Menu

Amber alert - ili dok akcijski plan skuplja prašinu, štenci se smrzavaju

Napisala: Petra Puvača, Udruga Sedma od Devet

AMBER alert je uzbuna koja u SAD-u znači otmicu djeteta. Iako su uspjeli napraviti i akronim Amber alert je dobila ime po djevojčici Amber Hagerman koja je oteta i ubijena 1996. u Arkansasu.


Amber je također i kujica koju vidite na slici:

slika2

Kujica koju smo Aleksandra Hampamer i ja u jednom pohodu u jednom romskom naselju u Međimurju preskočili, iako je bila trudna, jer je bilo hitnijih, onih krvarećih i ozlijeđenih.
Na slici je Amber sa svojom smrznutom djecom.
Slika je nastala 22. siječnja 2016.
Kad smo došli rekli su nam da se okotila, ali i da grize jer ona je «opasni pitbul».
Krenula sam prema njoj s oprezom, ali ubrzo sam shvatila da nema potrebe. Ona je naime toliko divna da vam to ne mogu opisati.
Ono što sam također shvatila je da je većina njenih beba mrtva.
Smrznuta.
Iako ih je ona stiskala pod sobom u sumanutoj nadi da ih može zgrijati. Da ih može oživjeti.
Za 7 njenih beba (još je jedna bila ispod nje, i jedna je umrla drugi dan u skloništu) bilo je prekasno.
Ali divna Amber primila je dio Bertine djece (Berta je imala «sreće» pa je 15 svojih beba rodila u skloništu), divno ih othranila i odgojila i nakon što je spasila male živote pronašla je svoj dom.
Amber je jedna od, vjerovali ili ne, sretnijih kujica u naselju.
Amber je pas kojeg nikada neću zaboraviti, niti nju niti njene smrznute štence.
Osjećaj bijesa, tuge, nemoći i frustracije koji me tada preplavio ne mogu vam opisati.

slika1

Osjećaj bijesa, tuge, nemoći i frustracije koji me preplavio jutros kada sam vidjela ovu sliku još je razorniji.

Ponovno kujica koja je bila preskočena jer je bilo hitnijih, ponovno smrznute tek rođene bebe, ponovno isto mjesto, ista priča, ista bol.
Ovog puta sliku sam samo vidjela, a nisam ju napravila i zbog toga sam sretna.
Sretna sam jer nisam morala gledati i držati u rukama mala smrznuta tijela.

Žao mi je, jer da jesam, uzela bih tu smrznutu siročad, s guštom bih platila njihovo kremiranje i u svaku urnu predala svakome od odgovornih u Ministarstvu poljoprivrede da im ostane kao trajni podsjetnik na živote koji se rađaju i umiru boli i patnji zbog njih i njihovog nerada.

I ne - ovo nije sramota samo trenutačnog ministra,  jer iako nedovoljno - on je učinio najviše do sad.
Ovo ide sve one koji od prosinca 2015. godine znaju za situaciju u romskim naseljima, imaju alate za pomoć, a ne rade ništa.

Ovo je sramota svih onih koji su odlučili stopirati mogućnost dolaska Veterinara bez granica koji su se još tada javili i ponudili pomoć za kastraciju svih pasa u naseljima, no naš zakon ne opisuje mobilne klinike niti mogućnost organiziranja masovnih operacija u šatorima pa smo eto bez te dragocjene i pravovremene pomoći ostali.
Ovo ide sve one koji sjede na pozicijama koje su već prije dvije godine prihvatile akcijski plan djelovanja a u međuvremenu i donijeli novi Zakon o zaštiti životinja, koji uključuje kastracije pasa u romskim naseljima, dakle alat kojim se direktno sprečava rađanje novih štenaca koji su umrli od hladi, bolesti ili gladi, a da nisu napravili ništa da se plan krene provoditi.
Ovo je sramota svih nas koji smo dopustili da dvije godine prođu, a da se ništa ne napravi.
A mogli smo, mogli smo pisati mejlove, mogli smo zvati telefonom, slati fakseve, organizirati prosvjede.
Morali smo napraviti bilo što da ne dopustimo da se povijest ponavlja opet i opet i opet.

I ja se prva tu grizem.
Ja sam imala tu privilegiju da odem, da se vratim u Zagreb, da se odmaknem, da se ponovno stavim u poziciju običnog promatrača.
Imala sam privilegiju da se barem pravim da sam obični građanin koji vjeruje u institucije i da će odraditi ono što su obećali.

U međuvremenu mi je umro pas, i nakon evo tri mjeseca našla sam malu pasicu koja mi se možda sviđa, u trenutku kada sam možda spremna uzeti novog psa.
I nakon silnih isplakanih suza za mojom Annikom, nakon silnih razmišljanja mogu li ili ne uzeti novog psa, odluka i predomišljanja, osjećaja da sam ju izdala jer ću uzeti novog, umjesto da sada razmišljam kako ću ići upoznati tu neku novu malu - ja razmišljam kako sam đubre jer u Međimurju i Slavoniji štenci umiru na hladnoći, a ja bi možda uzela malu koja ima privremeni.

Umjesto da se nakon osobne tragedije veselim novom štencu, ja se gadim sama sebi jer biram koji mi se sviđa dok oni tamo umiru.

I dosta mi je.
Dosta mi je da neki od nas moraju nositi teret onih na čije odluke, nažalost, očigledno ne možemo utjecati a posljedice kojih nas ubijaju iz dana u dan.
Sandra u Dubrovniku i Aleksandra u Čakovcu.
To su možda dvije najpoznatije i najčvršće žene koje se bave spašavanjem pasa a koje imaju nesreću živjeti u ovoj banana državi.
Sandru ne poznajem osobno, ali poznajem njen rad i to mi je dovoljno.
Aleksandra, ona za razliku od mene nije imala tu privilegiju otići iz Čakovca.
Ona je ostala i u svojim rukama držala mrtve štence s druge slike.
I dok ih je ona u svojim rukama držala netko je negdje u uredu pio kavu dok je akcijski plan skupljao prašinu.
Ako nam ovo nije signal za uzbunu, onda ne znam što jest!

shutterstock 715712041


Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!



Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem. Poruka određenom Časopisu -  dosadilo nam je biti samoposluga za ideje neinventivnim ljudima. Pazite da se ne bi našli u novinama.






KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK