Trebaju li psima kaputići?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
Da ste me ovo pitanje pitali prije samo nekoliko godina, odgovorila bih vam da ne trebaju. Naravno, ukoliko ne planirate svoju kratkodlaku Chihuahuu ili hrta ili bezdlakog meksičkog psa zavezati ispred trgovine pa zaboraviti na -10.
Naravno da nećete, a vrlo vjerojatno zimi nećete niti hopsati satima po dubokom snijegu ukoliko nemate psa koji u tome uživa, a računam i na vašu zdravu pamet da nećete dugodlakog psa ostaviti punog grudica da tako baulja po namještaju....
Prema tome, rekla bih vam prije par godina – ne trebaju psima kaputići, tijelo se grije dok se kreće, a kad se prestane kretati, to će biti u toploj košarici u stanu s centralnim grijanjem.
A onda je u moj život ušla Pixie.
Pa sam se i sama počela pitati – trebaju li psima kaputići?
Pa, izgleda da nekima trebaju. Onima koje ni s najfinijim zalogajčićima ne možete namamiti u hodnik gdje vise uzice, onima koji na prizor ogrlice bježe duboko pod trosjed, onima koji ni na najsnažniji podražaj (kućno zvono) ne istrče u dvorište već dotrče do praga i okrenu se kao Bambi na ledu kako bi pobjegli da ih se ne izbaci van kako bi se barem popiškili u dvorište.
Mislim, realno, nije Zagreb Ulaanbatar, Reykjavik ili Juneau – mi imamo ugodnu kontinentalnu klimu bez previše vjetra i vlage, nismo u kotlini, nismo na vjetrometini, ona ima oštru dlaku pristojne gustoće....u čemu je kvaka? Zašto Joy – kada joj stavim kaputić – odbija hodati i gleda me kao da sam joj ubila mamu, a Pixie me na isti način gleda kada joj ne stavim kaputić? A ni u njemu baš nije sretna,a li me barem prolaznici ne gledaju kao Cruellu de Ville koja umjesto da odvede veterinaru sirotog psa koji je progutao vibrator, okolo šeta kao da je se to ni najmanje ne tiče. U stvari, najsretnija je u trenutku kada se vratimo kući, tada se vidno razveseli i počne igrati kao luda – mislim, normalno se psi razvesele i igraju kada ih se izvede van, zar ne? Većina pasa voli snijeg, također – zar ne?
E, pa izgleda da je Pixie došla u moj život kako bi me naučila nekoliko lekcija, a ovo je samo jedna od njih:
“Koliko je pas sposoban održavati idealnu temperaturu tijela ovisi ne samo o vrsti dlake, već i o veličini, pasmini i starosti. Manje i sitnije građene životinjice poput mene kao i mnoge kratkodlake pasmine (bar mi tako kažu) osjetljivije su na hladnoću nego veliki i dlakavi psi. Naravno, možda bi neki psi možda i mogli odolijevati hladnoći ali su ih vlasnici ošišali/istrimali pa im treba pomoć u vidu odjeće – nas je gazdarica dala istrimati početkom prošlog mjeseca, ne znam zašto...onako mi je bilo čisto dobro. Pričaju mi stariji psi sa oslabljenim imunim sustavom kao i psi s nekim bolestima koje ometaju rast dlake kako također trebaju dodatnu zaštitu, ponekad čak i u kući.
S druge strane – veliki čupavi psi poput našeg Susjeda poludjeli bi već nakon 10-15 minuta u našoj kući (gazdarica kaže da je idealna temperatura 25), a da još dobije pulover, vjerojatno bi ga musnulo srce. Isto kao i onog haskija Astora kog baš ne volim jer trči kao da se neće zaustaviti prije nego mi polomi kosti. I onog švicarskog ovčara koji se dere na nas jer nam zavidi što šetamo u tako velikom i sretnom čoporu dok je on zatvoren u dvorištu i uvijek sam. A Liza? Pa ona je kao tuljan, kiša, snijeg, voda, sve joj paše. Ima najsavršeniju dlaku na svijetu - zimi grije, ljeti hladi, ne hvata se na nju prljavština....
Ali dopustite da vam objasnim da nije svaki kaputić dobar – kažu da je ovcama fino i toplo, ali ja si mislim da ih bocka. Mene bocka kada obučem vesticu koju je gazdarica napravila od nekakvih grijača za noge – koji joj stvarno ne trebaju pored svih onih čarapa i cipela i hlača koje navuče pa se onda čudi što je meni vani hladno kad sam gola. Osim toga, ta vuna se smoči na kiši i snijegu i onda mi je grozno.
Strip: http://offtheleashdogcartoons.com/
Znači, kada kupujete kaputić za svog psa, povedite i njega sa sobom – mi možda ne patimo na boje kao vi, ali ako nas žulja ispod pazuha i steže ili ako ne možete preko kaputića staviti ormicu pa nas morate vezati za vrat, a sve to zato što vam se nije dalo povesti nas sa sobom – nećemo baš biti ludo sretni. I da, molim vas, ako imate kujicu, nemojte joj kupiti kaputić za dečke kao ova moja moj prvi meni, jer nam onda trbušćić i cice ostanu gole a to je posebno grozno kad je snijeg visok....
Strip: http://offtheleashdogcartoons.com
I moram zbilja reći da je idiotski kupiti nam jaknu s kapuljačom koju niti možemo niti hoćemo staviti na glavu, jer nam ta tkanina bez veze šuška oko ušiju pa ne čujemo ono što je bitno, ok? Nogavice ja osobno ne volim i ne bih nosila, ali vidjela sam neke pse u parku koji su ih imali i rekli su mi da je to stvar navike. Meni je ipak najvažnije da mi je toplo za prsa i trbuščić, ali svejedno ne volim sjesti kada mi je hladno, pa čak ni kada mi nudi nagradicu u zamjenu. Ostanem malo udaljena ritkom od poda, a ona se smije.
Joy me gleda kao da sam razmažena princezica, iako zna da su me udomili s ulice i da sam se u životu dosta nasmrzavala – zato me liže po očima da mi opere suze od hladnoće kad dođemo kući i opere mi i uši. Mislim da mi se ispričava što je ona imala privilegirano djetinjstvo. Možda joj zato nikada nije hladno.”
Okej, hvala Pixie.
Znači ima smisla da je kratkodlakim psima i onima koji su lakše građe, poput hrtova, te onima koji genetski nisu namijenjeni za ovu klimu – po zimi hladnije nego drugima. Također, dokazano je da se manji organizmi brže hlade i brže zagrijavaju, ali postoje i neke individualne razlike između pasa, pa čak i kada su po svemu nalik – poput Pixie i Joy.
Nedavno sam skužila i zašto je tome tako – gledajući dokumentrac o neandertalcima.
Naime, stvorenja koja su “dizajnirana” za hladnu klimu obično su nabite građe, s gomilom mišića i/ili sala, a nerijetko i zauzimaju manju površinu. S druge strane, stvorenja koja su “dizajnirana” za toplu klimu obično su izdužene građe i bez previše sala a mišići su im vretenastog oblika. Kao na primjer yak i antilopa – ili mi i Neandertalci. Mi smo prije 50 000 godina došli iz Afrike u Evropu gdje su već tisućama godina živjeli “Krapinjonci” (zbilja se isplati posjetiti muzej Krapinskog pračovjeka) koji su se u potpunosti prilagodili tadašnjem ledenom dobu.
Foto: http://www.nhm.ac.uk/natureplus/blogs/whats-new/tags/britain_one_million_years_of_the_human_story
Lijevo je Neandertalac (prilagođen za hladnu klimu), desno Homo sapiens (prilagođen za toplu klimu)
U tom su dokumentarcu, dakle, autori zamolili dva vojnika – jednog visokog i mišićavog, onako poput prosječnog košarkaša – te jednog manjeg i nabitog poput dizača utega – da uđu u krio komoru na - 40 i tamo ostanu 3 minute. Prije i poslije toga su ih snimili termodinamičkom kamerom kako bi vidjeli gdje se i koliko toplina najviše izgubila odnosno zadržala u tijelu. Očekivano, manje se ohladio manji i nabiti dizač utega.
Slijedom toga mi je sada jasnije zašto se Joy pola sata nakon klope “zašvica” – počne dahtati kako joj tijelo metabolizira kalorije – dok Liza i Pixie nemaju nikakvih vanjskih pokazatelja. S druge strane, Joy se izrazito rijetko trese od hladnoće, dok je Pixie dovoljno da je stavim u hodnik i uzmem kaputić u ruke.
Znam da njih dvije - pogotovo na prvi pogled – nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Međutim, Joy je niža, manja, mišićavija i nabijenija a njezina čvrsta koža je dosta debela, dok su joj uške male a noge i rep kraći nego kod Pixie. Također su joj oči bitno manje i uvučenije, šape čvršće i manje površine, a krzno izrazito gusto, dvoslojno i vodonepropusno. Sve je to rezultat uzgoja – Joy je lovački pas namijenjen za akciju. Naravno da bi se dosta brzo ohladila kada bi bila primorana stajati na mjestu na minusovcima, i to vjerojatno dosta brže nego pas identične građe i dlake, ali kojih 30 kilograma teži.
Zanimljivo je da se prije 2 zime Pixie još nije tako smrzavala, ali taman je bila u pubertetu i metabolizam joj je radio kao lud.
Pixie je u odnosu na Joy krakata, visoka, usko građena, izduljenih mišića, dubokih prsa i tanje dlake (iako sa svakim trimanjem biva kvalitetnija), velikih ušiju, dugog vrata, velikih šapa, dugog repa – drugim riječima ima gomilu površine gdje može gubiti toplinu, a trbušćić joj je posve golišav. Zbog ponešto prikraćene njuške se ljeti i brže zagrijava, a vrlo vjerojatno i jednako tako brzo hladi po zimi.
Ona je pas nepoznatog podrijetla, iako se meni osobno čini da je kržanac ili mješanac Cavalier King Charles španijela, koji definitivno spada u skupinu pasa ljubimaca i kao takav nije ni namijenjen da satima trči za nekom jadnom lisicom ili divljom svinjom....u stvari, mi se doma zezamo da je ona dijete Maze i Lunje pa je stoga tako finih manira i osjetljiva, a ipak izbačena na ulicu kao plod sramotne veze. No to je jedna sasvim druga tema....
Foto:http://waltdisneystudios.com/
Bilo kako bilo, imali vi Lunju ili Mazu, te živjeli u Reykjaviku ili Dubrovniku - ako vaš pas ne želi van i trese se, znate što vam je činiti!
Štrikati, kukičati, skrojiti, prekrojiti, sašiti ili kupiti – kaputić za svoje smrzoguze.
Da ste me ovo pitanje pitali prije samo nekoliko godina, odgovorila bih vam da ne trebaju. Naravno, ukoliko ne planirate svoju kratkodlaku Chihuahuu ili hrta ili bezdlakog meksičkog psa zavezati ispred trgovine pa zaboraviti na -10.
Naravno da nećete, a vrlo vjerojatno zimi nećete niti hopsati satima po dubokom snijegu ukoliko nemate psa koji u tome uživa, a računam i na vašu zdravu pamet da nećete dugodlakog psa ostaviti punog grudica da tako baulja po namještaju....
Prema tome, rekla bih vam prije par godina – ne trebaju psima kaputići, tijelo se grije dok se kreće, a kad se prestane kretati, to će biti u toploj košarici u stanu s centralnim grijanjem.
A onda je u moj život ušla Pixie.
Pa sam se i sama počela pitati – trebaju li psima kaputići?
Pa, izgleda da nekima trebaju. Onima koje ni s najfinijim zalogajčićima ne možete namamiti u hodnik gdje vise uzice, onima koji na prizor ogrlice bježe duboko pod trosjed, onima koji ni na najsnažniji podražaj (kućno zvono) ne istrče u dvorište već dotrče do praga i okrenu se kao Bambi na ledu kako bi pobjegli da ih se ne izbaci van kako bi se barem popiškili u dvorište.
Mislim, realno, nije Zagreb Ulaanbatar, Reykjavik ili Juneau – mi imamo ugodnu kontinentalnu klimu bez previše vjetra i vlage, nismo u kotlini, nismo na vjetrometini, ona ima oštru dlaku pristojne gustoće....u čemu je kvaka? Zašto Joy – kada joj stavim kaputić – odbija hodati i gleda me kao da sam joj ubila mamu, a Pixie me na isti način gleda kada joj ne stavim kaputić? A ni u njemu baš nije sretna,a li me barem prolaznici ne gledaju kao Cruellu de Ville koja umjesto da odvede veterinaru sirotog psa koji je progutao vibrator, okolo šeta kao da je se to ni najmanje ne tiče. U stvari, najsretnija je u trenutku kada se vratimo kući, tada se vidno razveseli i počne igrati kao luda – mislim, normalno se psi razvesele i igraju kada ih se izvede van, zar ne? Većina pasa voli snijeg, također – zar ne?
E, pa izgleda da je Pixie došla u moj život kako bi me naučila nekoliko lekcija, a ovo je samo jedna od njih:
“Koliko je pas sposoban održavati idealnu temperaturu tijela ovisi ne samo o vrsti dlake, već i o veličini, pasmini i starosti. Manje i sitnije građene životinjice poput mene kao i mnoge kratkodlake pasmine (bar mi tako kažu) osjetljivije su na hladnoću nego veliki i dlakavi psi. Naravno, možda bi neki psi možda i mogli odolijevati hladnoći ali su ih vlasnici ošišali/istrimali pa im treba pomoć u vidu odjeće – nas je gazdarica dala istrimati početkom prošlog mjeseca, ne znam zašto...onako mi je bilo čisto dobro. Pričaju mi stariji psi sa oslabljenim imunim sustavom kao i psi s nekim bolestima koje ometaju rast dlake kako također trebaju dodatnu zaštitu, ponekad čak i u kući.
S druge strane – veliki čupavi psi poput našeg Susjeda poludjeli bi već nakon 10-15 minuta u našoj kući (gazdarica kaže da je idealna temperatura 25), a da još dobije pulover, vjerojatno bi ga musnulo srce. Isto kao i onog haskija Astora kog baš ne volim jer trči kao da se neće zaustaviti prije nego mi polomi kosti. I onog švicarskog ovčara koji se dere na nas jer nam zavidi što šetamo u tako velikom i sretnom čoporu dok je on zatvoren u dvorištu i uvijek sam. A Liza? Pa ona je kao tuljan, kiša, snijeg, voda, sve joj paše. Ima najsavršeniju dlaku na svijetu - zimi grije, ljeti hladi, ne hvata se na nju prljavština....
Ali dopustite da vam objasnim da nije svaki kaputić dobar – kažu da je ovcama fino i toplo, ali ja si mislim da ih bocka. Mene bocka kada obučem vesticu koju je gazdarica napravila od nekakvih grijača za noge – koji joj stvarno ne trebaju pored svih onih čarapa i cipela i hlača koje navuče pa se onda čudi što je meni vani hladno kad sam gola. Osim toga, ta vuna se smoči na kiši i snijegu i onda mi je grozno.
Strip: http://offtheleashdogcartoons.com/
Znači, kada kupujete kaputić za svog psa, povedite i njega sa sobom – mi možda ne patimo na boje kao vi, ali ako nas žulja ispod pazuha i steže ili ako ne možete preko kaputića staviti ormicu pa nas morate vezati za vrat, a sve to zato što vam se nije dalo povesti nas sa sobom – nećemo baš biti ludo sretni. I da, molim vas, ako imate kujicu, nemojte joj kupiti kaputić za dečke kao ova moja moj prvi meni, jer nam onda trbušćić i cice ostanu gole a to je posebno grozno kad je snijeg visok....
Strip: http://offtheleashdogcartoons.com
I moram zbilja reći da je idiotski kupiti nam jaknu s kapuljačom koju niti možemo niti hoćemo staviti na glavu, jer nam ta tkanina bez veze šuška oko ušiju pa ne čujemo ono što je bitno, ok? Nogavice ja osobno ne volim i ne bih nosila, ali vidjela sam neke pse u parku koji su ih imali i rekli su mi da je to stvar navike. Meni je ipak najvažnije da mi je toplo za prsa i trbuščić, ali svejedno ne volim sjesti kada mi je hladno, pa čak ni kada mi nudi nagradicu u zamjenu. Ostanem malo udaljena ritkom od poda, a ona se smije.
Joy me gleda kao da sam razmažena princezica, iako zna da su me udomili s ulice i da sam se u životu dosta nasmrzavala – zato me liže po očima da mi opere suze od hladnoće kad dođemo kući i opere mi i uši. Mislim da mi se ispričava što je ona imala privilegirano djetinjstvo. Možda joj zato nikada nije hladno.”
Okej, hvala Pixie.
Znači ima smisla da je kratkodlakim psima i onima koji su lakše građe, poput hrtova, te onima koji genetski nisu namijenjeni za ovu klimu – po zimi hladnije nego drugima. Također, dokazano je da se manji organizmi brže hlade i brže zagrijavaju, ali postoje i neke individualne razlike između pasa, pa čak i kada su po svemu nalik – poput Pixie i Joy.
Nedavno sam skužila i zašto je tome tako – gledajući dokumentrac o neandertalcima.
Naime, stvorenja koja su “dizajnirana” za hladnu klimu obično su nabite građe, s gomilom mišića i/ili sala, a nerijetko i zauzimaju manju površinu. S druge strane, stvorenja koja su “dizajnirana” za toplu klimu obično su izdužene građe i bez previše sala a mišići su im vretenastog oblika. Kao na primjer yak i antilopa – ili mi i Neandertalci. Mi smo prije 50 000 godina došli iz Afrike u Evropu gdje su već tisućama godina živjeli “Krapinjonci” (zbilja se isplati posjetiti muzej Krapinskog pračovjeka) koji su se u potpunosti prilagodili tadašnjem ledenom dobu.
Foto: http://www.nhm.ac.uk/natureplus/blogs/whats-new/tags/britain_one_million_years_of_the_human_story
Lijevo je Neandertalac (prilagođen za hladnu klimu), desno Homo sapiens (prilagođen za toplu klimu)
U tom su dokumentarcu, dakle, autori zamolili dva vojnika – jednog visokog i mišićavog, onako poput prosječnog košarkaša – te jednog manjeg i nabitog poput dizača utega – da uđu u krio komoru na - 40 i tamo ostanu 3 minute. Prije i poslije toga su ih snimili termodinamičkom kamerom kako bi vidjeli gdje se i koliko toplina najviše izgubila odnosno zadržala u tijelu. Očekivano, manje se ohladio manji i nabiti dizač utega.
Slijedom toga mi je sada jasnije zašto se Joy pola sata nakon klope “zašvica” – počne dahtati kako joj tijelo metabolizira kalorije – dok Liza i Pixie nemaju nikakvih vanjskih pokazatelja. S druge strane, Joy se izrazito rijetko trese od hladnoće, dok je Pixie dovoljno da je stavim u hodnik i uzmem kaputić u ruke.
Znam da njih dvije - pogotovo na prvi pogled – nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Međutim, Joy je niža, manja, mišićavija i nabijenija a njezina čvrsta koža je dosta debela, dok su joj uške male a noge i rep kraći nego kod Pixie. Također su joj oči bitno manje i uvučenije, šape čvršće i manje površine, a krzno izrazito gusto, dvoslojno i vodonepropusno. Sve je to rezultat uzgoja – Joy je lovački pas namijenjen za akciju. Naravno da bi se dosta brzo ohladila kada bi bila primorana stajati na mjestu na minusovcima, i to vjerojatno dosta brže nego pas identične građe i dlake, ali kojih 30 kilograma teži.
Zanimljivo je da se prije 2 zime Pixie još nije tako smrzavala, ali taman je bila u pubertetu i metabolizam joj je radio kao lud.
Pixie je u odnosu na Joy krakata, visoka, usko građena, izduljenih mišića, dubokih prsa i tanje dlake (iako sa svakim trimanjem biva kvalitetnija), velikih ušiju, dugog vrata, velikih šapa, dugog repa – drugim riječima ima gomilu površine gdje može gubiti toplinu, a trbušćić joj je posve golišav. Zbog ponešto prikraćene njuške se ljeti i brže zagrijava, a vrlo vjerojatno i jednako tako brzo hladi po zimi.
Ona je pas nepoznatog podrijetla, iako se meni osobno čini da je kržanac ili mješanac Cavalier King Charles španijela, koji definitivno spada u skupinu pasa ljubimaca i kao takav nije ni namijenjen da satima trči za nekom jadnom lisicom ili divljom svinjom....u stvari, mi se doma zezamo da je ona dijete Maze i Lunje pa je stoga tako finih manira i osjetljiva, a ipak izbačena na ulicu kao plod sramotne veze. No to je jedna sasvim druga tema....
Foto:http://waltdisneystudios.com/
Bilo kako bilo, imali vi Lunju ili Mazu, te živjeli u Reykjaviku ili Dubrovniku - ako vaš pas ne želi van i trese se, znate što vam je činiti!
Štrikati, kukičati, skrojiti, prekrojiti, sašiti ili kupiti – kaputić za svoje smrzoguze.