Menu

Istina o Kodi - riječima vlasnice pansiona Sare David

Nedugo nakon pisma obitelji Bašić, čiji je Rodezijski gonič Koda pobjegao iz Škole i pansiona za pse Sara David (čije ime njegovi vlasnici nisu naveli u svom obraćanju javnosti kroz pismo upućeno ovoj stranici), Sara David je danas, 05.12. 2016., objavila status na Facebooku naslovljen Istina o Kodi, koji na njezinu izričitu zamolbu, a u želji za što boljim informiranjem čitateljstva - ovdje u cijelosti prenosimo:

"Zovem se Sara David, vlasnica sam hotela i škole za pse. Živim u selu Hrebinec pokraj Dugog Sela.
U Zagrebu sam rođena, u njemu sam odrastala i završila školu. Nije mi bilo žao sa 20 godina napustiti Zagreb i useliti se u jednu drvenu kuću (s dosta velikim dvorištem i okućnicom) koju sam potpuno renovirala za svoj osobni život, kao i za ostvarenje svojih poslovnih snova. Snovi su bili: nakon završenoga obrazovanja za školovanje pasa, posvetiti se životinjama, otvoriti vlastitu školu za pse, kao i hotel za sve ljubimce. Iz tih motiva napravila sam boksove, a cijeli taj prostor ogradila visokom žičanom ogradom kako bi životinje bile sigurne i zaštićene.
Hotel sam osmislila na jedan (mnogi su rekli) pomalo neobičan i jedinstven način: sve životinje, osim što su slobodne u igri prostranim i ograđenim prostorom oko kuće, smještene su sa mnom u kući kako nikada ne bi bile same. Unutra, u kući se igraju, skaču, laju, stalno za njima čistim, a često puta onim starijima (sve u dogovoru s vlasnicima) mijenjam pelene i dajem tablete, ako je to potrebno. Uglavnom, u kući je uvijek puno radosti i veselja, pogotovo kada svoje slatke njuškice guraju pod ruku i traže još maženja kojega im je uvijek premalo.


I eto, tu, u toj kući živim već petu zimu. Jedva čekam da padne snijeg, jer se svi, ali baš svi peseki, vole valjati po njemu. Doslovno ga obožavaju.
Bez obzira na želju da ostvarim svoj san, nije bilo lako otići iz grada, iz roditeljskoga doma, doći u meni nepoznato selo te proći cijeli proces prilagođavanja novoj sredini i sasvim novim uvjetima življenja; uglavnom bez neke velike pomoći sa strane.Početak nije bio ni malo lagan, ali životinje, život i rad s njima oduvijek su bili ono za čime sam čeznula, pa mi iz toga razloga ništa nije bilo teško. Ništa i nikada.
Kroz proteklo vrijeme mnoge životinjice prošle su kroz moju školu i kroz hotel, a često se znalo desiti da su se psi kod mene tako dobro osjećali, da bi vlasnike, kada bi došli po njih, samo pozdravili i brzo se vratili meni i svojim novim prijateljima ,te se nastavili igrati. Mnogi vlasnici bili su ugodno iznenađeni takvom reakcijom svojih ljubimaca. Često su znali reći: što ste im to napravili, ovo nam se nikada nije desilo! Nakon takvih iskustava, uvijek su se vraćali meni , a moja najveća sreća je kada me te prekrasne njuškice prepoznaju, kada prepoznaju moj dom koji je i njihov i kada nastavimo naše lijepo druženje koje se sastoji u čuvanju ili njihovome školovanju.


Uistinu sam sretno živjela svoj san sve dok se nije desila nesreća. Taj događaj dramatično je promijenio moj život,a narušio je i moje zdravlje. Sve ovo želim ispričati ponajviše zato jer znam da više puta ponovljena neistina za mnoge može postati istina. Želim iz prve ruke ispričati sve ono što se stvarno desilo, ispričati faktografiju, činjenice ,jer su , nažalost, počele kružiti ružne i lažne priče od ljudi za koje bih teško mogla reći da su dobronamjerni i koji kao da se naslađuju tuđoj nesreći.

Kada sam na trodnevno čuvanje dobila psa Kodu, pasmine Rodezijski gonič, nisam mogla ni slutiti u što se može pretvoriti jedan (za sada, uistinu) nesretan slučaj. Nekoliko puta dobila sam na čuvanje pse ove pasmine i uvijek se radilo o vrlo plahim, gotovo prestrašenim psima. Nerijetko se dešavalo da su se počeli i tresti od straha kada bi im vlasnici ušli u automobil i otišli iz hotela, a oni ostajali na čuvanju. I Koda je bio takav. Imajući iskustva s njima, Kodi sam odmah posvetila
posebnu pažnju.


Kodu sam primila u nedjelju, 25. rujna, a prema dogovoru s vlasnicima, oni su trebali doći po njega tri dana poslije, 28. rujna. Prvi dan prošao je u "ispitivanju", na nekoj vrsti „poludistance“, ali već drugi dan Koda je bio stalno uza me, igrali smo se, volio se maziti. Bilo je slično kao i u prijašnjim slučajevima s tom pasminom. Treći dan, u utorak, 27. rujna, dan uoči odlaska Kode, proveli smo zajedno u ograđenom dvorištu gdje se igrao s nekoliko drugih pasa. Ulazili su i izlazili iz kuće, sve uobičajeno, do 18. 30 sati.

Pošto se kuća s okućnicom i vrtom nalazi na kraju sela, ponekad izvan ograde prođeponeki seoski pas ili susjedove koze. Na njih svi psi reagiraju lavežom i veselim trčanjem uz ogradu. Neposredno prije nego je Koda preskočio ogradu, ušla sam u kuću. Nakon nekoliko trenutaka ugledala sam susjedovog psa koji zna tu i tamo navratiti do ograde. Svi su, kao i obično, počeli lajati.

Zatim sam čula jedan čudan zvuk i odmah sam shvatila da se desilo nešto neobično. Istrčala sam vani i vidjela da Kode nema među ostalim psima. Na tome dijelu ograda je nešto niža. Koda se najvjerojatnije prepao jačega laveža i meteža među psima, te je u tome strahu preskočio ogradu. Potrčala sam za njim, ali, naravno, nije ga bilo moguće stići. (Prema lavežu pasa nekolicine susjeda, shvatila sam da je otrčao prema selu.) Krenula sam za njim pješice smatrajući kako je stao uz neku ogradu, ali ga nije bilo. Brzo sam se vratila kući kako bih uzela auto i krenula u potragu.

U međuvremenu sam obavijestila vlasnike, nazvala majku i svog dečka koji su iz Zagreba i Velike Gorice odmah krenuli prema meni. Obavijestila sam susjede i sve poznate u selu da obrate pažnju na psa koji je pobjegao i da jave ako ga negdje vide. Odmah sam nazvala i nekoliko dobrih prijatelja da i oni pokušaju pomoći. Odazvali su se i krenuli u potragu.

Uskoro je došao i vlasnik Kode sa kćerkom, pa smo zajedno krenuli u potragu. U jednom trenutku vlasnik je rekao kćerki: „Kad ga vidiš, ti ga zovi,tebi će prije doći". Naša zajednička potraga trajala je dvadesetak minuta, nakon čega su oni otišli kući.

Istu večer stavila sam objavu na Facebook,k ao i telefonski broj vlasnika da se jave informacije ako bi Koda bio viđen.Oko 22 sata dobivam poziv od vlasnice psa da je Koda viđen u Dugom Selu.Moj dečko Andrej i ja sjedamo u auto, obilazimo Dugo Selo, a negdje oko 23.30 susrećemo Kodu kod željezničkog prijelaza u smjeru Puhova. Izišla sam iz automobila i blago ga pozvala imenom. On je samo odjurio u noć.
U srijedu, dan iza, tražili smo ga cijeli dan, ali nismo ga vidjeli.
Slijedeći dan, u četvrtak, ugledali smo ga kod Kauflanda, u Dugom Selu. Kretao se iz smjera Sesvetskog Kraljevca prema centru Dugog Sela. Andrej je doslovno zaustavio auto nasred ceste. Izišla sam van, pozvala sam ga blagim glasom, ali on je opet prepadnuto odjurio preko ceste, put parka. Potrčali smo za njim i upitali prolaznike koji su sjedili u parku da li su vidjeli na koju stranu je Koda odjurio na što su oni odgovorili da nisu vidjeli nikakvoga psa. Naime, Koda je pobjegao tolikom brzinom da ga ni primijetili nisu.
To je, nažalost, bio zadnji put kada smo ga vidjeli. O ovome sam odmah obavijestila vlasnike i pozvala vlasnicu da prespava kod mene kako bismo što ranije ujutro zajednički krenuli u potragu.



Slijedeći dan, tražeći Kodu, provela sam s gospođom od 7 ujutro do 22 sata navečer. Nažalost, bez uspjeha.
U subotu je organizirana masovna potraga. Vlasnici dovode svoju ekipu iz Zagreba, a ja dovodim sve svoje prijatelje u namjeri da zajedničkim snagama pronađemo Kodu.U jednom momentu na kratko sam otišla kući nahraniti pse. Dok sam ih hranila zazvonio je telefon. Bio je to poziv osobe bliske vlasniku. Vikao je na mene i prijetio mi upotrebljavajući mnoštvo prostih riječi. Uopće nisam znala kako reagirati, bila sam očajna. Prvi put u životu desilo mi se tako nešto. Nepoznati mi čovjek prijeti u tom cijelom jadu koji me je snašao, a Koda kao da je u zemlju propao. Samo sam neutješno plakala moleći Boga da pomogne pronaći jadnoga i prepadnutog, a sada već sigurno i pregladnjelog Kodu.
Napominjem da sam odmah nakon Kodinoga nestanka, slijedeće jutro, obavijestila sve bitne adrese o onome sto se desilo: sve lokalne radio postaje (uključujući Radio Martin) koje su stalno davale obavijesti o Kodi, lovačka društva, veterinarske stanice, policiju,Antona Ponoša, urednika popularne tv emisije "Kućni ljubimci"....


Prve plakate o potrazi za Kodom donio je vlasnik i svi smo ih lijepili i po selu Zatim smo mi umnažali plakate i lijepili ih ne samo po selu, nego i cijeloj okolici (Dumovac, Sesvetski Kraljevac, od Rugvica do Žitnjaka, Sesvete, naselje Iver, Klaka, Dubrava ...) koja je na taj način bila obaviještena o nestanku. Uistinu smo napravili sve sto je bilo moguće. Čak su i policajci koji su patrolirali tim dijelom, imali sliku psa i sve su znali o njemu. Vijest se brzo proširila, masa ljudi bila je obavještena da se Koda traži.
Tih dana Andrej i ja (kao i mnogi naši prijatelji) uglavnom smo provodili vrijeme tražeći Kodu na mjestima za koja smo dobivali dojave ili smo mislili da bi tamo mogao biti. Kao što sam rekla, potragu smo nastavljali u cijeloj okolici, ali i prema Zagrebu i u samom Zagrebu.

Par dana nakon nestanka, Kodina vlasnica obavijestila me da ide prema Klaki (Dubrava) gdje joj je javljeno da je pas viđen kako spava. Dečko i ja dolazimo oko 18 sati i s vlasnicom nastavljamo potragu. Tražili smo Kodu do 23 sata. Nakon toga otišli smo kuci.
Od samog početka vlasnik je bio vrlo neljubazan prema meni sto mi je bilo logično, jer sam ja bila odgovorna za čuvanje Kode. Razumjela sam njegovu srdžbu i iskreno suosjećala sa cijelom obitelji kao i sa Kodom. Osjećala sam se očajno. Desilo mi se nešto čega sam se oduvijek najviše bojala, a to je da mi nečiji pas pobjegne. Nekoliko dana prije nego su slučaj prijavili policiji, vlasnici su se prestali javljati na moje telefonske pozive. Dojava više nije bilo. Pomislila sam: možda su našli Kodu. Na žalost nisu. Nakon te šutnje policija mi je pokucala na vrata. Rekla sam im istinu. Ovo sto sada svjedočim.

Naglašavam kako je hotel od otvaranja osmišljen kao mjesto koje će biti ugodno, ali i sasvim sigurno mjesto za sve ljubimce. Imam sve dozvole koje su po zakonu potrebne za tu vrstu djelatnosti. Cijeli prostor ograđen je visokom čeličnom ogradom. Zadnji radovi koji su napravljeni u proljeće ove godine uključili su podizanje sasvim nove, još više ograde, upravo zbog eventualnih bjegova. Da se ne desi ono što se desilo u ovom slučaju. Bez obzira što sam vrlo dobro upućena u sve što se odnosi na karakteristike svih vrsta pasa, uobičajeno je da vlasnici ljubimca, kada ga dovedu i ostave na čuvanje, navedu njegovu karakteristiku . Naime, poput čovjeka, i svaki pas ima svoj karakter. Upravo o tome opisu ovisi i moj pristup njihovome ljubimcu, jer znamo da oni imaju svoje karaktere. Svaki put kada su mi rečene karakteristike ljubimca, pristupam im individualno, sukladno njihovim karakterima.
Na primjer, one pse koji su agresivni prema drugima - odvajam, one koji vole bježati ili su skloni preskakanju - za vrijeme igre držim u posebno ograđenim prostorima kako bih spriječila najgore. Zaista pokušavam voditi maksimalnu brigu o svakome detalju.
Vlasnici Kode niti jednom riječju nisu mi rekli da bi on mogao preskočiti ogradu oko kuće.Uostalom, prije ostavljanja Kode bili su tamo i vidjeli prostor. Da mi je to rečeno drugačije bih organizirala njegovo čuvanje: bio bi u prostoru za pse skakače s posebnom brigom. Nažalost, to mi nije rečeno. Ne govorim ovo kako bih sebe opravdala, ali smatram da sam na to morala biti upozorena.
Sve mogu razumjeti, uključujući i njihovu ljutnju, ali ne razumijem njihove lažne optužbe . Nije mi jasno da oni ne mogu realno shvatiti i moju situaciju. Sve sam napravila i sve bih napravila da se Koda pronađe. Osobno sam udomila 5 pasa i 2 mačke koje žive sa mnom. Imam još i jednu papigu i konja.
Moja ljubav prema životinjama bezgranična je. Upravo zbog toga znam kako se oni osjećaju, znam koliko im je teško i koliko pate. Ne razumijem njihovo neprimjereno ponašanje bez obzira na sve što se desilo. Jednako ne razumijem slično ponašanje njihovih poznanika koji me iz dana u dan vrijeđaju te otvoreno pozivaju na linč na nekim stranicama društvenih mreža. Sve ovo kao da izmiče kontroli. Da smo u srednjem vijeku već bi vjerojatno bila na lomači. Ne razumijem kako se netko može hraniti tuđom nesrećom. Kako drugačije, nego ovako, objasniti situaciju o kojoj je netko napisao da bi najbolje bilo zapaliti hotel (nakon što su vlasnici u nizu poruka napisali stvari koje nisu istinite)!
Ili kako objasniti nečiji komentar da sam možda prodala psa!? Ili da sam ga, eventualno dala za borbe pasa koje se, navodno, događaju u Dubravi? Zlonamjerno, ružno, morbidno, ništa drugo.


Ne znam zašto mi vlasnici imputiraju da se nisam dovoljno angažirala ili da nisam angažirala pse tragače ili da moji frendovi nisu na "biciklima jurcali okolo tražeći Kodu".
Bila je ideja i sve sam organizirala da se angažira i pas tragač i dron koji bi iz zraka snimio teren gdje bi Koda bio viđen. Na žalost, nakon Kauflanda sve dojave o Kodi pokazale su se netočnima. Uvijek se radilo o sličnim psima, tako da pravoga traga nije ni bilo. Bez konkretnoga traga pas tragač nema svrhu. Isto tako ni upotreba drona. Koju lokaciju da snimamo, kad ne znamo gdje je?
Prošle godine spletom nesretnih okolnosti, na žalost, ostala sam bez oca. Bio je zdrav i u životnoj dobi kada se još ne umire. Da li to znači da bih zbog toga gubitka trebala tražiti da se zapali bolnica? Da li bih ja vratila svoga oca ukoliko bi se to desilo? Da li bih bila sretnija zbog toga?
Sve ovo što pišem, radim iz potrebe da kažem istinu. Da, desila se nesreća, ali nije se desila zbog moje aljkavosti ili nemara i nebrige i ne-ljubavi prema bilo kojemu ljubimcu, desila se nesreća zbog bizarnog spleta okolnosti zbog kojih od tada nisam mirno prospavala noć. No, naravno, sve to ne umanjuje moju odgovornost. S Kodinom slikom živim, ona mi je stalno pred očima. Kodini vlasnici stalno prigovaraju kako se nisam dovoljno angažirala u potrazi zanjim.


Istina je potpuno drugačija. Najveći dio ukupnoga vremena od kada je Koda pobjegao, posvetila sam upravo potrazi za njim. Ne samo ja i moj dečko, nego i moja majka i mnogi prijatelji, poznanici i susjedi koji shvaćaju u kojemu stresu živim i kako mi je. Pitam se kako to da (pošto se, po njima, ja nisam dovoljno angažirala i zbog toga nisam uspjela) niti oni,vlasnici Kode, nisu uspjeli u svojoj nakani i želji da se pronađe? Zašto njihova potraga (a obaviješteni su odmah) nije urodila plodom, a sve su napravili da uspije? Očito se radi o neobično plahome psu koji nikome ne vjeruje.

Uvjerena sam da je netko uhvatio Kodu da bi ga vratio, toliko ipak vjerujem u ljudsku dobrotu. Bez obzira što u materijalnom smislu nije moguće nadoknaditi ljubimca, nikada, niti u jednom trenutku nisam bježala od odgovornosti uključujući i pokrivanje materijalnih troškova, ali vlasnici o tome nisu željeli razgovarati. Ljubimci su moj svjesni odabir, ali i moja ljubav i moj život koji ni za što ne bih mijenjala. Svatko tko želi vidjeti u kakvim uvjetima žive ljubimci u mome hotelu, mogu u bilo kojemu trenutku doći bez najave i vidjeti da li je istina ovo o čemu govorim.


Istine radi, želim napisati što sam sve napravila kako bi Koda bio pronađen:

1. Odmah nakon što je Koda pobjegao, otrčala sam za njim putem za koji sam mislila da je otrčao.

2. Odmah sam obavijestila vlasnike o bijegu njihovoga ljubimca.

3. Odmah sam obavijestila majku i dečka koji su došli iz Zagreba i Velike Gorice i dali se u potragu za Kodom.

4. Odmah sam obavijestila sve susjede i mnoge prijatelje iz okolice Hrebinca i Dugoga Sela o nestanku. Oni su se odmah dali u potragu.

5. Odmah ujutro, nekoliko sati nakon nestanka Kode, obavijestila sam sve lokalne radio stanice koje su o tome izvještavale svoje slušatelje. Obavijestila sam i Radio Sljeme te još nekoliko radio postaja koje objavljuju takve informacije.

6. Obavijestila sam sve veterinarske stanice i lovačka društva o Kodinom bijegu.

7.Lijepila sam plakate od Hrebinca i Dugog Sela do Zagreba.

8. Razgovarala sam s mnogim ljudima koje sam usput sretala, pitajući ih da li su vidjeli Kodu.

9. Preko svoje Fb stranice obavještavala sam i molila sve prijatelje (kojih imam nekoliko tisuća) da pokusaju pomoći. Isto su napravili i mojiprijatelji. Na dnevnoj bazi dobivali smo mnogo poruka podrške, ali i informacije da je Koda viđen u različitim dijelovima Dugoga Sela,kao i Sesveta i Zagreba.

10. Dala sam plaćeni oglas u Večernjem listu sa svim potrebnim podacima.

11. Obavijestila sam gosp. Antona Ponoša, voditelja HTV emisije "Kućni ljubimci" i on je odmah obavijestio svoje veliko gledateljstvo o Kodinom nestanku.

12. Vlasnicima Kode rekla sam da povećaju nagradu za Kodinoga eventualnog nalaznika i da ja snosim taj trošak.

13. Do sada je uistinu veliki broj osoba najdirektnije tražio Kodu na nizu lokacija.

14. Podijelili smo i ja i moji prijatelji na tisuće plakatića s informacijama o Kodi.


Uskoro nam stiže Božić, najljepši dio godine. Oduvijek sam mu se veselila, možda i zato što sam prvoga psa dobila upravo na taj dan. Ukoliko se Koda do tada ne pronađe bit će to moj najtužniji Božić do sada. Božić slavimo sa svojim najmilijima i svjesna sam koliko će Koda nedostajati svojim vlasnicima. I njima će to biti najtužniji Božić. Bez obzira na sve što se desilo iskreno suosjećam s njima. No, ja se ipak i dalje nadam i vjerujem da će se Koda pojaviti i tako beskrajno uljepšati taj blagdan koji je pred vratima. Mislim da bi to bio najljepši mogući božićni poklon njegovim vlasnicima, ali i meni.

Sara David

P.S. Kao dodatak prilažem kratki film koji vjerno prikazuje stanje i atmosferu koja vlada u mome domu."

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK