Kako svjetskog putnika privesti "k šapi" - razgovor s Enom Jurić o putovanjima, ljudima i biciklima
- font size decrease font size increase font size
Hrvoje Jurić i njegova udomljena četverogodišnja kujica Ena prije 3 tjedna su se uputili na put dug 1300 kilometara – od Prevlake pa sve do rta Kamenjak (dakle, otprilike od Dubrovnika do Pule). Pošto je Hrvoje Biciklist (s velikim B), a Ena 99% križanka Border kolija (s velikim B) – u svakom su smislu kompatibilni i sposobni za takvo što – iako Ena ima prikolicu u kojoj se može voziti kada joj je dosta, ili kada je teren nepovoljan za njezine šape.
Ono što je važno za sve nas pse i ljude je to što ćemo se nakon njih svi moći uputiti bilo kojim segmentom staze Via Adriatica Bike, bilo pješke ili na biciklima - pošto Hrvoje i Ena sada imaju težak zadatak ucrtati sve GPS koordinate kako bi turistima i avanturistima poslužile kao putokaz kroz polja, brda, planine i divljine duž naše prekrasne obale.
Za Hrvoja će ovo doduše biti tek manja ruta - s obzirom na to da je ovaj mladi avanturist-ekonomist iz Vrbice kraj Đakova 2011. dao otkaz na tadašnjem radnom mjestu i sjeo na bicikl u Vrbici kako bi došao do Pule.
Već sljedeće godine odvažio se na put kroz Europu od 104 dana, te ga opisao i u knjizi pod naslovom „Marijanov put“ . Roman govori o 6000 km dugom putovanju biciklom po Europi koje je bilo posvećeno udruzi za osobe s posebnim potrebama ˝Duga˝.
Ali to nije sve, jednom je prilikom 36 dana biciklirao preko cijele Norveške po ekstremnim uvjetima, a povremeno čak na temperaturi ispod -20 i tako usred zime prešao preko 2000 kilometara od Osla do Nordkappa, jedne od najsjevernijeih kopnenih točaka. I to je putovanje završilo u knjizi objavljenoj 2016. u vlastitoj nakladi pod naslovom „Cestom leda do kraja svijeta“.
Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je 2019. biciklom obišao svijet za 133 dana, prešavši 29061 km kroz Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku, Litvu, Latviju, Rusiju, Australiju, Aljesku, Kanadu i dio SAD. Zatim se s vjernim biciklom ukrcao u avion te sretno sletio u Portugal, nakon čega se vratio kroz jug Španjolske, Francuske i Italije u Zagreb. Novce sakupljene tom akcijom iskoristio je za kupovinu hrane i potrepština samohranim majkama i njihovoj djeci. Ali ovoga puta ga je kod kuće vjerno čekala kujica Ena koju je udomio nekoliko godina ranije....
E: Odrasla sam na ulici, pa sam bila gladna otkad znam za sebe! Svim silama pokušavam to nadoknaditi, ali Hrvoje nije oduševljen idejom. Njega sam upoznala kad je jednom došao kod Adele, drage djevojke koja me sklonila s ulice. Ja sam se motala oko jedne velike zgrade odakle su ljudi iznosili hranu i tu i tamo bi mi dobacili nešto, a onda je Adela jednoga dana došla sa svojim momkom i donijela mi ćevape. Lepinja nije bila baš neka (bila je premasna, čak i za mene), pa sam pojela samo meso. Kada su odlazili krenula sam za njima, ali sam se ipak vratila. Onda su opet došli da me uzmu, bilo im je žao što sam tako sama. Nisu imali nikakvu uzicu, pa me Adelin momak pridržavao, ali sam ga malo povukla i srušila im boju za kuću.
Ne znam kako, sigurno preko tih uređaja po kojima ljudi stalno prčkaju i u njih govore, jedan dana je došao neki ćelavi čovjek s prekrasnom djevojkom koja je, za razliku od njega, imala divnu kosu. Lajala sam koliko sam mogla, ali ušao je u dvorište. Što sam drugo trebala? Ali imao je hranu, pa je dao nešto meni a pokušao i ostalima, ali sam se bacila na leđa pa je sve ostavio meni. To uvijek pali. Onda je pričao s Adelom, ali lajala sam da ona već ima momka, pa je ubrzo otišao. Nakon nekog vremena se vratio, taman nakon što su veterinari meni čeprkali po trbuhu. Dan danas ne znam što su pokušavali, ali glavno da su me poslije zašili. Došao je i donio još hrane pa me poveo sa sobom. Bila sam malo uplašena, nisam znala kamo idem, a i tada još nije bio neki vozač, pa sam povraćala u autu.
"Ne vozi više tako grozno:"
Kasnije sam ga bolje upoznala i mogu reći da je najsmotanija osoba koju sam ikada vidjela. Njegova majka, pokoj joj duši, bila je u pravu kad je rekla da će jednog dana glavu izgubiti. U početku je bio katastrofa. Ostavi me samu, sa svim tim knjigama, cipelama i majicama. Što sam ja trebala, samo gledati? Napravila sam što se od mene kao psa očekivalo i sve sažvakala, ali onda je galamio. I tako više puta, umjesto da me odmah poveo sa sobom i dao mi dodatno hrane za pretrpljene boli.
PŽ: Pa što si sve morala poduzeti da bi te Hrvoje poveo sa sobom?
E: Draga moja, ja sam ti prošla sve i svašta. Bila sam najbolja, ostajala doma koliko god je bilo potrebno. Kad je bio na putu oko svijeta selila sam se kao cirkus od mjesta do mjesta. Čuvale su me super djevojke, sve su imale pse i sve sam ih dovela u red. Martinino srce sam zadobila zauvijek, čak ispred njenih pasa. Nekako mi je najbolje bilo kod Irine, s Ollyem sam se najviše istrčala i nauživala. On je pun energije kao i ja i niti jedno od nas ne želi odustati. Nedostajala mi je i Lenny, s kojom sam se jako zbližila, ali nakon nekog vremena smo se opet vidjele. Smucala sam se posvuda, kao da radim u cirkusu. Ali nakon 133 dana, 6 sati i 3 minute ovaj moj mulac se vratio s puta. Međutim, nisam mu odmah skočila u naručje, pustila sam ga prvo da malo osjeti grižnju savjesti. Tu smo oboje shvatili da svaki novi projekt bez mene nema smisla.
"Bez mene mu to nema smisla!"
PŽ: Misliš li da je to sada definitivno uvidio ili još moraš raditi na tome?
E: Ma postao je mudar, zna da ne može bez mene, ali put s njim nije tako jednostavan. Kako on ima obaveze, tako ih imam i ja. Moram se naraditi za dobru fotografiju, čini mi se da mu to donosi dosta lajkova na našoj stranici na Facebooku. Kad mi digne živce i kad zajebava, namjeno se pravim smotana i uputim mu onaj pogled: „Što sad hoćeš, ne razumijem?“ - to uvijek prolazi.
PŽ: Je li ti bilo teško naviknuti se na prikolicu i kada je koristiš?
E: U prikolici se vozim samo dok smo na asfaltu jer sam prespora. Nije mi to nikada rekao, ali znam da je tako. Kad dođemo na makadam onda čekam da se on namjesti, da parkira bicikl, otvori prikolicu i tek kad mi kaže „Sad!“ mogu izaći. Mislim, nisam ja smotana, savršeno dobro znam kada trebam izaći i hodati, ali prepustim mu inicijativu tako se osjeća važan. Kada je dovezao prvu prikolicu (koju je k tome, u povjerenju - kupio od nekog švercera u Brčkom), pomislila sam kako nema šanse da se vozim u tome! Ipak, stavio je unutra hranu jer zna da padam na to, pa sam popustila. Bilo je ok, putovali smo zajedno na kraćim rutama, naganjala sam se mačaka po cijeloj Hrvatskoj, ali sad ova nova prikolica...to je prava gajba, po mojoj mjeri.
"Oboje volimo kretanje i klopu"
PŽ: Koje su sličnosti a koje razlike između vaših osobnosti?
E: Kao što sam rekla, smotaniju osobu nisam vidjela. Fokusiran je, to mu se treba priznati, ali zna često biti fokusiran na krive stvari i onda mu nije jasno kako nešto ne ide po planu. Ja znam što želim i kako do toga doći. Na primjer, da je mene pitao za sponzore, ja bih mu bez pola frke sve sredila. Samo dođem, sjednem kad mi kažu, dam šapu i to je to.
"Neke sponzore je sigurno dobio zbog mene!"
PŽ: A što misliš, što ga tjera na stalno kretanje i odgovara li ti to?
E: Mislim da je negdje kroz godine dok ga nisam poznavala zaglibio i sad se stalno traži. U nekom trenu bilo je to „To“ - izgledalo je kao da će se smiriti, našao je nekog sebi ravnog i ravnopravnog, ljudskog roda. Ne znam što se dogodilo, ne voli pričati o tome. Nekad ga uhvatim kako šuti i po disanju znam na koga misli. Čini mi se da se tu nešto prelomilo u njemu i da će nas cesta često viđati.
PŽ: Da, ljudi su komplicirani – nego reci ti nama koji trenutak u danu ti je najdraži?
E: Kad jedem.
"Bilo je i bolje. Ali može i gore...."
PŽ: A gdje najviše voliš spavati? Kod kuće, u šatoru, u planinarskim domovima, privatnom smještaju, pod vedrim nebom?
E: Ipak je najbolje na krevetu, gdje god se nalazili. Ne volim šator, previše je drugih životinja vani. Prkose mi, a ovaj moj mulac misli da je cool i sasvim super ostati unutra. To me nekad baš živcira.
PŽ: Pa što radiš kada sretneš druge životinje na putu, a što kada si kod kuće? Srećete li putem ostale slične ljude (i pse) i voliš li te susrete ili smatraš da ti Hrvoje tada ne posvećuje dovoljno pažnje?
E: Uglavnom pokažem zube, nekad se i naganjam s drugim životinjama i nekim psima - ja sam ipak dama, pa ne dozvoljavam da me njuškaju.
Mislim da mi on ponekad posvećuje i previše pažnje. Ne mora me non-stop ispitivati retorička pitanja (a pogotovo pred drugima) tipa: „Di je mala guza?“ ili mi tepati „prase“. A svoju guzicu niti ne vidi. Ali imam par dobrih prijatelja čiji vlasnici su okej - nisu smotani kao moj. Što ćeš, ne može se imati sve.
PŽ: Koje su tvoje omiljene aktivnosti kada niste na putu? Imaš li omiljenu igru ili igračku? Postane li ti dosadno nakon više mjeseci mirovanja ili se Hrvoje trudi da te dovoljno zabavi i prošeta?
E: Najdraže mi je kad idemo kod Hrvojeve bake i kad odmah, čim se otvore vrata dvorišta, poganjam sve mačke! A ima ih sigurno bar 7. Onda odem i pojedem im svu hranu. Ne volim igračke, više volim dobro pojesti. Mi nikada ne mirujemo. Stalno smo negdje, krećemo se non-stop i mislim da je to jedna od većih prednosti mog smotanog vlasnika.
PŽ: Kako bi opisala svoj život? Možemo li se nadati nekom novom putopisu, ili ti Hrvoje ne da da govoriš o njegovim budućim projektima?
E: Možda bolje da ja ne uzimam tastaturu u svoje šape. To ne bi bilo dobro za njega. Ja sam sada sretan pas. Bila sam takva oduvijek, osim onog gadnog razdoblja prije nego me Adela pronašla. Ali ja si sama napravim da mi bude dobro, to je najbolji način.
PŽ: Kada bi ti mogla odabrati sljedeću rutu, što bi odabrala i zašto?
E: Ja bih sada negdje u planine, samo što dalje od mora i vode. Zapravo, moram se i ja malo smekšati, ipak je ovo službeni razgovor za medije. Dakle, bilo gdje, samo nek' ide i ovaj moj Smotani.
"Samo ne more..."
PŽ: I na kraju, zavide li ti i drugi psi? (osim mojih ;)) – prepoznaju li te na cesti, traže li tvoj otisak šape?
E: Jedino što mogu reći na ovo pitanje – cannot see the haters.
I na kraju - sretan put Eni i Hrvoju, nadamo se da će mnogi sretni psi krenuti za vašim stopama! Šapama. Gumama. Ili već nekako....
Razgovarala: Rujana Jeger
Fotografije: privatna arhiva Hrvoja Jurića - originali su puno više rezolucije, a snimljeni su Sony kamerom, DJI dronom i HuaweiP40 Lite mobitelom - za više prekrasnih fotografija pratite Enu i Hrvoja na Via Adriatica BIKE Facebook stranici.
Više o knjizi i putovanju možete saznati i iz usta Eninog partnera Hrvoja s kojim smo nedavno razgovarali ovdje, a ulomakiz poglavlja o Eni iz njegove nove knjige pročitajte ovdje.
Ukoliko vam se svidi bilo koji naš tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ali ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Ono što je važno za sve nas pse i ljude je to što ćemo se nakon njih svi moći uputiti bilo kojim segmentom staze Via Adriatica Bike, bilo pješke ili na biciklima - pošto Hrvoje i Ena sada imaju težak zadatak ucrtati sve GPS koordinate kako bi turistima i avanturistima poslužile kao putokaz kroz polja, brda, planine i divljine duž naše prekrasne obale.
Za Hrvoja će ovo doduše biti tek manja ruta - s obzirom na to da je ovaj mladi avanturist-ekonomist iz Vrbice kraj Đakova 2011. dao otkaz na tadašnjem radnom mjestu i sjeo na bicikl u Vrbici kako bi došao do Pule.
Već sljedeće godine odvažio se na put kroz Europu od 104 dana, te ga opisao i u knjizi pod naslovom „Marijanov put“ . Roman govori o 6000 km dugom putovanju biciklom po Europi koje je bilo posvećeno udruzi za osobe s posebnim potrebama ˝Duga˝.
Ali to nije sve, jednom je prilikom 36 dana biciklirao preko cijele Norveške po ekstremnim uvjetima, a povremeno čak na temperaturi ispod -20 i tako usred zime prešao preko 2000 kilometara od Osla do Nordkappa, jedne od najsjevernijeih kopnenih točaka. I to je putovanje završilo u knjizi objavljenoj 2016. u vlastitoj nakladi pod naslovom „Cestom leda do kraja svijeta“.
Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je 2019. biciklom obišao svijet za 133 dana, prešavši 29061 km kroz Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku, Litvu, Latviju, Rusiju, Australiju, Aljesku, Kanadu i dio SAD. Zatim se s vjernim biciklom ukrcao u avion te sretno sletio u Portugal, nakon čega se vratio kroz jug Španjolske, Francuske i Italije u Zagreb. Novce sakupljene tom akcijom iskoristio je za kupovinu hrane i potrepština samohranim majkama i njihovoj djeci. Ali ovoga puta ga je kod kuće vjerno čekala kujica Ena koju je udomio nekoliko godina ranije....
Ena ga je natjerala da joj obeća da je više neće ostavljati samu, ali možda je najbolje da riječ prepustimo njoj - jer ipak je ovo portal o psima, a ne ljudima ;)!
PŽ: Ena, reci ti nama kada ste se Hrvoje i ti upoznali i je li to bila ljubav na prvi pogled?
E: Odrasla sam na ulici, pa sam bila gladna otkad znam za sebe! Svim silama pokušavam to nadoknaditi, ali Hrvoje nije oduševljen idejom. Njega sam upoznala kad je jednom došao kod Adele, drage djevojke koja me sklonila s ulice. Ja sam se motala oko jedne velike zgrade odakle su ljudi iznosili hranu i tu i tamo bi mi dobacili nešto, a onda je Adela jednoga dana došla sa svojim momkom i donijela mi ćevape. Lepinja nije bila baš neka (bila je premasna, čak i za mene), pa sam pojela samo meso. Kada su odlazili krenula sam za njima, ali sam se ipak vratila. Onda su opet došli da me uzmu, bilo im je žao što sam tako sama. Nisu imali nikakvu uzicu, pa me Adelin momak pridržavao, ali sam ga malo povukla i srušila im boju za kuću.
Ne znam kako, sigurno preko tih uređaja po kojima ljudi stalno prčkaju i u njih govore, jedan dana je došao neki ćelavi čovjek s prekrasnom djevojkom koja je, za razliku od njega, imala divnu kosu. Lajala sam koliko sam mogla, ali ušao je u dvorište. Što sam drugo trebala? Ali imao je hranu, pa je dao nešto meni a pokušao i ostalima, ali sam se bacila na leđa pa je sve ostavio meni. To uvijek pali. Onda je pričao s Adelom, ali lajala sam da ona već ima momka, pa je ubrzo otišao. Nakon nekog vremena se vratio, taman nakon što su veterinari meni čeprkali po trbuhu. Dan danas ne znam što su pokušavali, ali glavno da su me poslije zašili. Došao je i donio još hrane pa me poveo sa sobom. Bila sam malo uplašena, nisam znala kamo idem, a i tada još nije bio neki vozač, pa sam povraćala u autu.
"Ne vozi više tako grozno:"
Kasnije sam ga bolje upoznala i mogu reći da je najsmotanija osoba koju sam ikada vidjela. Njegova majka, pokoj joj duši, bila je u pravu kad je rekla da će jednog dana glavu izgubiti. U početku je bio katastrofa. Ostavi me samu, sa svim tim knjigama, cipelama i majicama. Što sam ja trebala, samo gledati? Napravila sam što se od mene kao psa očekivalo i sve sažvakala, ali onda je galamio. I tako više puta, umjesto da me odmah poveo sa sobom i dao mi dodatno hrane za pretrpljene boli.
PŽ: Pa što si sve morala poduzeti da bi te Hrvoje poveo sa sobom?
E: Draga moja, ja sam ti prošla sve i svašta. Bila sam najbolja, ostajala doma koliko god je bilo potrebno. Kad je bio na putu oko svijeta selila sam se kao cirkus od mjesta do mjesta. Čuvale su me super djevojke, sve su imale pse i sve sam ih dovela u red. Martinino srce sam zadobila zauvijek, čak ispred njenih pasa. Nekako mi je najbolje bilo kod Irine, s Ollyem sam se najviše istrčala i nauživala. On je pun energije kao i ja i niti jedno od nas ne želi odustati. Nedostajala mi je i Lenny, s kojom sam se jako zbližila, ali nakon nekog vremena smo se opet vidjele. Smucala sam se posvuda, kao da radim u cirkusu. Ali nakon 133 dana, 6 sati i 3 minute ovaj moj mulac se vratio s puta. Međutim, nisam mu odmah skočila u naručje, pustila sam ga prvo da malo osjeti grižnju savjesti. Tu smo oboje shvatili da svaki novi projekt bez mene nema smisla.
"Bez mene mu to nema smisla!"
PŽ: Misliš li da je to sada definitivno uvidio ili još moraš raditi na tome?
E: Ma postao je mudar, zna da ne može bez mene, ali put s njim nije tako jednostavan. Kako on ima obaveze, tako ih imam i ja. Moram se naraditi za dobru fotografiju, čini mi se da mu to donosi dosta lajkova na našoj stranici na Facebooku. Kad mi digne živce i kad zajebava, namjeno se pravim smotana i uputim mu onaj pogled: „Što sad hoćeš, ne razumijem?“ - to uvijek prolazi.
"To je taj pogled!"
Onda i on zaključi da je najbolje da idemo večerati, a ja ga nagradim tako da budem opet dobra nakon što pojedem. Mislim da sam na dobrom putu da shvati kako će mu nakon ovog putovanja biti nezamislivo da nekamo krene bez mene.
Onda i on zaključi da je najbolje da idemo večerati, a ja ga nagradim tako da budem opet dobra nakon što pojedem. Mislim da sam na dobrom putu da shvati kako će mu nakon ovog putovanja biti nezamislivo da nekamo krene bez mene.
PŽ: Je li ti bilo teško naviknuti se na prikolicu i kada je koristiš?
E: U prikolici se vozim samo dok smo na asfaltu jer sam prespora. Nije mi to nikada rekao, ali znam da je tako. Kad dođemo na makadam onda čekam da se on namjesti, da parkira bicikl, otvori prikolicu i tek kad mi kaže „Sad!“ mogu izaći. Mislim, nisam ja smotana, savršeno dobro znam kada trebam izaći i hodati, ali prepustim mu inicijativu tako se osjeća važan. Kada je dovezao prvu prikolicu (koju je k tome, u povjerenju - kupio od nekog švercera u Brčkom), pomislila sam kako nema šanse da se vozim u tome! Ipak, stavio je unutra hranu jer zna da padam na to, pa sam popustila. Bilo je ok, putovali smo zajedno na kraćim rutama, naganjala sam se mačaka po cijeloj Hrvatskoj, ali sad ova nova prikolica...to je prava gajba, po mojoj mjeri.
"Oboje volimo kretanje i klopu"
PŽ: Koje su sličnosti a koje razlike između vaših osobnosti?
E: Kao što sam rekla, smotaniju osobu nisam vidjela. Fokusiran je, to mu se treba priznati, ali zna često biti fokusiran na krive stvari i onda mu nije jasno kako nešto ne ide po planu. Ja znam što želim i kako do toga doći. Na primjer, da je mene pitao za sponzore, ja bih mu bez pola frke sve sredila. Samo dođem, sjednem kad mi kažu, dam šapu i to je to.
"Neke sponzore je sigurno dobio zbog mene!"
PŽ: A što misliš, što ga tjera na stalno kretanje i odgovara li ti to?
E: Mislim da je negdje kroz godine dok ga nisam poznavala zaglibio i sad se stalno traži. U nekom trenu bilo je to „To“ - izgledalo je kao da će se smiriti, našao je nekog sebi ravnog i ravnopravnog, ljudskog roda. Ne znam što se dogodilo, ne voli pričati o tome. Nekad ga uhvatim kako šuti i po disanju znam na koga misli. Čini mi se da se tu nešto prelomilo u njemu i da će nas cesta često viđati.
PŽ: Da, ljudi su komplicirani – nego reci ti nama koji trenutak u danu ti je najdraži?
E: Kad jedem.
"Bilo je i bolje. Ali može i gore...."
PŽ: A gdje najviše voliš spavati? Kod kuće, u šatoru, u planinarskim domovima, privatnom smještaju, pod vedrim nebom?
E: Ipak je najbolje na krevetu, gdje god se nalazili. Ne volim šator, previše je drugih životinja vani. Prkose mi, a ovaj moj mulac misli da je cool i sasvim super ostati unutra. To me nekad baš živcira.
PŽ: Pa što radiš kada sretneš druge životinje na putu, a što kada si kod kuće? Srećete li putem ostale slične ljude (i pse) i voliš li te susrete ili smatraš da ti Hrvoje tada ne posvećuje dovoljno pažnje?
E: Uglavnom pokažem zube, nekad se i naganjam s drugim životinjama i nekim psima - ja sam ipak dama, pa ne dozvoljavam da me njuškaju.
Mislim da mi on ponekad posvećuje i previše pažnje. Ne mora me non-stop ispitivati retorička pitanja (a pogotovo pred drugima) tipa: „Di je mala guza?“ ili mi tepati „prase“. A svoju guzicu niti ne vidi. Ali imam par dobrih prijatelja čiji vlasnici su okej - nisu smotani kao moj. Što ćeš, ne može se imati sve.
PŽ: Koje su tvoje omiljene aktivnosti kada niste na putu? Imaš li omiljenu igru ili igračku? Postane li ti dosadno nakon više mjeseci mirovanja ili se Hrvoje trudi da te dovoljno zabavi i prošeta?
E: Najdraže mi je kad idemo kod Hrvojeve bake i kad odmah, čim se otvore vrata dvorišta, poganjam sve mačke! A ima ih sigurno bar 7. Onda odem i pojedem im svu hranu. Ne volim igračke, više volim dobro pojesti. Mi nikada ne mirujemo. Stalno smo negdje, krećemo se non-stop i mislim da je to jedna od većih prednosti mog smotanog vlasnika.
PŽ: Kako bi opisala svoj život? Možemo li se nadati nekom novom putopisu, ili ti Hrvoje ne da da govoriš o njegovim budućim projektima?
E: Možda bolje da ja ne uzimam tastaturu u svoje šape. To ne bi bilo dobro za njega. Ja sam sada sretan pas. Bila sam takva oduvijek, osim onog gadnog razdoblja prije nego me Adela pronašla. Ali ja si sama napravim da mi bude dobro, to je najbolji način.
PŽ: Kada bi ti mogla odabrati sljedeću rutu, što bi odabrala i zašto?
E: Ja bih sada negdje u planine, samo što dalje od mora i vode. Zapravo, moram se i ja malo smekšati, ipak je ovo službeni razgovor za medije. Dakle, bilo gdje, samo nek' ide i ovaj moj Smotani.
"Samo ne more..."
PŽ: I na kraju, zavide li ti i drugi psi? (osim mojih ;)) – prepoznaju li te na cesti, traže li tvoj otisak šape?
E: Jedino što mogu reći na ovo pitanje – cannot see the haters.
I na kraju - sretan put Eni i Hrvoju, nadamo se da će mnogi sretni psi krenuti za vašim stopama! Šapama. Gumama. Ili već nekako....
Razgovarala: Rujana Jeger
Fotografije: privatna arhiva Hrvoja Jurića - originali su puno više rezolucije, a snimljeni su Sony kamerom, DJI dronom i HuaweiP40 Lite mobitelom - za više prekrasnih fotografija pratite Enu i Hrvoja na Via Adriatica BIKE Facebook stranici.
Više o knjizi i putovanju možete saznati i iz usta Eninog partnera Hrvoja s kojim smo nedavno razgovarali ovdje, a ulomakiz poglavlja o Eni iz njegove nove knjige pročitajte ovdje.
Ukoliko vam se svidi bilo koji naš tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ali ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.