Razgovor sa švedskom etologinjom i edukatoricom, prof.dr.Karolinom Westlund
- font size decrease font size increase font size
Kada je bila mala, Karolina je godinama gnjavila roditelje da joj nabave mačića – na kraju je dobila križanku sijamske mačke koja je bila plaha, i mnogočemu poučila Karolinu tijekom svoje dvadeset i jedne godine života.
Iako je sanjala o terenskoj biologiji, Karolina Westlund je na kraju doktorirala etologiju – znanost o ponašanju životinja. Sada je izvanredna profesorica na Sveučilištu u Stockholmu, te sa strašću podučava kako se upravljanjem ponašanjem može poboljšati dobrobit životinja
2015. godine pokrenula je svoj blog a nedugo zatim krenula s online tečajevima i webinarima, kao i radionicama uživo.
Trenutno pohađam njezin tečaj pod nazivom Advanced Animal Training (Napredni tečaj za trening životinja), i moram reći da unatoč svemu što znam – stalno otkrivam kako malo znam u usporedbi s time koliko bih toga još željela naučiti o komunikaciji sa životinjama i njihovom ponašanju, osjećajima, te kako od njih na human način dobiti ponašanje koje mi odgovara a izbjeći ono koje mi manje odgovara.
Sam tečaj je vrlo praktično koncipiran: sastoji se od devet modula, a svaki modul od petnaest do dvadesetak kratkih video lekcija od po 5-7 minuta.
Ta metoda se naziva Micro-learning i izrazito je praktična u današnja vremena kad ljudi niti imaju puno vremena niti koncentracije da duže zadrže pažnju – ovako svatko može svaki dan odvojiti desetak minuta i svladati po jedno poglavlje, a sve skupa ostaje uvijek dostupno za pohađače koji imaju godinu dana vremena za završiti tečaj. Ako ne dospiju, dobiju 80%popusta za novi (tečaj nije jeftin, ali postoji opcija da se plati u 3 rate a Karolina nudi i popust ako se aplicira za stipendiju (scholarship opcija).
Uz svaku mikro-lekciju ide i tekstualni dio koji često sadrži naputke i linkove za članke na datu temu, a ispod se nalazi chat gdje ljudi mogu pisati svoje mišljenje o pogledanom, pitati pitanja, napisati vlastita iskustva, a Karolina je uvijek tu da im odgovori – no uključeno je i puno trenera (uglavnom pasa i konja) koji rado podijele savjet. Na kraju se dobija elektronski certifikat, ali za to je potrebno aktivno sudjelovati, bilo u komentarima na stranici ili na zatvorenoj Facebook grupi za koju se dobija pristup pri upisivanju tečaja.
Kako sam tek na pola puta, najbolje da pročitate što je moja vanjska suradnica Vida Živković, čiji blog preporučam ne samo vlasnicima polarnih pasmina, napisala o tečaju:
Naravno, mene je ponijelo Vidino oduševljenje, pa sam odlučila otići korak dalje i intervjuirati ovu pristupačnu Šveđanku!
Pa izvolite:
Kako i zašto ste odlučili postati etologinja?
Moj interes za etologiju probudila je knjiga Konrada Lorenza „Govorio je sa životinjama“ (Er redete mit dem Vieh, den Vögeln und den Fischen), još davne 1989. godine kad sam završila srednju školu. Kasnije, dok sam studirala biologiju, saznala sam da se kolegij etologije održava u drugom gradu – pa sam se preselila tamo i odmah se navukla!
Kada ste krenuli s webinarima i tečajevima te kako se opredjeljujete za teme – jesu li inspirirani onim što vidite i pročitate ili informacijama od trenera i drugih ljubitelja životinja?
Ozbiljno sam počela predavati online 2016.; često biram teme za koje smatram da su važne ili zanimljive ili za koje smatram da im ostatak životinjske zajednice ne posvećuje dovoljno pažnje.
Kako ste se odlučili za odabir sustava mikro učenja koji koristite u svojim tečajevima? Jeste li zadovoljni povratnim informacijama polaznika tečaja? Kako ste zadovoljni posjećenošću tijekom godina?
Oduvijek me zanimalo učenje, ono što predavanje čini zanimljivim i nezaboravnim, pa sam pohađala nekoliko tečajeva na tu temu. Malo sam bila neodlučna kad sam prvi put počela predavati online, s obzirom na to da nisam u mogućnosti gledatii učenike kako bih procijenila njihovo razumijevanje – što je jedan od od razloga što stalno tražim pismene povratne informacije od njih. Sve u svemu, mislim da su moja stopa pohađanja tečaja i stopa završavanja izvrsni u usporedbi s mnogim drugim online tečajevima.
Tko su vam bili/jesu uzori – etolozi/bihevioristi/treneri životinja koje poštujete i cijenite? Koje bi trenere pasa preporučili da pratimo – toliko ih je da je teško odabrati…
Učila sam od mnogih ljudi i uvijek pokušavam naučiti više - čak i od ljudi s kojima se ne slažem! Tijekom godina, neki od mojih najinspirativnijih učitelja bili su Bob Bailey, Eva Bertilsson, Susan Friedman, Ken Ramirez, Karin Pienaar, Grisha Stewart, Alexandra Kurland, Kathy Sdao, Kim Brophey, Michael Shikashio i Jaak Panksepp, da navedem samo neke. I dalje sudjelujem na mnogim konferencijama i na stalnom sam putu učenja – i moji su se interesi tijekom godina promijenili.
Prešli smo dug put od ovratnika i električnih ogrlica, prevrtanja pasa na leđa, štipanja i bockanja u rebra u stilu Cesara Milana; mit o Alfa psu je razbijen, ali ipak – postoje mnogi treneri "stare škole" (ne mogu ne primijetiti da su uglavnom muškarci) koji nude "jednostavna" rješenja za složene probleme. To, po mom mišljenju (ispravite me ako griješim), na kraju može dovesti do stanja zvanog "naučena bespomoćnost" i do nasumičnih eksplozija "neobjašnjive" agresije kod pasa. Možete li objasniti mehanizam ovoga i objasniti zašto je to nepotrebno, pa čak i opasno?
Naučena bespomoćnost je kada se živčani sustav dovede u stanje isključivanja, kada životinja ne vidi nikakav način da pobjegne od stresora, pa odjednom odustaje i postaje nepokretna (što ponekad zavara potencijalnog grabežljivca da pomisli da je njegov potencijalni plijen mrtav i izgubi zanimanje).
To je jedna od nekoliko potencijalnih nuspojava kažnjavanja; druga je prebacivanje u temeljnu emociju - BIJES, divljački napad kao pokušaj onesposobljavanja predatora. Obično postoje drugi načini da se pomogne životinjama da promijene svoje ponašanje osim izlaganja averzivima, a kazna je vrlo često neučinkovita – ili barem nepredvidiva – i nosi ogroman rizik za spomenute nuspojave, između ogromnog broja ostalih. Umjesto toga, želim potaknuti ljude da se nauče humanim načinima promjene životinjskog ponašanja.
Vidite li još uvijek takve, obično samoproglašene, trenere na internetu i kako se osjećate u vezi s tim? Je li trener pasa profesija priznata u Švedskoj i postoji li neki tečaj koji treba proći da bi se dobio certifikat, kao što je slučaj u Njemačkoj?
Na internetu je mnogo trenera koji koriste averzivna sredstva na internetu i nažalost dobivaju puno pozornosti – mnogi ljudi jednostavno ne shvaćaju da postoje bolje opcije. U Švedskoj ne postoji formalno priznato zanimanje za školovanje pasa, iako se mnogi ljudi trude educirati i navesti svoje certifikate potencijalnim klijentima. Ali nažaloat - svatko se danas može nazvati "dreserom", "šaptačem" ili trenerom pasa (o razlici između tih pojmova čitajte ovdje).
Kada se znanost konačno okrenula domaćim životinjama? Kada i kako je konačno dokazano da imaju osjećaje? Zašto je to ljudima bilo teško prihvatiti, i btw., zašto je mnogima od nas tako teško prihvatiti da smo samo još jedna životinja (vaš rad s primatima vas je svakako puno naučio i o nama ?)
O našim našim kućnim ljubimcima smo puno naučili u posljednjih 10 ili 15 godina; u proučavanjima pasa literatura je eksplodirala, na primjer! Što se tiče pitanja imaju li ili ne emocije ili osjećaje, još uvijek postoji neka vrsta rasprave – možda više ne mogu li osjećati neugodu ili ugodu, ali svakako jesu li njihovi emocionalni životi bogati i složeni kao naši, osjećaju li „strah “ ili ne, na primjer. Uzmimo za primjer Lisu Feldmann Barrett, napisala je knjigu (o neuroznanosti, u kojoj izlaže svoju teoriju da su emocije samo konstrukt našeg mozga, op. R.J.) u kojoj kaže da psi ne mogu osjetiti strah – a mnogi analitičari ponašanja pozdravili su njezinu teoriju kao novo evanđelje. Mislim da je to apsolutna glupost. (više o toj teoriji i Karolininom mišljenju naći ćete ovdje).
Koje su, dakle, temeljne emocije kroz koje psi prolaze, i je li istina da ne mogu osjećati krivnju i da je taj "pogled krivnje" kad nas dočekaju na vratima zapravo nešto drugo – i što? Što je s ljubomorom ili zavišću?
Identificirano je sedam temeljnih emocija koje ljudi dijele s drugim sisavcima i pticama (najmanje): TRAŽENJE/ISTRAŽIVANJE (traženje hrane/igračke, npr.), IGRA (živahna društvena interakcija), POŽUDA (seksualno ponašanje), BRIGA (majčinsko i prosocijalno neseksualno ponašanje), STRAH (smrzavanje/bijeg), BIJES (afektivni napad) i ŽALOST (ponašanje povezano s odvajanjem). Što se tiče pasa i krivnje, rekla bih da ne znamo osjećaju li krivnju, ali „pogled krivnje“ koji ljudi često dijele na društvenim mrežama za mene je podložno ponašanje temeljeno na povijesti naučenog. Umjesto da se srami što se popiškio po podu, pas pokazuje smirujuće signale jer je naučio da će vlasnica u kontekstu približavanja vlasnice lokvi-na-podu početi vikati i upirati prstom. Dakle, "pogled krivnje" se temelji na vrsti klasičnog uvjetovanja koje dovodi do emocionalnog odgovora - možda onog kojeg životinja nije ni svjesna. Drugim riječima, taj pogled možda nije namjerna komunikacija, već ponašanje povezano sa stresom.
Primjer kako TRAŽENJE (engl. SEEKING) djeluje na životinje (ako vam se filmić ne učitava klinknite na link https://www.youtube.com/watch?v=TzdPQ13-KGE)
Zašto odgođena kazna u biti ne djeluje? Zašto tjelesno kažnjavanje ne djeluje?
Jedan od mnogih problema s kaznom je da, kako bi bila učinkovita (a opet, vrlo je nepredvidivo hoće li uopće djelovati), mora biti oštra. Vrlo averzivna – inače će se neželjeno ponašanje vrlo vjerojatno ponoviti, a tada, po definiciji, nismo upotrijebili kaznu (jer tada bi neželjeno ponašanje prestalo).
Zato je to problematično: kažnjavanje mora biti oštro – ali onda to također dovodi do različitih nuspojava. Zapravo, kaznu koja ne umanjuje neželjeno ponašanje ne bih nazvala kaznom – ja bih je nazvala zlostavljanjem. Zakašnjelo kažnjavanje će gotovo zajamčeno dovesti do zlostavljanja, a ne do kažnjavanja, drugim riječima, neželjeno ponašanje će se ponovno pojaviti jer životinja nije naučila da je to ponašanje proizvelo „kaznu“.
Veća je vjerojatnost da će naučiti da se „u ovoj sobi loše stvari događaju kada je lokva na podu“.
A kako tjelesno kažnjavanje obično uzrokuje mnogo stresa, a stres smanjuje učinak učenja – tako je opet vjerojatnije da će to ispasti zlostavljanje a ne kažnjavanje.
Postoje li situacije u kojima je humano životinju izlagati averzivnim podražajima?
Ako se životinja nečega boji, a mi joj pokušavamo pomoći da smanji taj strah, životinju moramo u nekoj mjeri izložiti averzivnom podražaju (ali valja paziti da bude toliko slab da ga životinja samo blago registrira). Najčešći postupak koji se tada primjenjuje kombinacija je sustavne desenzibilizacije (vrlo postepenog uvođenja zastrašujućeg podražaja) i protuuvjetovanja (engl. counterconditioning – mijenjanje emocionalnog odgovora životinje - primjerice, nakon svakog kratkog izlaganja strašnoj stvari nagradimo životinju nečim prekrasnim, kao što je sir, kako bi se promijenila emocionalna reakcija na strašnu stvar i time ta strašna stvar postaje najava za sir!) No u takvim bi slučajevima bilo korisno dodati i komponentu negativnog potkrepljenja (primjerice, omogućavanje životinji da se udalji od zastrašujućeg podražaja nakon što ga je registrirala), koja životinji omogućava da sama pokaže koliko blizu želi ili ne želi prići averzivu.
Mogu li psi biti osvetoljubivi i činiti štetu u kući iz inata ili je to samo naša antropocentrična perspektiva? Da li pretjerano antropomorfiziramo naše pse s jedne strane, a s druge strane zanemarujemo njihove osjećaje i potrebe? Koliko je važan koncept osobnog prostora životinja i kako se njime može smanjiti broj nesreća (ugrizi pasa i sl.)?
Mislim da je vrlo malo vjerojatno da psi oštećuju domove iz inata; prije bi moglo biti da im je dosadno, ili su frustrirani, ili su pod stresom jer su sami i odvojeni od svoje posebne osobe. I da, mislim da upadamo u obje zamke: ne shvaćamo koliko imamo zajedničkog sa psima, i ne shvaćamo koliko se oni razlikuju od nas..! ? Baš kao što se koncept osobnog prostora razlikuje među različitim ljudima, očekivala bih da će različiti psi biti više ili manje zabrinuti zbog upada nepoznatih ljudi u njihov osobni prostor. Očekivala bih da je to rezultat genetike, ranog životnog iskustva i učenja – ukoliko štene odrasta uz vikanje i batine, vjerojatno će mu biti vrlo neugodno kad mu se ljudi unose u lice ili u situacijama gdje je fizički sputan (ako ga netko nepoznat grli, ili kod veterinara, na primjer, op.R.J.).
Zašto i kako psi postaju plahi ili senzitivni na buku, boje se drugih ljudi i pasa?
Kao i ljudi, i druge životinje imaju ono što se zove negativna kognitivna pristranost, odn. pesimizam – znači, skloni smo obraćati više pozornosti na stvari koje dovode do negativnih emocionalnih stanja nego na ugodne stvari. Glasni zvukovi obično izazivaju prepadanje i nagli porast kortizola i adrenalina – što je neugodan osjećaj, pa životinja ulazi u „danger mode“ i počinje skenirati okolinu da vidi što se događa i gdje je opasnost. Dakle, senzibilizacija je čest rezultat jer životinja tako nauči i sve ostalo što prethodi grmljavini, primjerice: miris ozona, bljesak munje itd. Tako kroz klasično uvjetovanje, uči povezivati cijeli kontekst s onim što je pokrenulo reakciju na stres, što je često zvuk. Dakle, tipično, strah od buke postaje sve jači s vremenom kako se valovi šire od izvornog okidača da bi se prenijeli na sve što se događa povezano sa zvukom.
STRAH se često pretvara u BIJES – pogotovo ako pokušaj zaleđivanja (nepomično stajanje) ili skrivanja ne funkcionira pa ne smanjuje intenzitet stresora. Životinje također uče da pokazivanje agresivnog ponašanja (dio BIJESA) zapravo djeluje; ljudi ustuknu kada pas reži ili škljoca zubima, pa se takva ponašanja tako automatski nagrađuju. Dakle, ovaj fenomen uzrokuje kombinacija operantnog učenja (ako škljocnem, čovjek se makne) i klasičnog uvjetovanja (u ovom kontekstu, događaju se stravične stvari).
Koji su najčešći problemi (problematično ponašanje) koje vlasnici/skrbnici pasa (zovite ih kako želite) imaju sa svojim ljubimcima? Jesu li uzrokovani našim slabim razumijevanjem ili nedostatkom strpljenja zbog sve bržeg tempa života u današnjem društvu?
Neke od tema kojima se moji pretplatnici i studenti stalno vraćaju su reaktivni psi (obično navaljivanje i lajanje na druge pse u šetnji), čuvanje resursa i problematično ponašanje povezano sa strahom od odvajanja. Nema brzog rješenja ni za jednu od ovih situacija; sve ovisi o genetskim predispozicijama, ranim životnim iskustvima i kontinuiranom učenju.
Rekla bih da je malo vjerojatno da će neki psi sa sretnim omjerom prirođenih osobina i odgoja ikada razviti bilo koje od tih ponašanja, ali kod nekih pasmina i u nekim kontekstima bilo bi potrebno mnogo preventivnog rada kako bi se spriječilo da takvo ponašanje ikada ispliva na površinu.
Imam osjećaj da često ne shvaćamo koliko je psima teško prilagoditi se na život s ljudima i pridržavanje našim, iz njihove perspektive, hirovitim pravilima.
Možete li nam otkriti što nudite na svom najnovijem tečaju tečaju Rješavanje problematičnog ponašanja? (Solving Chalenging Behaviour, upisi traju od 09.09.-15.9.2022)
Što ćemo naučiti?
U ovom tečaju otkrivam okosnicu na osnovu koje je moguće razriješiti izazovno/problematično ponašanje, počevši od uvida u ukupno stanje raspoloženja životinja, zatim njihovim emocijama u izvanrednim okolnostima i konačno funkcijom koju to ponašanje trenutno ispunjava.
Pristup je multidisciplinaran, a tijekom tečaja iznosim različite primjere, te duboko uranjam u specifične vrste ponašanja: čuvanje resursa, lajanje, strah od separacije i stereotipije (neprekidno, ponavljajuće, ritualno i besmisleno kretanje,dakle opsesivne radnje op.R.J), da spomenem samo neke.
Tu je i bonus - 10 slučajeva iz prakse koje detaljnije ilustriraju teme obuhvaćene tečajem.
Ovaj tečaj pomaže studentima da bolje razumiju zašto životinja pokazuje problematično ponašanje i pomaže im da učinkovitije spriječe, smanje ili uklone neželjeno ponašanje kod životinja o kojima skrbe.
Dakle, ukoliko dobro razumijete engleski jezik, razmislite želite li da životinje u vašem životu budu sretne, da žele biti s vama i uživaju u društvu ljudi, da se razumno pristojno ponašaju i da rade ono što tražite, rado i s entuzijazmom.
Želite li uz to naučiti i savladati umjetnost treniranja životinja?
Ukoliko je odgovor "Da!", bacite oko na ponuđene webinare i tečajeve Karoline Westlund i nećete zažaliti - primjerice, upravo je izašao prvi od tri videa posve novog besplatnog Masterclassa dr.Karoline Westlund o tome kako promjene raspoloženja doslovno mijenjaju našu percepciju svijeta i kako možemo iskoristiti taj mehanizam da dovedemo do velikih promjena u ponašanju životinja o kojima skrbimo, uključujući smanjenje neželjenog ponašanja - i poboljšanu dobrobit.
Prijavite se na https://illis.se/en/framework-challenges-signup/
Vidimo se tamo!
Razgovarala: Rujana Jeger
Zahvaljujem se Vidi Živković na pomoći oko prijevoda stručnih pojmova. E,da i čitajte Vauroru!
Pasji život™
Iako je sanjala o terenskoj biologiji, Karolina Westlund je na kraju doktorirala etologiju – znanost o ponašanju životinja. Sada je izvanredna profesorica na Sveučilištu u Stockholmu, te sa strašću podučava kako se upravljanjem ponašanjem može poboljšati dobrobit životinja
2015. godine pokrenula je svoj blog a nedugo zatim krenula s online tečajevima i webinarima, kao i radionicama uživo.
Trenutno pohađam njezin tečaj pod nazivom Advanced Animal Training (Napredni tečaj za trening životinja), i moram reći da unatoč svemu što znam – stalno otkrivam kako malo znam u usporedbi s time koliko bih toga još željela naučiti o komunikaciji sa životinjama i njihovom ponašanju, osjećajima, te kako od njih na human način dobiti ponašanje koje mi odgovara a izbjeći ono koje mi manje odgovara.
Sam tečaj je vrlo praktično koncipiran: sastoji se od devet modula, a svaki modul od petnaest do dvadesetak kratkih video lekcija od po 5-7 minuta.
Ta metoda se naziva Micro-learning i izrazito je praktična u današnja vremena kad ljudi niti imaju puno vremena niti koncentracije da duže zadrže pažnju – ovako svatko može svaki dan odvojiti desetak minuta i svladati po jedno poglavlje, a sve skupa ostaje uvijek dostupno za pohađače koji imaju godinu dana vremena za završiti tečaj. Ako ne dospiju, dobiju 80%popusta za novi (tečaj nije jeftin, ali postoji opcija da se plati u 3 rate a Karolina nudi i popust ako se aplicira za stipendiju (scholarship opcija).
Uz svaku mikro-lekciju ide i tekstualni dio koji često sadrži naputke i linkove za članke na datu temu, a ispod se nalazi chat gdje ljudi mogu pisati svoje mišljenje o pogledanom, pitati pitanja, napisati vlastita iskustva, a Karolina je uvijek tu da im odgovori – no uključeno je i puno trenera (uglavnom pasa i konja) koji rado podijele savjet. Na kraju se dobija elektronski certifikat, ali za to je potrebno aktivno sudjelovati, bilo u komentarima na stranici ili na zatvorenoj Facebook grupi za koju se dobija pristup pri upisivanju tečaja.
Kako sam tek na pola puta, najbolje da pročitate što je moja vanjska suradnica Vida Živković, čiji blog preporučam ne samo vlasnicima polarnih pasmina, napisala o tečaju:
„Nakon što sam pogledala Karolinin kratki besplatni tečaj, oduševila sam se njezinim stilom prenošenja znanja, kao i ključnim "zalogajčićima" znanja koje sam čula. Bilo je to znanje o kojem moderni treneri tek počinju govoriti. Tako me zainteresirala da sam s velikim entuzijazmom upisala cijeli dugački Napredni tečaj za trenere životinja (Advanced Animal Training). Nakon što sam ga završila, još više sam cijenila njezino znanje i predavačke sposobnosti. Tečaj je prepun veoma važnih najmodernijih spoznaja. Nije za početnike, ali ako već imate neko znanje o podučavanju životinja, navest će vas na razmišljanje, poželjet ćete životinju s kojom živite naučiti nešto što još nikad niste, naučit ćete misliti na individualne osobine te životinje i poštovati ih, i postat ćete svjesni koliko ste vi odgovorni za to što će životinja naučiti. Zbog Karolininog smisla za humor često sam se smijuljila i lakše pamtila gradivo, a njezina energija i dubina znanja doista su dojmljivi. Tečaj preporučujem svima koji žele skladan suživot sa životinjom s kojom žive i produbljenje znanja o tome kako da je nešto nauče.“
Vida Ž., foto by Blayo SanNaravno, mene je ponijelo Vidino oduševljenje, pa sam odlučila otići korak dalje i intervjuirati ovu pristupačnu Šveđanku!
Pa izvolite:
Kako i zašto ste odlučili postati etologinja?
Moj interes za etologiju probudila je knjiga Konrada Lorenza „Govorio je sa životinjama“ (Er redete mit dem Vieh, den Vögeln und den Fischen), još davne 1989. godine kad sam završila srednju školu. Kasnije, dok sam studirala biologiju, saznala sam da se kolegij etologije održava u drugom gradu – pa sam se preselila tamo i odmah se navukla!
Kada ste krenuli s webinarima i tečajevima te kako se opredjeljujete za teme – jesu li inspirirani onim što vidite i pročitate ili informacijama od trenera i drugih ljubitelja životinja?
Ozbiljno sam počela predavati online 2016.; često biram teme za koje smatram da su važne ili zanimljive ili za koje smatram da im ostatak životinjske zajednice ne posvećuje dovoljno pažnje.
Kako ste se odlučili za odabir sustava mikro učenja koji koristite u svojim tečajevima? Jeste li zadovoljni povratnim informacijama polaznika tečaja? Kako ste zadovoljni posjećenošću tijekom godina?
Oduvijek me zanimalo učenje, ono što predavanje čini zanimljivim i nezaboravnim, pa sam pohađala nekoliko tečajeva na tu temu. Malo sam bila neodlučna kad sam prvi put počela predavati online, s obzirom na to da nisam u mogućnosti gledatii učenike kako bih procijenila njihovo razumijevanje – što je jedan od od razloga što stalno tražim pismene povratne informacije od njih. Sve u svemu, mislim da su moja stopa pohađanja tečaja i stopa završavanja izvrsni u usporedbi s mnogim drugim online tečajevima.
Tko su vam bili/jesu uzori – etolozi/bihevioristi/treneri životinja koje poštujete i cijenite? Koje bi trenere pasa preporučili da pratimo – toliko ih je da je teško odabrati…
Učila sam od mnogih ljudi i uvijek pokušavam naučiti više - čak i od ljudi s kojima se ne slažem! Tijekom godina, neki od mojih najinspirativnijih učitelja bili su Bob Bailey, Eva Bertilsson, Susan Friedman, Ken Ramirez, Karin Pienaar, Grisha Stewart, Alexandra Kurland, Kathy Sdao, Kim Brophey, Michael Shikashio i Jaak Panksepp, da navedem samo neke. I dalje sudjelujem na mnogim konferencijama i na stalnom sam putu učenja – i moji su se interesi tijekom godina promijenili.
Prešli smo dug put od ovratnika i električnih ogrlica, prevrtanja pasa na leđa, štipanja i bockanja u rebra u stilu Cesara Milana; mit o Alfa psu je razbijen, ali ipak – postoje mnogi treneri "stare škole" (ne mogu ne primijetiti da su uglavnom muškarci) koji nude "jednostavna" rješenja za složene probleme. To, po mom mišljenju (ispravite me ako griješim), na kraju može dovesti do stanja zvanog "naučena bespomoćnost" i do nasumičnih eksplozija "neobjašnjive" agresije kod pasa. Možete li objasniti mehanizam ovoga i objasniti zašto je to nepotrebno, pa čak i opasno?
Naučena bespomoćnost je kada se živčani sustav dovede u stanje isključivanja, kada životinja ne vidi nikakav način da pobjegne od stresora, pa odjednom odustaje i postaje nepokretna (što ponekad zavara potencijalnog grabežljivca da pomisli da je njegov potencijalni plijen mrtav i izgubi zanimanje).
To je jedna od nekoliko potencijalnih nuspojava kažnjavanja; druga je prebacivanje u temeljnu emociju - BIJES, divljački napad kao pokušaj onesposobljavanja predatora. Obično postoje drugi načini da se pomogne životinjama da promijene svoje ponašanje osim izlaganja averzivima, a kazna je vrlo često neučinkovita – ili barem nepredvidiva – i nosi ogroman rizik za spomenute nuspojave, između ogromnog broja ostalih. Umjesto toga, želim potaknuti ljude da se nauče humanim načinima promjene životinjskog ponašanja.
Vidite li još uvijek takve, obično samoproglašene, trenere na internetu i kako se osjećate u vezi s tim? Je li trener pasa profesija priznata u Švedskoj i postoji li neki tečaj koji treba proći da bi se dobio certifikat, kao što je slučaj u Njemačkoj?
Na internetu je mnogo trenera koji koriste averzivna sredstva na internetu i nažalost dobivaju puno pozornosti – mnogi ljudi jednostavno ne shvaćaju da postoje bolje opcije. U Švedskoj ne postoji formalno priznato zanimanje za školovanje pasa, iako se mnogi ljudi trude educirati i navesti svoje certifikate potencijalnim klijentima. Ali nažaloat - svatko se danas može nazvati "dreserom", "šaptačem" ili trenerom pasa (o razlici između tih pojmova čitajte ovdje).
Kada se znanost konačno okrenula domaćim životinjama? Kada i kako je konačno dokazano da imaju osjećaje? Zašto je to ljudima bilo teško prihvatiti, i btw., zašto je mnogima od nas tako teško prihvatiti da smo samo još jedna životinja (vaš rad s primatima vas je svakako puno naučio i o nama ?)
O našim našim kućnim ljubimcima smo puno naučili u posljednjih 10 ili 15 godina; u proučavanjima pasa literatura je eksplodirala, na primjer! Što se tiče pitanja imaju li ili ne emocije ili osjećaje, još uvijek postoji neka vrsta rasprave – možda više ne mogu li osjećati neugodu ili ugodu, ali svakako jesu li njihovi emocionalni životi bogati i složeni kao naši, osjećaju li „strah “ ili ne, na primjer. Uzmimo za primjer Lisu Feldmann Barrett, napisala je knjigu (o neuroznanosti, u kojoj izlaže svoju teoriju da su emocije samo konstrukt našeg mozga, op. R.J.) u kojoj kaže da psi ne mogu osjetiti strah – a mnogi analitičari ponašanja pozdravili su njezinu teoriju kao novo evanđelje. Mislim da je to apsolutna glupost. (više o toj teoriji i Karolininom mišljenju naći ćete ovdje).
Koje su, dakle, temeljne emocije kroz koje psi prolaze, i je li istina da ne mogu osjećati krivnju i da je taj "pogled krivnje" kad nas dočekaju na vratima zapravo nešto drugo – i što? Što je s ljubomorom ili zavišću?
Identificirano je sedam temeljnih emocija koje ljudi dijele s drugim sisavcima i pticama (najmanje): TRAŽENJE/ISTRAŽIVANJE (traženje hrane/igračke, npr.), IGRA (živahna društvena interakcija), POŽUDA (seksualno ponašanje), BRIGA (majčinsko i prosocijalno neseksualno ponašanje), STRAH (smrzavanje/bijeg), BIJES (afektivni napad) i ŽALOST (ponašanje povezano s odvajanjem). Što se tiče pasa i krivnje, rekla bih da ne znamo osjećaju li krivnju, ali „pogled krivnje“ koji ljudi često dijele na društvenim mrežama za mene je podložno ponašanje temeljeno na povijesti naučenog. Umjesto da se srami što se popiškio po podu, pas pokazuje smirujuće signale jer je naučio da će vlasnica u kontekstu približavanja vlasnice lokvi-na-podu početi vikati i upirati prstom. Dakle, "pogled krivnje" se temelji na vrsti klasičnog uvjetovanja koje dovodi do emocionalnog odgovora - možda onog kojeg životinja nije ni svjesna. Drugim riječima, taj pogled možda nije namjerna komunikacija, već ponašanje povezano sa stresom.
Primjer kako TRAŽENJE (engl. SEEKING) djeluje na životinje (ako vam se filmić ne učitava klinknite na link https://www.youtube.com/watch?v=TzdPQ13-KGE)
Zašto odgođena kazna u biti ne djeluje? Zašto tjelesno kažnjavanje ne djeluje?
Jedan od mnogih problema s kaznom je da, kako bi bila učinkovita (a opet, vrlo je nepredvidivo hoće li uopće djelovati), mora biti oštra. Vrlo averzivna – inače će se neželjeno ponašanje vrlo vjerojatno ponoviti, a tada, po definiciji, nismo upotrijebili kaznu (jer tada bi neželjeno ponašanje prestalo).
Zato je to problematično: kažnjavanje mora biti oštro – ali onda to također dovodi do različitih nuspojava. Zapravo, kaznu koja ne umanjuje neželjeno ponašanje ne bih nazvala kaznom – ja bih je nazvala zlostavljanjem. Zakašnjelo kažnjavanje će gotovo zajamčeno dovesti do zlostavljanja, a ne do kažnjavanja, drugim riječima, neželjeno ponašanje će se ponovno pojaviti jer životinja nije naučila da je to ponašanje proizvelo „kaznu“.
Veća je vjerojatnost da će naučiti da se „u ovoj sobi loše stvari događaju kada je lokva na podu“.
A kako tjelesno kažnjavanje obično uzrokuje mnogo stresa, a stres smanjuje učinak učenja – tako je opet vjerojatnije da će to ispasti zlostavljanje a ne kažnjavanje.
Postoje li situacije u kojima je humano životinju izlagati averzivnim podražajima?
Ako se životinja nečega boji, a mi joj pokušavamo pomoći da smanji taj strah, životinju moramo u nekoj mjeri izložiti averzivnom podražaju (ali valja paziti da bude toliko slab da ga životinja samo blago registrira). Najčešći postupak koji se tada primjenjuje kombinacija je sustavne desenzibilizacije (vrlo postepenog uvođenja zastrašujućeg podražaja) i protuuvjetovanja (engl. counterconditioning – mijenjanje emocionalnog odgovora životinje - primjerice, nakon svakog kratkog izlaganja strašnoj stvari nagradimo životinju nečim prekrasnim, kao što je sir, kako bi se promijenila emocionalna reakcija na strašnu stvar i time ta strašna stvar postaje najava za sir!) No u takvim bi slučajevima bilo korisno dodati i komponentu negativnog potkrepljenja (primjerice, omogućavanje životinji da se udalji od zastrašujućeg podražaja nakon što ga je registrirala), koja životinji omogućava da sama pokaže koliko blizu želi ili ne želi prići averzivu.
Mogu li psi biti osvetoljubivi i činiti štetu u kući iz inata ili je to samo naša antropocentrična perspektiva? Da li pretjerano antropomorfiziramo naše pse s jedne strane, a s druge strane zanemarujemo njihove osjećaje i potrebe? Koliko je važan koncept osobnog prostora životinja i kako se njime može smanjiti broj nesreća (ugrizi pasa i sl.)?
Mislim da je vrlo malo vjerojatno da psi oštećuju domove iz inata; prije bi moglo biti da im je dosadno, ili su frustrirani, ili su pod stresom jer su sami i odvojeni od svoje posebne osobe. I da, mislim da upadamo u obje zamke: ne shvaćamo koliko imamo zajedničkog sa psima, i ne shvaćamo koliko se oni razlikuju od nas..! ? Baš kao što se koncept osobnog prostora razlikuje među različitim ljudima, očekivala bih da će različiti psi biti više ili manje zabrinuti zbog upada nepoznatih ljudi u njihov osobni prostor. Očekivala bih da je to rezultat genetike, ranog životnog iskustva i učenja – ukoliko štene odrasta uz vikanje i batine, vjerojatno će mu biti vrlo neugodno kad mu se ljudi unose u lice ili u situacijama gdje je fizički sputan (ako ga netko nepoznat grli, ili kod veterinara, na primjer, op.R.J.).
Zašto i kako psi postaju plahi ili senzitivni na buku, boje se drugih ljudi i pasa?
Kao i ljudi, i druge životinje imaju ono što se zove negativna kognitivna pristranost, odn. pesimizam – znači, skloni smo obraćati više pozornosti na stvari koje dovode do negativnih emocionalnih stanja nego na ugodne stvari. Glasni zvukovi obično izazivaju prepadanje i nagli porast kortizola i adrenalina – što je neugodan osjećaj, pa životinja ulazi u „danger mode“ i počinje skenirati okolinu da vidi što se događa i gdje je opasnost. Dakle, senzibilizacija je čest rezultat jer životinja tako nauči i sve ostalo što prethodi grmljavini, primjerice: miris ozona, bljesak munje itd. Tako kroz klasično uvjetovanje, uči povezivati cijeli kontekst s onim što je pokrenulo reakciju na stres, što je često zvuk. Dakle, tipično, strah od buke postaje sve jači s vremenom kako se valovi šire od izvornog okidača da bi se prenijeli na sve što se događa povezano sa zvukom.
STRAH se često pretvara u BIJES – pogotovo ako pokušaj zaleđivanja (nepomično stajanje) ili skrivanja ne funkcionira pa ne smanjuje intenzitet stresora. Životinje također uče da pokazivanje agresivnog ponašanja (dio BIJESA) zapravo djeluje; ljudi ustuknu kada pas reži ili škljoca zubima, pa se takva ponašanja tako automatski nagrađuju. Dakle, ovaj fenomen uzrokuje kombinacija operantnog učenja (ako škljocnem, čovjek se makne) i klasičnog uvjetovanja (u ovom kontekstu, događaju se stravične stvari).
Koji su najčešći problemi (problematično ponašanje) koje vlasnici/skrbnici pasa (zovite ih kako želite) imaju sa svojim ljubimcima? Jesu li uzrokovani našim slabim razumijevanjem ili nedostatkom strpljenja zbog sve bržeg tempa života u današnjem društvu?
Neke od tema kojima se moji pretplatnici i studenti stalno vraćaju su reaktivni psi (obično navaljivanje i lajanje na druge pse u šetnji), čuvanje resursa i problematično ponašanje povezano sa strahom od odvajanja. Nema brzog rješenja ni za jednu od ovih situacija; sve ovisi o genetskim predispozicijama, ranim životnim iskustvima i kontinuiranom učenju.
Rekla bih da je malo vjerojatno da će neki psi sa sretnim omjerom prirođenih osobina i odgoja ikada razviti bilo koje od tih ponašanja, ali kod nekih pasmina i u nekim kontekstima bilo bi potrebno mnogo preventivnog rada kako bi se spriječilo da takvo ponašanje ikada ispliva na površinu.
Imam osjećaj da često ne shvaćamo koliko je psima teško prilagoditi se na život s ljudima i pridržavanje našim, iz njihove perspektive, hirovitim pravilima.
Možete li nam otkriti što nudite na svom najnovijem tečaju tečaju Rješavanje problematičnog ponašanja? (Solving Chalenging Behaviour, upisi traju od 09.09.-15.9.2022)
Što ćemo naučiti?
U ovom tečaju otkrivam okosnicu na osnovu koje je moguće razriješiti izazovno/problematično ponašanje, počevši od uvida u ukupno stanje raspoloženja životinja, zatim njihovim emocijama u izvanrednim okolnostima i konačno funkcijom koju to ponašanje trenutno ispunjava.
Pristup je multidisciplinaran, a tijekom tečaja iznosim različite primjere, te duboko uranjam u specifične vrste ponašanja: čuvanje resursa, lajanje, strah od separacije i stereotipije (neprekidno, ponavljajuće, ritualno i besmisleno kretanje,dakle opsesivne radnje op.R.J), da spomenem samo neke.
Tu je i bonus - 10 slučajeva iz prakse koje detaljnije ilustriraju teme obuhvaćene tečajem.
Ovaj tečaj pomaže studentima da bolje razumiju zašto životinja pokazuje problematično ponašanje i pomaže im da učinkovitije spriječe, smanje ili uklone neželjeno ponašanje kod životinja o kojima skrbe.
Dakle, ukoliko dobro razumijete engleski jezik, razmislite želite li da životinje u vašem životu budu sretne, da žele biti s vama i uživaju u društvu ljudi, da se razumno pristojno ponašaju i da rade ono što tražite, rado i s entuzijazmom.
Želite li uz to naučiti i savladati umjetnost treniranja životinja?
Ukoliko je odgovor "Da!", bacite oko na ponuđene webinare i tečajeve Karoline Westlund i nećete zažaliti - primjerice, upravo je izašao prvi od tri videa posve novog besplatnog Masterclassa dr.Karoline Westlund o tome kako promjene raspoloženja doslovno mijenjaju našu percepciju svijeta i kako možemo iskoristiti taj mehanizam da dovedemo do velikih promjena u ponašanju životinja o kojima skrbimo, uključujući smanjenje neželjenog ponašanja - i poboljšanu dobrobit.
Prijavite se na https://illis.se/en/framework-challenges-signup/
Vidimo se tamo!
Razgovarala: Rujana Jeger
Zahvaljujem se Vidi Živković na pomoći oko prijevoda stručnih pojmova. E,da i čitajte Vauroru!
Pasji život™