Menu

Tuga u Dubrovniku...godinu dana kasnije, ništa se nije promijenilo

Napisala: Rujana Jeger

2016...


Odvedeni su u gluho doba jedne obične, hladne prosinačke noći, par dana uoči Božića.


Grubim rukama ubačeni su u vozila, bez naloga, bez objašnjenja i bez puno riječi. Trpali su ih jedne preko drugih, kako je koji stao, onako snene, zbunjene i pune povjerenja.

Odveli su ih u nepoznato. Razdvojili su ih, ne obraćajući pažnju na to tko je kome mater, brat, sestra, prijatelj. One koji su ih branili grubo su grabili i vukli, odveli u pritvor, bez ikakvog naloga. Oni koji su ostali, sada čekaju svoj red da ih opet tako neke hladne noći dođu i odvedu u nepoznato, na mjesta gdje ih čeka sigurna smrt, ne bilježeći im ni imena.

Astor. Nori. Tara. Kiko. Sestre Sitnica i Mrvica. Lara. Rafael. Bili. Luna.

zerkovica

Luna kao mjesec. Ne znam je li mjesec gledao jednako hladno i ravnodušno kao što je gledao i kada su negdje drugdje trpali u vagone neke druge koji su im smetali.

"Nismo znali!" rekli su stanovnici obližnjih mjesta, iako su morali znati. "Nismo ništa čuli..." ponavljali su uporno, iako su morali vidjeti. "Mi smo samo radili ono što su nam naredili...." govorili su oni čije su ruke grabile i čupale, trpale i naguravale u premalene ćelije. "Bojao sam se ostati bez posla, pa sam napravio što su mi naredili...."

Ništa drugo nije rekao niti Poncije Pilat kada je poslušao članove židovskog vijeća, niti je koju drugu originalniju riječ upotrijebio ravnatelj Treblinke Franz Stangl.

Niti će je upotrijebiti neki od policajaca koji su noćas iza ponoći bez ikakva službenog naloga nasilno ušli u prvo i jedino privremeno Utočište za napuštene životinje Žarkovica Društva za zaštitu životinja Dubrovnik u regiji te u suradnji nekoliko šinteraja počeli "privoditi" štićenike utočišta, dok su neki od čak 50 policajaca koji su vozilima blokirali pristup bili zabavljeni izvršavajući svoju "dužnost" prema Sandri Sambrailo kojoj je Gradsko vijeće eto baš prije koji tjedan dodijelilo nagradu ‘Vlaho Brangjolica’ za volonterku godine. Krvavih ruku i razderane jakne doslovno je odnešena u maricu te je noć provela u pritvoru.

Kriva je što je 15 godina uz pomoć svoje sestre Anice te drugih volontera Društva za zaštitu životinja Dubrovnik vjerovala gradskim "ocima" i "majkama" te nesebično i o vlastitom trošku te trošku ostalih volontera i dobronamjernih građana hranila, kastrirala, liječila i udomljavala napuštene pse i mačke, a sve čekajući da gradske vlasti izgrade azil za koji je raspisan natječaj i određen prostor. Osim što je pomagala napuštenim životinjama (napuštenih od strane istih tih građana i turista) štitila je tako i građane i turiste ne samo od različitih mogućih zoonoza već i tužnih prizora koji ne priliče najsjajnijem biseru Jadrana i Mediterana, gradu pod zaštitom UNESCO-a u kojem se snima jedna od najgledanijih TV serija svih vremena, Igra prijestolja.

Iron throne

Ono najgore je u biti upravo to - kada se sve sagleda, izgleda da se upravo i radi o igri prijestolja. Odnosno, igri fotelja. Jednostavnim rječnikom, igri moći.


Jer kada imate moć, odjednom postaje dopušteno iz gradskog proračuna nezakonito posuditi pare za prijatelja, raspisati natječaj za izgradnju skloništa, javno izjaviti kako se gradi isto sklonište (te "zamračiti" milijun i pol kuna predviđenih za to) iako niti kućica od karata nije sagrađena na građevnoj parceli na koju bi se sirote životinje trebale preseliti kako bi dale svoje mjesto stranim i domaćim turistima da uživaju u pogledu igrajući golf ponad azurno plavog mora po kojem smireno plove cruiseri veličine oveće mamutice....

Kada imate moć, postaje dopušteno voziti svoj gliser u priobalnoj zoni na "automatskom pilotu" i sasjeći par turista susjedne zemlje ili jurcati osobnim automobilom i kositi ljude u jednom drugom gradu pod zaštitom UNESCO-a. I šetati i dalje ulicama. Graditi shopping centre.

Jer kada imate moć, možete čak iz premijerske fotelje (ili klupske, na primjer) pronevjeriti ogromne količine para i platiti razne ljude koji će zatim osigurati da i dalje hodate ulicama grada, a mnogi će vam ljudi i platiti zatvorsku kauciju u nadi da ćete im se jednoga dana odužiti.

Znam da psi nisu Židovi, Romi, komunisti, homoseksualci i ostale nepodobne vrste ljudi koje su tako revnosno skupljali neki tamo davni vojnici koji su "samo izvršavali svoju dužnost" - dok su drugi, oni koji nisu spadali u nepodobne, gledali na drugu stranu i pravili se da ih se to ne tiče.

Vidjeli smo i nedavno kako su lokalne vlasti godinama u stvari ignorirale zlostavljanja pasa u romskim naseljima u Međimurju, iako su ih udruge za zaštitu životinja upozoravale da se to događa. I žmirili bi možda i dalje da jedan od Roma nije istupio i razotkrio ono što je po mom mišljenju samo vrh ledene sante, krajnja manifestacija dubokih poremećaja i problema ne samo unutar romskih naselja već i u državi koja se ne trudi dovoljno išta promijeniti - po principu - dok to rade u svom "getu", baš nas briga što rade. Glavno da ne diraju "nas".

Kulturne Hrvate, katolike. Nas koji kupujemo božićne poklone u Horvatinčićevom shopping centru na Cvjetnom trgu a poslije pijemo kuhano vino i trpamo u sebe kobase kako bismo zaboravili na minuse na računima i revolving karticama, kojima kupujemo sve ono što nas reklame uvjeravaju da moramo da bismo uopće bili dostojni ljudskog života, sve nas koji ćemo na Badnjak na polnoćku a poslije bacati petarde od oduševljenja što se Isus rodio, pa još malo i za novogodišnju noć, jer ipak smo preživjeli još jednu godinu....

Godinu u kojoj smo krivili sve one neke "druge" za situaciju u kojoj se nalazimo, novu godinu koju dočekujemo okruženi žilet žicom, puni mržnje za izbjeglice koji će nam "krasti poslove" i "tjerati nas da se molimo u džamijama", sve one koji će nas "pregaziti jer su biološki jači" i one tamo Rome, da ne kažem Cigane "kojima treba zabraniti držanje pasa i ograničiti broj djece", sve one koji ne misle kao mi, ne oblače se kao mi, ne vole kao mi, sve one koji nisu - mi.

A mi?

Gledamo hladno kao onaj mjesec dok odvode pse, ne bi baš puno mrdnuli prstom ni za Cigane (nema smisla insistirati na imenu koje ionako nitko privatno ne koristi, zar ne?), druge su nam manjine gotovo jednako strane i vrlo vjerojatno krive za bijedu u kojoj živimo, a oni koji su si zamislili da bi se smjeli legalno voljeti, o njima nećemo razmišljati, oni nam ionako ne mogu dići natalitet, zar ne vidi svijet da izumiremo?

A napuštene životinje? Njih su sigurno napustili neki drugi. Nismo valjda mi? Ne?

ThinkstockPhotos 488614806 copy

Ako mene pitate, ukoliko izumremo - mjesecu će ionako biti svejedno.

A svi oni kojima smo mi "neki drugi" će se ionako praviti da nisu vidjeli.

sabbrailo copy

Za razliku od mene, Sandra Sambrailo je unatoč noći privedenoj u pritvoru bila optimistična. "Vidjet ćemo što će se danas u 15 sati dogoditi na Gradskom vijeću. Vjerujem da će gradski vijećnici, koji već shvaćaju o čemu se radi, pozitivno reagirati na ovu situaciju. Prvo što zahtijevamo i očekujemo je vraćanje pasa na Žarkovicu te hitna izgradnja obećanog azila."

Ohrabrena njezinim riječima i ja sam odlučila položiti svoju nadu u građane Dubrovnika, grada koji je ukinuo ropstvo ne sam oko 400 godina prije Abrahama Lincolna, već i nekoliko decenija prije nego što je Amerika uopće "otkrivena" (i "oslobođena" od nekih tamo "drugih"), grada koji je toliko cijenio slobodu da je nosi na zastavi.

I na kraju - nakon dvosatnog vijećanja Gradske skupštine Dubrovnika, donesena je većinska odluka: "Prema prihvaćenom zaključku Sanitat ima obvezu zaustaviti odvoženje pasa sa Žarkovice te izgraditi sklonište koje će se graditi i koje treba imati kapacitet za 300 pasa." Odveženi psi će, nadajmo se - jednoga dana vratiti kući.

Sandra, sretan ti Božić. I svima vama koji ste pisali, zvali, potpisivali peticiju, dijelili, dežurali, prosvjedovali, pomagali, bodrili. Svima koji se niste pravili da niste vidjeli.

2017.....
Pitala sam Sandru Sambrailo je li se tokom ovih godinu dana išta promijenilo, jesu li psi vrećeni i što je danas sa azilom:

"Povratak pasa? Iako je na sjednici GV Grada Dubrovnika donesena odluka da se psi moraju vratiti u sklonište na Žarkovici ni Grad, ni voditelji skloništa gdje su naši psi odvedeni, nisu ispoštovali. Sami smo se organizirali, vodilo nas je srce i silna želja da opet zagrlimo naše pse i dovedemo ih doma. Volonteri su uzimali slobodne dane na poslu, zanemarili sve svoje obveze i uz pomoć prijatelja i kolega iz srodnih udruga, krenuli po skloništima. U nekim skloništima smo morali potpisati ugovor o udomljenju kao da to nisu već bili ionako naši psi. Ni mikročip kojim se pas tretira kao naše vlasnistvo nije bio dovoljan. Volonteri su zato udomljavali pse na svoje ime.
U Splitu kod dr Filipović smo čak i plaćali 250 kn po udomljenom psu. Akcija povratka trajala je danima. Nazivamo je "Konvoj ljubavi". Ja sam ih sačekivala na Žarkovici -  dolazili su kombijima, osobnim autima u kasne noćne sate. Iz gradske uprave su i tu noć poslali policajce i novinara jednog portala koji je podržavao krađu pasa. Naše straže su po kamenjaru Žarkovice i na prilaznim cestama pratile policijske patrole i novinare i kad su otišli počelo je iskrcavanje boksova i vraćanje pasa u azil. I tu noć su htjelu ubiti humanost, ali nisu uspjeli!
Ushit, sreća, suze i neopisiva radost susreta su tu noć učinile posebnom! Te noći nije bilo krvi, jauka, cviljenja. Čuo se lavež dobrodošlice! Kuje su se vratile štencima, sestre i braća su se opet sklupčali u svojim kućicama, prijatelji su se opet igrali i veselili jedni drugima. Nismo uspjeli vratiti pse koje je dr. Filipović u međuvremenu već udomila, ali nemamo nikakve informacije o tome gdje su i kome udomljeni. I dalje ih tražimo i želimo znati gdje su!
A život u Zarkovici vratio se u isti ritam - u nekoliko navrata imali smo inspekcijski nadzor u kojem je utvrđeno kako su psi u dobrom stanju. Gradonačelnik i njegovi bliski suradnici i dalje su odbijali riješiti problem izgradnjom novog (i obećanog) skloništa, odnosno pomoći u sadašnjem do otvaranja novog.
Ukratko - prošla je godina dana i baš se ništa nije promijenilo.

U Večernjaku možete pročitati više, ali i ovo je dovoljno da nas sve uhvati jad i muka:
"...Grad i dalje šuti, iako su nam još početkom studenog (2016., op. R.J.) odgovorili kako se u uredu gradonačelnika Andre Vlahušića razgovaralo o zapošljavanju u skloništu i poboljšanju uvjeta na Žarkovici do gradnje skloništa. Ne zanima ljude iz Grada što se događa na Žarkovici, ali ne zanima ih ni što se događa na ulicama grada. Na kojima se truju mačke, s kojih automobil splitskih registarskih oznaka odvozi gradske mačke u nepoznato. Na naš upit poslan još 19. prosinca ne odgovaraju. Vrijeme je blagdana, ljudi se vesele i zabavljaju. Ovo su za njih ionako samo životinje."

45286174 ml

Naravno, Društvu za zaštitu životinja Dubrovnik i utočištu na Žarkovici i dalje treba pomoć u hrani i sredstvima za plaćanje liječenja oboljelih i ranjenih životinja, stoga ukoliko ste u mogućnosti, pomozite. Grad sigurno neće, a država....pa, nije da se može očekivati čudo, prošao je Božić! I to ne jedan, već dva.

Adresa udruge je Dr. Ante Starčevića 49, 20207 Mlini, Dubrovnik
email: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Broj kunskog računa:2407000-1100024932, OTP banka
Broj deviznog računa kod OTP banke: SWIFT: OTPV HR 2X, IBAN: HR8824070001100024932



Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK