npr. zima a oni su uvjereni da tad nema krpelja. Pa onda oni koji ne stavljaju zaštitu ali pregledavaju svaki dan. Stvarno?

Babesiosis med


Svaki dan si razmakao svaku dlačicu ispod pazuha, pokraj jaja, između prstiju, kraj šupka, da vidiš ima li čega? A sve i da jesu, svi zamišljaju krpelje kao vrećaste gadarije veličine pol centimetra minimalno, jel’? Da, da, to su ženke. A mužjaci su super mini crni ili flekavi mali tvrdi gadovi koje i kad vidiš ne znaš jel gledaš njega ili trun dok ne kreneš vaditi.

krpelji veliki mali


E, a onda je tu dijagnostika. Pričala sam s kolegama koji rade puno dulje, pa pitaš malo vamo - tamo, pa kupiš mikroskop, pa se pokušaš sjetiti kad si radio razmaze krvi, pa napraviš fini debeli razmaz, jel’, ima se - može se, pa ne vidiš ništa jer se na debelom sve preklapa. E onda naučiš raditi i te famozne razmaze kako spada, metodom pokušaja i pogreške, pa onda buljiš u to.

Je? Nije? Ova točkica bi mogla biti...ali u literaturi izgleda drugačije.

Slikaš. Pa pošalješ kolegama.

Pa jedan kaže da se ne vidi ako preparat nije ofarban, drugi te pita koliko je povećanje točno (ti nemaš pojma, povećav'o si dok nisi vidio, al’ kasnije saznaš da te to pitao bez veze jer sad znaš kako to treba izgledati pa il' je il nije), jedan kaže nema tu ništa, šesti kaže je, je - sigurno. Pa ti pičneš lijek a ono psu bolje.

Jedan kolega, dragi moj, najdraži kolega je rekao - kad jednom vidiš, zauvijek ćeš znati.

shutterstock 78829726

I odjednom - piroplazma. Tu je. Prekrasna. U svom svom sjaju. Gledamo se tako i preplavi me val ponosa i znanja i sad sam si faca. Sada sam bog piroplazme. Znam: pitaj ima li pas zaštitu.
"Koju zaštitu ima pas? Kada ste ju zadnji puta stavili? Kako? Ne znate što ste kupili? Gdje ste kupili? Koliko je koštalo? Kako je mirisalo?"

Na kraju uzmeš najmanju kaplju krvi, razvučeš po tom stakalcu "like a boss" i tražiš polako. Nekad se đubre sakrije pa pola sata bečiš u to dok te ljudi blijedo gledaju. Nađeš. Pokažeš im. A oni ti ne vjeruju. Ko zna šta si ti tu njima sad pokaz'o, zima je, oni svog psa redovito pregledavaju, imao je gastritise prije pa nije jeo i pospan je od bolova.

shutterstock 193130627


“Neka, bit će mu bolje kad mu spičim onu injekciju što peče.” Ali super je onda: “A za koliko će mu biti bolje?” E pa sad...ima pasa koje piroplazma utamani u roku 3 dana, a ima onih koji ju vuku po mjesec dana jer je super malo ušlo, pa dok se to namnoži...Ima ih koji su krivo liječeni prije pa se dio simptoma sakrio pod jednim krivim lijekovima a drugi razbuktao pod drugim. I sad ti znaj za kol’ko. Možda da i vidovnjaka u ambulanti zaposlim?

shutterstock 529326430

Pa prijeđimo na konkretno...slučaj jedan - pas krivo liječen tjedan dana. Bio je nestao, pa se vratio, pa je bio kod kolege veta, pa je on davao malo antibiotika za svaki slučaj, pa malo kortića da uspješno sakrije simptome - i vitamine.


Vitamini su uvijek super. Pas dolazi polumrtav, vlasnik u suzama, ja vadim krv, eno je piroplazme - gleda me. Ali jadan je već, eno mu infuzije da dođe k sebi, ne jede, povraća...dajem simptomatske lijekove i onaj jedan pravi, koji ubija zlo.

Sutra opet terapiju treba jer nije baš jako živ pas, jel? To što ja znam što je i to što je dobio pravi lijek ne znači da će sutra već biti super. Drugi dan, treći veterinar. Sumnja na strano tijelo, ‘ajte vi gospon na rendgen. Treći dan, četvrti veterinar. E, taj me ne voli iako se ne poznajemo, imam feeling da mijenja moje dijagnoze iz fetiša. “Pankreatitis!” Reče spremno taj i dade desete lijekove. Pas klone i krene “razduživati kašiku”. I tako završi pas kod petog veta koji napravi isto što i ja, zrakne se oči u oči sa piroplazmom i nastavi moju terapiju. Eno ga pas živ čudom, al’ nije više moj pacijent. Pa dobro, živ je.

 
shutterstock 447806863
Nedugo nakon eto ti ga drugi vlasnik. Dolazi s dijagnozom "srca".

“Što mu je?” Kažu: “Srce.” Poslušam srce. Srce koma. “Što još?”
“Pa ne jede, povraća, miran...”
“A što mu je sa stomakom? Ono, deformiran je...”
“Pa to je od gladi.”
(Mislim: Pa ono...nije... Liječila se, dakle - upala pluća.)
Kažem: "Hm."

“Dva puta je bio na antibiotiku, pa je bilo malo bolje ali eto - sad nije. Pa su rekli da je srce.”
“Što sa srcem?”
“Ne valja!”
“Ok, ok, ajd’ da vidim biokemiju pa razmaz pa...”
“A kol'ko će to koštat’?”
“Pa gledajte...vađenje krvi, izrada i pregled razmaza, biokemija i obavezno infuzija da ga uopće dignem na noge jer ne može ni stajati (a ni ne diše baš jako)...a to je dok ne saznam što je. Onda ide liječenje.”

Biokemija-katastrofa. Pas u raspadu. Svega. A razmaz? Ma školski, nikad ljepši, nikad jasniji, slikam ja sva sretna, znam TOČNO što je i postavljam redoslijed terapije. Prvo - ubij gamad da pas preživi i pokrij najosnovnije probleme.
(Upljuj se pola sata da im objasniš što se događa, kako su "....svi organi ostali bez kisika i zato je biokemijski nalaz katastr...")

”A jel’ možda pojeo igračku?”
(Mislim: "NE GOSPODINE PSI NE JEDU KAD IMAJU PIROPLAZMU NITI SVOJU HRANU A NE IGRAČKE!")
Kažem: “Dakle moramo pobiti piroplazmu, sve te stanice će odumrijeti a najmanje 80% je sad već zaraženo, klonuti će jako, infuzija dok ne počne piti sam - tralalala...”

Tri sata kasnije vlasnici zovu - pas je loše, žele ga eutanazirati.
“Pa nisam sve ovo napravila da ga sad eutanazirate!!! Sačekajte bar do jutra!!!” Sutradan pas čak i pojede malo, malo i popije, ja ga sanjam tu noć da će preživjeti, sva sretna da sam ga spasila. Ali njih sutra nema.
Kako nema - pa krenuo je oporavak?
E pa, saznajem kako su bili kod trećeg veta, napravili ultrazvuk one jetre što se iz aviona vidi da je povećana i on je rekao kako misli da pas neće preživjeti.

Da ti *ebem pos'o!

vm6




KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK