Menu

Mali psić, veliki krič? Kako (ne) stvoriti monstruma!

Ne kažem da je meni uspjelo.

Ali možda je došlo vrijeme da vam nešto priznam: ja u stvari najviše volim male pse!
Da, ja sam klasični klišej: "ona s histeričnim malim pesekom".
Unatoč tome što se grozim tog klišeja, te usprkos pažljivoj socijalizaciji, moja Parson Russell terijerka Joy je čudovište - ali samo kada je na uzici!

milo-mask copy

Zbog toga sam nabavila knjigu poznate svjetske trenerice Patricije Mc Conell o preodgoju pasa koji su reaktivni na uzici, pa se nadam da ću vam uskoro moći prepričati kako monster napreduje....

MR Feisty Fido

Činjenica je da terijerima treba dosta kretanja i da imaju jak plijenski nagon, ali kako ja pružam gomilu kretanja i igre svojim psima, njezino ponašanje sigurno ne proizlazi iz frustracije, a ne mogu se zauvijek vaditi na pasminske specifičnosti. Uostalom, ako sam postigla savršeno aportiranje, onda vjerojatno mogu i ovo - samo si moram uzeti vremena. A vrijeme je ono čega četiri psa i bez posebnih potreba zahtijevaju poprilično.
Za one koji ne znaju, ukratko: osim Joy, imam još i Lizu, križanku Labića i Retrievera koju od milja zovemo Retlador labriever i malu mješanku Pixie, mrvicu veću od Joy.
Također svakodnevno s njima, a ponekad i samog šetam Susjeda, susjedovog kastrata od svojih 40 i kusur kilograma žive vage koji je neki križanac - ja mislim Škotskog ovčara i Malamuta, ali....tko bi znao.
Na naslovnoj fotografiji je Joy u dobi od pet mjeseci kako se ne baš sasvim nježno igra s (u ovom slučaju sasvim nježnim) Susjedom.

Dakle, rekla bih da imam iskustva s velikim i malim psima, kao i interakcijom između njih.
Nedavno sam naletjela na tekst u jednom psećem časopisu kako su male pasmine sve popularnije.
Gradovi su sve veći, prostora je manje, hrana je skupa a svijet drma ekonomska kriza - sve je to logičan slijed događaja.
Međutim, promatrajući život pasa i ljudi oko sebe, došla sam do zaključka kako je malih pasa svakako sve više, ali mi se čini da su veliki psi ipak sretniji u životu.
Naravno, govorim o psima u urbanim sredinama koji su ljubimci a ne alarmni uređaji na kraju kratkog hrđavog lanca. Istina je, možda ih ne maze onoliko kao male, možda ih i u gradu često drže u dvorištima, ali unatoč tome (što samo po sebi - ukoliko se psa izvodi u šetnju - i nije smrtni grijeh) imam dojam da nisu toliko česte žrtve neželjenih aspekata antropomorfizacije (zasebna tema uskoro slijedi), pa se ljudi prema njima ipak ponašaju kao prema psima, a ne bebama/igračkama.

Mali psi, nažalost i prečesto služe kako bi na sebe preuzeli emotivni teret svojih vlasnika - ali ga se nemaju kako i gdje riješiti. Najveći domet "pesekima" iz mog kvarta je kad ih gazde dovedu u park pa međusobno razgovaraju a svega ih je par koji se sa svojim patuljcima intenzivno igraju. Puno su češći oni, odnosno one (pošto statistički male pse češće imaju žene) koje brbljaju na telefon dok pas baulja na fleksi uzici lijevo-desno po ulici, predstavljajući opasnost po bicikliste, joggere i sve druge prolaznike s psima - pošto se fleksi uzica ne može dovoljno brzo povući zatreba li, a nerijetko se hoće i zapetljati oko nogu. Naravno, ti psi nisu ništa bolji od Joy i deru se kao ludi čim prolaze drugi psi, tako da je mimoilaženje s njima totalna koma, ali ja svoje pse bar vodim posve uz nogu.

No što mi to vrijedi kad im pod nosom škljocaju zubi nekog maltezera kojem bi Joy vrlo rado uzvratila, ali je ja - okrutna gazdarica - ne puštam!

A sve se recimo odvija u 2 ujutro, na radost susjedstva.

Dakle, unatoč brižnoj socijalizaciji imam jednog malog reaktivnog psa i znam kako je to željeti ga zaštititi - također imam i velike pse i razumijem da ljudi svoje male pse pokušavaju zaštititi od njih.

Pošto sam veći dio svog života provela uz male pse, mislim da si nakon više od trideset godina iskustva mogu uzeti za pravo da skrenem pažnju na nekoliko važnih točaka koje bi (budući) vlasnici malih pasa po mom mišljenju trebali uzeti u obzir:

MALI PSI NISU IGRAČKE

Časna pionirska.
Ljudi su skloni kupovini čistokrvnih malih pasa - neki zato što se se boje da bi mješanci mogli ispasti veći nego što bi željeli, a neki zato što su neki mali psi statusni simbol, ili im se sviđa baš određena pasmina. Ipak, treba imati na umu da nisu svi psi nastali samo zato da ih se razvlači po rukama. Na primjer - Lhasa Apso i Shih Tzu ne trebaju toliko kretanja poput malih lovačkih pasmina koje znaju izgledati kao plišanci, ali to nikako nisu - Jack Russell, Parson Russell, Jazavčari, Njemački lovni terijeri, pa čak i Šnauceri (iako ne spadaju u FCI grupu 6.) nisu psi koje je lako odgojiti....uobičajene tri šetnje od 15 minuta dnevno na fleksi uzici oko kvarta će vam osigurati beštiju koja će vam uništiti vozni park cipelića i požvakati namještaj, a pustite li ga s uzice bez da ste prije toga STVARNO dobro naučili da se vraća na poziv, vrlo će vam ga vjerojano speglati auto ako vidi mačku preko ceste. I ne, ako imate hrčke, zamorce, ptice, mace, tvora ili bilo koju ne-pasju životinju - ne bih vam preporučila ove pasmine. Stoga oprez - nemojte odlučivati baš samo na osnovu izgleda.

Dog Dressed Like Smurfette 
Ne znam za vas, ali meni je ovo bolesno.

MALI PSI NISU NI UKRASNE FIGURICE

Stvarno poludim kada čujem ljude koji objašnjavaju kako male pse ne treba šetati! Moja poznanica ima Kineskog kukmastog psa od 5 kg s kojim šeta po Savskom nasipu, a nedavno sam na Sljemenu vidjela dvije mikromini Chihuahue bez lajne, pičili su kao pravi psi! Mislim da ste iz uvodnog teksta shvatili da mali psi trebaju čak i više šetnje nego veliki - ako uzmte u obzir da za 1 Lizin korak Joy i Pixie naprave 3 svoja, šetnja od 3 kilometra njima je u odnosu na veličinu ono što je Lizi šetnja od 9 kilometara.

Naravno da nećete neku Chihuahuu ili mini Pinča pustiti da jurca s Dogom, čisto zbog lomljivosti kostiju koje su kod toy i teacup pasmina prilično krhke, ali nema nikakvog razloga da ga ne prošetate do špice - pa tek onda stavite u torbu - ako baš morate.

Također nema razloga da ga oblačite čim padnu 3 kapljice kiše ili puhne lahor. S izuzetkom golokožih pasa, mali psi dobro podnose hladnoću - dok se god kreću. Dakle, hladnije će mu biti u vašim rukama nego ako trči uz nogu.
I da, čak i ako ga nikada ne puštate s uzice (što je po meni čisti zločin, ali svjesna sam da je ljude vrlo teško preodgajati), vaš bi psić morao znati osnovne komande; stani, sjedi, dođi i ne! Osim što svaki pas to treba znati, učenje će ga dodatno izmoriti.

dressed-up-dog
Slatko? Možda bi trebalo pitati njega.

MALI PSI SU....(nevjerojatno ali istinito!!!!).....ISTI KAO I SVI DRUGI PSI

A ponekad čak i više od toga - znate kako se kaže; "Mali ptić, veliki krič!"
kao što sam već spomenula (sama sam sebi već dosadna) - male je pse često i teže odgojiti, pogotovo ako se radi o pasminama poput većine terijera i Jazavčara ili Pinča, koji su u svojoj osnovi lovački psi - jamari.
Međutim, češće se događa da ljudi svoje male pse NE odgajaju, jer ih ne uzimaju ozbiljno.
Što je u stvari neočično jer su na prvom mjestu top-liste najopasnijih pasmina Jazavčar, iza njega Chihuahua i (tek) na trećem mjestu - Jack Russell terijer.

Stoga nema nikakvog razloga da na malog psa gledate kao na igračku ili dijete - on nije ni jedno niti drugo - dapače. Često čujem od vlasnika malih pasa stvari tipa: "Ma joooj, on je tak' slatki da mu sve opraštamo, pa čak i kad nas nekad ćopi ako mu sjednemo na mjesto!" Njegovo mjesto je, pogađate, obiteljski trosjed/fotelja/krevet.

Molim???

Svi moji psi smiju na namještaj, ali ne pada im na pamet da me ugrizu ako ja poželim sjesti tamo gdje sjedi neka od njih. Jesu slatke, ali sve ima svoje granice. U stvari - ne mogu uopće zamisliti da me moj vlastiti pas ugrize! Mislim da bih se životno uvrijedila, jer moji psi su moji prijatelji, a moji me prijatelji nikada ne grizu. Ni doslovno ni figurativno.

argh copy
Ma u stvari, da mene ovako obuku i ja bih nekoga ugrizla!

DAJTE IM DA SE DRUŽE

Svi psi trebaju društvo drugih pasa. Psi su društvena bića i kontakt s drugim psima im je neizmjerno važan - ako se baš strašno bojite pustiti svog dvomjesečnog Yorkija da se igra sa susjedovim Njemačkim ovčarom, ne morate - ali nađite mu onda društvo koje će biti "podobnije", a kada malo naraste, stvarno nema razloga da se sreće i sa većim psima.

Veliki psi su poprilično pažljivi prema štencima i manjim psima, ali ako ste plašljivi, gledajte da to druženje bude s vlasnicima i psima koje već poznajete. Ne zato što mislim da postoji realna opasnost, nego zato što znam kako je to bojati se za svog malog psa zbog čiste razlike u veličini. Stoga vam radije savjetujem konzervativniji tok socijalizacije, pošto ZNAM da vas svrbe ruke da dignete svog malog cucka u naručje čim VIDITE susjedovog ovčara.
Međutim, ako vas baš zanima - tako od njega pravite živu metu. I ako je taj Baskervillski pas baš čvrsto naumio ukokati vašeg Fifija (što se stvarno izuzetno rijetko događa, ali što vam ta statistika vrijedi ako se dogodi baš vama, jel'da?), Fifi bi imao više šanse bez uzice i na podu, jer bi bar mogao pobjeći od zapjenjenih ralja....naime, ako ste ikada pustili svog malog psa da se se igra s velikima, vidjeli ste da su mali brzi i imaju finte kojima zbune velike pse, protrčavajući im ispod trbuha i između nogu i "hvatajući krivine" dok se veliki pas još nije stigao ni okrenuti. Nikada neću zaboraviti kao je moja Jack Russellica Chili (5,5 kg) zbunjivala Njufiće mog susjeda Ratka jureći im kroz noge - i nikada je niti jedan od ovih giganata nije ni posve slučajno ozlijedio!

Naravno da morate biti oprezni, ali pretjerana protektivnost vodi ka nesocijaliziranom malom psu koji će sve pse napadati prvi iz čistog straha, a tako tek može isporvocirati napad koji može završiti loše i po njega i po vas.


Ovaj se mališa stvarno zna brinuti za sebe!

Kad smo već kod straha, neki mali psi se znaju bojati većih predmeta - klasika je recimo, plastična vrećica koju nosi vjetar pa se kotrlja po pločniku. Na stranu sada činjenica da bi ljudi mogli smeće bacati u zato predvđene kante i kontejnere, takav se strah da lako riješiti. Pustite lajnu na dugačko, priđite jezivom objektu i dotaknite ga nogom ili rukom, zatim pozovite psa i dajte mu da ga ponjuši - ali ga nemojte nipošto na silu vući. Kada priđe, ponjuši i uvidi da to nije baš bogznakaj, pohvalite ga kao da je izumio cjepivo protiv raka, a ne bi bilo loše uvijek uza se imati i neke nagradice. I da - psa je dobro šetati na prazan želudac, upravo radi toga što će mu nagradice tada biti puno milije!

NE DAJTE IM DA (VAS) TERORIZIRAJU

Ako usporedite Rotvajlera koji laje i recimo - Pinča, naravno da će vam ovaj prvi djelovati kao opasna zvijer dok će onaj drugi biti simpatični mali lajavac. A pogotovo ako laje na prvoga. Ali lajanje nije simpatično, nije slatko i može biti potencijalni izvor nevolja. Dakle, nemojte ga tolerirati. Prvo, nikada se ne zna - možda se jednoga dana budete morali preseliti u neku zgradu gdje će susjedi biti manje tolerantni ili će vas posao i/ili potraga za istim navesti trbuhom za kruhom negdje gdje ćete morati često s psom putovati. Možda će vam se ukazati prilika da ga vodite na posao - ali sigurno neće biti dobrodošao ako se ne zna pristojno vladati. Prema tome, zamislite da je Rotvajler i ponašajte se u skladu s tim.

dart copy

DAJTE IM DA NEŠTO RADE

Psi su nekada bili utilitarne životinje - služili su nečemu, radili su. Ne kažem da sada trebate svog jazavčara ubaciti u inačicu onog kruga za hrčke kao bi okretao roštilj, ali dajte mu neki zadatak - učite ga trikovima, na primjer. Upišite neki tečaj kliker treninga, upišite agility, ili naprosto kupite kakvu lopticu ili uže za potezanje (mi koristimo Jegerove čarape) pa se igrajte po kući - pola sata bez prekida, bez telefona, samo vi i vaš pas. Ako je terijer, možete ga pustiti da se zubima objesi za neku krpu ili uže - ne brinite, neće si iščupati "gebis" već će tako trenirati cijelo tijelo i zadovoljiti lovački nagon. Ako je neki španijel, sakrijte mu keksiće po kući, neka vježba nos - vjerovali ili ne, Cavalier King Charles španijele se može motivirati na njuškarenje, iako su već 5 stoljeća poznati kao psi za krilo, što im se često i vidi - na struku. No u svojoj su osnovi zadržali lovački instinkt, što njihovi vlasnici često niti primjećuju, niti podržavaju, niti koriste u odgoju.

U mom kvartu stanuje jedan malecki Boston terijer koji po sat i pol dnevno jurca za frizbijem - koji mu je zbog strukture njuške u stvari teže podići s poda nego lopticu - a zna i po pet minuta visiti na njemu. Poznajem i jednog mopsa koji trenira agility, vjerovali ili ne. Maženje je divno i krasno, ali trebalo bi doći na red tek nakon runde šetnje i par svakodnevnih minuta posvećenih odgoju.


Mali psi se itekako mogu baviti sportom!

Zato....

(S)PUSTITE IH TU I TAMO IZ RUKU

Znam da je sladak, znam da je mali, znam da je umiljat. Nema mi ništa draže nego razvlačiti se s Joy po krevetu, ali sam skopčala da je ne smijem uzimati u krilo svaki puta kada ona to hoće, jer onda krene insistirati baš kad sjedim za kompom i pišem, a kada sam u gradu pa sjednem u neki kafić, ako mi sjedi u krilu, počne me "braniti" od ljudi koji me dolaze pozdraviti, pa čak i reži na njih. Ovako, kada je na podu, njezin Napoleonski kompleks se ipak drži u granicama normale.

Pixie je k meni dospjela s četiri mjeseca i mislim da nije bila puno s ljudima, jer se ne voli uzimati u krilo (mljacka, ukoči se, gleda u stranu - sve ono što Turid Rugaas zove "smirujući signali") i nije "priljepak" kao Joy koja voli ležati tako da dodiruje druge - bilo ljude ili pse. U stvari, žao mi je zbog toga, ali tako je bolje.

Naravno, priznajem - Joy spava na mom jastuku. U krevetu. Pixie sam isto već pomalo uspjela "pokvariti" - sad mi već ponekad sramežljivo legne na noge.

Jeger bi naravno bio sretniji da nije tako, ali tko mu kriv kad živi sa mnom. Dakle, jako dobro znam kako je malim gadovima teško odoljeti, ali odoljeti se mora ako ne želite u kući uzgojiti čudovište.

Torbice za pse su možda slatke, ali potpuno su besmislene, voziti psa u košari na biciklu je jako medeno, ali ne cijelo vrijeme. I dahtanje nije znak da je pas umoran, već sistem hlađenja, prema tome - ne trebate psa nositi samo zato jer dahće.

pets-bags-carriers-design-ideas-3

I NA KRAJU....MALI PSI NE KENJAJU CVJETNE LATICE!

To što je drekić vašeg Jorkija 5 kubnih centimetara, ne znači da ga ne morate pokupiti. Niti znači da pas cijeli život može/mora/smije kenjati i pišati u dvoriše ili na balkon ili još gore - na pelenu u stanu!

Po mom mišljenju, takvo držanje pasa je neprihvatljivo i zapravo bi trebalo podlijegati Zakonu o zaštiti životinja.


Zar zaista mislite da bi pelena bila dovoljna????


Da rezimiramo - ako nabavljate malog psa zato što mislite da su veliki problematični/zahtjevni - griješite.

Ako ga nabavljate zato što je poput igračkice - griješite. Životinje nisu igračke.

Ako ga nabavljate za dijete - trebalo bi vas tužiti Društvu za zaštitu životinja. A vrlo vjerojatno i Socijalnoj službi - zbog ugrožavanja sigurnosti djece :)

cute copy

Da ponovim - životinje nisu igračke, a manji psi su daleko nestrpljiviji i skloniji obračunati se s onima koji ih vuku za uši i rep.

I na kraju, zašto ja u stvari volim male pse? Nikada nisam o tome razmišljala.

Mislim da je sve nekako bio stjecaj okolnosti - prvi pas mi je bio Foxterijer (slučajno), nakon njega mini mješanka Kiki(opet slučajno), pa srednji pudl Charlie (slučajno), pa Jack Russelica Chili (namjerno), pa Labriverica Liza (slučajno, jedini veliki pas), pa Parson Russelica Joy (namjerno), i na kraju mala mješanka Pixie (slučajno).

Iako volim Lizu i priznajem da mi ne smeta kada potmulo zareži na ponekog sumnjivog prolaznika koji se klatari parkom u gluho doba noći, pa se uz nju uvijek osjećam kao da imam tjelohranitelja, Susjed mi već zna predstavljati opterećenje. Kada se zaigraju u tandemu su opasni po moje i tuđe noge, drugi ih se ljudi boje, dižu u ruke svoje male Fifije iako ovo dvoje vole male pse, a pri tome ne mislim - na salatu.... roditelji s djecom se sklanjaju od nas, a kada se veliki pas ozlijedi (što se češće događa, zbog kombinacije težine i ljudske nemarnosti/nebrige/neodgoja u vidu stakla na podu) - tada stvarno nastaju problemi. Starosti se već unaprijed pribojavam, a sreća je u tome što bar živim u prizemlju pa neću Lizu morati nositi po stepenicama kada više ne bude stabilna na nogama.

Sve u svemu, moje je mišljenje da su mali psi praktičnijeg formata - stanu u krevet, na kauč, u krilo, može se s njima bez problema u tramvaj, vlak, avion - a "kao pravi" su.

A često i više od toga. Samo im treba dati priliku da budu to što jesu.

Psi.

psi
Što mislite, tko bi se ovdje trebao bojati koga?

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK