Menu

Hodanje ili navlačenje na uzici?

Neki dan me prijateljica vidjela iz automobila - nakon dugo vremena što je odselila iz kvarta. U to sam doba još imala Lizu (križanku Lab/Zl.retrievera) i staru terijerku Chili koja je bila gluha i slijepa. A danas svakodnevno šetam sa četiri psa, ukupno 96 kilograma paščetine!
"Kako ti to uspijeva?", pitala me je nešto kasnije preko telefona....

"Uglavnom dobro", rekla sam. "Dok ne vide mačku, izvrsno", našalila sam se. U stvari, u zadnje vrijeme baš uživam u našim šetnjama, kako na uzici, tako i bez - ali put do tog uživanja bio je dug i doslovce - žuljevit.

U odgovor na prigovor jedne čitateljice kako tekst Igora Gaćeše govori što da se NE RADI, ali ne sugerira ŠTO DA SE RADI s psom koji vuče (iako taj dio priče nije bio tema teksta), odlučila sam vam pružiti na uvid vlastiti put - kako ne biste mislili da popujem s visoka jer su moji psi eto savršeni i bla bla... naravno da nisu, a nisam ni ja.
Ponavljam - za neke čitatelje koji izgleda ne razumiju - ja nisam trenerica za pse. Niti imam želje to biti.
Što ne znači da ne smijem propitivati metode, baš kao što sportski komentatori mogu propitivati tijek neke utakmice - to ne znači da moraju nužno znati igrati nogomet bolje od igrača na terenu, već da poznaju teoriju nogometa.

Uostalom, na slici vidite da je moja metoda kombinacija managementa pasa i fleksibilnosti - mali psi obično idu ispred, tako mi je lakše hodati. Ali važno je da nitko ne krklja, ne davi se i ne pati - moj cilj nije imati savršeno poslušne pse, već izlaziti s njima na kraj bez ljutnje i frustracija - na zadovoljstvo svih, bez obzira na broj nogu.

cesarica


Stoga u posebnom tekstu donosim detaljne naputke Ane Odak, trenerice pasa koju ste već čitali u više navrata, a koja čini čuda (pa čak i pse uči plesati!) isključivo pozitivnim metodama - bez upotrebe kazne.


Dakle, da se razumijemo, i sama sam nekada koristila davilice, čudeći se kako njima ništa ne postižem - tada su knjige o odgoju pasa bile na razini "mrkva i batina" a davilice standardna oprema. Nisu pomogle odviknuti od navlačenja niti mog Foxterijera, niti Pudla niti Jack Russellicu (nju tek ne!). 

U stvari, retrogradno se ispričavam svim svojim psima koji su s one strane Duge. Tada nisam znala za bolje.

IMG 6437

Susjeda sam upoznala u vrijeme kada sam smatrala Cesara autoritetom za odgoj pasa.
Da, zato si uzimam za pravo kritizirati ga (Cesara, ne Susjeda)!
Pročitala sam sve njegove knjige i pogledala sve epizode svih emisija - kada sam uvidjela da u nekih 3-4 godine koliko sam ga pratila radi stalno isto, dok sam ja našla i bolje metode. Tada sam shvatila sam kakve sam greške radila - zamislite, čak sam za Susjeda (43 kg) koristila njegovu
Illusion ogrlicu - davilicu koja stoji visoko na vratu. Rezultat? Nula bodova. Nisam mogla u šetnju bez kožnih rukavica, čak i ljeti, zbog krvavih žuljeva od navlačenja. 
Uzmite u obzir da sam visoka 180 i da nisam baš "laka ženska" - 76 kg žive vage, svejedno smo se natezali od nemila do nedraga. A sada ga vodim na ormi vezanoj za tzv. jogging pojas na mojim kukovima, osim kad je sam pa uzicu držim u ruci.
Prije orme sam isprobala sve što sam smatrala iole humanim (danas neke od tih stvari više ne smatram takvim); Illusion ogrlicu, uobičajene davilice od metala i najlona, gentle leader ham na njušci i gentle walker ormu koja steže ispod pazuha (ove potonje jesu humane i donose rezultate, ali nedovoljne ako imate više pasa odjednom)...

Sve u svemu, poprilično sam se i mučila i trudila sve dok me Marko Mangry's, moj prijatelj uzgajivač, trener i groomer pasa nije poučio koracima koje Ana detaljno navodi. Tek  kada sam shvatila da moram odvojiti vrijeme da svakog psa svakodnevno i individualno šetam/učim da hoda uz nogu, ništa od sve te opreme nije bilo dovoljno dobro.

Neću vas lagati, za Susjeda mi je trebalo čak nekoliko mjeseci - ali sam uspjela.
Naime, on je bio napušteni pas koji je nađen na ulici s ozljedom zbog koje je izgubio vid na lijevom oku, zatim je smješten u veliki vrt s dvoje starijih jako zaposlenih ljudi koji ga nemaju snage ni vremena šetati. Nakon nekoliko mjeseci - kada je imao oko godinu dana, dakle u jeku puberteta - pojavila sam se ja i počela ga šetati, jer mi je trebalo društvo za Lizu pošto moja Russellica Chili više nije baš bila u "voznom stanju" (uginula je u dobi od preko 18 godina, gluha i slijepa). K tome ga nisam mogla više slušati kako frustrirano laje po cijele dane, kao što to obično i rade psi koji su na lancu ili u dvorištu bez ikakve socijalizacije.


Prije nego što sam shvatila što mi je činiti, Susjed mi je istegnuo ligamente u ramenu tako da godinu dana nisam mogla dići ruku u zrak, nebrojeno puta sam plakala od frustracije i priznajem da sam ga par puta i bacala na pod - Cesar style. Netko drugi bi odustao, pogotovo što se nije radilo o mom psu niti imam kakve obveze prema njegovim vlasnicima ili njemu. Osim one moralne - vlastite odluke da ga svakodnevno jednom prošetam.
Danas, kada uživam bez natezanja, sramim što sam mu ikada kupila Illusion ogrlicu (u stvari, baš je dobro ime, 60$ za iluziju uspjeha), što sam ga bacala na pod, vikala, plakala i ljutila se.  

Ustvari, istovremeno s Markovim naputcima svakodnevno s njim počela raditi, posve slučajno sam otkrila da Susjed puno manje vuče kada na sebi ima ormu, a ne davilicu - neobično, ali istinito. 
Naime, da nije bilo jedne epizode upale grla i kašlja zbog kojeg je morao čak i na injekcije, možda mi nikada ne bi palo na pamet tako velikom psu staviti ormu. Ali veterinar mi je to sugerirao kako ogrlica ne bi nadraživala njegovo već nadraženo grlo i dušnik - to mi je trebao već biti prvi znak da stezanje oko vrata nije baš tako dobra ideja.... ali teško je odmaknuti se od uobičajenih i uvriježenih obrazaca ponašanja, pogotovo kada ih "autoriteti" ne samo odobravaju, već i preporučuju.

Međutim, kako je počeo nositi ormu, tako je Susjed prestao manijakalno vući - tada sam se čudila, no sada znam da je, iako naizgled nelogično, rješenje očito bilo u biokemiji mozga - evo što sam čitajući o tim mehanizmima otkrila: 

Ako se psu onemogući adekvatan dovod zraka, on će biti u stresu, a njuškanje (koje se nužno odvija u cik-cak shemi koju nije lako pratiti, pogotovo ako imate većeg psa) je način na koji pas kontrolira okolinu i tako umanjuje stres.

Davilice i šiljci djeluju na limbički sistem psa tako da pas, uslijed pritiska na vrat - prestane reagirati na okolinu. Limbički sistem upravlja stresom, strahom i učenjem te pohranjivanjem informacija.

Ako se mozak ne može rješavati hormona stresa koji se zovu glukokortikoidi, njihov višak u mozgu počne proizvoditi supstancu (beta amyloid) koja može biti neurotoksična po hipokampus - jednostavnije rečeno, pas u stresu sam truje svoj mozak.

vukljanje
Hmmm, odmah mi je ova slika manje simpatična!

Drugi dio limbičkog sistema na koji djeluju davilice (tzv. ventrotegmentalna zona), jest središte proizvodnje dopamina - kemikalije koja omogućuje užitak u učenju, pozitivno uzbuđenje kod saznavanja nečeg novog - odatle ovisnost ljudi o trač - časopisima. 

No ako padne proizvodnja dopamina, pas (kao i čovjek) gubi motivaciju. Vjerojatno znate da danas puno djece boluje od poremećaja pažnje koji ih ometa u učenju - znanstvenici nagađaju ima li to veze s niskom razinom dopamina, ali ne zbog upotrebe davilice, naravno :))
Prednji korteks mozga, kako psa tako i čovjeka je također važan  - tu se procesuira uzbuđenje koje prethodi nagrađivanju - ako to uzbuđenje izostane, cijeli proces učenja je prekinut, a pogotovo kontrola impulsa. Na primjer, umjesto da vaš pas skače na vas u očekivanju nagradice, mora naučiti da sjedne i čeka.
Zato mnogi psi koji imaju tu nesreću da ih se predugo davi (u nedostatku boljih riječi) imaju tendenciju biti sporiji, letargični i teški za učenje - možda i zbog smanjenog dotoka kisika u mozak.

belg
Možda se pitate zašto mnogi psi i dalje vuku ignorirajući bol?


To samo znači da su već preplavljeni glukokortikoidima, za koje smo već spomenuli da su otrovni po imunitet psa. Takvi psi su na dobrom putu da postanu agresivni kao i da razviju neku potencijalnu autoimunu bolest - najčešće su to psi u adolescenciji.
U toj fazi psi imaju pojačani rast neurona u mozgu; kemija mozga koja upravlja frustracijom i stresom važna je u fazi kognitivnog razvoja mladog psa - ali nažalost, to je upravo vrijeme kada za mnoge od njih počinje "trening" davilicom.

leash pulling
Dragi Lastane, pas me navlači na lajni - što da radim?

Ukratko, kada je pas uzbuđen (a većina mladih pasa je uzbuđena kada ide u šetnju) ili ustrašen (također česta pojava, pogotovo ako pas nije imao dostatnu socijalizaciju u ranoj mladosti) - on vuče. Ako ga se tada kažnjava, biti će preplavljen hormonima stresa - no ukoliko ga se do razumne mjere pusti da se opusti, uz odgovarajuće kontrakondicioniranje - čitaj nagradice,  pas će naučiti procesuirati stres. 


Svi mi imamo kratke periode stresa i faze kada se "rekuperamo" - to je prirodno, ali kada je čovjek, na primjer - konstantno pod stresom tokom dugog vremenskog perioda, to vodi onome što se u psihologiji naziva "burn-out" sindromom i u krajnjim slučajevima može rezultirati čak i samoubojstvom.

burn out
I onda dođem doma s posla i pseto me navlači...

Što se tiče čiste mehanike, zdravstveni rizici kod upotrebe ovih ogrlica su ozljede dušnika i grkljana, deformacije vratne i leđne kralježnice, ozljede očnog živca, limfnih čvorova, opasnost od vješanja (ako se davilica ostavi na psu a on se slučajno negdje zakači) - te na kraju: davilice i šiljci mogu biti jako opasni u rukama isfrustriranih ljudi - ili neuke djece. Znam jer sam bila i jedno i drugo.

Stoga se nadam da ćete poslušati Anu.




KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK