Kako su hrvatski psi arheolozi konačno dobili i međunarodnu potvrdu - otkrivaju Andrea Pintar i Vedrana Glavaš
- font size decrease font size increase font size
Razgovarala: Rujana Jeger
Prije nešto više od tri godine pisali smo kako je na u blizini Karlobaga arheološki tim pronašao grobove iz 8.st.pne koje su arheolozi locirali uz pomoć potražnih pasa istreniranih za detekciju ljudskih ostataka!
Voditeljica istraživanja dr.sc. Vedrana Glavaš sa Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Andrea instruktorica za rad pasa za detekciju posmrtnih ostataka (cadaver) i potražnih (Search And Rescue) pasa sa školovanim belgijskim ovčarkama Pandom, Sattwe i Mali te njemačkom ovčarkom Arwen, ostvarile su tako neobičnu ali nevjerojatno korisnu i uspješnu suradnju koja je rezultirala ovim nesvakidašnjim otkrićem.
Andrea&Coffee
To je bio prvi projekt takve vrste u Hrvatskoj, te za sada jedini uspjeli u Evropi, a kolege arheolozi su u međuvremenu prepoznali važnost ove neinvazivne metode koja prije svega može biti korisna pri zaštitnim iskopavanjima gdje se pokazuje potreba za brzim djelovanjem pri konzervatorskim i građevinskim radovima te sličnim vremenski ograničenim zahvatima.
Panda&Vedrana
Andrea Pintar je dugi niz godina bila glavna instruktorica HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) i uvela standarde za licenciranje potražnih pasa. Surađivala je sa raznim službama u Hrvatskoj i šire, a onda se posvetila problematici korištenja pasa u traženju grobova i posmrtnih ostataka, te osnovala centar S-PAS - ekipu entuzijastičnih profesionalaca s vojnim, SAR (Search and rescue - spasilačkim), znanstvenim te iskustvom rada sa službenim psima, kojoj se u međuvremenu pridružila i arheologinja, Dr.sc.Vedrana Glavaš.
Ono što je počelo kao eksperiment, sada je konačno osvanulo u znanstvenom radu objavljenom u uglednom međunarodnom časopisu Journal of Archaeological Method and Theory. To je prvi put da je netko znanstveno obradio rad pasa kao biodetektora u arheologiji, razradio metodologiju i postavio kriterije koji će od sada biti referentni za sve koji budu krenuli njihovim stopama.
PŽ: Vedrana, Andrea – kako se osjećate sada kada ste postale reference? Može li se reći da ste vi sada influencerice u znanosti?
(smijeh)
Vedrana: Pa, možemo se mi sada zezati kada je sve gotovo, ali u stvari da – mi smo prve postavile metodologiju i kriterije, namučile smo se i dosta natezale...:)
Andrea:....što jedna s drugom, što s reviewerima....teško je pisati tako nešto kad nema puno referenci, kad krčiš teren.
Da pojasnimo: svaki stručni znanstveni rad prije objavljivanja mora proći proces koji se naziva peer review, odnosno – rad se pošalje nekoliko stručnjaka koji se smatraju relevantni za temu i sadržaj. Ti su stručnjaci anonimni, neki časopisi dopuste da im se sugeriraju stručnjaci ali obično uzmu jednu osobu koju autori predlože i dvije ili tri koje sami odaberu. Te osobe zatim analiziraju rad te ukažu na greške i propuste, postavljaju pitanja ili daju sugestije te na kraju iznesu svoj stručni sud o tome je li taj rad pogodan za objavljivanje u datom časopisu. Ukoliko jest, na autorima je da korigiraju rad prema sugestijama stručnjaka, odnosno da im odgovore na pitanja, itd. Tek tada rad kreće u postupak objavljivanja – nerijetko cijela priča traje i po oko godinu dana, nekada malo kraće, no ponekad i duže.
Andrea: Vedrana je na to navikla, ali meni je bilo muka od pisanja, iako mi je drago da mi je dala taj impetus – ili kolokvijalno „vritnjak“- koji me pokrenuo. S obzirom da se u biti radi o kombinaciji dviju znanstvenih disciplina, mi smo imali čak 4 stručnjaka koji su nam postavljali pitanja i kritizirali rad. Za jednu osobu sam uvjerena da je etolog jer smo se uvelike bavili utjecajem na pse, načinom nagrađivanja pasa i problematikom markiranja (označavanja) mjesta od strane pasa, jedna je osoba sigurno bila arheolog, jedna možebitni arheolog ili forenzični antropolog ili slično koja je imala iskustva u radu s psima na terenu u traženju ljudskih grobova, jer je upoznata s problematikom širenja mirisa ljudskih ostatakai odstupanja u markaciji pasa (moguće jedino iz SAD-a), a jedna netko tko se bavi psima za detekciju ljudskih ostataka – također iz SAD-a, jer je pitao (ili pitala) zašto smo koristili „samo“ 4 potražna psa! Većina zemalja u Europi – ako upoće ima potražne pse za ljudske ostatke, ima maksimalno 2 psa u cijeloj državi. Stoga smo u radu navele i laboratorijske radove gdje su upotrijebljena samo 2 psa, pa čak i radove s Potražnim psima za ljudske ostatke gdje su korištena samo dva psa.
Cofee&Arwen
Samo Amerikanci imaju veliku količinu tako obučenih pasa, zato sam i bila svojevremeno na obuci na tzv. "farmi tijela" Western Carolina University gdje sam završila drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka, zajedno s agentima FBI
Vedrana: Bilo je i pitanja u stilu – kako ste dopremali pse na teren!?
Sve tri smo se slatko nasmijale na ovo, jer naravno da su psi na teren došli u automobilu -s posebnom prikolicom baš za njih, doduše, i to de luxe kategorije - ali Hrvatska baš nije država u kojoj se psi voze helikopterima. Dobro da uopće smiju u tramvaje.
Vedrana: Ali svaka kritika, pitanje i sugestija je sada ugrađena u rad, tako da smo jako zadovoljne. Andrea je sad konačno bila prisiljena opisati metodu kojom je pse školovala – a to je njezina vlastita metoda, razvijena na osnovu svega naučenog i pročitanog te višegodišnjeg iskustva u radu s psima, i to baš na arheološkim nalazištima. Mi u stvari od prvog susreta stalno surađujemo, psi su prisutni svake sezone na različitim istraživanjima koje vodim, a ono što je najvažnije – od 12 grobova koje su na Drvišici psi označili, 6 smo otvorili i utvrdili da su bili u pravu! Tako da u Karlobagu iskopavanje i dalje traje, a iskopavamo upravo one dijelove na koje su nas psi naputili. Dakle od 2015, uključujući ovu godinu, širimo sondu prema pasjim instrukcijama!
PŽ: Osim što su Panda, Arwen, Mali, Pepper i novopridošlica Coffee prvi hrvatski psi-arheolozi, sada je i Vedrana – koliko čujemo – prva hrvatska arheologinja koja radi i na kriminalističkim slučejevima?
Vedrana (skromno): Ma ja im većinom pružam potporu s digitalnom obradom podataka, kartiranjem, analizom zračnih snimaka – ukratko računalnim dijelom priče. Osim toga, metodologija istraživanja je jednaka, neovisno o starosti – bilo da se radi o pretpovijesnom grobu ili ubojstvu od prije par godina.
Andrea: Uglavnom se radi o tzv. „hladnim slučejevima“, starim 2 ili više godina, pošto zločini u Njemačkoj ne odlaze u zastaru. Vedrana je odlična u dokumentiranju, precizna je, odlično radi s Geografskim informacijskim sustavom (GIS), a na kraju svakog slučaja ili istraživanja klijentu podnosi izvještaj o tome gdje su sve psi bili, koja je bila temperatura, nadmorska visina, sve je kartirano, tako da neki istražitelj za 2, 5 ili 10 godina ukoliko ponovno otvori taj slučaj točno zna što je sve napravljeno, gdje i kako – odnosno kojim metodama. Osim podataka koje automatski bilježe posebno osmišljeni GPS uređaji koji su pričvršćeni na pasje orme, sada Chris i Vedrana upravljaju i dronovima tako da smo se tehnički dodatno opremili i usavršili. I naravno, Vedrana je tamo ako forenzičari i krenu nešto kopuckati, stoji sa strane i ponekad mi šapne: „Vidiš kako se to radi? Vidiš kako se to radi?“
Vedrana: ...ili „Vidiš kako se to ne smije raditi?“ Tada procijenim već prema tome s kim radimo, pa pokušam sugerirati ako vidim da je nešto baš pogrešno u metodologiji rada.
Andrea: Dakle samo ove godine smo obradili 4 kriminalistička slučaja i dva tjedna arheoloških iskopavanja u Njemačkoj.
Vedrana: Što se tiče tih kriminalističkih slučajeva, ja nisam baš svaki put s njima, pošto sam asistentica na Odjelu za Arheologiju Filozovskog Fakulteta u Zadru, gdje predajem metodologiju, i to upravo neinvazivnih arheoloških istraživanja pa ne stignem sve zbog predavanja. Što se tiče arheoloških istraživanja u Njemačkoj, već dvije godine surađujemo s Uredom za zaštitu spomenika i arheologiju (Landesamt für Denkmalpflege und Archäologie Sachsen-Anhalt) u Halleu. Oni su prvi prepoznali naš projekt, a radi se o širem prostoru oko jednog rudnika gdje su se u prošlosti – u 11. i 18.st. dogodile velike bitke. Stoga arheolozi pretpostavljaju postojanje grobnica s velikim brojem ljudi, a kako smo mi arheolozi uvijek u utrci s vremenom kako bi istražili neko područje prije nego što ga uništi neka gradnja – ili rudnik u ovom slučaju, tako su nas kontaktirali u želji da otkriju te dvije masovne grobnice. Međutim, zbog nepreciznih podataka iz tog vremena – nismo našli niti jednu masovnu grobnicu... ali.....
PŽ: Ali...?
Vedrana (malo drhtavim glasom od uzbuđenja): Našli smo nešto još bolje!
PŽ: Bolje? Starije?
Vedrana, Andrea (uglas): Daaa!
S lijeva: Andrea, Vedrana
Vedrana: S time nismo još izlazili u javnost pošto bi službeno to ipak prva trebala objaviti voditeljica iskopavanja Landesmuseuma Sachsen-Anhalt u Halleu, Dr. Susanne Friedrich, ali evo - već drugu godinu za redom svjedočimo da su psi u stanju naći još starije grobove nego što su našli na Drvišici, od prije 2700 godina. Ne znamo točno koliko su grobovi stari, ali radi se o nečem dosta starijem. U toku je analiza aktivnim ugljikom C14, pa ne možemo reći više osim da se ne radi o stotinama, već tisućama godina! Tim otkrićem je granica pasjeg nosa pomaknuta još dublje u prošlost.
PŽ: Čestitam! To je zbilja velika vijest! Andrea?
Andrea: Moj mozak to ne registrira, te puste tisuće godina....(vrti glavom)
Vedrana: Apsolutno je velika vijest. Iako je većina arheologa dosta fokusirana na tradicionalne metode istraživanja, no mislim da je u biti problem što u stvari ne razumiju metodološki dio, sam rad sa psima. Međutim, metode poput georadara su ne samo skupe, nego i ne funkcioniraju na svim geološkim podlogama ili u svim okolišnim uvjetima, no miris raspada je uvijek tu bez obzira na geomorfološki kontekst i vegetaciju. Za razliku od drugih metoda, psi su se pokazali posve pouzdani, pa se nadamo da će ovaj naš rad koji je konačno ugledao svjetlo dana (raz)uvjeriti mnoge.
Grobovi na Drvišici kod Karlobaga iz zraka
Andrea: Kad otvaraš ovakav pionirski projekt uvijek ima puno Nevjernih Toma, to nam je bilo jasno. Ali i to će se promijeniti – evo sad imamo čak i ugovor s Odjelom za Arheologiju Sveučilišta u Zadru, tako da smo kao Centar S-PAS prošle godine po prvi puta studentima demonstrirali rad pasa!
Vedrana: Da, bili su s nama 2 dana na terenu u sklopu studentske prakse koju sam vodila sa studentima, i to na nekropolama iz prapovijesnog, rimskog, i novovjekovnog razdoblja. Tako da se ide dalje, čak su nas i moji kolege arheolozi sve češće počeli zvati da im „pronjuškamo teren“.
No za sada su mišljenja još uvijek podijeljena na dvije struje, onu koju zanima naš rad i onu koja ne vjeruje da psi to doista mogu. Stoga smo se i prije objavljivanja ovog znanstvenog rada trudile predstaviti svoju metodu, bile smo gošće na raznim kongresima - već smo dva puta bile na Simpoziju Odorologije u Njemačkoj (Syposium für Odorologie), zatim na međunarodnom arheološkom simpoziju (Re)thinking archaeological potential in preventive archaeology, a gostovale smo i u Southamptonu u sklopu simpozija Skeleton, Stories, And Social Bodies Conference.
Andrea: Agencija (DSTL) Ministarstva obrane Britanije nas je pozvala prošle godine na konferenciju o službenim psima jer se jako muče s metodama rada i treniranja pasa na ljudsko tkivo pošto različiti narodi i kulture imaju različite pristupe prema svojim precima, a Engleska se trudi biti tolerantna pošto je multikulturalna i u potpunosti onemogućena u treniranju pasa na ljudsko tkivo.
Andrea: Na kongresu su bili i predstavnici (i znanstvenici) američke vojske, pa se iz toga izrodio poziv za sudjelovanjem na NATO Simpoziju za službene pse i zamolba da govorim o psima za detekciju ljudskih ostataka i grobova i važnosti njihovog školovanja i mogućnostima upotrebe u vojnim misijama. Navedeno predavanje je nastalo u suradnji s Ministarstvom Hrvatskih Branitelja. Moram naglasiti da već dvije godine uspješno surađujemo s Ministarstvom Hrvatskih branitelja, Odjelom za zatočene i nestale na tzv.Hrvatskom modelu traženja nestalih osoba koje uključuje traženje masovnih i pojedinačnih grobnica iz Domovinskog, ali i Drugog svjetskog rata.
Prije dva tjedna smo bili u Abu-Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima na simpoziju o policijskim psima, a sad smo se upravo vratili iz Dubaija gdje dogovaramo suradnju s policijom. No to su sve policijski i/ili vojni simpoziji za školovanje pasa, ne za arheološka istraživanja.
PŽ: Prilično impresivno, ali je li vas je već tko zatražio da obučavate arheopse?
Andrea: Ne, ali mislim da će i to uskoro doći, za sada nas pozivaju da držimo predavanja, ne samo po kongresima i simpozijima, pa smo tako pričale u Etnografskom muzeju i u Muzeju Krapinskog Pračovjeka, a biti će sigurno toga još.
Vedrana: Ja vjerujem da je školovanje pasa sljedeći korak.
Panda iznad Karlobaga
PŽ: To sve zvuči zaista impresivno i zbilja sam optimistična, ali kao arheolog, moram te onda pitati ono što većini arheologa nije jasno - kako zapravo specifično treniraš psa da traži tako stare mirise? Zar ne moraš imati uzorak od par tisuća godina da bi uopće psa „baždarila“ na tako stare mirise?
Andrea: E, za to postoji arheološka zemlja, draga moja! To izgleda tako da nazovem Vedranu i pitam što kopa i koliko je staro. Onda mi ona pošalje malo zemlje. Zatim zemlju s arheoloških nalazišta klasificiram po razdobljima i onda u teglicama sakrivam tu zemlju po šumi. Obično s tom zemljom radim drugi grob – dakle, zakopam ju na dobinu od 15-20 cm i nakon tjedan ili dva gledam hoću li u odgovarajućim uvjetima postići rezultat s psima. Lokalna zemlja ima svoju normalnu vlagu, no ukoliko je dovoljno specifičnog mirisa, on će u roku od par tjedana dospjeti van i pas će ga osjetiti. Ili neće. I onda promatram kako pas reagira. Zemlja stara 3000 godina mi ne znači puno osim ako nije u staklenci – ima premalo mirisnih molekula. Ali kost te starosti, ostavljena na vlažnoj zemlji još uvijek otpusti dovoljno mirisa i pas ga bez problema prepoznaje.
"Arheološka zemlja, draga moja!"
PŽ: Okej, a zašto zapravo pas ne može raditi duže od 15 minuta u komadu, da li mu opadne koncentracija ili je posrijedi nešto drugo?
Andrea: Zato što detekcijski pas toliko puta udahne i izdahne, takva mu je frekvencija udisaja i izdisaja da brzo dehidrira, odnosno osuši mu se sluznica. Ako je sluznica suha, automatski se unutar nosa ne može razviti mirisna molekula. Stoga mora biti hidriran, pa nakon maksimalno pola sata mora odmoriti. To vrijedi za sve detekcijske pse - svi odmah nakon potrage popiju bar 3 dl vode, bez obzira na to jesu li pili prije sat vremena.
Pepper
PŽ: Znači li to da jedan pas može tražiti samo 15 minuta dnevno ili možeš tražiti s istim psom nekoliko puta uz odgovarajuće pauze?
Andrea: Moji se psi smjenjuju jer ih imam 4 školovana (i jednog đaka), ali načelno, mogu se uposliti 8 -12 puta dnevno po 15 minuta to varira ovisno o uvijetima na terenu. Svaki pas nakon što je radio dobija svoju nagradu (igračku i/ili hranu), bez obzira na to je li našao miris ili nije. Ovo s nagrađivanjem je puno detaljnije objašnjeno u znanstvenom radu (ha ha ha). Zatim ide u prikolicu i legne u boks, gdje spava, pije vodu, odmara...
PŽ: Da li su psi na drugačiji način umorni nakon rada nego nakon šetnje?
Andrea: Apsolutno. Čak dođe i do zasićenja, kada su psi svakodnevno na terenu 10-20 dana, pa im bude dosta, prestanu biti motivirani za rad i nastaje neka vrsta nerazumijevanja između vodiča i psa...
Vedrana:....pogotovo na područjima gdje nema mirisa, postane im dosadno, budu frustrirani, traže nešto iz dana u dan, ne nalaze to, gube interes i onda im je teško podići motivaciju....jednostavno dođe do zasićenja.
PŽ: Kako se to rješava? Kako se opuštaju?
Andrea: Isto kao i kod nas ljudi - treba im pauza, ali višednevna, pa čak i višetjedna, doslovce im treba godišnji odmor. Pronalazak sam po sebi je psu nagrada, bez obzira na nagradu koju im ja dajem. Dakle, ako je pas dobro školovan, pronalazak će mu biti glavna satisfakcija, a nagrada je samo šlag na tortu.
Kad tražimo grobove za koje ne znamo da su tamo svakako nagrađujem ne znajući je li pas išta pronašao. Dakle to su oni grobovi koje će Vedrana u budućnosti istražiti ukoliko se barem 2 psa-arheologa, kako ih ti zoveš, slože da bi mogli biti tamo. Pas za detekciju u stvari 90% života radi na taj način, koji nazivamo „prazno traženje“, tako da im bez obzira na nagradu, ponekad pada elan.
No kod mjesta za koja znamo da su grobovi, pas ima i satisfakciju pronalaska, a svaki pas u svakoj prilici i dalje uči, tako da mu se takav pronalazak ureže u podsvijest.
Panda leženjem označava grob
PŽ: Okej, Andrea, pa kako ti onda šetaš svoje pse? Jesu li baš stalno „baždareni“ na miris raspadanja i markirati će svaku mrtvu krticu ili će ju ignorirati ako nisu „na dužnosti“?
Andrea: Moji psi će reagirati čak i kada nisu na dužnosti, ali tek na neku veću količinu mirisa - ali ne na životinjski raspad već samo na ljudski. Psi će reagirati, jer im je miris poznat i automatski će napraviti ono za što su primarno školovani. No za „fine frekvencije mirisa“, u količinama koje osjeća jedino pasji nos, kao najfiniji instrument - psi trebaju visoku koncentraciju i “radnu disciplinu”, o kojima razgovaramo u kontekstu arheologije. Da “uđu” u taj radni mod dobiju svoju “uniformu” koja ih prebacuje u “radni detekcijski mod”, oprsnicu s GPS-om i tada automatski „pale nos“, odnosno spuštaju glavu i kreću u istraživanje tla.
Ali da, moji psi imaju OFF/ON – radno vrijeme i vrijeme za odmor. Samo je nama ljudima postalo normalno da radimo cijele dane i noći, ali to nije normalno ni za jedan organizam. Ne možemo biti ON 24 sata dnevno jer to nije zdravo, a to se jasno vidi na životinjama. Oni nam daju do znanja kada je vrijeme za godišnji, pa ih moramo poslušati – jer ipak je njihov nos naš – ponos!
Mali, Pepper i Panda - zasluženo odmaraju
I na kraju, važno je naglasiti da je Andrein i Vedranin rad potpomoglo Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo kulture te Općina Karlobag.
Osim Andree Pintar i Vedrane Glavaš, Centar S-PAS sačinjavaju Andrein suprug Chris Nikolić (inače, autor fotografija u tekstu) i ostali suradnici.
Nadajmo se da će psi-arheolozi kao nedestruktivna metoda istraživanja zaživjeti i postati redovna pojava na arheološkim istraživanjima, kako u zemlji, tako i u svijetu.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Prije nešto više od tri godine pisali smo kako je na u blizini Karlobaga arheološki tim pronašao grobove iz 8.st.pne koje su arheolozi locirali uz pomoć potražnih pasa istreniranih za detekciju ljudskih ostataka!
Voditeljica istraživanja dr.sc. Vedrana Glavaš sa Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Andrea instruktorica za rad pasa za detekciju posmrtnih ostataka (cadaver) i potražnih (Search And Rescue) pasa sa školovanim belgijskim ovčarkama Pandom, Sattwe i Mali te njemačkom ovčarkom Arwen, ostvarile su tako neobičnu ali nevjerojatno korisnu i uspješnu suradnju koja je rezultirala ovim nesvakidašnjim otkrićem.
Andrea&Coffee
To je bio prvi projekt takve vrste u Hrvatskoj, te za sada jedini uspjeli u Evropi, a kolege arheolozi su u međuvremenu prepoznali važnost ove neinvazivne metode koja prije svega može biti korisna pri zaštitnim iskopavanjima gdje se pokazuje potreba za brzim djelovanjem pri konzervatorskim i građevinskim radovima te sličnim vremenski ograničenim zahvatima.
Panda&Vedrana
Andrea Pintar je dugi niz godina bila glavna instruktorica HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) i uvela standarde za licenciranje potražnih pasa. Surađivala je sa raznim službama u Hrvatskoj i šire, a onda se posvetila problematici korištenja pasa u traženju grobova i posmrtnih ostataka, te osnovala centar S-PAS - ekipu entuzijastičnih profesionalaca s vojnim, SAR (Search and rescue - spasilačkim), znanstvenim te iskustvom rada sa službenim psima, kojoj se u međuvremenu pridružila i arheologinja, Dr.sc.Vedrana Glavaš.
Ono što je počelo kao eksperiment, sada je konačno osvanulo u znanstvenom radu objavljenom u uglednom međunarodnom časopisu Journal of Archaeological Method and Theory. To je prvi put da je netko znanstveno obradio rad pasa kao biodetektora u arheologiji, razradio metodologiju i postavio kriterije koji će od sada biti referentni za sve koji budu krenuli njihovim stopama.
PŽ: Vedrana, Andrea – kako se osjećate sada kada ste postale reference? Može li se reći da ste vi sada influencerice u znanosti?
(smijeh)
Vedrana: Pa, možemo se mi sada zezati kada je sve gotovo, ali u stvari da – mi smo prve postavile metodologiju i kriterije, namučile smo se i dosta natezale...:)
Andrea:....što jedna s drugom, što s reviewerima....teško je pisati tako nešto kad nema puno referenci, kad krčiš teren.
Da pojasnimo: svaki stručni znanstveni rad prije objavljivanja mora proći proces koji se naziva peer review, odnosno – rad se pošalje nekoliko stručnjaka koji se smatraju relevantni za temu i sadržaj. Ti su stručnjaci anonimni, neki časopisi dopuste da im se sugeriraju stručnjaci ali obično uzmu jednu osobu koju autori predlože i dvije ili tri koje sami odaberu. Te osobe zatim analiziraju rad te ukažu na greške i propuste, postavljaju pitanja ili daju sugestije te na kraju iznesu svoj stručni sud o tome je li taj rad pogodan za objavljivanje u datom časopisu. Ukoliko jest, na autorima je da korigiraju rad prema sugestijama stručnjaka, odnosno da im odgovore na pitanja, itd. Tek tada rad kreće u postupak objavljivanja – nerijetko cijela priča traje i po oko godinu dana, nekada malo kraće, no ponekad i duže.
Andrea: Vedrana je na to navikla, ali meni je bilo muka od pisanja, iako mi je drago da mi je dala taj impetus – ili kolokvijalno „vritnjak“- koji me pokrenuo. S obzirom da se u biti radi o kombinaciji dviju znanstvenih disciplina, mi smo imali čak 4 stručnjaka koji su nam postavljali pitanja i kritizirali rad. Za jednu osobu sam uvjerena da je etolog jer smo se uvelike bavili utjecajem na pse, načinom nagrađivanja pasa i problematikom markiranja (označavanja) mjesta od strane pasa, jedna je osoba sigurno bila arheolog, jedna možebitni arheolog ili forenzični antropolog ili slično koja je imala iskustva u radu s psima na terenu u traženju ljudskih grobova, jer je upoznata s problematikom širenja mirisa ljudskih ostatakai odstupanja u markaciji pasa (moguće jedino iz SAD-a), a jedna netko tko se bavi psima za detekciju ljudskih ostataka – također iz SAD-a, jer je pitao (ili pitala) zašto smo koristili „samo“ 4 potražna psa! Većina zemalja u Europi – ako upoće ima potražne pse za ljudske ostatke, ima maksimalno 2 psa u cijeloj državi. Stoga smo u radu navele i laboratorijske radove gdje su upotrijebljena samo 2 psa, pa čak i radove s Potražnim psima za ljudske ostatke gdje su korištena samo dva psa.
Cofee&Arwen
Samo Amerikanci imaju veliku količinu tako obučenih pasa, zato sam i bila svojevremeno na obuci na tzv. "farmi tijela" Western Carolina University gdje sam završila drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka, zajedno s agentima FBI
Vedrana: Bilo je i pitanja u stilu – kako ste dopremali pse na teren!?
Sve tri smo se slatko nasmijale na ovo, jer naravno da su psi na teren došli u automobilu -s posebnom prikolicom baš za njih, doduše, i to de luxe kategorije - ali Hrvatska baš nije država u kojoj se psi voze helikopterima. Dobro da uopće smiju u tramvaje.
Vedrana: Ali svaka kritika, pitanje i sugestija je sada ugrađena u rad, tako da smo jako zadovoljne. Andrea je sad konačno bila prisiljena opisati metodu kojom je pse školovala – a to je njezina vlastita metoda, razvijena na osnovu svega naučenog i pročitanog te višegodišnjeg iskustva u radu s psima, i to baš na arheološkim nalazištima. Mi u stvari od prvog susreta stalno surađujemo, psi su prisutni svake sezone na različitim istraživanjima koje vodim, a ono što je najvažnije – od 12 grobova koje su na Drvišici psi označili, 6 smo otvorili i utvrdili da su bili u pravu! Tako da u Karlobagu iskopavanje i dalje traje, a iskopavamo upravo one dijelove na koje su nas psi naputili. Dakle od 2015, uključujući ovu godinu, širimo sondu prema pasjim instrukcijama!
PŽ: Osim što su Panda, Arwen, Mali, Pepper i novopridošlica Coffee prvi hrvatski psi-arheolozi, sada je i Vedrana – koliko čujemo – prva hrvatska arheologinja koja radi i na kriminalističkim slučejevima?
Vedrana (skromno): Ma ja im većinom pružam potporu s digitalnom obradom podataka, kartiranjem, analizom zračnih snimaka – ukratko računalnim dijelom priče. Osim toga, metodologija istraživanja je jednaka, neovisno o starosti – bilo da se radi o pretpovijesnom grobu ili ubojstvu od prije par godina.
Andrea: Uglavnom se radi o tzv. „hladnim slučejevima“, starim 2 ili više godina, pošto zločini u Njemačkoj ne odlaze u zastaru. Vedrana je odlična u dokumentiranju, precizna je, odlično radi s Geografskim informacijskim sustavom (GIS), a na kraju svakog slučaja ili istraživanja klijentu podnosi izvještaj o tome gdje su sve psi bili, koja je bila temperatura, nadmorska visina, sve je kartirano, tako da neki istražitelj za 2, 5 ili 10 godina ukoliko ponovno otvori taj slučaj točno zna što je sve napravljeno, gdje i kako – odnosno kojim metodama. Osim podataka koje automatski bilježe posebno osmišljeni GPS uređaji koji su pričvršćeni na pasje orme, sada Chris i Vedrana upravljaju i dronovima tako da smo se tehnički dodatno opremili i usavršili. I naravno, Vedrana je tamo ako forenzičari i krenu nešto kopuckati, stoji sa strane i ponekad mi šapne: „Vidiš kako se to radi? Vidiš kako se to radi?“
Vedrana: ...ili „Vidiš kako se to ne smije raditi?“ Tada procijenim već prema tome s kim radimo, pa pokušam sugerirati ako vidim da je nešto baš pogrešno u metodologiji rada.
Andrea: Dakle samo ove godine smo obradili 4 kriminalistička slučaja i dva tjedna arheoloških iskopavanja u Njemačkoj.
Vedrana: Što se tiče tih kriminalističkih slučajeva, ja nisam baš svaki put s njima, pošto sam asistentica na Odjelu za Arheologiju Filozovskog Fakulteta u Zadru, gdje predajem metodologiju, i to upravo neinvazivnih arheoloških istraživanja pa ne stignem sve zbog predavanja. Što se tiče arheoloških istraživanja u Njemačkoj, već dvije godine surađujemo s Uredom za zaštitu spomenika i arheologiju (Landesamt für Denkmalpflege und Archäologie Sachsen-Anhalt) u Halleu. Oni su prvi prepoznali naš projekt, a radi se o širem prostoru oko jednog rudnika gdje su se u prošlosti – u 11. i 18.st. dogodile velike bitke. Stoga arheolozi pretpostavljaju postojanje grobnica s velikim brojem ljudi, a kako smo mi arheolozi uvijek u utrci s vremenom kako bi istražili neko područje prije nego što ga uništi neka gradnja – ili rudnik u ovom slučaju, tako su nas kontaktirali u želji da otkriju te dvije masovne grobnice. Međutim, zbog nepreciznih podataka iz tog vremena – nismo našli niti jednu masovnu grobnicu... ali.....
PŽ: Ali...?
Vedrana (malo drhtavim glasom od uzbuđenja): Našli smo nešto još bolje!
PŽ: Bolje? Starije?
Vedrana, Andrea (uglas): Daaa!
S lijeva: Andrea, Vedrana
Vedrana: S time nismo još izlazili u javnost pošto bi službeno to ipak prva trebala objaviti voditeljica iskopavanja Landesmuseuma Sachsen-Anhalt u Halleu, Dr. Susanne Friedrich, ali evo - već drugu godinu za redom svjedočimo da su psi u stanju naći još starije grobove nego što su našli na Drvišici, od prije 2700 godina. Ne znamo točno koliko su grobovi stari, ali radi se o nečem dosta starijem. U toku je analiza aktivnim ugljikom C14, pa ne možemo reći više osim da se ne radi o stotinama, već tisućama godina! Tim otkrićem je granica pasjeg nosa pomaknuta još dublje u prošlost.
PŽ: Čestitam! To je zbilja velika vijest! Andrea?
Andrea: Moj mozak to ne registrira, te puste tisuće godina....(vrti glavom)
Vedrana: Apsolutno je velika vijest. Iako je većina arheologa dosta fokusirana na tradicionalne metode istraživanja, no mislim da je u biti problem što u stvari ne razumiju metodološki dio, sam rad sa psima. Međutim, metode poput georadara su ne samo skupe, nego i ne funkcioniraju na svim geološkim podlogama ili u svim okolišnim uvjetima, no miris raspada je uvijek tu bez obzira na geomorfološki kontekst i vegetaciju. Za razliku od drugih metoda, psi su se pokazali posve pouzdani, pa se nadamo da će ovaj naš rad koji je konačno ugledao svjetlo dana (raz)uvjeriti mnoge.
Grobovi na Drvišici kod Karlobaga iz zraka
Andrea: Kad otvaraš ovakav pionirski projekt uvijek ima puno Nevjernih Toma, to nam je bilo jasno. Ali i to će se promijeniti – evo sad imamo čak i ugovor s Odjelom za Arheologiju Sveučilišta u Zadru, tako da smo kao Centar S-PAS prošle godine po prvi puta studentima demonstrirali rad pasa!
Vedrana: Da, bili su s nama 2 dana na terenu u sklopu studentske prakse koju sam vodila sa studentima, i to na nekropolama iz prapovijesnog, rimskog, i novovjekovnog razdoblja. Tako da se ide dalje, čak su nas i moji kolege arheolozi sve češće počeli zvati da im „pronjuškamo teren“.
No za sada su mišljenja još uvijek podijeljena na dvije struje, onu koju zanima naš rad i onu koja ne vjeruje da psi to doista mogu. Stoga smo se i prije objavljivanja ovog znanstvenog rada trudile predstaviti svoju metodu, bile smo gošće na raznim kongresima - već smo dva puta bile na Simpoziju Odorologije u Njemačkoj (Syposium für Odorologie), zatim na međunarodnom arheološkom simpoziju (Re)thinking archaeological potential in preventive archaeology, a gostovale smo i u Southamptonu u sklopu simpozija Skeleton, Stories, And Social Bodies Conference.
Andrea: Agencija (DSTL) Ministarstva obrane Britanije nas je pozvala prošle godine na konferenciju o službenim psima jer se jako muče s metodama rada i treniranja pasa na ljudsko tkivo pošto različiti narodi i kulture imaju različite pristupe prema svojim precima, a Engleska se trudi biti tolerantna pošto je multikulturalna i u potpunosti onemogućena u treniranju pasa na ljudsko tkivo.
Andrea: Na kongresu su bili i predstavnici (i znanstvenici) američke vojske, pa se iz toga izrodio poziv za sudjelovanjem na NATO Simpoziju za službene pse i zamolba da govorim o psima za detekciju ljudskih ostataka i grobova i važnosti njihovog školovanja i mogućnostima upotrebe u vojnim misijama. Navedeno predavanje je nastalo u suradnji s Ministarstvom Hrvatskih Branitelja. Moram naglasiti da već dvije godine uspješno surađujemo s Ministarstvom Hrvatskih branitelja, Odjelom za zatočene i nestale na tzv.Hrvatskom modelu traženja nestalih osoba koje uključuje traženje masovnih i pojedinačnih grobnica iz Domovinskog, ali i Drugog svjetskog rata.
Prije dva tjedna smo bili u Abu-Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima na simpoziju o policijskim psima, a sad smo se upravo vratili iz Dubaija gdje dogovaramo suradnju s policijom. No to su sve policijski i/ili vojni simpoziji za školovanje pasa, ne za arheološka istraživanja.
PŽ: Prilično impresivno, ali je li vas je već tko zatražio da obučavate arheopse?
Andrea: Ne, ali mislim da će i to uskoro doći, za sada nas pozivaju da držimo predavanja, ne samo po kongresima i simpozijima, pa smo tako pričale u Etnografskom muzeju i u Muzeju Krapinskog Pračovjeka, a biti će sigurno toga još.
Vedrana: Ja vjerujem da je školovanje pasa sljedeći korak.
Panda iznad Karlobaga
PŽ: To sve zvuči zaista impresivno i zbilja sam optimistična, ali kao arheolog, moram te onda pitati ono što većini arheologa nije jasno - kako zapravo specifično treniraš psa da traži tako stare mirise? Zar ne moraš imati uzorak od par tisuća godina da bi uopće psa „baždarila“ na tako stare mirise?
Andrea: E, za to postoji arheološka zemlja, draga moja! To izgleda tako da nazovem Vedranu i pitam što kopa i koliko je staro. Onda mi ona pošalje malo zemlje. Zatim zemlju s arheoloških nalazišta klasificiram po razdobljima i onda u teglicama sakrivam tu zemlju po šumi. Obično s tom zemljom radim drugi grob – dakle, zakopam ju na dobinu od 15-20 cm i nakon tjedan ili dva gledam hoću li u odgovarajućim uvjetima postići rezultat s psima. Lokalna zemlja ima svoju normalnu vlagu, no ukoliko je dovoljno specifičnog mirisa, on će u roku od par tjedana dospjeti van i pas će ga osjetiti. Ili neće. I onda promatram kako pas reagira. Zemlja stara 3000 godina mi ne znači puno osim ako nije u staklenci – ima premalo mirisnih molekula. Ali kost te starosti, ostavljena na vlažnoj zemlji još uvijek otpusti dovoljno mirisa i pas ga bez problema prepoznaje.
"Arheološka zemlja, draga moja!"
PŽ: Okej, a zašto zapravo pas ne može raditi duže od 15 minuta u komadu, da li mu opadne koncentracija ili je posrijedi nešto drugo?
Andrea: Zato što detekcijski pas toliko puta udahne i izdahne, takva mu je frekvencija udisaja i izdisaja da brzo dehidrira, odnosno osuši mu se sluznica. Ako je sluznica suha, automatski se unutar nosa ne može razviti mirisna molekula. Stoga mora biti hidriran, pa nakon maksimalno pola sata mora odmoriti. To vrijedi za sve detekcijske pse - svi odmah nakon potrage popiju bar 3 dl vode, bez obzira na to jesu li pili prije sat vremena.
Pepper
PŽ: Znači li to da jedan pas može tražiti samo 15 minuta dnevno ili možeš tražiti s istim psom nekoliko puta uz odgovarajuće pauze?
Andrea: Moji se psi smjenjuju jer ih imam 4 školovana (i jednog đaka), ali načelno, mogu se uposliti 8 -12 puta dnevno po 15 minuta to varira ovisno o uvijetima na terenu. Svaki pas nakon što je radio dobija svoju nagradu (igračku i/ili hranu), bez obzira na to je li našao miris ili nije. Ovo s nagrađivanjem je puno detaljnije objašnjeno u znanstvenom radu (ha ha ha). Zatim ide u prikolicu i legne u boks, gdje spava, pije vodu, odmara...
PŽ: Da li su psi na drugačiji način umorni nakon rada nego nakon šetnje?
Andrea: Apsolutno. Čak dođe i do zasićenja, kada su psi svakodnevno na terenu 10-20 dana, pa im bude dosta, prestanu biti motivirani za rad i nastaje neka vrsta nerazumijevanja između vodiča i psa...
Vedrana:....pogotovo na područjima gdje nema mirisa, postane im dosadno, budu frustrirani, traže nešto iz dana u dan, ne nalaze to, gube interes i onda im je teško podići motivaciju....jednostavno dođe do zasićenja.
PŽ: Kako se to rješava? Kako se opuštaju?
Andrea: Isto kao i kod nas ljudi - treba im pauza, ali višednevna, pa čak i višetjedna, doslovce im treba godišnji odmor. Pronalazak sam po sebi je psu nagrada, bez obzira na nagradu koju im ja dajem. Dakle, ako je pas dobro školovan, pronalazak će mu biti glavna satisfakcija, a nagrada je samo šlag na tortu.
Kad tražimo grobove za koje ne znamo da su tamo svakako nagrađujem ne znajući je li pas išta pronašao. Dakle to su oni grobovi koje će Vedrana u budućnosti istražiti ukoliko se barem 2 psa-arheologa, kako ih ti zoveš, slože da bi mogli biti tamo. Pas za detekciju u stvari 90% života radi na taj način, koji nazivamo „prazno traženje“, tako da im bez obzira na nagradu, ponekad pada elan.
No kod mjesta za koja znamo da su grobovi, pas ima i satisfakciju pronalaska, a svaki pas u svakoj prilici i dalje uči, tako da mu se takav pronalazak ureže u podsvijest.
Panda leženjem označava grob
PŽ: Okej, Andrea, pa kako ti onda šetaš svoje pse? Jesu li baš stalno „baždareni“ na miris raspadanja i markirati će svaku mrtvu krticu ili će ju ignorirati ako nisu „na dužnosti“?
Andrea: Moji psi će reagirati čak i kada nisu na dužnosti, ali tek na neku veću količinu mirisa - ali ne na životinjski raspad već samo na ljudski. Psi će reagirati, jer im je miris poznat i automatski će napraviti ono za što su primarno školovani. No za „fine frekvencije mirisa“, u količinama koje osjeća jedino pasji nos, kao najfiniji instrument - psi trebaju visoku koncentraciju i “radnu disciplinu”, o kojima razgovaramo u kontekstu arheologije. Da “uđu” u taj radni mod dobiju svoju “uniformu” koja ih prebacuje u “radni detekcijski mod”, oprsnicu s GPS-om i tada automatski „pale nos“, odnosno spuštaju glavu i kreću u istraživanje tla.
Ali da, moji psi imaju OFF/ON – radno vrijeme i vrijeme za odmor. Samo je nama ljudima postalo normalno da radimo cijele dane i noći, ali to nije normalno ni za jedan organizam. Ne možemo biti ON 24 sata dnevno jer to nije zdravo, a to se jasno vidi na životinjama. Oni nam daju do znanja kada je vrijeme za godišnji, pa ih moramo poslušati – jer ipak je njihov nos naš – ponos!
Mali, Pepper i Panda - zasluženo odmaraju
I na kraju, važno je naglasiti da je Andrein i Vedranin rad potpomoglo Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo kulture te Općina Karlobag.
Osim Andree Pintar i Vedrane Glavaš, Centar S-PAS sačinjavaju Andrein suprug Chris Nikolić (inače, autor fotografija u tekstu) i ostali suradnici.
Nadajmo se da će psi-arheolozi kao nedestruktivna metoda istraživanja zaživjeti i postati redovna pojava na arheološkim istraživanjima, kako u zemlji, tako i u svijetu.
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.