Izgubljen pas? Ne uz Tractive!
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
Danas sam još jednom u sebi tiho zahvalila...možda ćete pomisliti - Onome koji sve vidi.
Pa u biti, ima neke sličnosti.
Iako, rekla bih da se Onaj na koga ste prvo pomislili možda ne služi baš mobilnim vezama i radarima, ali tko bi znao.
U stvari, zavisi na koga ste pomislili ;)
Ne, u ovom slučaju radi se o mom Novom Najdražem od Svih Gadgeta - a ja sam zbilja ljubiteljica novih tehnologija.
Tractive GPS trackeru za pse (i ostale kućne ljubimce a zgodni su i za ulaženje u trag' članovima obitelji, bez obzira radi li se o lažljivom pubertetliji, senilnoj baki ili nekom drugom sumnjivcu :))....
Oooooo moj Tractive – o tebi bih mogla skladati pjesme, pisati jambe i ditirambe, ali pošto nemam nekog smisla za glazbu i poeziju zadržati ću se u okvirima u kojima se inače krećem.
Dakle, ovo je priča posvećena mom novom prijatelju kojeg od sada možete nabaviti i kod nas (bacite oko ispod teksta), a koji me poštedio scena poput ove:
„Joy!Joy!Joooooy! JOY!JOOOOY!JOOOOOOOOOOOOOOOOOOOY!“
Joy je naime vidjela Nešto (uvijek me strah što je to Nešto, jer ako je mačka ili vjeverica, znam da će se mudro popeti na drvo a ja ću se kad-tad dovući, pa makar i na krvavim patrljcima, te pokupiti svoje pseto. No ukoliko je tvor ili kuna, a da o lisici i ne pričam, moglo bi biti dosta....okej, budimo izravni - za****no.
Kao toga dana, kada je Joy pojurila za Nečim kroz gusto šipražje na uzvisini koja se uzdizala pod kutom od kojih 75 stupnjeva, te se čitavu vječnost nije niti oglasila niti pojavila dok sam ja osjećala kako sijedim, te kako mi se diže tlak unatoč tabletama za isti koje svakodnevno disciplinirano čvakavam kako me ne bi satr'o moždani u nekoj šumetini dok šetam dva normalna i jednog nenormalnog psa....
Da skratim malo – nakon kakvih 25 minuta tokom kojih sam ja urlala, ludovala, psovala, vikala, molila, plakala i kumila dotičnu da se pojavi ili bar da glasa od sebe, i to sve pod zabrinutim pogledima Lize i Pixie kojima ni na pamet ne bi palo da se udalje od mene, odjednom sam začula vrlo čudan lavež. Zvučalo je kao da se Joy skriva u nekoj bačvi.
Pri tome je lajala kao da ju netko kolje, što za one koji ne znaju zvuči grozno, ali za one koji znaju zvuči još i gore jer nam je jasno da je našla plijen – samo nam nije jasno kolje li ona njega ili on nju. Nakon što sam one dvije zabrinute cure zavezala za drvo i ostavila svoju jaknu kako bi slučajnim prolaznicima bilo jasno da ću se vratiti i da nisam napustila svoje pse – uputila sam se u kratkim rukavima i hlačama s ¾ nogavicama u penjanje uzvisinom za koju se ispostavilo da je gusto obrasla ne tek običnim grmljem i biljem – već gustim koprivama i akacijom. Za one koji ne znaju, akacija ima oštro trnje.
Dakle, napredovala sam tako, psujući i plačući od bola, urlajući cijelo vrijeme od straha da mi pas pogiba, uz tu uzvisinu na sve četiri pošto mi je guza ipak imala tendenciju pretezati, a gotovo svaka biljka ili grana za koju sam se uhvatila me je upekla ili ubola – sve dok se nisam uspela na golu uzvisinu podno jednog drveta.
Čula sam lavež, čudan lavež koji nije dolazio ni s lijeva ni s desna, niti s prednje ili stražnje strane.
Lavež je dolazio iz podzemlja. Joy je bila ispod zemlje, negdje ispod mojih nogu.
Plačući kao sumanuta, plazila sam tako četveronoške po tom ćosavom proplanku urlajući na telefon (blažena tehnologija, uvijek imam slušalice) „Jeger, dođi brzo u šumu s lopatom!“ pri čemu Jeger pola nije razumio a ponajmanje u koju šumu i otkud da nabavi lopatu u subotu poslijepodne – mi doma imamo samo plastičnu lopatu za snijeg....
Urlala sam tako na telefon, istovremeno tražeći otkuda je samo dospjela pod zemlju, sve dok nisam, posve slučajno, ugledala otvor. Mali otvor u zemlji, skoro vodoravan, iz kojeg se čulo luđačko arlaukanje moje ljubljene Joy – bilo mi je jasno da gledam u lisičju jazbinu ili nešto slično, za jazavca je ulaz bio preuzak. Ali hoću li unutra naići na lisicu ili Joy te koliko je rupa duboka, to nisam mogla znati.
Prekinula sam liniju.
Sad mi je sve bilo mi svejedno, kopala bih i zubima ako treba.
Za početak sam gurnula ruku u rupu.
Do ramena.
I onda sam napipala dlakavu nogicu.
Čija je to noga bila?
Ni to mi nije bilo važno, u tom sam trenutku bila posve spremna lisici odgristi glavu da spasim svog psa.
Izvukla sam je.
Bila je krvava.
Otimala se.
I urlala.
I htjela natrag u rupu.
Joy.
Nije bila baš u ovakvom stanju, ali da - tako to može izgledati - iako sam ja zgodnija!
Foto: www.terrierman.com
Da skratim – kada sam provjerila ima li oči, je li ugrižena ili na neki drugi način ozlijeđena (u stvari je bila samo jako jako izgrebana pa je zato krvarila iz njuške), sjela sam na zemlju i tako plakala da sam iz daljine čula:
„Gospođooooooooo, je li sve u redu, gospođooooooooo!?“
Neki ljudi.
Nisam ih vidjela, samo sam ih čula kako viču, valjda iz kuće na susjednom brdu.
„Gospooođoooo, trebate li pomooooć? Da zovemo policiiiijuuuuuuuu?“
„Ne trebaaaaa, hvaaaaalaaaa!“ promuklo sam zaurlala, „Sveeee jeeee uuuu reduuuu!“ i briznula u takav plač da su me još par puta pitali jesam li baš sigurna da je sve u redu.
„Izgubilaaaa saaaam psaaaaa ali saaam gaaa naaaašlaaaa!“ viknula sam i krenula se doslovno strmekavati kroz koprive, djelomično na dupetu, djelomično čučeći, nizbrdo prema sirotoj Lizi i Pixie koje su dolje cvilile s nerazumijevanjem.
Koljena su mi klecala, bila sam posve razmazana, krvavih ruku i nogu, sve me boljelo i peklo a duša ponajviše.
Nema veze što sam znala da Joy spada u lovačke pse - jamare, nema veze što je ona svoj posao obavila primjerno, nema veze što sam znala da bi neki lovac na mom mjestu bio ponosan na svog psa. Nema veze što sam imala takvog psa 18 godina – okej, Joy jest malo gora po tom pitanju nego Chili - pošto joj se preci zbilja aktivno bave lovom, djed svaki vikend uganja kakvog vepra.
Svejedno sam nazvala Jegera i plakala mu na telefon sve do kuće. Tjedan dana kasnije, poklonio mi je sklopivu lopatu, onakvu kakvu sa sobom nose vojnici, vatrogasci i – lovci.
Romantično.
Foto: www.venatio.hr
Ali ipak sam sama sebi odlučila pokloniti nešto bolje.
Doduše, jedno sam vrijeme odolijevala, ali kada mi je bratić ispričao kako se Engleska seterica njegovih prijatelja prilikom šetnje u Istri gdje i mi imamo kuću – ne samo izgubila, već se, kako se nakon 6 sati potrage ustanovilo – ulovila u krivolovačku žičanu omču i samo se na sreću nije zadavila jer je nekako provukla i prednje noge prije nego se omča zategla....odluka je donesena.
Neću više strahovati.
Tako sam kupila Tractive GPS tracker (lovačko izdanje, zeleni :))
Joy u Istri, u tipičnom stanju - između dvije sumanute jurnjave za Nečim
Osim što sad ne šizim odmah, pošto vidim Joy u aplikaciji, pa si mogu dopustiti onaj stari recept psećih trenera – ignorirajte psa i hodajte dalje, doći će on već, sada vidim i da nije već 2 km dalje na autoputu za pakao ili aerodromu, na pruzi ili polijetalištu za rakete.
Da, strah može biti užasno razorna stvar – čovjek u strahu ne može razmišljati realno i procijeniti situaciju kako spada. Moj prvi pas poginuo mi je pred očima, pod kotačima automobila, kada sam imala samo 13 godina i to mi je zauvijek ostala najveća paranoja. Međutim, znam da život na uzici nije život, pa sam se nakon toga prisilila da svoje pse puštam s uzice tamo gdje im ne prijeti direktna opasnost od prometa. Naravno, nisam se dovoljno opametila da ne uzimam lovačku pasminu, ali barem znam što od svog psa mogu očekivati. I kako se s tim nositi.
Uopće ne mogu zamisliti kako bi izgledalo da mi psa nema pola sata, sat, dva sata ili dva dana – vjerojatno bih završila na zatvorenom odjelu neke bolnice za duševne bolesti i poremećaje.
Stoga pored markica od nehrđajućeg čelika s ugraviranim imenima i brojem telefona, moje su zvijeri opremljene i ovom, po moje duševno zdravlje toliko važnom napravicom.
Osim što je korisna, te bilježi GPS koordinate gdje je pas zadnji puta bio čak i kada krepne baterija – a traje sigurno 3-4 dana stalne primjene, spravica ima ugrađeno i svjetlo (idealno za noćne šetnje) i zvuk koji se po potrebi može uključiti kako bi se pas ili napravica lakše locirali.
I uz sve to je još otporna na vodu, pa čak i morsku, do dubine od metra (ipak ju je dobro nakon dana provedenog na plaži isprati pod mlazom hladne vode).
I još je fora vidjeti na karti gdje ste se sve šetali i koliko je to kilometara, ili ako ga je šetao netko drugi – gdje je sve s njim bio - i je li šetao koliko kaže da jest?
Realno, uz sve ponude „šetanje servisa“ i čuvanja pasa, slažem se da je povjerenje dobro – ali kontrola je bolja :)
A ukoliko imate psa koji je sklon bježanju, ova mu napravica može spasiti život, evo baš sam danas bila svjedokom jedne takve „pobjegulje“ koju je skoro na Jurjevskoj drmnuo automobil pred mojim očima jer je pobjegla kako bi svog malog čovjeka otpratila u školu. Posudila sam klincu uzicu da je odvede kući i zamolila da kaže roditeljima da joj stave ogrlicu i privjesak s brojem telefona, pošto sam je već više puta vidjela, pa čak i slikala za FB. Naravno, jasno mi je da takvi vlasnici vrlo vjerojatno neće kupiti Tractive GPS, iako bi trebali.....
Ali od srca ga preporučam svima vama kojima se dlanovi znoje već i od same pomisli da ne znate gdje vam je pas, koji imate ugravirane markice i izvezene brojeve telefona na ogrlici, svima vama koji imate lovačke pasmine ili naprosto radoznale i snalažljive pse koji će uvijek naći rupu u ogradi, svima vama čiji se psi plaše naglih zvukova – a imajte na umu da se primiče vrijeme Božića i time sezona oglasa: „Je li tko vidio ovog psa? (Cuki, Riki, Piki, Miki - umetnite po volji)________ se preplašio petardi i pobjegao, nagrada nalazniku!“
Sve što vam uz Tractive treba je pametni telefon na koji možete skinuti besplatnu aplikaciju (za Android i iPhone) – lako se stavlja na prosječnu ogrlicu, ima dvije „zakačke“ i dva načina kopčanja, a puni se dosta brzo preko USB-a ili strujne utičnice. Za detalje, virnite ovdje.
Ne znam za vas, ali meni je ovo spas! Sad i ja mogu spavati mirno kao Joy....
Tractive možete kupiti u Pet shopu Šape, Gospodska 26, Zagreb, Croatia (dostavljaju i van granica Hr)
+385 1 3499 326
Za FB kontakt kliknite na sliku:
Danas sam još jednom u sebi tiho zahvalila...možda ćete pomisliti - Onome koji sve vidi.
Pa u biti, ima neke sličnosti.
Iako, rekla bih da se Onaj na koga ste prvo pomislili možda ne služi baš mobilnim vezama i radarima, ali tko bi znao.
U stvari, zavisi na koga ste pomislili ;)
Ne, u ovom slučaju radi se o mom Novom Najdražem od Svih Gadgeta - a ja sam zbilja ljubiteljica novih tehnologija.
Tractive GPS trackeru za pse (i ostale kućne ljubimce a zgodni su i za ulaženje u trag' članovima obitelji, bez obzira radi li se o lažljivom pubertetliji, senilnoj baki ili nekom drugom sumnjivcu :))....
Oooooo moj Tractive – o tebi bih mogla skladati pjesme, pisati jambe i ditirambe, ali pošto nemam nekog smisla za glazbu i poeziju zadržati ću se u okvirima u kojima se inače krećem.
Dakle, ovo je priča posvećena mom novom prijatelju kojeg od sada možete nabaviti i kod nas (bacite oko ispod teksta), a koji me poštedio scena poput ove:
„Joy!Joy!Joooooy! JOY!JOOOOY!JOOOOOOOOOOOOOOOOOOOY!“
Joy je naime vidjela Nešto (uvijek me strah što je to Nešto, jer ako je mačka ili vjeverica, znam da će se mudro popeti na drvo a ja ću se kad-tad dovući, pa makar i na krvavim patrljcima, te pokupiti svoje pseto. No ukoliko je tvor ili kuna, a da o lisici i ne pričam, moglo bi biti dosta....okej, budimo izravni - za****no.
Kao toga dana, kada je Joy pojurila za Nečim kroz gusto šipražje na uzvisini koja se uzdizala pod kutom od kojih 75 stupnjeva, te se čitavu vječnost nije niti oglasila niti pojavila dok sam ja osjećala kako sijedim, te kako mi se diže tlak unatoč tabletama za isti koje svakodnevno disciplinirano čvakavam kako me ne bi satr'o moždani u nekoj šumetini dok šetam dva normalna i jednog nenormalnog psa....
Da skratim malo – nakon kakvih 25 minuta tokom kojih sam ja urlala, ludovala, psovala, vikala, molila, plakala i kumila dotičnu da se pojavi ili bar da glasa od sebe, i to sve pod zabrinutim pogledima Lize i Pixie kojima ni na pamet ne bi palo da se udalje od mene, odjednom sam začula vrlo čudan lavež. Zvučalo je kao da se Joy skriva u nekoj bačvi.
Pri tome je lajala kao da ju netko kolje, što za one koji ne znaju zvuči grozno, ali za one koji znaju zvuči još i gore jer nam je jasno da je našla plijen – samo nam nije jasno kolje li ona njega ili on nju. Nakon što sam one dvije zabrinute cure zavezala za drvo i ostavila svoju jaknu kako bi slučajnim prolaznicima bilo jasno da ću se vratiti i da nisam napustila svoje pse – uputila sam se u kratkim rukavima i hlačama s ¾ nogavicama u penjanje uzvisinom za koju se ispostavilo da je gusto obrasla ne tek običnim grmljem i biljem – već gustim koprivama i akacijom. Za one koji ne znaju, akacija ima oštro trnje.
Dakle, napredovala sam tako, psujući i plačući od bola, urlajući cijelo vrijeme od straha da mi pas pogiba, uz tu uzvisinu na sve četiri pošto mi je guza ipak imala tendenciju pretezati, a gotovo svaka biljka ili grana za koju sam se uhvatila me je upekla ili ubola – sve dok se nisam uspela na golu uzvisinu podno jednog drveta.
Čula sam lavež, čudan lavež koji nije dolazio ni s lijeva ni s desna, niti s prednje ili stražnje strane.
Lavež je dolazio iz podzemlja. Joy je bila ispod zemlje, negdje ispod mojih nogu.
Plačući kao sumanuta, plazila sam tako četveronoške po tom ćosavom proplanku urlajući na telefon (blažena tehnologija, uvijek imam slušalice) „Jeger, dođi brzo u šumu s lopatom!“ pri čemu Jeger pola nije razumio a ponajmanje u koju šumu i otkud da nabavi lopatu u subotu poslijepodne – mi doma imamo samo plastičnu lopatu za snijeg....
Urlala sam tako na telefon, istovremeno tražeći otkuda je samo dospjela pod zemlju, sve dok nisam, posve slučajno, ugledala otvor. Mali otvor u zemlji, skoro vodoravan, iz kojeg se čulo luđačko arlaukanje moje ljubljene Joy – bilo mi je jasno da gledam u lisičju jazbinu ili nešto slično, za jazavca je ulaz bio preuzak. Ali hoću li unutra naići na lisicu ili Joy te koliko je rupa duboka, to nisam mogla znati.
Prekinula sam liniju.
Sad mi je sve bilo mi svejedno, kopala bih i zubima ako treba.
Za početak sam gurnula ruku u rupu.
Do ramena.
I onda sam napipala dlakavu nogicu.
Čija je to noga bila?
Ni to mi nije bilo važno, u tom sam trenutku bila posve spremna lisici odgristi glavu da spasim svog psa.
Izvukla sam je.
Bila je krvava.
Otimala se.
I urlala.
I htjela natrag u rupu.
Joy.
Nije bila baš u ovakvom stanju, ali da - tako to može izgledati - iako sam ja zgodnija!
Foto: www.terrierman.com
Da skratim – kada sam provjerila ima li oči, je li ugrižena ili na neki drugi način ozlijeđena (u stvari je bila samo jako jako izgrebana pa je zato krvarila iz njuške), sjela sam na zemlju i tako plakala da sam iz daljine čula:
„Gospođooooooooo, je li sve u redu, gospođooooooooo!?“
Neki ljudi.
Nisam ih vidjela, samo sam ih čula kako viču, valjda iz kuće na susjednom brdu.
„Gospooođoooo, trebate li pomooooć? Da zovemo policiiiijuuuuuuuu?“
„Ne trebaaaaa, hvaaaaalaaaa!“ promuklo sam zaurlala, „Sveeee jeeee uuuu reduuuu!“ i briznula u takav plač da su me još par puta pitali jesam li baš sigurna da je sve u redu.
„Izgubilaaaa saaaam psaaaaa ali saaam gaaa naaaašlaaaa!“ viknula sam i krenula se doslovno strmekavati kroz koprive, djelomično na dupetu, djelomično čučeći, nizbrdo prema sirotoj Lizi i Pixie koje su dolje cvilile s nerazumijevanjem.
Koljena su mi klecala, bila sam posve razmazana, krvavih ruku i nogu, sve me boljelo i peklo a duša ponajviše.
Nema veze što sam znala da Joy spada u lovačke pse - jamare, nema veze što je ona svoj posao obavila primjerno, nema veze što sam znala da bi neki lovac na mom mjestu bio ponosan na svog psa. Nema veze što sam imala takvog psa 18 godina – okej, Joy jest malo gora po tom pitanju nego Chili - pošto joj se preci zbilja aktivno bave lovom, djed svaki vikend uganja kakvog vepra.
Svejedno sam nazvala Jegera i plakala mu na telefon sve do kuće. Tjedan dana kasnije, poklonio mi je sklopivu lopatu, onakvu kakvu sa sobom nose vojnici, vatrogasci i – lovci.
Romantično.
Foto: www.venatio.hr
Ali ipak sam sama sebi odlučila pokloniti nešto bolje.
Doduše, jedno sam vrijeme odolijevala, ali kada mi je bratić ispričao kako se Engleska seterica njegovih prijatelja prilikom šetnje u Istri gdje i mi imamo kuću – ne samo izgubila, već se, kako se nakon 6 sati potrage ustanovilo – ulovila u krivolovačku žičanu omču i samo se na sreću nije zadavila jer je nekako provukla i prednje noge prije nego se omča zategla....odluka je donesena.
Neću više strahovati.
Tako sam kupila Tractive GPS tracker (lovačko izdanje, zeleni :))
Joy u Istri, u tipičnom stanju - između dvije sumanute jurnjave za Nečim
Osim što sad ne šizim odmah, pošto vidim Joy u aplikaciji, pa si mogu dopustiti onaj stari recept psećih trenera – ignorirajte psa i hodajte dalje, doći će on već, sada vidim i da nije već 2 km dalje na autoputu za pakao ili aerodromu, na pruzi ili polijetalištu za rakete.
Da, strah može biti užasno razorna stvar – čovjek u strahu ne može razmišljati realno i procijeniti situaciju kako spada. Moj prvi pas poginuo mi je pred očima, pod kotačima automobila, kada sam imala samo 13 godina i to mi je zauvijek ostala najveća paranoja. Međutim, znam da život na uzici nije život, pa sam se nakon toga prisilila da svoje pse puštam s uzice tamo gdje im ne prijeti direktna opasnost od prometa. Naravno, nisam se dovoljno opametila da ne uzimam lovačku pasminu, ali barem znam što od svog psa mogu očekivati. I kako se s tim nositi.
Uopće ne mogu zamisliti kako bi izgledalo da mi psa nema pola sata, sat, dva sata ili dva dana – vjerojatno bih završila na zatvorenom odjelu neke bolnice za duševne bolesti i poremećaje.
Stoga pored markica od nehrđajućeg čelika s ugraviranim imenima i brojem telefona, moje su zvijeri opremljene i ovom, po moje duševno zdravlje toliko važnom napravicom.
Osim što je korisna, te bilježi GPS koordinate gdje je pas zadnji puta bio čak i kada krepne baterija – a traje sigurno 3-4 dana stalne primjene, spravica ima ugrađeno i svjetlo (idealno za noćne šetnje) i zvuk koji se po potrebi može uključiti kako bi se pas ili napravica lakše locirali.
I uz sve to je još otporna na vodu, pa čak i morsku, do dubine od metra (ipak ju je dobro nakon dana provedenog na plaži isprati pod mlazom hladne vode).
I još je fora vidjeti na karti gdje ste se sve šetali i koliko je to kilometara, ili ako ga je šetao netko drugi – gdje je sve s njim bio - i je li šetao koliko kaže da jest?
Realno, uz sve ponude „šetanje servisa“ i čuvanja pasa, slažem se da je povjerenje dobro – ali kontrola je bolja :)
A ukoliko imate psa koji je sklon bježanju, ova mu napravica može spasiti život, evo baš sam danas bila svjedokom jedne takve „pobjegulje“ koju je skoro na Jurjevskoj drmnuo automobil pred mojim očima jer je pobjegla kako bi svog malog čovjeka otpratila u školu. Posudila sam klincu uzicu da je odvede kući i zamolila da kaže roditeljima da joj stave ogrlicu i privjesak s brojem telefona, pošto sam je već više puta vidjela, pa čak i slikala za FB. Naravno, jasno mi je da takvi vlasnici vrlo vjerojatno neće kupiti Tractive GPS, iako bi trebali.....
Ali od srca ga preporučam svima vama kojima se dlanovi znoje već i od same pomisli da ne znate gdje vam je pas, koji imate ugravirane markice i izvezene brojeve telefona na ogrlici, svima vama koji imate lovačke pasmine ili naprosto radoznale i snalažljive pse koji će uvijek naći rupu u ogradi, svima vama čiji se psi plaše naglih zvukova – a imajte na umu da se primiče vrijeme Božića i time sezona oglasa: „Je li tko vidio ovog psa? (Cuki, Riki, Piki, Miki - umetnite po volji)________ se preplašio petardi i pobjegao, nagrada nalazniku!“
Sve što vam uz Tractive treba je pametni telefon na koji možete skinuti besplatnu aplikaciju (za Android i iPhone) – lako se stavlja na prosječnu ogrlicu, ima dvije „zakačke“ i dva načina kopčanja, a puni se dosta brzo preko USB-a ili strujne utičnice. Za detalje, virnite ovdje.
Ne znam za vas, ali meni je ovo spas! Sad i ja mogu spavati mirno kao Joy....
Tractive možete kupiti u Pet shopu Šape, Gospodska 26, Zagreb, Croatia (dostavljaju i van granica Hr)
+385 1 3499 326
Za FB kontakt kliknite na sliku: