Menu

Stavovi: antropomorfizacija - pretjerujemo li i zašto (ne)?

Antropomorfiziramo li (previše) svoje pse?

baddog copy 2

I što to uopće znači?


Antropomorfizacija (grč. anthrōpos = čovjek, morphē = oblik) davanje je ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama, a koje oni sami (navodno) ne posjeduju.

Kada pričamo o odnosu čovjeka i psa, antropomorfizacija se uvijek spominje u negativnom kontekstu. Ali što to u stvari znači - antropomorfizirati psa?
I je li antropomorfizacija životinje u suprotnosti s pravilnim držanjem i ponašanjem prema istoj? Drugim riječima - škodi li takav način gledanja životinji samoj?

Pretpostavljam da je svatko od nas vlasnika pasa bar jednom doživio da mu/joj netko iz kruga poznanika, prijatelja, pa čak i obitelji kaže kako se prema svom psu ponaša kao da je čovjek. I vjerujem da je rezultat toga možda bio osjećaj krivnje.

Prema toj osobi. Ili prema psu.

Isto tako, vjerojatno smo se svi pokušali na neki način braniti od te strašne optužbe - iako za to možda uopće nije bilo razloga.
Ali vrlo je teško voditi argumentiranu diskusiju o nečemu što se ne da baš tako jasno definirati.

Naime, što bi točno značilo - antropomorfiziranje psa?

Pretpostavljam da se radi o načinu na koji se neki ljudi ponašaju prema svom psu, a koje okolina smatra (moralno/etički) upitnim.

Evo nekoliko primjera onoga što većina smatra antropomorfiziranjem:

- ležanje na fotelji/kauču/krevetu

- neautoritarni odgoj (odsustvo kazne) - pošto pas (smatraju neki) nema sposobnost donošenja odluke

- razgovor s psom (kao da je partner, dijete, prijatelj) za mnoge je znak da nešto ne valja s govornikom ili pak društvom koje dopušta da pojedinci budu toliko usamljeni da moraju pričati sa životinjom

- oblačenje psa, razni "asesoari" ("šminkerske" ogrlice, ormice, odjeća, obuća) - jer psu je ionako svejedno

- za neke je i sahranjivanje psa ili već izraz "umrijeti" - antropomorfizacija, pošto životinje, naravno, ne umiru već - ugibaju

- ponašanje psa tumačiti kroz ljudske moralne uzuse - sram, recimo ili krivnju

- ljudski način razmišljanja učitavati psu - "on je sada tužan jer zna da ću ja sutra otići na put..."

- neki smatraju kako psi nemaju emocije - ne onakve kao što imaju ljudi, osim straha. Prema tome, bilo kakvo pripisivanje ostalih emocija je antropomorfizacija

Sve u svemu, čini se da puno ljudi misli da kada čovjek s psom "razgovara" kao s drugim čovjekom, to je moralno upitno, pošto je čovjek na višem stupnju razvoja od psa, dok su na drugom kraju spektra oni koji smatraju da je spavanje psa u krevetu štetno za psa jer tako ga se ne može pravilno socijalizirati niti odgojiti.

Ali zar nije antropomorfizacija davati imena ciklonama i drugim atmosferskim pojavama? Pa ipak, tu antropomorfizaciju gledamo u vremenskoj prognozi u Dnevniku - i to svaki dan. A i u nekim institucijama - crkvi, na primjer.

Naime, grčki filozof Ksenofan (oko 500. pne) skovao je ovaj izraz kada je pokušao opisati sličnosti između vjernika i njihovih bogova. Grčki su bogovi, naime, oslikavani kao svjetloputi i plavoooki, dok su afrički bogovi imali tamnu kožu i smeđe oči.

african gods copy

"Da lavovi imaju bogove, izgledali bi poput lavova, a da ih bikovi imaju - poput bikova", rekao je.

st guinefort

Ovaj je pas kratkotrajno bio proglašen svecem - Sv Guinefort

Naše su crkve pune antropomorfiziranog lika boga, dok neke druge religije imaju zoomorfne bogove (indijski bog Ganesh u liku slona mi prvi pada na pamet). Možda je zbog te nemogućnosti čovjeka da se suzdrži od antropomorfiziranja u muslimanskoj religiji zabranjeno prikazivati lik boga?

allah
Jedini dopušteni način prikazivanja Allaha - pisana riječ.
ganesh-4
Indijski bog Ganesh
sistin
Bog stvara Adama - Michelangelo, Sistinska kapela

Naime, problem s antropomorfizacijom je to što je ona posve prirodan način da čovjek sebi objasni svijet oko sebe - mala djeca antropomorfiziraju skoro sve stvari koje vide, zar ne? Ja sam primjetila da to radim i prema nekim neživim objektima kao što je automobil: "Nosio nas je daleko, bio je dobar - moramo ga oprati!" ili računalo koje se povremeno "joguni" - čini me se da se na taj način bolje povežem s nečim što mi je važno u životu. Nije to možda ni posve normalno, ali kada smo stari auto vozili na otpad jer se više nije mogao prodati ni za dijelove, ja sam plakala i napisala priču!

herbie fully loaded ver2

Plakat za film Herbie u kojem glavnu ulogu igra automobil - živo biće!

Stoga ne vidim kako bi se uopće bilo moguće ograditi - ljudi smo i svijet nužno promatramo kroz svoju, ljudsku, prizmu. Zar uopće možemo drugačije?



Problem je u tome što je antropomorfizacija riječ koja je u odnosu čovjeka i psa poprimila samo negativne konotacije, povezane s egoizmom (prema čemu/kome?), pretjerivanjem pa čak i objektificiranjem ljubimca.

Egoizam?

To vam je kao kada ljudi kažu kako je egoizam NE imati dijete. Egoizam prema čemu/kome? Nerođenoj duši?
Po mom mišljenju, egoizam je imati dijete ali ne brinuti se za njega onoliko koliko treba - a onda će se opet naći neki mudrac koji određuje koliko točno treba, itd.


Pretjerivanje?

Svakako da ima pretjerivanja, no dok ta pretjerivanja ne idu na štetu psu ili drugim ukućanima, to je stvarno stvar koja se nikoga drugoga ne tiče.

Objektifikacija?

Pa, ne žalost ako ljubimca tretiramo kao "asesoar", statusni simbol, alarmni uređaj, plišanu lutku i slično, a ne dajemo mu ono što mu objektivno treba....objektifikacija nikada nije neka sreća, ali nema puno veze s antropomorfiziranjem. Ljudi su naprosto skloni i jednom i drugom načinu promatranja svijeta, bez puno prostora u sredini.


Pokušajte to gledati ovako: da ne objektificiramo životinje koje jedemo - kako bi ih uopće mogli jesti? A opet, kada neki drugi narodi objektificiraju životinje koje mi ne jedemo već držimo kao kućne ljubimce - šokirani smo!
I naravno, kada mi jedemo životinje koje neki drugi narodi drže svetim....

Korea dog market 3

Psi su u Koreji hrana...

svinja copy
...a svinje u Hrvatskoj...

sv krava copy.
...dok i mi i Koreanci jedemo Indijske svete životinje - krave!

Opravdanje eksploatacije i okrutnosti prema životinjama - nevjerojatno ali istinito, smislio je francuski filozof Rene Descartes, tvorac one poznate: "Mislim, dakle jesam", koji je čitavu prirodu tumačio zakonima mehanike. Shodno tome i na životinje je gledao tek kao strojeve, pokretne automate koji ne osjećaju bol i nemaju emocije, za razliku od čovjeka koji jedini od svih vrsta ima dušu. Nažalost, taj jaz između čovjeka i ostalih bića, formuliran prije više od 300 godina još je uvijek na snazi, te je i osnova na kojoj počiva odnos naše vrste prema svim ostalim vrstama životinja s kojima dijelimo Zemlju.

Ali nedavno je ne samo dokazano, već i na MRI snimljeno nešto za što je gore spomenuti Descartes držao da je nemoguće - psi imaju emocije!

No što su u stvari točno emocije?

Godine 1984. dvojica američkih neuroznanstvenika proveli su istraživanje među svojim studentima. Na anketnom listiću bila su dva pitanja. Prvo - zamolili su ih navedu emociju koju su tada osjećali; drugo - da pokušaju definirati tu emociju. Njihov zaključak, najbolje opisuje naše znanje o emocijama. Zaključili su da "svaka osoba zna što su emocije dok se od nje ne zatraži definicija."

Emocije je vrlo teško definirati, pa stoga i ne postoji neka opće prihvaćena definicija. Anićev Rječnik hrvatskog jezika kaže da su emocije: "psihičko stanje duševne pobuđenosti obilježeno skupom subjektivnih osjećaja, obično praćenih fiziološkim promjenama, koje potiču osobu na reakciju."

Psihologijski rječnik Borisa Petza kaže slijedeće: "emocije su unutrašnje reakcije koje mogu biti pozitivne ili negativne."   U svojoj osnovi emocije se mogu podijeliti u dvije kategorije: osnovne (primarne) i izvedene (sekundarne).

Mnogi psiholozi tvrde da među osnovne emocije spadaju samo četiri, i to: radost, žalost, strah i bijes. U zadnjih nekoliko godina pridodane su im još dvije: iznenađenje i gađenje.

Ne znam za vas, ali mislim da govor tijela pasa pokazuje čitav ovaj spektar primarnih emocija i još povelik broj stanja:

doggie copy


Sekundarne emocije su obično kulturološki uvjetovane, te se ne može tvrditi da psi osjećaju, na primjer - sram. Ono što mi razumijemo kao sram - na primjer, kada vas povremeno doma dočeka kaos pa kaznite psa, njemu samo komunicira da ste vi nestabilna osoba za koju se ne zna kako će reagirati kada otvori vrata. Naime, kazna koja uslijedi nakon više od nekoliko sekundi nakon počinjenog nedjela, posve je neučinkovita!

Dokaz tome je kliker-trening - princip nagrađivanja je pomalo teško svladati ako nemate brze reflekse jer je jako važno da nagrada uslijedi istog trenutka kada pas napravi nešto što je željeno ponašanje u toj situaciji. Ako niste dovoljno brzi (kao ja, šeprtlja), bolje je poslužiti se nekom brzom pohvalom uz nagradicu,npr. rječcom "Daaa!" ili "Yess!"




Međutim, kao što sam već napisala u tekstu Kako nas psi vole - problem je u tome što ako priznamo da psi osjećaju sve gore navedene emocije, nužno se moramo početi pitati što je s ostalim životinjama? Ako psi osjećaju ljubav, strah, bijes i radost, ne bi li ih onda trebale i mogle osjećati i svinje? Krave? I ako životinje osjećaju emocije, onda možda imaju i ono što se često naziva duša? Ali ako psi imaju dušu, onda je ima i ono na našem tanjuru....
O pokusima na životinjama sam također već pisala, to je također dio te priče.


Vidite li sada do kuda to ide?

Nekada se smatralo da crni robovi nemaju dušu, ali kada je taj stav postao neodrživ, morali su biti oslobođeni ropstva. Što je sa životinjama koje robuju ljudima - a to su sve one životinje koje nisu kućni ljubimci (sada govorim o našem, zapadnom kulturnom krugu)? Ako one imaju dušu, treba li ih se onda smatrati građanima?
Ali čak se ni privilegirani kućni ljubimci poput pasa i mačaka nisu oslobodili sužanjstva i još uvijek ih ljudi drže na lancima, u kavezima i raspolažu njihovim životom i smrću bez puno zakonskih prepreka.
Poprilično bezdušno.


CitizenDog


Stoga je pitanje antropomorfizacije izrazito složeno i u neku ruku čak i opasno filozofsko pitanje pošto je u stanju narušiti prihvaćeni društveni poredak.

Stoga ne čudi da se oko ovoga lome koplja - ovakve diskusije pobuđuju duboke emocije i teško da će se riješiti u skorom vremenskom periodu.

Sve u svemu, da sam ja životinja i da moram birati između antropomorfizacije i objektifikacije - radije bih da na mene gledaju kao na "dlakavu bebicu" i kupuju mi kišne mantiliće nego da me smatraju ukusnim obrokom! Izgleda da između ova dva ekstrema ima vrlo malo manevarskog prostora, ali evo kako na to gleda jedan moj prijatelj kojem su psi istovremeno sredstvo za rad i kućni ljubimci.

"Vani je kiša i više manje svi naši psi (svih 6) su u kući ili u svojoj “zimskoj sobi” u sklopu kuće u toplome i suhome.

Samo da te podsjetim, da su naši psi radni psi koji rade ozbiljne poslove i nisu tipični kučni ljubimci kao što ni mi nismo tipični “vlasnici peseka”. U našoj je kući trenutno četiri Belgijska i jedan Njemački ovčar, dakle imamo dosta zahtjevne i ozbiljne pasmine.
Sudeći po mojim dojmovima o tome kako se ljudi ponašaju prema svojim psima, najradije bih ih podijelio na tri generalne skupine: klasičari, ekstremisti i realisti.

Klasičari:

Pas nema što biti u stanu ili kući, mora biti na lancu i treba čuvati imanje, a ako ugine ili je bolestan.....
Ako se radi o lovcima, onda se kupuje lovački pas i ako ne radi kako su vlasnici zamislili, pas se terminira. Jer što će trošiti hranu na psa koji ne radi.
Takvi psi žive u poprilično gadnim uvjetima i ako se transportiraju, transportiraju se u najmanju ruku jednako kao i izbjeglice/žrtve šverca ljudima. Hrane se kruhom namočenim u vodu i ostacima ručkova i redovno se puštaju da bauljaju po noći za vrijeme jako hladnih zimskih večeri jer idu na živce vlasnicima obzirom da zavijaju ispred kuće u slabo izoliranoj kućici i/ilizavezani na lanac.

Čak i kod njih imaš antropomorfiziranja; često ćeš čuti kako vlasnici "čitaju misli" svojim psima i tumače neke njihove geste: “Vidi ga! Zijeva! njemu je dosadno, p***a mu materina… pa nek ide nešto raditi!” ili: “Ja mu priđem a on gleda sa strane, ne primjećuje me, i ne ineteresira ga rad” i tome slično....

Ekstremisti:

E oni su uglavnom osobe koje nešto kompenziraju; da li se radi o suptilnoj poruci partneru da je vrijeme za djecu ili onu famoznu foru u kojoj je najbolje imati psa kao pripremu za dijete, ili neki drugi iracionalni razlog kojeg samo oni mogu smisliti i argumentirati. Problem je kod njih ekstreman stav prema psima. Oni ne samo što pripisuju psima ljudske osobine, već je i sama pomisao da taj kućni ljubimac nije “osoba” - napad na njihov način života.

Pretjeruju u svemu; od kupovanja svega i svačega za psa (jedna od većih gluposti je pročiščavač vode za psa…) pa do toga da useljavaju psa u krevet do te mjere da pas postaje onaj koji odlučuje što će se u krevetu (ne) događati.

Pa do toga da odlučuju da li će im psi biti vegeterijanci ili već što je IN te godine kod tih “vlasnika” pasa. Veliki problem kod njih stvara pretjerano zaštićivanje pasa koje za sobom vuče povećanu dozu agesivnosti, bez obzira radi li se o obrambenoj ili nekoj drugoj vrsti agresije.

Apsolutno je nebitno radi li se o manjoj ili većoj pasmini, problem je u tome da te osobe “čitaju misli” pasa i odlučuju za njih vodeći se ljudskim osobinama što u konačnici stvara dosta veliki problem. Najčešći primjer je podizanje malih pasa u naručje kad počnu režati na nekoga (psa ili osobu) gdje im se ta sigurnost koju dobiju podizanjem u naručje potvrđuje da je to dobro (režanje na nekog, ugoda prisustva čovjeka, podizanje na više, dominantnije mjesto).

Generalno su ovi ekstremisti jako opasni jer se najviše nalaze u urbanim sredinima i susreću se sa puno više pasa i njihovih “vlasnika” i obično vole drugima nametati svoje stavove i prodavati što god je IN te sezone u radu sa psima kao i apsolutno pravdati svog ljubimca za bilo što što napravi. Ja radim s psima gotovo 20 godina i odustao sam od čitanja njihovih misli, a takvi su to savladali par tjedana nakon što su uzeli štene.

Realisti:

Njih je nažalost najmanje i uglavnom su to ljudi koji žive sa psima a ne posjeduju ih niti su "vlasnici" pasa. Nebitan je razlog zašto žive s ljubimcem. Nebitno je i rade li sa službenim psima ili imaju kućnog psa ili pse - oni si obično olakšavaju život proučavajući bihejviorizam kod pasa i komunikaciju sa psima. Na taj način sebi i svom ljubimcu omogućuju ugodniji i bolji život. Umjesto opravdanja za ponašanje svojih pasa jednsotavno se zapitaju zašto se pas tako ponaša, što je razlog i kako se u tom slučaju postaviti. Njihovi psi žive u odličnim uvjetima i nije bitno spavaju li na krevetu, kauču, u boxu ili negdje drugdje. Samo je bitno da su na suhom i toplom. Svrstao bih se u ovu grupu.

A sad da se vratim na početak priče o našim psima:

Obizrom na karakteristike posla koje radimo, naši psi se od malih nogu navikavaju da mogu biti u boksevima u autu, boksevima vani, u kući, u plastičnim avio-boksevima, u prostorijama za pse … u svakom slučaju moraju naučiti smiriti se u svim predvidljivim i nepredvidljivim okolnostima. To je i način kako im mi pomažemo da smanje stres u nekim stiuacijama. Svoje pse - svih 6 - rotiramo kada smo kod kuće, pa tako svi spavaju unutar kuće/u plastičnom boksu/u “zimskoj sobi”/u boksevima sa ispustima u šumi (u sklopu našeg dvorišta), te u boksevima u autu.

Psi koji su u kući znaju završiti na kauču, ali opet pod našim uvjetima (obično su na kauču kad se mi maknemo sa tog istog kauča -često tamo prespavaju noć).

Jedan pas, najstariji, ima čudnu naviku da se zavuče ispod našeg kreveta i tamo spava. Obično psi ne spavaju na našem ili krevetu našeg sina, ali moram priznati da i supruga i ja (kada je ono drugo službeno odsutno) nemamo ništa protiv kad nam se neki pas uvali u krevet.

Ljudi jako često kritiziraju naš način života sa psima: kako oni koji nemaju pse (prije svega rodbina, naročito moja ruralnih korijena, tako i oni koji imaju pse ali spadaju u klasičare i ekstremiste.

Svi oni imaju nevjerojatnu potrebu uvjeriti nas da je njihov način odnosa prema psima jedini pravi."

I na kraju, pošto se većina građana Hrvatske izjašnjava kao vjernici, ponudila sam mr. Željki Bišćan, koja je svojevremeno predavala na katedri za filozofiju na Intitutu za teološku kulturu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu kojegij "Teološka promišljanja zoologije", da napiše nešto o tome s aspekta vjere.

U očekivanju Željkinog priloga, pročitajte tekst dr. Iana Dunbara, čovjeka koji je prvi popularizirao pozitivne metode treninga pasa, a k tome je nevjerojatno duhovit.

A u slučaju da volite razgovarati sa svojim psom, evo predavanja psihologa/psoljupca/pisca dr. Stanleya Corena o tome kako naučiti jezik pasa:



I na kraju - glasajte:

{minipolls id="stavoviAntropomorfizacija" title="Po pitanju antropomorfizacije ja spadam u..."}Klasičare - pas je pas, a čovjek - čovjek!||Paaaa....ekstremiste - i ponosim se!||Realiste - bar mi se čini....{/minipolls}

Naravno, najdraže bi mi bilo da mi ovdje ispod detaljnije napišete svoje mišljenje ili prilog na ovu, mnogim vlasnicima pasa vrlo važnu temu! Mislim da se o ovome mora i može razmjenjivati mišljenja, bez obzira koliko različita ona bila.

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK