Menu

Može li se stare vlasnike naučiti novim trikovima? :)

Napisala: Petra Pajtak


Neki od nas koji imamo čast posjedovati četveronožna kućna smetala sa nadguznim mahalom smatramo ih u većoj ili manjoj mjeri članovima obitelji. Oni žive s nama u našim kućama i stanovima, pazimo ih i mazimo, i često u tome pretjeramo. Tako ugodno i lijepo živi i moj pas. Iako, ovo mi je treći pas u životu i nije im svima bilo baš tako lijepo kao njemu. Kada sam sa svojih godinu dana dobila prvog psa, njemačkog ovčara, on je dobio svoju kućicu u dvorištu i tamo je provodio svoje dane. U kuću je ulazio samo za blagdane, dva koraka od ulaza, vrlo pristojno i ponizno ponjušio i to je to. Ali i dalje je bio pažen, mažen i nadasve voljen pas, i vjerujem da mu je život bio lijep. Drugi pas, labrador, došao je kao mala beba sa svojih nepunih mjesec dana, i to usred zime, pa si je tako osigurao mjesto u kući gdje se udomaćio i tako je započela naša era pasa u kući koji samo kada žele izlaze na dvorište.


            Dakle, da se vratim na temu, ovo mi je treći pas, ili četvrti ako računamo i sestrinu kuju, i svi ti psi su bili za nas članovi obitelji koje smo voljeli od prvog dana kada su bili blesavi štenci pa sve do zadnjeg dana njihove gunđave starosti. I ako se ikad kojem od njih omaklo da na neki način malo odluči samostalno pobjeć u šetnju mi smo njihov izostanak primjetili u rekordnom roku, i odmah započeli paničnu potragu po kvartu. Ljudi koji imaju pse, koji uistinu žive s tim psima takav izostanak lako detektiraju. Tiho je na dvorištu? Nitko ne laje? Nitko mi se ne mota pod nogama? Ako poznaješ svog psa znaš i kada je nešto sumnjivo.

            Nedavno sam preselila u drugi dio grada sa svojim psom i moram priznati da sam iz dana u dan sve više iznenađena i ljuta istovremeno. I tu ima puno kuća sa velikim dvorištima i u skoro svakom od njih je pas. Ali jedna bitna razlika je što unatoč prometnim cestama ljudi ovdje nemaju potrebu zatvarati ogradu, i još gore psi im stalno „bježe“. Vrlo brzo sam upoznala lokalnog veterinara, iako svog psa i dalje vodim kod našeg dugugodšnjeg na trećem kraju grada. Ovog veterinara posjećujem kako bi mi očitao čip i dao kontakt vlasnika. Uredno u šetnjama barem jedan pas nas prati, ponekad i do kuće, druge pak vidim u prolazu iz automobila i pokušavam ih ne pogaziti, treće dozivam putem do dućana da se maknu s ceste jer istovremeno dobivam slom živaca dok gledam autobus kako ide na njih itd. Tako nešto u svom kvartu nisam u toj mjeri nikad doživjela, iako su tamo ceste s puno manje prometa.

            Jedan od posljednjih slučajeva je pas kojeg sam tako pobrala i udomila one noći kada je palo najviše snijega, jer tko zna što bi bilo s njim da ga nismo u 2 u noći pokupili i odveli na toplo. Pas ima 14 godina i jedva hoda. Kod nas je bio preko 12 sati. Kad smo se odlopatali i odvezli do veterinara, on je nazvao vlasnika i pitao da li mu nedostaje pas, na što je ovaj rekao da je tek nedavno shvatio da ga nema. Zanimljivo. Nedugo nakon toga došao je po njega i rekao da je jučer šetao s njim i u jednom trenu mu je pas pobjegao. Pas od 14 godina koji jedva hoda mu je pobjegao? Pa to je ko da ja vodim baku u dućan i kažem da sam se okrenula na tren i ona mi je pobjegla? Da, svi bi mi povjerovali... I smijali se. Baš jučer je drugi gospodin došao po svog psa, za kogeg nisam morala veterinaru jer je oko vrata imao jasno napisanu adresu i broj mobitela. Sreća što je došao po psa, a ne po ostatke psa, jer ga je malo prije toga ispred moje ograde autobus podragao u prolazu. Isto kaže gospodin da pas pojede ogradu, koliko god je stavili, i koliko god ga šetali i on tako, eto, voli pobjeć'. Ostale slične slučajeve bolje da niti ne nabrajam, samo se iznerviram.

            Ne znam da li ti ljudi misle da su na selu, pa puštanje psa da šeće sam nije opasno, i vole li uopće svoje pse kada im nije očito toliko bitno hoće li doći po njega sa lajnom ili sa vrećom, i zašto ih uopće imaju na kraju priče? Meni je to potpuno neshvatljivo i sada već jako zabrinjavajuće. Osim što su sami u opasnosti na cestama, ti su psi opasni i za promet, no ovdje je to svima nekako sasvim normalno. Je li to normalno? Meni nikako nije.

            Kako ništa ne djeluje na ljude koliko ono kada ih se „opali po džepu“ možda ne bi bilo loše da se uvedu novčane kazne za 3 dolazak po psa kod veterinara, tako bi svi imali dvije gratis prilike da se uozbilje i shvate da imati ljubimca nije samo fora već obveza i odgovornost za živo biće. S druge strane, to se treba učiti od malih nogu i pitanje je može li se u ovakvim slučajevima naučiti stare pse novim trikovima.



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK