Jedna loša i jedna dobra vijest
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Rujana Jeger
Ne znam kako da započnem ovu temu, pa je možda najbolje da ne okolišam – Liza ima rak. Točnije, Liza ima mastocitom. U stvari, nadam se još točnije – imala je mastocitom do nedavno kada je uklonjen na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Možda će se neki od vas sjetiti da sam na FB objavila kako sam sa svim trima kujama bila na sistematskom pregledu, te je dr. Pirkić rekao kako bih trebala oko tjedan dana promatrati kvržicu koju sam našla Lizi na prsima, ispred prednje noge, malo prema pazuhu. Naime, moglo se raditi o ubodu nekog insekta ili trnu koji se zagnojio – dakle o apscesu. I uistinu, sljedećeg mi se tjedna učinilo da se kvržica pomalo smanjuje i već smo skoro krenuli slaviti, svjesni činjenice da se tumori u pravilu ne smanjuju – no, bilo kako bilo – možda je moja moć autosugestije ogromna, no shvatila sam kako mi ta kvržica ne da mira. Neki mi je instinkt govorio: „To mora van!“
Ono kad nanjušiš da nešto ne valja....
„Dovoljno je malena za vađenje pod lokalnom anestezijom“, sugerirao je dr.Pirkić – „Normalno bismo prvo radili biopsiju, ali kada je ovako nešto moguće izvaditi pod lokalnom, bolje da odmah odstranim pa ćemo tkivo zatim poslati na Zavod za patohistologiju! Nema smisla čekati da naraste. “
S obzirom da je ovakav pristup već spasio moju staru Jack Russell terijerkicu Chili, koja je poživjela do iza 18. rođendana, s punim sam ga povjerenjem i ovoga puta poslušala i dovela Lizu na zahvat. Skužila sam da nije siguran što će unutra naći, pošto mi je rekao da svakako treba biti praznog želuca i da će zahvat možda potrajati i sat vremena.
Jeger i ja smo onako nervozni odlučili otići na kavu i kolač, vozeći se u automobilu bez riječi. Tek što smo sjeli i naručili, zazvonio je mobitel.
Dr.Pirkić.
Ruka mi je krenula prema mobu usporeno, kao kroz želatinu – bila sam uvjerena da je vijest katastrofalna, što drugo? Uostalom, nije prošlo niti 20 minuta otkad smo ju ostavili....
„Liza je gotova, možete doći po nju!“ veselo je rekao, a zatim nonšalantno dodao: „Bilo mi je malo sumnjivo pa sam izrezao nešto više i malo prekrojio njezin krzneni kaput, ali ne brinite – ima samo šest šavova i čini mi se da je to što sam našao bilo gotovo neprokrvljeno što je uvijek dobro. Neka 7 dana pije Klavocin, s obzirom da sam toliko čačkao. E, da – bila je skroz dobra! Tkivo sam predao na patologiju pa moramo pričekati da oni kažu svoje.“
Ako mene pitate, on je očekivao da će unutra biti neki rašomon i da će ju možda ipak morati staviti u totalnu i izrezati daleko više nego što je u početku namjeravao, zato me upozorio da bi moglo potrajati...
Liza je bez ikakvih poteškoća ušla u auto i sljedećih desetak dana poslušno uzimala antibiotik – doduše, mojim psima se bilo što može podvaliti u žličici kokosovog ulja ili malo paštete – i nosila je Jegerove majice na bendove, pošto joj je Joy stalno htjela lizati ranu. Starije gospođe na ulici su me ispitivale gdje sam kupila tako krasnu odjeću za psa, prema tome, ako imate velikog crnog psa koga se ljudi inače boje – znate što vam je činiti!
Moje šaroliko društvo, s lijeva: Susjed, Joy, Pixie i Liza u majici s glagoljicom na leđima :)
Uglavnom, Jeger i ja smo imali dogovoren put i čuvanje pasa u Hotelu Alpha dog, ali otputovali smo par dana kasnije nego što smo namjeravali i vratili se ranije, pošto sam ipak bila – iako to nisam htjela priznati - blago nervozna.
Okej.
Bila sam histerična, ali sam se švercala pod PMS :)
Ako ne znate koliko histerična mogu biti, kliknite ovdje.
U povratku smo stali na autocesti kako bismo protegli noge i popiškili se i na odmorištu su bili neki ljudi s malom chihuahuom koja je imala dva poveća tumora na cicama. Sjetila sam se kako je moja stara Kiki operirana na vrijeme, pa zatim i Chili, a da o baki i par prijateljica i ne govorim....
To me ponukalo da pošaljem poruku dr. Pirkiću, pošto je već bilo prošlo oko 10 dana nakon operacije, pa me već kopkalo ima li što novo. Odmah me je nazvao.
Gledala sam u njegov broj na ekranu, osjećajući kako mi se steže želudac.
„Halo?“
„Halo, što se tiče Lize....imam lošu i dobru vijest. Koju ćemo prvo?“
„Lošu, naravno“
„Ima jedan od najčešćih oblika tumora kože kod pasa, mastocitom, što nije dobro. Sklon je recidivu, a ona je upravo kombinacija dvaju pasmina kod kojih je vrlo čest.“
Progutala sam slinu.
„Okej, koja je onda dobra vijest?“
„Pa to što sam ga u potpunosti odstranio, a ako se i vrati – ima tu još materijala.“ dodao je veselim glasom.
Morate znati da kirurzi imaju poseban smisao za humor i za to što je za njih dobra vijest – na sreću, šogor mi je kirurg a i poznajem nekoliko drugih zahvaljujući tome što je moja majka imala par transplantacija bubrega pa sam imala prilike uvidjeti kako kirurzi razmišljaju.
„Ima tu još materijala“ dakle u prijevodu znači da se u slučaju recidiva može još okolnog tkiva ukloniti a da to ne naruši fizičko stanje psa.
„Ali još je bolja vijest to što je patologija rekla da je tumor vrlo nezreo, neprokrvljen i jasnih rubova! Odnosno, ukebali smo ga prije nego što je stigao pustiti pipke u okolno tkivo. Još jednom bravo na budnosti, spasila si Lizu! Kada bi barem drugi vlasnici tako promptno reagirali....dakle, redovito je pregledavaj i ako zamijetiš ikakvu kvržicu, odmah se javi!“
Nakon mojih brojnih zahvala i pozdrava, sada sam se mogla konačno prepustiti osjećajima pa sam par minuta tulila kao kišna godina.
Jedva sam čekala da ugledam cure, zagrlim ih i nikada ih više ne ispustim iz ruku.
UPDATE - do sada smo uklonili 3 kvržice, svaku na vrijeme!
Optimizam je dobar ali kontrola je bolja....
Naravno, čim sam stigla kući i pomazila se sa zvjerkama, prošetala ih i nahranila, zasjela sam za komp i napravila ono što uvijek govorim ljudima da ne rade kada imaju bolesnog psa, kako ne bi izludili – googlala sam mastocitom uzduž i poprijeko! No ovoga sam puta imala konkretan izgovor – ovaj tekst. Naime, na hrvatskom ima vrlo malo toga za pročitati i pisano je jako stručnim medicinskim rječnikom, pa eto – smatrajte nastavak ovog teksta mojim malim prilogom za prevenciju i borbu protiv ovog najčešćeg kožnog tumora u naših pasa (ukoliko baš želite gledati slike, kliknite ovdje):
Mastocitomi su najčešći kožni tumori - 16-21% svih kožnih tumora, a skloni su im stariji psi mješanci, te pasmine poput Labrador retrivera, Zlatnog retrivera (a Liza je upravo ova kombinacija), Boston terijera, Beagla i Šnaucera, no najčešći su na Bokserima na kojima su najčešće i najmanje agresivni. Nema pravila što se tiče spola životinje.
Sastoje se od stanica - mastocita - koje grade kožu i ostala tkiva, poput crijeva i dišnih organa, a također su integralni dio imunog sustava. Također se sastoje od histamina, heparina i poteolitičkih enzima (onih koji razbijaju proteine), te služa za obranu od vanjskih napadača, ukoliko ih imuni sustav prozove. No kada su ove stanice oštećene uslijed neke invazije izvana, mogu se okrenuti protiv domaćina, pa čak i kada se uklone stvarati probleme – recimo, sa zarastanjem rane (na sreću, Lizina je rana zarasla bez ikakvih problema).
Razvijaju se najčešće u koži i potkožju, te na trupu životinje (ljudi ovaj tip tumora nemaju), rjeđe na udovima. Nekada se mogu pojaviti i na glavi, vratu, konjuktivi (u oku), žlijezdama slinovnicama, grlu, usnoj šupljini, crijevima, mokraćnom kanalu i kičmi.
Klasificiraju se prema razini agresije – što veći stupanj, to agresivniji tumor
· Stupanj I – pojavljuje se u koži i smatra se ne-malignim, iako može biti velik i teško se uklanja, ali ne širi se u druge dijelove tijela.
· Stupanj II – pojavljuje se u potkožju, pokazuje neke karakteristike malignosti i može nepredviđeno regirati na liječenje (odnosno kirurški zahvat)
· Stupanj III – pojavljuje se duboko pod kožom, vrlo je agresivan i zahtijeva agresivno djelovanje
Također se klasificiraju nakon vađenja:
· Stupanj 0 – jedan tumor u koži, nekompletno izvađen, limfni čvorovi nisu zahvaćeni
· Stupanj I – jedan tumor u koži, limfni čvorovi nisu zahvaćeni
· Stupanj II – jedan tumor u koži, limfni čvor zahvaćen
· Stupanj III – nekoliko velikih i dubokih tumora u koži, limfni čovrovi mogu i ne moraju biti zahvaćeni, te
· Stupanj IV – jedan ili više tumora s metastazama u koži, zahvaćenih limfnih čvorova, s dve podgrupe, prema tome postoje li klinički simptomi ili ne (bezvoljnost, povraćanje, crna stolica i silično)
Uzrok nastanka ovog tipa tumora nije jasan, ponekad se može povezati s upalnim procesima i iritacijama kože, a postoji i istraživanje genoma kod Zlatnih retrivera prema kojem postoji genetska predispozicija na mastocitom, kao i slično istraživanje učestalosti kod Boksera.
Simptomi mogu biti razni – većina tumora su izdvojeni, da ne kažemo single, kao kod Lize. Uglavnom su veliki 1-4 cm u promjeru, rastu sporo i gumenasti su pod rukom, te im treba oko 6 mjeseci da „sazriju“ – ja mislim da je Lizin nastao negdje krajem ljeta, jer ga kod prethodnog kupanja nisam napipala. Dlaka može otpasti na mjestu tumora (Lizi nije), a može se pojaviti i ranica, te upalni proces i otok. U blizini mogu nastati manji tumori, a ako se pojave u probavnom traktu, znakovi su anoreksija, crna stolica i povraćanje. U slučaju da se pojave u unutarnjim organima, limfni čvorovi i/ili jetra i slezena su uvećani, te su zahvaćeni i koštana srž i krv, a tekućina se zadržava u dijafragmi i plućima, stvarajući otok.
Kako otkriti radi li se o mastocitomu? Ukoliko napipate bilo kakvu kvrgu, odvedite psa na biopsiju – ona se najčešće radi iglom, te histološki i citološki nalaz patologa zatim određuje ide li se na kirurški zahvati i koliki bi on trebao biti. U slučaju da se ne radi o perifernom mjestu/koži, pas se pregleda dalje ultrazvukom, rentgenom, te analizom koštane srži, a potrebna je i analiza krvi.
Kirurški zahvat i zračenje su najučinkovitiji tretmani, s tim da se kod nas ne provodi zračenje. Također se psa može podvrgnuti kemoterapiji te tretmanu kortikosteroidima, što se kod nas provodi, a sada - gotov 5 godina nakon nastanka ovog teksta, saznala sam kako su dostupni i neki "pametni lijekovi"i načini liječenja - o njima više možete pročitati ovdje!
I na kraju, prognoza – nažalost, možemo je nazvati vremenskom prognozom: psi koji su imali tumore nejasnih rubova ugibaju unutar godinu dana od operacije, pošto dobiju metastaze.
Psi s nekoliko kožnih tumora i oni s tumorima unutarnjih organa također nemaju dobru vremensku prognozu.
U pravilu, naravno – najbolju prognozu imaju psi s jednim kožnim tumorom i bez zahvaćenih limfnih čvorova, što je – na moju sreću – bio upravo Lizin slučaj - svaki put.
I na kraju, postoji još jedna dobra i jedna loša vijest:
Dobra je vijest da je ovo jedan od rijetkih tumora koji „ne raste“ na ljudima.
Loša je vijest da je zbog toga u stvari slabije istražen od nekih drugih tipova tumora.
A najbolja je vijest da se može reagirati na vrijeme ako se brzo otkrije – stoga, kad već žnjaramo i češkamo svoje pse, zašto ne primijeniti onu krilaticu iz kampanje za rano otkrivanje raka testisa kod muškaraca? Počeši s razlogom!
I na kraju, imajte na umu kako postoji puno kožnih tumora, izraslina i masnih nakupina koje mogu nastati na koži naših najboljih prijatelja, no bolje je pitati nego skitati – psi mogu imati i melanome, stoga ih izbjegavajte šišati nakratko kada je sunce najsnažnije i obratite se svome veterinaru kada uočite sumnjive izrasline ili promjene na koži, sluznici ili jastučićima na šapama.
Uostalom, isto vrijedi i za posjetu dermatologu ako uočite iste na sebi. Dok se može izrezati, sve je dobro, reći će vam svaki dobar kirurg.
A ukoliko imate dojam da je stvar ozbiljnija nego ju vaš veterinar doživljava, nitko vam ne brani da zatražite drugo mišljenje. Naime, imam prijateljicu čiji pas ima II stupanj mastocitoma i nažalost – unatoč operaciji – lošu prognozu. Prvi joj je veterinar rekao kako to nije ništa, samo će se povući. Da ga je poslušala, njezin bi pas već bio odavno mrtav. Ovako uživa u mažnji i pažnji, trči za lopticom i veseli se životu jer za razliku od nas – psi nisu svjesni vlastite smrtnosti i to je ono što ih čini tako neodoljivo veselim prijateljima. A naša je zadaća da im to uzvratimo tako što ćemo voditi računa o njihovom zdravlju i zatražiti pomoć prije nego postane prekasno.
LJUDI, ČEŠKAJTE NAS S RAZLOGOM!
Ne znam kako da započnem ovu temu, pa je možda najbolje da ne okolišam – Liza ima rak. Točnije, Liza ima mastocitom. U stvari, nadam se još točnije – imala je mastocitom do nedavno kada je uklonjen na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Možda će se neki od vas sjetiti da sam na FB objavila kako sam sa svim trima kujama bila na sistematskom pregledu, te je dr. Pirkić rekao kako bih trebala oko tjedan dana promatrati kvržicu koju sam našla Lizi na prsima, ispred prednje noge, malo prema pazuhu. Naime, moglo se raditi o ubodu nekog insekta ili trnu koji se zagnojio – dakle o apscesu. I uistinu, sljedećeg mi se tjedna učinilo da se kvržica pomalo smanjuje i već smo skoro krenuli slaviti, svjesni činjenice da se tumori u pravilu ne smanjuju – no, bilo kako bilo – možda je moja moć autosugestije ogromna, no shvatila sam kako mi ta kvržica ne da mira. Neki mi je instinkt govorio: „To mora van!“
Ono kad nanjušiš da nešto ne valja....
„Dovoljno je malena za vađenje pod lokalnom anestezijom“, sugerirao je dr.Pirkić – „Normalno bismo prvo radili biopsiju, ali kada je ovako nešto moguće izvaditi pod lokalnom, bolje da odmah odstranim pa ćemo tkivo zatim poslati na Zavod za patohistologiju! Nema smisla čekati da naraste. “
S obzirom da je ovakav pristup već spasio moju staru Jack Russell terijerkicu Chili, koja je poživjela do iza 18. rođendana, s punim sam ga povjerenjem i ovoga puta poslušala i dovela Lizu na zahvat. Skužila sam da nije siguran što će unutra naći, pošto mi je rekao da svakako treba biti praznog želuca i da će zahvat možda potrajati i sat vremena.
Jeger i ja smo onako nervozni odlučili otići na kavu i kolač, vozeći se u automobilu bez riječi. Tek što smo sjeli i naručili, zazvonio je mobitel.
Dr.Pirkić.
Ruka mi je krenula prema mobu usporeno, kao kroz želatinu – bila sam uvjerena da je vijest katastrofalna, što drugo? Uostalom, nije prošlo niti 20 minuta otkad smo ju ostavili....
„Liza je gotova, možete doći po nju!“ veselo je rekao, a zatim nonšalantno dodao: „Bilo mi je malo sumnjivo pa sam izrezao nešto više i malo prekrojio njezin krzneni kaput, ali ne brinite – ima samo šest šavova i čini mi se da je to što sam našao bilo gotovo neprokrvljeno što je uvijek dobro. Neka 7 dana pije Klavocin, s obzirom da sam toliko čačkao. E, da – bila je skroz dobra! Tkivo sam predao na patologiju pa moramo pričekati da oni kažu svoje.“
Ako mene pitate, on je očekivao da će unutra biti neki rašomon i da će ju možda ipak morati staviti u totalnu i izrezati daleko više nego što je u početku namjeravao, zato me upozorio da bi moglo potrajati...
Liza je bez ikakvih poteškoća ušla u auto i sljedećih desetak dana poslušno uzimala antibiotik – doduše, mojim psima se bilo što može podvaliti u žličici kokosovog ulja ili malo paštete – i nosila je Jegerove majice na bendove, pošto joj je Joy stalno htjela lizati ranu. Starije gospođe na ulici su me ispitivale gdje sam kupila tako krasnu odjeću za psa, prema tome, ako imate velikog crnog psa koga se ljudi inače boje – znate što vam je činiti!
Moje šaroliko društvo, s lijeva: Susjed, Joy, Pixie i Liza u majici s glagoljicom na leđima :)
Uglavnom, Jeger i ja smo imali dogovoren put i čuvanje pasa u Hotelu Alpha dog, ali otputovali smo par dana kasnije nego što smo namjeravali i vratili se ranije, pošto sam ipak bila – iako to nisam htjela priznati - blago nervozna.
Okej.
Bila sam histerična, ali sam se švercala pod PMS :)
Ako ne znate koliko histerična mogu biti, kliknite ovdje.
U povratku smo stali na autocesti kako bismo protegli noge i popiškili se i na odmorištu su bili neki ljudi s malom chihuahuom koja je imala dva poveća tumora na cicama. Sjetila sam se kako je moja stara Kiki operirana na vrijeme, pa zatim i Chili, a da o baki i par prijateljica i ne govorim....
To me ponukalo da pošaljem poruku dr. Pirkiću, pošto je već bilo prošlo oko 10 dana nakon operacije, pa me već kopkalo ima li što novo. Odmah me je nazvao.
Gledala sam u njegov broj na ekranu, osjećajući kako mi se steže želudac.
„Halo?“
„Halo, što se tiče Lize....imam lošu i dobru vijest. Koju ćemo prvo?“
„Lošu, naravno“
„Ima jedan od najčešćih oblika tumora kože kod pasa, mastocitom, što nije dobro. Sklon je recidivu, a ona je upravo kombinacija dvaju pasmina kod kojih je vrlo čest.“
Progutala sam slinu.
„Okej, koja je onda dobra vijest?“
„Pa to što sam ga u potpunosti odstranio, a ako se i vrati – ima tu još materijala.“ dodao je veselim glasom.
Morate znati da kirurzi imaju poseban smisao za humor i za to što je za njih dobra vijest – na sreću, šogor mi je kirurg a i poznajem nekoliko drugih zahvaljujući tome što je moja majka imala par transplantacija bubrega pa sam imala prilike uvidjeti kako kirurzi razmišljaju.
„Ima tu još materijala“ dakle u prijevodu znači da se u slučaju recidiva može još okolnog tkiva ukloniti a da to ne naruši fizičko stanje psa.
„Ali još je bolja vijest to što je patologija rekla da je tumor vrlo nezreo, neprokrvljen i jasnih rubova! Odnosno, ukebali smo ga prije nego što je stigao pustiti pipke u okolno tkivo. Još jednom bravo na budnosti, spasila si Lizu! Kada bi barem drugi vlasnici tako promptno reagirali....dakle, redovito je pregledavaj i ako zamijetiš ikakvu kvržicu, odmah se javi!“
Nakon mojih brojnih zahvala i pozdrava, sada sam se mogla konačno prepustiti osjećajima pa sam par minuta tulila kao kišna godina.
Jedva sam čekala da ugledam cure, zagrlim ih i nikada ih više ne ispustim iz ruku.
UPDATE - do sada smo uklonili 3 kvržice, svaku na vrijeme!
Optimizam je dobar ali kontrola je bolja....
Naravno, čim sam stigla kući i pomazila se sa zvjerkama, prošetala ih i nahranila, zasjela sam za komp i napravila ono što uvijek govorim ljudima da ne rade kada imaju bolesnog psa, kako ne bi izludili – googlala sam mastocitom uzduž i poprijeko! No ovoga sam puta imala konkretan izgovor – ovaj tekst. Naime, na hrvatskom ima vrlo malo toga za pročitati i pisano je jako stručnim medicinskim rječnikom, pa eto – smatrajte nastavak ovog teksta mojim malim prilogom za prevenciju i borbu protiv ovog najčešćeg kožnog tumora u naših pasa (ukoliko baš želite gledati slike, kliknite ovdje):
Mastocitomi su najčešći kožni tumori - 16-21% svih kožnih tumora, a skloni su im stariji psi mješanci, te pasmine poput Labrador retrivera, Zlatnog retrivera (a Liza je upravo ova kombinacija), Boston terijera, Beagla i Šnaucera, no najčešći su na Bokserima na kojima su najčešće i najmanje agresivni. Nema pravila što se tiče spola životinje.
Sastoje se od stanica - mastocita - koje grade kožu i ostala tkiva, poput crijeva i dišnih organa, a također su integralni dio imunog sustava. Također se sastoje od histamina, heparina i poteolitičkih enzima (onih koji razbijaju proteine), te služa za obranu od vanjskih napadača, ukoliko ih imuni sustav prozove. No kada su ove stanice oštećene uslijed neke invazije izvana, mogu se okrenuti protiv domaćina, pa čak i kada se uklone stvarati probleme – recimo, sa zarastanjem rane (na sreću, Lizina je rana zarasla bez ikakvih problema).
Razvijaju se najčešće u koži i potkožju, te na trupu životinje (ljudi ovaj tip tumora nemaju), rjeđe na udovima. Nekada se mogu pojaviti i na glavi, vratu, konjuktivi (u oku), žlijezdama slinovnicama, grlu, usnoj šupljini, crijevima, mokraćnom kanalu i kičmi.
Klasificiraju se prema razini agresije – što veći stupanj, to agresivniji tumor
· Stupanj I – pojavljuje se u koži i smatra se ne-malignim, iako može biti velik i teško se uklanja, ali ne širi se u druge dijelove tijela.
· Stupanj II – pojavljuje se u potkožju, pokazuje neke karakteristike malignosti i može nepredviđeno regirati na liječenje (odnosno kirurški zahvat)
· Stupanj III – pojavljuje se duboko pod kožom, vrlo je agresivan i zahtijeva agresivno djelovanje
Također se klasificiraju nakon vađenja:
· Stupanj 0 – jedan tumor u koži, nekompletno izvađen, limfni čvorovi nisu zahvaćeni
· Stupanj I – jedan tumor u koži, limfni čvorovi nisu zahvaćeni
· Stupanj II – jedan tumor u koži, limfni čvor zahvaćen
· Stupanj III – nekoliko velikih i dubokih tumora u koži, limfni čovrovi mogu i ne moraju biti zahvaćeni, te
· Stupanj IV – jedan ili više tumora s metastazama u koži, zahvaćenih limfnih čvorova, s dve podgrupe, prema tome postoje li klinički simptomi ili ne (bezvoljnost, povraćanje, crna stolica i silično)
Uzrok nastanka ovog tipa tumora nije jasan, ponekad se može povezati s upalnim procesima i iritacijama kože, a postoji i istraživanje genoma kod Zlatnih retrivera prema kojem postoji genetska predispozicija na mastocitom, kao i slično istraživanje učestalosti kod Boksera.
Simptomi mogu biti razni – većina tumora su izdvojeni, da ne kažemo single, kao kod Lize. Uglavnom su veliki 1-4 cm u promjeru, rastu sporo i gumenasti su pod rukom, te im treba oko 6 mjeseci da „sazriju“ – ja mislim da je Lizin nastao negdje krajem ljeta, jer ga kod prethodnog kupanja nisam napipala. Dlaka može otpasti na mjestu tumora (Lizi nije), a može se pojaviti i ranica, te upalni proces i otok. U blizini mogu nastati manji tumori, a ako se pojave u probavnom traktu, znakovi su anoreksija, crna stolica i povraćanje. U slučaju da se pojave u unutarnjim organima, limfni čvorovi i/ili jetra i slezena su uvećani, te su zahvaćeni i koštana srž i krv, a tekućina se zadržava u dijafragmi i plućima, stvarajući otok.
Kako otkriti radi li se o mastocitomu? Ukoliko napipate bilo kakvu kvrgu, odvedite psa na biopsiju – ona se najčešće radi iglom, te histološki i citološki nalaz patologa zatim određuje ide li se na kirurški zahvati i koliki bi on trebao biti. U slučaju da se ne radi o perifernom mjestu/koži, pas se pregleda dalje ultrazvukom, rentgenom, te analizom koštane srži, a potrebna je i analiza krvi.
Kirurški zahvat i zračenje su najučinkovitiji tretmani, s tim da se kod nas ne provodi zračenje. Također se psa može podvrgnuti kemoterapiji te tretmanu kortikosteroidima, što se kod nas provodi, a sada - gotov 5 godina nakon nastanka ovog teksta, saznala sam kako su dostupni i neki "pametni lijekovi"i načini liječenja - o njima više možete pročitati ovdje!
I na kraju, prognoza – nažalost, možemo je nazvati vremenskom prognozom: psi koji su imali tumore nejasnih rubova ugibaju unutar godinu dana od operacije, pošto dobiju metastaze.
Psi s nekoliko kožnih tumora i oni s tumorima unutarnjih organa također nemaju dobru vremensku prognozu.
U pravilu, naravno – najbolju prognozu imaju psi s jednim kožnim tumorom i bez zahvaćenih limfnih čvorova, što je – na moju sreću – bio upravo Lizin slučaj - svaki put.
I na kraju, postoji još jedna dobra i jedna loša vijest:
Dobra je vijest da je ovo jedan od rijetkih tumora koji „ne raste“ na ljudima.
Loša je vijest da je zbog toga u stvari slabije istražen od nekih drugih tipova tumora.
A najbolja je vijest da se može reagirati na vrijeme ako se brzo otkrije – stoga, kad već žnjaramo i češkamo svoje pse, zašto ne primijeniti onu krilaticu iz kampanje za rano otkrivanje raka testisa kod muškaraca? Počeši s razlogom!
I na kraju, imajte na umu kako postoji puno kožnih tumora, izraslina i masnih nakupina koje mogu nastati na koži naših najboljih prijatelja, no bolje je pitati nego skitati – psi mogu imati i melanome, stoga ih izbjegavajte šišati nakratko kada je sunce najsnažnije i obratite se svome veterinaru kada uočite sumnjive izrasline ili promjene na koži, sluznici ili jastučićima na šapama.
Uostalom, isto vrijedi i za posjetu dermatologu ako uočite iste na sebi. Dok se može izrezati, sve je dobro, reći će vam svaki dobar kirurg.
A ukoliko imate dojam da je stvar ozbiljnija nego ju vaš veterinar doživljava, nitko vam ne brani da zatražite drugo mišljenje. Naime, imam prijateljicu čiji pas ima II stupanj mastocitoma i nažalost – unatoč operaciji – lošu prognozu. Prvi joj je veterinar rekao kako to nije ništa, samo će se povući. Da ga je poslušala, njezin bi pas već bio odavno mrtav. Ovako uživa u mažnji i pažnji, trči za lopticom i veseli se životu jer za razliku od nas – psi nisu svjesni vlastite smrtnosti i to je ono što ih čini tako neodoljivo veselim prijateljima. A naša je zadaća da im to uzvratimo tako što ćemo voditi računa o njihovom zdravlju i zatražiti pomoć prije nego postane prekasno.
LJUDI, ČEŠKAJTE NAS S RAZLOGOM!