Menu

Strahovi kod pasa

Napisala: Rujana Jeger

Često sam čitala o „plahim psima“, slušala priče ljudi koji ih imaju i trenera koji s njima rade, ali nikada nisam pomislila da bih se i sama mogla naći u situaciji da imam plahog psa. U stvari, osim straha od petardi/groma - ne pamtim da se ijedan moj pas posebno nečega bojao – doduše, Charlie nije volio hodati po onim rešetkama na ulici i nije bio sretan prelaziti drveni mostić u šumi, ali nikada nisam imala psa koji je izvan sebe od straha. Osim za blagdane, koji su pokora za većinu nas ljubitelja životinja.


Stoga sam se nemalo iznenadila kada se Pixie – koju bih mogla opisati izrazom „plaha“ (no plaha u odnosu na što? Jack Russell terijera? To svakako, ali većina pasa je u odnosu na te manijake – plaha), nedavno užasno isprepadala i počela čudno ponašati.

Dakle, kada su maturanti paradirali mojim kvartom, a to su činili iz meni nepoznatog razloga čak par dana (u blizini je srednja škola za zdravstvene radnike), baš sam se par puta zatekla u šetnji s psima. Nije mi se činilo da Pixie u stvari reagira s više straha nego uobičajeno – rep na pola koplja kada je pred njom nešto sumnjivo ili čuje jako glasan nepoznat zvuk – međutim, jedne je večeri, kao i svaki puta tokom sljedećih dana – odbila izaći van! Morala sam je doslovno fizički izvući od ispod fotelje gdje se skrila i odnijeti u dvorište te držati na uzici dok sam druge dvije vezivala, kako ne bi zbrisala u kut iza drvarnice....kada bi prošla kroz vrata, počela bi dahtati iskolačenih očiju i svom snagom vući natrag s repom među nogama – možete zamisliti koja panika ju je stisla kad nije htjela ni keksić (najnajfiniji, posebno kupljen) niti svoju skvič-lopticu (sveti predmet za koji se baca na glavu u uzburkano more ako treba ili hoda na stražnjim nogama po nekoliko metara lajući od oduševljenja širokog „osmijeha na licu“)? K tome je ponovno počela piškiti u kući, upravo na onoj tepih koji joj je bio zadnje mjesto na koje je piškila kada je već 90% savladala traženje van....

Još da se samo bojala izaći, ne bih se toliko alarmirala, ali kada sam skužila da piški na tepih, bilo mi je jasno da je stvar ozbiljnija nego što sam mislila. Stoga sam odlučila angažirati psihologinju za pse, dr. sc. Irenu Petak o kojoj sam snimila i TV prilog prije par mjeseci, pošto zbilja nisam znala kako da postupam....

Naravno, istovremeno sam uzela čitati sve što sam mogla naći o strahu kod pasa, pa vam stoga prvo donosim ono što sam saznala, a kasnije ću vam ispripovijedati i kako se Pixie riješila straha od maturanata.....

Dakle, kada razgovaramo o strahu kod pasa, moramo prvo razlikovati vrste straha i njihovu svrhu u životu životinje – i čovjeka.

Kao prvo, strah sam po sebi nije poremećaj, već naprosto – emocija. I ne samo to – već je to emocija presudna za preživljavanje, zaštitni mehanizam bez kojega ne bi bilo niti vas niti mene. Naime, da su naši preci bili pretjerano hrabri, pojela bi ih neka zvijer i mi se nikada ne bismo niti rodili. Dakle, strah je dobar, međutim – važna je granica.

Pretjerani strah blokira pojedinca i time mu onemogućuje djelovanje – dakle borbu ili uzmak.

Borba zahtijeva često veći utrošak energije i više rizika nego bijeg, stoga je u stvari važno da „mjerač straha“ bude dobro izbalansiran. Međutim, on ovisi o jako puno faktora, te se zna dogoditi da kazaljka luduje – na primjer, zbog nekih događaja u djetinjstvu, meni je trebalo oko 15 godina da tokom nekoliko dana prije svakog javnog nastupa ne plačem i ne patim od proljeva :). Ili padam u nesvijest kada mi vade krv.

Moja pak prijateljica vrišti nekontrolirano pri pogledu na i najmanjeg paučića – daleko više nego što je ikada u povijesti bilo potrebno ijednom čovjeku za održanje vrste. Stoga ne čudi što i druge, tzv. „neljudske životinje“ mogu patiti od sličnih neracionalnih strahova kao i mi koji se volimo smatrati pametnijima i racionalnijima od svih drugih – a, budimo realni – životinja.

Etologija, dakle znanost o ponašanju životinja razlikuje dvije vrste straha za koje nemamo adekvatne izraze za razliku od Nijemaca (postoji razlog zašto je njemački jezik filozofije, ipak je dosta precizniji od nekih drugih) – dakle oni razlikuju Angst i Furcht – možemo ih prevesti kao tjeskobu (tjeskobni strah) i strah (realni strah). Naime, realni strah (u daljnjem tekstu samo – strah) odnosi se na konkretnu situaciju odnosno objekt straha – primjerice, kantu za otpad.

U slučaju straha od kante za otpad, pas ima nekoliko mogućnosti – može je napasti (lajati), ili pobjeći od nje – baš kao i ja kada vidim pauka, pa mogu odlučiti hoću li zbrisati iz sobe ili uzeti čašu i list papira. Za razliku od mene, moja prijateljica pri ulasku u svaku prostoriju unaprijed pogledom kruži po svim površinama u strahu od mogućnosti da bi se negdje sakrio pauk, a pri samoj pomisli na tu mogućnost već bi mogla vrištati – taj se osjećaj naziva tjeskobni strah (u daljnjem tekstu tjeskoba).

Pretpostavljam da ste shvatili kako je strah jednostavnije riješiti nego tjeskobu – naime, strah se suzbija sistematskom desenzibilizacijom te raznim trikovima i tehnikama koje možete naći ovdje.

Za razliku od životinjskih, ljudski se strahovi dijele na opću tjeskobu, specifične fobije i panični poremećaj.

A kad smo već kod fobija, i sama sam dakle patila od socijalne fobije – straha od situacija gdje subjekt biva u središtu pažnje, prije svega nepoznatih osoba. Ono od čega pati moja prijateljica naziva se pak arahnofobija (panični strah od paukova), itd. Vjerujem da i kod pasa možemo također govoriti o fobijama – na primjer od kante za smeće, automobila, bradatih muškaraca, djece, kišobrana itd...

angsthase3
No kako se s tim nositi?


Imam dojam kako se svijet vlasnika pasa često polarizira do krajnosti, bez obzira o kojoj se temi radi – pa tako i ovdje. Na jednoj strani spektra nalaze se oni koji smatraju da je čak i bacanje loptice strašan stres za pse (Turid Rugaas), a na drugoj oni koji drugi misle kako će nemilosrdnim suočavanjem psa s izvorom straha riješiti problem (Cesar Millan).

Moram reći, uz svo dužno poštovanje prema Turid koja nam je otkrila mnoge potankosti jezika pasa, te bez puno poštovanja prema grubijanu Millanu – čini mi se da istina nikada nije crna niti bijela. Ono što je nekome opuštajuće, meni može biti stresno i obrnuto - stoga je važno metodu prilagoditi psu i njegovoj osobnosti.

Nekoliko načina rješavanja straha:
PREPLAVLJIVANJE (izlaganje izvoru straha) – ukoliko se pas ne boji jako i vlasnik ima dobru kontrolu nad psom, te strah nije genetički uzrokovan, moguće je izložiti psa odjednom jakom podražaju koji izaziva strah; pas ostaje izložen podražaju dok ne prestane reakcija – ovaj način koristi Cesar Millan, međutim - može biti izrazito rizičan!
Na primjer - ja se bojim visine - i ne, ne bi me prošao strah da skočim s padobranom, pošto bih u zraku vjerojatno pala u nesvijest i ne bih povukla ručkicu.


PRIVIKAVANJE – psa se povremeno izlaže podražaju, pri čemu uči da se ništa loše ne dogodi, pa on s vremenom prestane reagirati - to je načelno ono što radimo kada recimo štene koje je do tada bilo u kući izlažemo šetnji prometnom ulicom - nakon nekog vremena, on se navikne.  

SISTEMATSKA DESENZIBILIZACIJA - postepeno izlaganje psa podražaju, prvo intenzitetom koji je ispod praga podražljivosti, pa se pojačava (tako da pas ne reagira), do iznad jačine kod koje je pas prije reagirao, a sada nakon postepenog navikavanja više ne reagira; istovremeno se psu daje omiljena nagrada - ovako bi u stvari trebalo provoditi habituaciju (gore) kod plahih štenaca i pasa.

KONTRAKONDICIONIRANJE – uči se psa drugačijoj emocionalnoj reakciji od one prvotno naučene - znači, ako se pas boji groma, a vi svaki puta kada grom pukne njemu dajete keske ili bacite omiljenu skvič lopticu, u stvari bi se pas u idealnom slučaju trebao čak početi radovati oluji!

ZAMJENSKA REAKCIJA – uči  se psa da reagira na prihvatljiv način umjesto neprihvatljivog - npr. umjesto da skoči prednjim šapama na vas kada čuje grom, psa se nauči da pristojno sjedne, nakon čega dolazi....

POZITIVNI POTICAJ – pohvala/nagrada psu kada se dobro/hrabro ponaša

Određena količina stresa je dobra za pse, baš kao i za nas – opasnost je kada stres postane trajan, tada obolijeva i duša i tijelo. Ukoliko pas prevlada stres koji mu donosi određena situacija, njegovo će se tijelo vidno opustiti, hipokampus u njegovom mozgu prestati će lučiti hormon stresa a početi ispuštati endorfine – hormone sreće koje moj mozak recimo ispušta kada se nakon zubara ili vađenja krvi (ajmeajmeajme) nagradim pa kupim novu knjigu o psima. Zanimljiva stvar taj mozak :)

MOZAK


Sljedeći puta kada se pas suoči sa sličnom situacijom, neće se više toliko bojati zato što će se njegovo tijelo sjećati osjećaja ugode koji ga je preplavio nakon što je prevladao tu situaciju, te će svaki sljedeći put razina stresa biti sve niža. Naravno, najvažnije je da pri tome vlasnik dobro procijeni situaciju i količinu podnošljivog stresada sam bila pametna, ne bih pse vodila van dok maturanti divljaju, znači – krivo sam procijenila podnošljivost situacije za Pixie, a sve zahvaljujući dotadašnjim iskustvima s druge dvije kuje koje su na tu i mnoge druge situacije uglavnom ostale „hladne kao špricer“.

angsthase 5

No evo primjera od jučer kada sam adekvatno procijenila i odmah riješila problem – hodali smo stazom koja je ravna i betonirana. Često tuda prolazimo, no ovoga puta na putu nam se našla auto guma, ležala je posred staze. Liza, koja se takvih odbačenih guma nagledala u svojih 11 godina, nije strignula uhom, Joy (terijer, njima je agresija odgovor na strah) se postavila na gumu, a Pixie (ujedno i najmlađa) samo što nije zgibala na drugu stranu!
Polako smo se dakle približavali gumi, a ja sam već u ruci pripremila nagradice koje uvijek imam sa sobom. Kada smo prišli blizu, Joy ju je bojažljivo ponjušila, a ja sam ubacila par nagradica unutra. Proždrljivica je odmah uskočila u gumu i krenula mazati po keksićima, pa se približila i plaha Pixie. Maknula sam žderonju u stranu i ubacila par keksića, pa je i Pixie krenula glavom prema gumi, ali nije se usudila zakoračiti unutra. Tada sam ponovno pustila Joy kao primjer i uskoro su se obje gurale u gumu! Sutradan su potrčale prema gumi u nadi da je stvorila još keksića!


E sad – zašto se Pixie bojala i zašto joj je bilo potrebno dvostruko više vremena da se usudi ući u gumu – a tko zna bi li se usudila bez primjera drugog psa?
Pošto ne znam baš ništa o njezinom podrijetlu, a pasminu mogu samo nagađati - iako mi se čini da ima nešto od Cavalier King Charles španijela koji je u tko zna kakvom omjeru pomiješan s nekom očito kratkodlakom pasminom pa je van ispalo stvorenje nalik terijeru – ali samo naizgled.
Naime, neki dan je zbunjeno gledala krticu koja je trčala po šljunčanoj stazi i nije ni mrdnula – Joy je na sreću bila okupirana nekom vjevericom i pokušavala se popeti uz drvo urlajući kao manijak, što je tipična terijerska reakcija na druge životinje.


Pixie je k meni dospjela s oko 4 mjeseca, bez znakova nekakve očite traume, osim što je iskazivala nepovjerenje prema ljudskom muškom rodu koje smo suzbijali špekom iz ruke, prvo Jegerove a kasnije i drugih muškoljuda s kojima se družim. Možda ju je maltretirao neki muškarac, nije isključeno. No postoje i drugi faktori koji mogu utjecati na neku osobnost, bila ona ljudska ili pseća, a koji ne spadaju ni u prirodu (geni) niti u odgoj, ali nastaju prije našeg rođenja – točnije u majčinoj utrobi. Još pedesetih je godina dokazano da majke štakorice – ukoliko su izložene stresu tokom trudnoće – kote mladunčad koja je podložnije stresu od mladunčadi trudnih štakorica koje nisu bile izložene stresu.

Dakle, ako je Pixiena mama bila neka sirota ulična kuja koju su svi šutali naokolo – moguće je da je ona kao takva već u utrobi bila izložena negativnim utjecajima okoliša. Inače, upravo to je ono što se često događa sa štencima koji su uzgojeni na farmama pasa – njihove su majke pod stresom, zatvorene u male kaveze i bez ikakvog dodira s prirodom i ljudima (zato vam uvijek ponavljam: ukoliko baš želite čistokrvnog psa, važno je uzeti ga od odgovornog uzgajivača). Takva štenad podložna je stresu, slabije uči (što rezultira problemima s obavljanjem nužde van kuće, na primjer), a može biti i ekstremno plašljiva što dovodi i do povišene razine agresivnosti. Takvi psi zahtijevaju puno više truda i rada, pa čak i kada dođu u svoju ljudsku obitelj u idealnom razdoblju od 8-10 tjedana, u nekim slučajevima ih je teško u potpunosti rehabilitirati.

Danas znamo da nisu podložnija samo djeca majki koje su bile izložene stresu, već i njihova djeca – drugim riječima, zbog epigenetičkih utjecaja, ova se osobina prenosi na buduće generacije. Stoga odgovorni uzgajivači paze da ne pare dalje kuje za koje se ispostavi da su previše plašljive i slično.
Moram priznati da mi je sada mnogo toga jasnije, kad razmišljam o svojoj obitelji nekoliko generacija unatrag....a i o cijeloj našoj regiji - svako toliko neki rat :(

angsthase4

Dakle - kuja u lošim uvjetima izlučuje visoke razine hormona stresa, kortizola - a
što više ona toga izluči, to će štenci biti plašljiviji i reaktivniji, bez obzira na kasniji odgoj i prilike u kojima će odrastati. Pod djelovanjem majčinih hormona i njihova će nadbubrežna žlijezda početi proizvoditi visoke doze kortizola, adrenalina i noradrenalina te će takvi psi i na najmanje podražaje burnije reagirati nego oni čija je majka cijelu trudnoću provela u sigurnom i sretnom okruženju. Ja čitav život slušam o tome kako sam „preosjetljiva“ i „preburno reagiram“ na stvari koje su drugima normalne, možda bih trebala popričati s mamom....


angsthase7

Kada već govorimo o strahu ne mogu a da ne spomenem Johna Watsona, američkog psihologa i bihejviorista koji je proveo nepojmljivo okrutan pokus, ali ne na psu – već na djetetu. Malom Albertu, sirotoj žrtvi ovog groznog pokusa, naizmjenično je pokazivao malog majmuna, psa, štakora, kunića, bundu i svoje lice s maskom djeda Mraza. Ništa od toga Albert prije nije vidio, pa nije pokazao nikakav strah, već znatiželju. Tada je Watson prenio spoznaju o kondicioniranju koju je utemeljio Pavlov – za one koji slučajno ne znaju, psi kojima je pozvonio prije hranjenja uskoro bi slinili već i na sam zvuk zvona.... Dakle, okrutni Watson – svaki puta kada je Albertu pokazao bilo što od gore navedenih stvari, iza njegovih leđa bi lupio čekićem o metalni pleh i tako uplašio dijete! Nakon samo dva ponavljanja Albart se više nije usudio taknuti štakora, nakon sedam je imao panične napade kada bi ga ugledao, a uskoro i kada bi vidio bilo koji drugi dlakavi predmet – psa, kunića, bundu ili bradu na maski djeda Mraza.


Naravno da je ovaj pokus ne samo etički, već i metodološki upitan, ali pokazuje da se strah također može naučiti. Dapače, na toj postavki i počivaju danas prevaziđene (ili bi bar trebale biti) metode odgoja pasa pri čemu biste recimo psa naučili da ne napada perad tako da biste ga dobrano istukli držeći mu kokoš pred nosom! Ne šalim se, evo dokaza iz prve „suvremene“ knjige o treningu pasa Konrada Mosta iz 1910...

most copy


most2 copy 2
Nadam se da će ovakav način "odgoja" pasa otići u ropotarnicu povijesti kao što je otišlo i šibanje djece u školi!
No vratimo se mi na plahe pse....
Nekada se smatralo da psa koji je u stresu ne treba u tome „podržavati“ dodirom ili riječima – vjerojatno ima onih koji se i danas toga drže. Međutim, ako znamo da već samo pogled u oči vlasnika podiže razinu oksitocina u krvi psa (i obrnuto), a koji djeluje tako što spušta razinu kortizola u krvi – zaključak se sam nameće. Psa koji je uplašen treba pomaziti i popričati s njim dok strah ne popusti – Pixie, čiji rep djeluje baš kao barometar za razpoloženje, nakon par ohrabrujućih riječi piskutavim glasom (da, da, znam, zvuči smiješno ali pomaže), uvijek barem malo podigne repić - za to mi stvarno ne treba kakav okrutan znanstvenik koji bi potvrdio pozitivno djelovanje mojih riječi i dodira. Međutim, to nije bilo dovoljno....
Pa kako smo onda riješile problem, Pixie, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i ja?


Nakon detaljnog uviđaja, Irena mi je predložila da apliciram DAP, tzv. Dog Appeasing Pheromone, odnosno kupim ogrlicu pod nazivom Adaptil u kojoj se nalazi sintetizirani feromon mliječne žlijezde koje koji djeluje umirujuće na štence. Uz to mi je preporučila da radim s Pixie kao da tek došla u moj dom i da je ukratko – ponovno habituiram, odnosno naviknem na hodanje ulicom držeći joj pažnju na sebi, tako da se manje bavi onime oko nje..
Adaptil mi je trebao pomoći samo utoliko da ju ne uhvati panični strah već „samo“ tjeskobni, koji bi uz rad na socijalizaciji s vremenom trebao nestati. 
Iz dana u dan se Pixie sve manje bojala i u roku od 6-7 dana, uz redovno vježbanje hodanja uz nogu na uzici isprekidano standardnim trikovima – stani, sjedi, lezi, daj šapu, prosi i slično, nakon kojih bi uslijedio keksić ili loptica – mala se posve „unormalila“.
To naravno ne znači da će ikada biti kao Liza ili Joy – tokom pisanja ovog teksta skočila je barem desetak puta, lajući na svaki „sumnjivi“ zvuk izvana - za razliku od njih dvije koje su ležale izvaljene kao krave. No to je Pixie – sa svim svojim dobrim i lošim stranama, ona je moj pas i nikada je nitko više neće napustiti, to sam joj obećala još davno, davno, kada je prvi puta ušla u moju kuću i moje srce.


Još sam nešto jednom pročitala – nikada ne dobijete psa kojeg želite, već onog kojeg trebate. Ne znam za vas, ali očito je meni trebao pas koji me nagnao na razmišljanje o tome – tko sam zapravo ja i što me učinilo takvom kakva jesam.

Hvala ti Pixie.

pixie


I na kraju, evo tipičnih strahova kod pasa i njihove prosječne zastupljenosti:

strahovi copy
Pixie se boji svega navedenog, Joy samo groma (glasni zvukovi) a Liza ničega gore navedenoga :)
A vaši?

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK