Menu

Ludi Parson/Jack Russell terijeri

Bez obzira radi li se o Parson Russell terijeru, Jack Russell terijeru ili Parson Jack Russellu, oni su moja omiljena pasmina - evo i zašto:
...dobri su za šetnje po prirodi, čak i one ekstremne...


...trčkaranje po livadi...


...idealni su gradski psi...



...pomažu u vrtu...


...zabavni u kući....


...a ako ste jakojakojakojako uporni s učenjem trikova, mogu biti i korisni....


....dobri su i za odlazak na plažu.... (ne moja Joy, ona ne voli slanu vodu):


....ali imajte na umu da imaju zaguljen karakter:


da, nisu ludi za macama...


I na kraju, evo odlomaka iz moje knjige Bez dlake na jeziku koji će vam približiti problematiku:
"...Znate kako se kaže: „Lukav kao lisica“ – e pa ovo je takav pas: samostalan je i snalažljiv u rješavanju kojekakvih problema, pri čemu mu je glavno oružje sposobnost kopanja, prodoran lavež koji se čuje i kada je ispod zemlje te snažan zagriz. Također je i neumoran jer je „programiran“ da trči u potrazi za plijenom zajedno s daleko većim lisičarima i ljudima na konjima. 

Rezultat? Lajavi mali vrag koji obožava neumorno kopati rupe po ružičnjaku vaše bake, a kada nema gdje trčati/kopati – grize sve što stigne. Glavne pritužbe vlasnika koje sam do sada sretala su: kopa rupe, laje, uništava imovinu, nikada se ne umara. Tko ih nabavlja? Ljudi u gradovima koji ne žele prevelikog psa, „… a ovaj je baš sladak i izgleda kao pravi pas, a ne one ’metlice’…“, kako mi je netko jednom argumentirao. Međutim, ovo definitivno nije pas za one koji nisu spremni provesti barem sat-dva na dan izmarajući maloga slatkog demona. 

„J*** mu pas mater, već me u 7 ujutro krene j**** da to nije za izdržati! Što ga nije sebi kupio taj moj sin, nego meni uvalio pa se ti stara gombaj!“
Ovaj slikoviti rječnik jedne starije gospođe, vlasnice Jack Russell terijera na koju sam naletjela tog sunčanog jutra u jednom zagrebačkom parku, jasno pokazuje da nije bila spremna za intenzivno iskustvo kakvo pruža mali energični lovački pas."

"...Moj dragi pse šeće obično u trećoj smjeni kada uglavnom više nema drugih šetača na ulici, ali u nekoliko se navrata uputio u šetnju predvečer i totalno se iznervirao: „Ova tvoja je odvratno neodgojena!!! Laje na sve pse u prolazu, grozna je! Ja sam mislio da si je nečemu naučila!“ Moj jednostavni odgovor je glasio: „Ona je terijer! To je normalno.“ „Ne, to je tvoj liberalni odgoj! Prije si znala odgajati pse – kako Liza ne laje??“ Jeger se, naime, referirao na moje otkriće afirmativnog odgoja koje ne podrazumijeva kažnjavanje, već sprječavanje negativnog ponašanja. Međutim, to nije odgoj za svakog čovjeka, a možda ni za svakog psa. Čini se da je gotovo nemoguće odgojiti terijera u odsustvu komande NE, koja u stvari obično zvuči ovako: „NE! NE; NE! NE, NE, NE i NEEEEEE!!! A u p…. mat….., što sam ja rekla? NEEEEE!!“

Smireno sam i hladnokrvno pokušala objasniti svom uzrujanom mužu: „Zato postoje psi koji služe kao vodiči slijepih i drugi koji ganjaju lisice i divlje svinje. Joy svakako ne bi bila idealan izbor za vodiča slijepih, osim ako se ne bi radilo o slijepom ovisniku o adrenalinskim sportovima…“, pokušavala sam biti duhovita, ali Jeger se nije dao samo tako smiriti. 

„Chili nije urlala i lajala na druge pse!“ rekao je. „Da, senilni starče“, zlobno sam primijetila. „Nije, ali samo zadnje četiri godine svog života kada nije više vidjela niti čula druge pse!“ Zanimljivo je kako se sjećamo samo stvari kojih se želimo sjetiti, pogotovo u svađi..."

"...Tri dana uoči izložbe dobila sam naredbu da je okupam u tom famoznom bijelom šamponu, „a onda ćemo je još dan prije dodatno srediti“, rekla je Iva – ma što to značilo. Navečer sam je okupala, pustila da šampon djeluje nekoliko minuta, kako je na dizajnersko-minimalističkoj bocurini pisalo da treba (paranoidno razmišljajući nagriza li je sada neki izbjeljivač) i potom dobro istrljala ručnikom pa zadovoljno legla s njom u krevet. Sutradan se Joy:
uvaljala u krilo mrtve ptice (koje sam vlastoručno odnijela do kante za smeće), 
uvaljala u ostatak trupa spomenute ptice (i to sam utrpala u vrećicu kako bih spasila još kojeg potencijalnog izložbenog psa ili ljubimca koji bi mogao zbog toga dobiti doživotni izgon iz kreveta), pojela govno 50 metara dalje (O. K., stvarno se pitam zašto ljudi ne mogu pokupiti za sobom ono što vlasnici psa uredno rade) i protrčala kroz blatni potok (nemoćno sam gledala, dok su mi se usta razvlačila u osmijeh – kada se sranje već događa, valja uživati u prizoru).
Ne samo što nije više izgledala kao rasni pas – nije uopće izgledala kao pas, već kao tasmanijska neman koja se upravo najela starih crijeva mošusnog goveda koje je trulilo na suncu! Tako je i mirisala...."

Joy je Parson Jack Russell, oštrodlake varijante

joy

Ovo je kratkodlaki Jack Russell, razlika je u dužini nogu - obje pasmine mogu biti kratkodlake, oštrodlake ili tzv. broken: 
s brkovima i malo gušće dlake ali ne mora se trimati. I da, linjaju se non-stop!
Za one koji žele znati još - ovdje ćete naći detaljan prikaz pasmine.

Naslovna fotografija: Lee, Valentina Pavković

jrt




KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK