Novi početak - razgovor s Hrvojem Jurićem o novoj knjizi i naravno - psima
- font size decrease font size increase font size
Razgovarala: Rujana Jeger
Vjerojatno vas je većina već negdje (ili ovdje) čitala o biciklističkom avanturistu Hrvoju Juriću i njegovoj udomljenoj četverogodišnjoj kujici Eni – njih su se dvoje, naime, jesenas uputili na put dug 1300 kilometara, od Prevlake kod Dubrovnika, pa sve do rta Kamenjak na vrhu Istre prema Italiji.
Ono što je zanimljivo za sve nas psoljupce je to što ćemo se nakon njih svi moći uputiti bilo kojim segmentom staze Via Adriatica Bike, bilo pješke ili na biciklima. Hrvoje i Ena su ucrtali sve GPS koordinate kako bi turistima i avanturistima poslužile kao putokaz kroz polja, brda, planine i divljine duž naše prekrasne obale, a nisu zaboravili niti pet friendly lokale i smještaje.
S obzirom da smo već intervjuirali Enu, htjeli smo dati i Hrvoju do riječi – ipak je čovjek u međuvremenu napisao i knjigu. Koje naravno ne bi bilo bez Ene, jasno.
A kraj te knjige je posebno sretan i rastopiti će srca svim psoljupkama i psoljupcima, no možda da mu konačno damo do riječi:
HJ: Pa eto – naš je put Via Adriatica Bike stazom trajao oko 48 dana, tijekom kojih smo napravili nešto više od 1300 kilometara. Realno, to smo sve mogli u puno, puno manje vremena napraviti (cca 3 tjedna), ali ovo nam je novi početak – ipak sada više nisam san i moram misliti na svoju suputnicu, pa sam htio ići polako i temeljito - Eninim tempom. To ne znači da je ona non stop trčala uz mene - trčala je kad je bilo prilike za to i kada joj se prohtjelo, a dio vremena je provela u svojoj prikolici.
PŽ: Koliko si fotki okinuo?
To je jako nezgodno pitanje :)! Nekoliko tisuća, zasigurno. Da biste uhvatili jedan dobar kadar, jednu fotografiju koju objavite na društvenim mrežama ili dostavite partnerima - potrebno je napraviti barem 9, što znači da svaka deseta uspije.
PŽ: Koliko je od toga otprilike fotki Ene? Čini nam se da je digla tvoju popularnost i da ćeš uskoro postati pravi (ps)influencer, odnosno petfluencer :) – što kažeš na to?
HJ: Eninih fotki nikad dovoljno, očito. Ena je, u najmanju ruku, moja životna partnerica. I navikao sam se na nju, kao i ona na mene, iako se ponekad dogodi da napravi nešto nesvakidašnje, recimo krene skakati na neki sasvim drugačiji način. U početku sam takve stvari bilježio, ali sad, kako vrijeme ide, samo uživam u pogledu i svjesno zakinem pratitelje za odlične fotografije. Svjestan sam da postajem, kako si rekla – (ps)influencer ili petfluencer i nemam ni najmanje namjeru oduprijeti se istom. Iz više razloga, a recimo da je glavni taj što mislim da kroz moj odnos s Enom – onako kako ga prikazujem na društvenim mrežama, točno onakakv kakav je i uživo - mnogi mogu naučiti kao se ponašati prema psima. Važno je da ljudi znaju koliko nam psi mogu značiti i da su i oni, baš kao i mi, bića s osjećajima i reakcijama na dobro i loše. Ena je pas s ulice, nije imala lijepih trenutaka u životu, baš kao ni ja. I tu smo se našli.
PŽ: Kako bi ti bilo putovati bez nje? Koliko lakše - koliko teže?
HJ: Neusporedivo i puno teže. Baš za knjigu "Na rubu" sam shvatio koliko mi ona znači. Nije me jednom izvukla iz problema i natjerala da se pokrenem, da ne odustanem. Svijet bi bio lijepo mjesto kad bi svi ljudi imali pse poput Ene.
PŽ: Tebe već neko vrijeme kopka dvopasni crvić – zar ne?
HJ: Ima tome već neko vrijeme - htio sam Eni pronaći "nekoga svog", bez obzira što smo stalno zajedno. Kad sam pronašao Mišku, malog psa u jako lošem stanju, nadao sa se da bi mogla ostati kod nas. Međutim, polazak na Via Adriatica Bike projekt se bližio, a Miška je bila premlada da bi nam se pridružila. K tome, Ena ju u početku nije najbolje prihvatila, pa sam Miški našao savršenu obitelj u kojoj ima sve, pa i više nego što bi imala kod nas.
PŽ: ...međutim....
HJ: Da, međutim – u stvari, sve više vjerujem da je to bila sudbina. Predzadnji dan našeg putovanja trebali smo stići do Labina, pa smo se u Plomin luci trebali odvojiti desno, prema makadamu, ali nešto mi je govorilo da bismo trebali produžiti naprijed. I tako smo i napravili. Sjeo sam na rub ceste i promatrao more, a Ena je njuškala naokolo i u tom trenu pojavio se divan pas. To je bilo nešto nevjerojatno. Na prvu su on i Ena „kliknuli“ - poigrali smo se, snimio sam ih i krenuli smo dalje. Ali on je krenuo za nama. Ponašali su se kao da se znaju godinama. Shvatio sam da će vrlo brzo mrak, a on nas je i dalje pratio. Bojao sam se da se neće znati vratiti doma - bilo mi ga je žao, bio je tako sam na cesti i očito mu je falilo pažnje. Nije mi bilo lako ostaviti ga tamo, iza nas. Nekoliko puta sam ga pokušao "potjerati", ali bi Ena svaki puta stala između nas. Dok smo odlazili, ona se okretala za njim a on sjedio u travi i gledao za njom. Baš filmski, da ti se srce raspadne.
PŽ:....ali kako smo na tvojim društvenim mrežama imali prilike vidjeti - nije ostalo na tome!
HJ: Naravno da nije - stjecajem okolnosti sam saznao čiji je pas i kontaktirao vlasnike koji su mi ga pristali pokloniti jer su bili svjesni da mu ne mogu pružiti onoliko pažnje i aktivnosti koliko je to jednom mladom graničarskom koliju potrebno. Tako da se naš novi član obitelji zove Max i u veljači će imati dvije godine. Jako je plah, razigran i dobroćudan – a posebno željan pažnje. Imao je u međuvremenu dva sukoba s muškim psima, pa se još navikavam na njegovo ponašanje. Brzo je prihvatio kuću i vršenje nužde izvan nje, kao i lajnu i oprsnicu. Malo manje je oduševljen kad mu ja čistim šape nakon šetnje, ali inače je veliki čistunac.
PŽ: Dakle – pretpostavljamo da namjeravaš sljedeću pustolovinu poduzeti s njih dvoje? Kupuješ li sada šator za troje i prikolicu za bicikl za dvoje?
HJ: Apsolutno. Ena i Max će biti uz mene i u budućim projektima, cijelo vrijeme. Ako u sklopu projekta ne mogu ići i oni, tada o takvom poslu ne želim niti razmišljati!
Šator za troje već imam, ali prikolica će pričekati. Imam neke druge ideje kad su bicikli i druga prijevozna sredstva u pitanju, ali o tome kad bude vrijeme.
PŽ: Što je tvoj sljedeći projekt?
HJ: Plan mi je početkom godine krenuti na SPP - Slavonski planinarski put. To je prva planinarska obilaznica u Hrvatskoj (1957.), a duga je 320 kilometara. Obuhvaća sva gorja i planine Slavonije (Papuk, Krndija, Dilj, Psunj, Požeška gora) i sadrži 35 kontrolnih točaka koje je bitno proći i ovjeriti u dnevniku.
To će ujedno biti i prvi projekt da mi se Ena i Max pridružuju.
PŽ: Ti zbilja ne tratiš vrijeme – napisao si novu knjigu, 19.12.2020 počinješ je osobno razvoziti kupcima, a naručivanje već kreće – reci nam o kakvoj se knjizi radi?
HJ: Radi se o knjizi „Na rubu“ u kojoj sam opisao putovanje oko svijeta (Giant World Tour projekt) - 133 dana, 6 sati i 10 minuta vs. 29 061 kilometar, četiri kontinenta, preko 20 zemalja i izgubljenih 17 kilograma.
No, knjiga nije samo o tome. Pisao sam od početka, praktički od svog rođenja. Tko sam zapravo ja, kako sam 2011. krenuo u sve ovo i koji su projekti bili potrebni kako bih se odlučio biciklirati oko svijeta. Ako imalo gajite nade i imate želju da biste jednog dana to mogli i vi, a mislim da nema razloga da ne biste mogli, u ovom štivu ćete vidjeti s čim sam se borio i što je sve bilo potrebno. I one dobre i ne baš dobre stvari.
Naravno, tu je i poglavlje o Via Adriatica Bike projektu s naslovom "Novi početak". (pročitajte ga ovdje, op.ur.)
I bio je novi početak jer smo Ena i ja s povratka putovanja oko svijeta doslovno ostali bez svega, ali ne samo to. Neću vam sad otkrivati razloge, bit će vam jasno kad pročitate knjigu. Knjiga je A4 formata, dakle puno veća od prethodne dvije, ima oko 140 stranica i preko 160 fotografija u boji.
PŽ: Želimo ti dobru prodaju i još gomilu zanimljivih avantura s Enom i Maksom!
Knjigu Hrvoja Jurića „Na rubu - put oko svijeta u 133 dana, 6 sati i 10 minuta“ od početka sljedeće godine možete naručiti u knjižari Hoću knjigu, ili kontaktirati Hrvoja porukom preko Instagrama ili Facebooka. Ako mu napišete svoju punu adresu. možda ćete imati sreće pa vam Hrvoje, Ena i Max knjigu uspiju dostaviti osobno – planiranje dostava je upravo u tijeku pa požurite!
Vjerojatno vas je većina već negdje (ili ovdje) čitala o biciklističkom avanturistu Hrvoju Juriću i njegovoj udomljenoj četverogodišnjoj kujici Eni – njih su se dvoje, naime, jesenas uputili na put dug 1300 kilometara, od Prevlake kod Dubrovnika, pa sve do rta Kamenjak na vrhu Istre prema Italiji.
Ono što je zanimljivo za sve nas psoljupce je to što ćemo se nakon njih svi moći uputiti bilo kojim segmentom staze Via Adriatica Bike, bilo pješke ili na biciklima. Hrvoje i Ena su ucrtali sve GPS koordinate kako bi turistima i avanturistima poslužile kao putokaz kroz polja, brda, planine i divljine duž naše prekrasne obale, a nisu zaboravili niti pet friendly lokale i smještaje.
S obzirom da smo već intervjuirali Enu, htjeli smo dati i Hrvoju do riječi – ipak je čovjek u međuvremenu napisao i knjigu. Koje naravno ne bi bilo bez Ene, jasno.
A kraj te knjige je posebno sretan i rastopiti će srca svim psoljupkama i psoljupcima, no možda da mu konačno damo do riječi:
HJ: Pa eto – naš je put Via Adriatica Bike stazom trajao oko 48 dana, tijekom kojih smo napravili nešto više od 1300 kilometara. Realno, to smo sve mogli u puno, puno manje vremena napraviti (cca 3 tjedna), ali ovo nam je novi početak – ipak sada više nisam san i moram misliti na svoju suputnicu, pa sam htio ići polako i temeljito - Eninim tempom. To ne znači da je ona non stop trčala uz mene - trčala je kad je bilo prilike za to i kada joj se prohtjelo, a dio vremena je provela u svojoj prikolici.
PŽ: Koliko si fotki okinuo?
To je jako nezgodno pitanje :)! Nekoliko tisuća, zasigurno. Da biste uhvatili jedan dobar kadar, jednu fotografiju koju objavite na društvenim mrežama ili dostavite partnerima - potrebno je napraviti barem 9, što znači da svaka deseta uspije.
PŽ: Koliko je od toga otprilike fotki Ene? Čini nam se da je digla tvoju popularnost i da ćeš uskoro postati pravi (ps)influencer, odnosno petfluencer :) – što kažeš na to?
HJ: Eninih fotki nikad dovoljno, očito. Ena je, u najmanju ruku, moja životna partnerica. I navikao sam se na nju, kao i ona na mene, iako se ponekad dogodi da napravi nešto nesvakidašnje, recimo krene skakati na neki sasvim drugačiji način. U početku sam takve stvari bilježio, ali sad, kako vrijeme ide, samo uživam u pogledu i svjesno zakinem pratitelje za odlične fotografije. Svjestan sam da postajem, kako si rekla – (ps)influencer ili petfluencer i nemam ni najmanje namjeru oduprijeti se istom. Iz više razloga, a recimo da je glavni taj što mislim da kroz moj odnos s Enom – onako kako ga prikazujem na društvenim mrežama, točno onakakv kakav je i uživo - mnogi mogu naučiti kao se ponašati prema psima. Važno je da ljudi znaju koliko nam psi mogu značiti i da su i oni, baš kao i mi, bića s osjećajima i reakcijama na dobro i loše. Ena je pas s ulice, nije imala lijepih trenutaka u životu, baš kao ni ja. I tu smo se našli.
PŽ: Kako bi ti bilo putovati bez nje? Koliko lakše - koliko teže?
HJ: Neusporedivo i puno teže. Baš za knjigu "Na rubu" sam shvatio koliko mi ona znači. Nije me jednom izvukla iz problema i natjerala da se pokrenem, da ne odustanem. Svijet bi bio lijepo mjesto kad bi svi ljudi imali pse poput Ene.
PŽ: Tebe već neko vrijeme kopka dvopasni crvić – zar ne?
HJ: Ima tome već neko vrijeme - htio sam Eni pronaći "nekoga svog", bez obzira što smo stalno zajedno. Kad sam pronašao Mišku, malog psa u jako lošem stanju, nadao sa se da bi mogla ostati kod nas. Međutim, polazak na Via Adriatica Bike projekt se bližio, a Miška je bila premlada da bi nam se pridružila. K tome, Ena ju u početku nije najbolje prihvatila, pa sam Miški našao savršenu obitelj u kojoj ima sve, pa i više nego što bi imala kod nas.
PŽ: ...međutim....
HJ: Da, međutim – u stvari, sve više vjerujem da je to bila sudbina. Predzadnji dan našeg putovanja trebali smo stići do Labina, pa smo se u Plomin luci trebali odvojiti desno, prema makadamu, ali nešto mi je govorilo da bismo trebali produžiti naprijed. I tako smo i napravili. Sjeo sam na rub ceste i promatrao more, a Ena je njuškala naokolo i u tom trenu pojavio se divan pas. To je bilo nešto nevjerojatno. Na prvu su on i Ena „kliknuli“ - poigrali smo se, snimio sam ih i krenuli smo dalje. Ali on je krenuo za nama. Ponašali su se kao da se znaju godinama. Shvatio sam da će vrlo brzo mrak, a on nas je i dalje pratio. Bojao sam se da se neće znati vratiti doma - bilo mi ga je žao, bio je tako sam na cesti i očito mu je falilo pažnje. Nije mi bilo lako ostaviti ga tamo, iza nas. Nekoliko puta sam ga pokušao "potjerati", ali bi Ena svaki puta stala između nas. Dok smo odlazili, ona se okretala za njim a on sjedio u travi i gledao za njom. Baš filmski, da ti se srce raspadne.
PŽ:....ali kako smo na tvojim društvenim mrežama imali prilike vidjeti - nije ostalo na tome!
HJ: Naravno da nije - stjecajem okolnosti sam saznao čiji je pas i kontaktirao vlasnike koji su mi ga pristali pokloniti jer su bili svjesni da mu ne mogu pružiti onoliko pažnje i aktivnosti koliko je to jednom mladom graničarskom koliju potrebno. Tako da se naš novi član obitelji zove Max i u veljači će imati dvije godine. Jako je plah, razigran i dobroćudan – a posebno željan pažnje. Imao je u međuvremenu dva sukoba s muškim psima, pa se još navikavam na njegovo ponašanje. Brzo je prihvatio kuću i vršenje nužde izvan nje, kao i lajnu i oprsnicu. Malo manje je oduševljen kad mu ja čistim šape nakon šetnje, ali inače je veliki čistunac.
PŽ: Dakle – pretpostavljamo da namjeravaš sljedeću pustolovinu poduzeti s njih dvoje? Kupuješ li sada šator za troje i prikolicu za bicikl za dvoje?
HJ: Apsolutno. Ena i Max će biti uz mene i u budućim projektima, cijelo vrijeme. Ako u sklopu projekta ne mogu ići i oni, tada o takvom poslu ne želim niti razmišljati!
Šator za troje već imam, ali prikolica će pričekati. Imam neke druge ideje kad su bicikli i druga prijevozna sredstva u pitanju, ali o tome kad bude vrijeme.
PŽ: Što je tvoj sljedeći projekt?
HJ: Plan mi je početkom godine krenuti na SPP - Slavonski planinarski put. To je prva planinarska obilaznica u Hrvatskoj (1957.), a duga je 320 kilometara. Obuhvaća sva gorja i planine Slavonije (Papuk, Krndija, Dilj, Psunj, Požeška gora) i sadrži 35 kontrolnih točaka koje je bitno proći i ovjeriti u dnevniku.
To će ujedno biti i prvi projekt da mi se Ena i Max pridružuju.
PŽ: Ti zbilja ne tratiš vrijeme – napisao si novu knjigu, 19.12.2020 počinješ je osobno razvoziti kupcima, a naručivanje već kreće – reci nam o kakvoj se knjizi radi?
HJ: Radi se o knjizi „Na rubu“ u kojoj sam opisao putovanje oko svijeta (Giant World Tour projekt) - 133 dana, 6 sati i 10 minuta vs. 29 061 kilometar, četiri kontinenta, preko 20 zemalja i izgubljenih 17 kilograma.
No, knjiga nije samo o tome. Pisao sam od početka, praktički od svog rođenja. Tko sam zapravo ja, kako sam 2011. krenuo u sve ovo i koji su projekti bili potrebni kako bih se odlučio biciklirati oko svijeta. Ako imalo gajite nade i imate želju da biste jednog dana to mogli i vi, a mislim da nema razloga da ne biste mogli, u ovom štivu ćete vidjeti s čim sam se borio i što je sve bilo potrebno. I one dobre i ne baš dobre stvari.
Naravno, tu je i poglavlje o Via Adriatica Bike projektu s naslovom "Novi početak". (pročitajte ga ovdje, op.ur.)
I bio je novi početak jer smo Ena i ja s povratka putovanja oko svijeta doslovno ostali bez svega, ali ne samo to. Neću vam sad otkrivati razloge, bit će vam jasno kad pročitate knjigu. Knjiga je A4 formata, dakle puno veća od prethodne dvije, ima oko 140 stranica i preko 160 fotografija u boji.
PŽ: Želimo ti dobru prodaju i još gomilu zanimljivih avantura s Enom i Maksom!
Knjigu Hrvoja Jurića „Na rubu - put oko svijeta u 133 dana, 6 sati i 10 minuta“ od početka sljedeće godine možete naručiti u knjižari Hoću knjigu, ili kontaktirati Hrvoja porukom preko Instagrama ili Facebooka. Ako mu napišete svoju punu adresu. možda ćete imati sreće pa vam Hrvoje, Ena i Max knjigu uspiju dostaviti osobno – planiranje dostava je upravo u tijeku pa požurite!