Tko kaže da se od rada sa psima ne može živjeti? Razgovor s Anom Odak
- font size decrease font size increase font size
Naša draga suradnica Ana Odak možda nije u zadnje vrijeme toliko prisutna kroz tekstove, ali to nipošto ne znači da se ulijenila – dapače! Napravila je čak jedan dosta radikalan rez u svom životu, pa smo s tim u vezi sjeli s njom na kavu da vidimo i čujemo o čemu se točno radi...
PŽ: Ana, među psima se u parkovima govorka kako više nisi profesorica fizike, već...
AO: Točno tako, psi najbolje znaju – evo već godinu i pol dana sada službeno, onako “za pravo“ - živim od pasa...
PŽ: Pa čuj, pošto psi uglavnom žive od nas, možda je red da i netko nekad živi od njih – o čemu se točno radi?
AO: Stvarno ti od srca već neko vrijeme želim prepričati kakav je osjećaj, što se to sve događa i koliko stvarno čovjek može voljeti svoj posao.
Znači, prošle godine u travnju službeno sam postala dio Vindor škole i počela raditi na mnogim poljima, poznatim i nepoznatim...
Ni sama nisam sigurna otkuda dapočnem, pa ću možda najpametnije kronološki :)
Dva dana nakon što sam službeno postala zaposlenica Vindora, te još poprilično u šoku kaj sam se odlučila za takav veliki životni korak – jer realno, svatko je već od nas tisuću puta čuo “a što vodaš te pase, ima pametnijeg posla za činiti..“ ili “neb' se ja zbog njih dizala u pet uj'tro“ – a ja sada, kerovođa. Uvjerena kako me moji vlastiti i tuđi psi mogu hraniti, hrabro dižem glavu i hvatam se u koštac sa najdražim životnim pozivom – kinologijom i treniranjem životinja, te krećem u ogromno novo polje svog života – snimanje sa životinjama!
PŽ: Da, to tvoje snimanje sa životinjama nas je šokiralo – naime, čitatelji to ne znaju pa im se moramo požaliti: Ana je dakle jednoga dana na svojoj Instagram stranici objavila fotografiju svoje Border collie kuje Kote kako leži mrtva, naizgled rasporena, u lokvi krvi. Brzo smo ju kontaktirali i saznali kako je Kota bila glavna zvijezda nizozemsko-bosanskog filma «Take me somewhere nice»...
Da, moja divna Kota, ženska stara osam godina – počela je karijeru reklamom za Radensku u kojoj glumi tronogog psa, a sada se izgleda vinula među filmske zvijezde....
Ta je reklama bila velika avantura duga 4 dana, puno sati rada, u Sloveniji i Hrvatskoj, s vrlo malo spavanja i još manje odmora, ali bilo je to prebogato iskustvo kako za mene, tako i za nju. Najsmješnije od svega s tog snimanja je što je Kota imala svoju kostimografkinju koja se brinula za njene naočale i kapu (sreća da obožavam slikati pse sa sto čuda na glavi, pa je Kota bila apsolutno cool sa svime na sebi).
Iza toga su se doslovno naredali projekti i poslovi kroz koje sam stekla bogato iskustvo radeći zajedno s kolegom Vedranom Vukomanovićem snimajući reklame za razne kompanijeve i proizvode, na primjer TELE2, Tomato, RTL – LOL, VIP, film Počivali u miru, te razne druge poput Hrvatske pošte:
Ili Sika sredstva za postavljanje pločica ;)
Ili Konzuma:
Jednu od reklama imali smo čast snimati s glavnim direktorom Pet Shopa Šape, bradatim kolijem Unijem kojeg ovdje možete vidjeti nasamo u punom sjaju :)
PŽ: I tako ste vas dvije mic po mic - završile ni manje ni više nego na filmu!
AO: Pa da - u listopadu smo Vedran i ja dobili snimanje za gore navedeni film, s puno putovanja po Bosni, u raznim kombinacijama – prvo 5 pasa, pa 3 psa – praktično smo živjeli u autu. U snimanje se uključio i moj stari pas Lujo koji je glumio blatnjavog Sarajliju koji zavija na crkvu. Uloga mu je legla kao naručena, jer ako Lujo nešto voli, to je zavijati.
Kota glumi zgaženog psa kojeg bacaju u jarak. Znači, proživjela sam njenu smrt na tom setu sigurno barem pet puta, uf. Slika govori 1000 riječi, zar ne?!
Kota je bila fantastična, produkcija je bila izuzetno zahtjevna.
Na primjer, jedan od zahtjeva je bio da kada se Kota nosi na rukama bude tako opuštena da se doima kao mrtva - sreća moja da sam taj trik slučajno «uklikala» par mjeseci prije. Bilo je nekih podne kada je startala sa snimanjem, prelivena krvlju u lokvi, na betonu, ne smije gledati, ne smije dahtati.. sve je bez greške odradila. Taj dan zaključila sam da bi ona trebala prva pročitati svaki scenarj da vidi težinu zadatka prije nego ga meni mejlaju :D
PŽ: Da ne bi sada čitatelji pomislili kako vas dvije vodite glamurozni život u društvu Georgea Clooneya, ti si ipak u duši ostala profa – ali za pse?
Da, paralelno između trčanja po setovima, radeći sa mačkama i psima, svojima ili od svih dragih ljudi koji su nam s punim povjerenjem dali svoje životinje za razna snimanja, uz to vodim sva tri stupnja tečajeva kao instruktorica škole Vindor na Kockici. Kao što naši čitatelji znaju od prije, uvijek radim kliker metodom, trudeći se kod ljudi osvijestiti ono najbitnije – osjećaj za njihovog psa, vrijeme koje psu treba da nešto shvati i obraćajući posebnu pažnju na samoregulaciju kod pasa – što je tema koju ćemo detaljno obraditi uskoro.
Na to sam postala posebno osjetljiva otkad radim s Kotom i klincima s poteškoćama u razvoju.
Također vodim Tečaj trikova u sklopu škole Nando Browna i pripremam ljude za njegove diplome.
Kota jedina u Hrvatskoj ima Level 4, Ultimate trick dog - a jedna moja tečajka je upravo položila Level 3 i time stekla naziv Trick dog Guru. Ove godine puno se ljudi ovisnički zaljubilo u trikove, tako da od jeseni krećemo opet s novim tečajevima i ludom zabavom - tko god želi, slobodan je pridružiti nam se!
PŽ: Sjajno, nadam se da ćeš imati puno školaraca. Nego vidimo da si dobila prinovu u obitelji?
AO: Da, ove sam godine odlučila kupiti psa, dečka iz Belgije od kuje koja mi se već niz godina jako sviđa. 19.01.2018. rodio se Ipsilon, biće puno ljubavi, željno maženja, izuzetno socijalno raspoloženo. Ipsilon se već s deset tjedana pokazao kao odlična buduća zvijezda i snimio reklamu za VIP, taman stvorenu za njega – maaaaaženje :)
Ali pokazao se izuzetno sposoban i da naslijedi ono što je Kota započela, a to je aktivna terapija s klincima. Taman kada sam u ožujku trebala otići po njega, Udruga za pse vodiče i mobilitet licencirala je Kotu kao službenog terapijskog psa i tada sam bila sigurna da sve što radim ne samo što ide dobrim putem, već odličnim putem! Kota i ja redovito radimo s djecom u senzornoj sobi Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, a posjećujemo i tamošnju osnovnu školu Eugen Kvaternik u kojoj držimo radionice «Ples sa 4 šape» s djecom od I-IV razreda.
No kako su sada ljetni praznici, odlučile smo ih iskoristiti za snimanje novog filma, ali detalje za sada ne smijemo otkriti :)
PŽ: Okej, okej nećemo gurati noseve, nismo tabloid ;)
No iako su ljetni praznici - možda bismo mogli najaviti tvoje planove za jesen?
AO: Dapače, imam u planu čak dva nova tečaja koja držim u okviru svoje udruge Dog Dancing Team, a sva pitanja u vezi tečajeva možete postavljati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Spremam i tečaj koji mislim da mnogi ljudi jedva čekaju – 'Oćemo li pustiti pse?!
PŽ: Hoćemo li pustiti pse?
AO: Da, to je naziv tečaja na kojem ćemo se naučiti kako i gdje za početak pustiti psa, koja su naša očekivanja od psa kojeg smo u gradu pustili s povodnika, što napraviti i kako se pravilno igrati sa puštenim psom kako bi bili što sigurniji da će nam se vratiti na poziv i da ćemo ga moći zavezati te brojne druge stvari koje muče većinu vlasnika pasa koje sam do sada susrela :) Pa eto, interesa već sada ima, još raspolažemo s nekoliko slobodnih mjesta i nadamo se da ćemo širenjem znanja uskoro svi mirnije i sretnije disati!
PŽ: I pustiti pse! Hvala Ana na ovom zanimljivom razgovoru i čekamo tvoj članak o samoregulaciji kod pasa (a ne bi škodila niti ljudima ;))
Razgovarale: Rujana, Liza, Joy i Pixie (Pasji Život)
Zapisala: Rujana Jeger
Fotografije: Ana Odak, privatna arhiva
Naslovna fotografija: Ivana Turjak
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem. Znamo koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.
PŽ: Ana, među psima se u parkovima govorka kako više nisi profesorica fizike, već...
AO: Točno tako, psi najbolje znaju – evo već godinu i pol dana sada službeno, onako “za pravo“ - živim od pasa...
PŽ: Pa čuj, pošto psi uglavnom žive od nas, možda je red da i netko nekad živi od njih – o čemu se točno radi?
AO: Stvarno ti od srca već neko vrijeme želim prepričati kakav je osjećaj, što se to sve događa i koliko stvarno čovjek može voljeti svoj posao.
Znači, prošle godine u travnju službeno sam postala dio Vindor škole i počela raditi na mnogim poljima, poznatim i nepoznatim...
Ni sama nisam sigurna otkuda dapočnem, pa ću možda najpametnije kronološki :)
Dva dana nakon što sam službeno postala zaposlenica Vindora, te još poprilično u šoku kaj sam se odlučila za takav veliki životni korak – jer realno, svatko je već od nas tisuću puta čuo “a što vodaš te pase, ima pametnijeg posla za činiti..“ ili “neb' se ja zbog njih dizala u pet uj'tro“ – a ja sada, kerovođa. Uvjerena kako me moji vlastiti i tuđi psi mogu hraniti, hrabro dižem glavu i hvatam se u koštac sa najdražim životnim pozivom – kinologijom i treniranjem životinja, te krećem u ogromno novo polje svog života – snimanje sa životinjama!
PŽ: Da, to tvoje snimanje sa životinjama nas je šokiralo – naime, čitatelji to ne znaju pa im se moramo požaliti: Ana je dakle jednoga dana na svojoj Instagram stranici objavila fotografiju svoje Border collie kuje Kote kako leži mrtva, naizgled rasporena, u lokvi krvi. Brzo smo ju kontaktirali i saznali kako je Kota bila glavna zvijezda nizozemsko-bosanskog filma «Take me somewhere nice»...
Da, moja divna Kota, ženska stara osam godina – počela je karijeru reklamom za Radensku u kojoj glumi tronogog psa, a sada se izgleda vinula među filmske zvijezde....
Ta je reklama bila velika avantura duga 4 dana, puno sati rada, u Sloveniji i Hrvatskoj, s vrlo malo spavanja i još manje odmora, ali bilo je to prebogato iskustvo kako za mene, tako i za nju. Najsmješnije od svega s tog snimanja je što je Kota imala svoju kostimografkinju koja se brinula za njene naočale i kapu (sreća da obožavam slikati pse sa sto čuda na glavi, pa je Kota bila apsolutno cool sa svime na sebi).
Iza toga su se doslovno naredali projekti i poslovi kroz koje sam stekla bogato iskustvo radeći zajedno s kolegom Vedranom Vukomanovićem snimajući reklame za razne kompanijeve i proizvode, na primjer TELE2, Tomato, RTL – LOL, VIP, film Počivali u miru, te razne druge poput Hrvatske pošte:
Ili Sika sredstva za postavljanje pločica ;)
Ili Konzuma:
Jednu od reklama imali smo čast snimati s glavnim direktorom Pet Shopa Šape, bradatim kolijem Unijem kojeg ovdje možete vidjeti nasamo u punom sjaju :)
PŽ: I tako ste vas dvije mic po mic - završile ni manje ni više nego na filmu!
AO: Pa da - u listopadu smo Vedran i ja dobili snimanje za gore navedeni film, s puno putovanja po Bosni, u raznim kombinacijama – prvo 5 pasa, pa 3 psa – praktično smo živjeli u autu. U snimanje se uključio i moj stari pas Lujo koji je glumio blatnjavog Sarajliju koji zavija na crkvu. Uloga mu je legla kao naručena, jer ako Lujo nešto voli, to je zavijati.
Kota glumi zgaženog psa kojeg bacaju u jarak. Znači, proživjela sam njenu smrt na tom setu sigurno barem pet puta, uf. Slika govori 1000 riječi, zar ne?!
Kota je bila fantastična, produkcija je bila izuzetno zahtjevna.
Na primjer, jedan od zahtjeva je bio da kada se Kota nosi na rukama bude tako opuštena da se doima kao mrtva - sreća moja da sam taj trik slučajno «uklikala» par mjeseci prije. Bilo je nekih podne kada je startala sa snimanjem, prelivena krvlju u lokvi, na betonu, ne smije gledati, ne smije dahtati.. sve je bez greške odradila. Taj dan zaključila sam da bi ona trebala prva pročitati svaki scenarj da vidi težinu zadatka prije nego ga meni mejlaju :D
PŽ: Da ne bi sada čitatelji pomislili kako vas dvije vodite glamurozni život u društvu Georgea Clooneya, ti si ipak u duši ostala profa – ali za pse?
Da, paralelno između trčanja po setovima, radeći sa mačkama i psima, svojima ili od svih dragih ljudi koji su nam s punim povjerenjem dali svoje životinje za razna snimanja, uz to vodim sva tri stupnja tečajeva kao instruktorica škole Vindor na Kockici. Kao što naši čitatelji znaju od prije, uvijek radim kliker metodom, trudeći se kod ljudi osvijestiti ono najbitnije – osjećaj za njihovog psa, vrijeme koje psu treba da nešto shvati i obraćajući posebnu pažnju na samoregulaciju kod pasa – što je tema koju ćemo detaljno obraditi uskoro.
Na to sam postala posebno osjetljiva otkad radim s Kotom i klincima s poteškoćama u razvoju.
Također vodim Tečaj trikova u sklopu škole Nando Browna i pripremam ljude za njegove diplome.
Kota jedina u Hrvatskoj ima Level 4, Ultimate trick dog - a jedna moja tečajka je upravo položila Level 3 i time stekla naziv Trick dog Guru. Ove godine puno se ljudi ovisnički zaljubilo u trikove, tako da od jeseni krećemo opet s novim tečajevima i ludom zabavom - tko god želi, slobodan je pridružiti nam se!
PŽ: Sjajno, nadam se da ćeš imati puno školaraca. Nego vidimo da si dobila prinovu u obitelji?
AO: Da, ove sam godine odlučila kupiti psa, dečka iz Belgije od kuje koja mi se već niz godina jako sviđa. 19.01.2018. rodio se Ipsilon, biće puno ljubavi, željno maženja, izuzetno socijalno raspoloženo. Ipsilon se već s deset tjedana pokazao kao odlična buduća zvijezda i snimio reklamu za VIP, taman stvorenu za njega – maaaaaženje :)
Ali pokazao se izuzetno sposoban i da naslijedi ono što je Kota započela, a to je aktivna terapija s klincima. Taman kada sam u ožujku trebala otići po njega, Udruga za pse vodiče i mobilitet licencirala je Kotu kao službenog terapijskog psa i tada sam bila sigurna da sve što radim ne samo što ide dobrim putem, već odličnim putem! Kota i ja redovito radimo s djecom u senzornoj sobi Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, a posjećujemo i tamošnju osnovnu školu Eugen Kvaternik u kojoj držimo radionice «Ples sa 4 šape» s djecom od I-IV razreda.
No kako su sada ljetni praznici, odlučile smo ih iskoristiti za snimanje novog filma, ali detalje za sada ne smijemo otkriti :)
PŽ: Okej, okej nećemo gurati noseve, nismo tabloid ;)
No iako su ljetni praznici - možda bismo mogli najaviti tvoje planove za jesen?
AO: Dapače, imam u planu čak dva nova tečaja koja držim u okviru svoje udruge Dog Dancing Team, a sva pitanja u vezi tečajeva možete postavljati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Spremam i tečaj koji mislim da mnogi ljudi jedva čekaju – 'Oćemo li pustiti pse?!
PŽ: Hoćemo li pustiti pse?
AO: Da, to je naziv tečaja na kojem ćemo se naučiti kako i gdje za početak pustiti psa, koja su naša očekivanja od psa kojeg smo u gradu pustili s povodnika, što napraviti i kako se pravilno igrati sa puštenim psom kako bi bili što sigurniji da će nam se vratiti na poziv i da ćemo ga moći zavezati te brojne druge stvari koje muče većinu vlasnika pasa koje sam do sada susrela :) Pa eto, interesa već sada ima, još raspolažemo s nekoliko slobodnih mjesta i nadamo se da ćemo širenjem znanja uskoro svi mirnije i sretnije disati!
PŽ: I pustiti pse! Hvala Ana na ovom zanimljivom razgovoru i čekamo tvoj članak o samoregulaciji kod pasa (a ne bi škodila niti ljudima ;))
Razgovarale: Rujana, Liza, Joy i Pixie (Pasji Život)
Zapisala: Rujana Jeger
Fotografije: Ana Odak, privatna arhiva
Naslovna fotografija: Ivana Turjak
Ukoliko vam se sviđa ovaj članak slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem. Znamo koji ste, dosadilo nam je biti vaša samoposluga za ideje.