Godinama sam vrebala pse fotoaparatom... - razgovor s Mirtom Jambrović

.....i na kraju se doista isplatilo!

Nakon što smo nedavno objavili odlomak iz sjajne knjige Mirte Jambrović - Kako psi komuniciraju, (odlomak možete pročitati ovdje) poželjela sam više saznati o tome kako je knjiga nastala i o Mirtinom psoljubačkom putu....ovaj je razgovor naravno mogao biti i puno duži, jer kad se dve psoljupke nađu - mogu pričati satima, no trudile smo se biti koncizne i informativne. Nije bilo lako ;)
Umjesto fotografija Mirte, na njezinu izričitu želju donosimo fotografije i opis nekih ključnih aktera ove knjige koju toplo preporučam svakome tko bi želio naučiti Pasji!


Ovo je slika koja nas obje jako dobro opisuje...a vjerojatno i mnoge među vama!

PŽ: Mirta, za početak nam otkrij – otkada si psoljupka, pošto nam je jasno da sigurno jesi - čim si išla u vlastito izdavanje tako bogato opremljene knjige - tko je bio prvi pas koji ti je zarobio srce?

MJ: Psi su moja ljubav otkad znam za sebe. Kao dijete nisam mogla imati psa pa sam si tu želju ispunila kada sam počela živjeti sama – kupila sam zlatnog retrivera Kana. Moj san oduvijek je bio zlatni retriver zato što sam te pse doživljavala kao nekakvu metaforu za obitelj i obiteljsku toplinu. Kućica u cvijeću, obitelj i pas. Ne znam točno kako sam došla upravo do zlatnih retrivera (krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Hrvatskoj još nisu bili tako popularni kao sada), ali pretpostavljam da sam ih vidjela u nekom filmu.


"Kanov je element bila voda. Njemu je posvećena knjiga i on je prisutan na svakoj njezinoj stranici čak i kada se na njoj ne pojavljuje." (Kan je i na naslovnici razgovora, op. ur.)

U kinologiju sam zalutala potpuno neplanirano, kada me gospodin Zvonko Šeb upisao na tečaj u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa „Zagreb“. Zvonko i njegova obitelj imali su Kanovu mamu Itu i brinuli su se za nju i njezine štence onako kako bi to svaki budući vlasnik njihova šteneta mogao samo poželjeti. Još čuvam plavi fascikl koji su mi dali, a u kojemu se, između ostalog, nalaze fotografija Ite i njezinih štenaca, te pismo koje je „napisao“ Kan, a koje je sadržavalo neke osnovne upute o brizi za štene. Na kraju tog pisma je molba da Kana povremeno dovedem u posjet njegovoj mami ili da joj barem pošaljem sliku i javim kako se razvija, jer će to jako razveseliti njezine vlasnike. U mojoj glavi, tako se prema svojim štencima trebaju ponašati ljudi koji uzgajaju pse – da u svakoj njihovoj riječi i postupku vidiš da im je zaista stalo do njih.


"Mila je lice s naslovnice i lovac oka sokolova, pronađena kako u odrasloj dobi izgladnjela luta šumom. Sada živi mnogo lagodnijim životom."

PŽ: Da, tako bi to doista trebalo izgledati! Dakle, krenula si u KOSSP – i na neki način si tamo i ostala!?

MJ: Svidjeli su mi se tečajevi na koje sam išla s Kanom i svidjelo mi se raditi s njim i biti stalno blizu pasa. Tako je nekako došlo i do toga da sam odlučila stažirati na KOSSP-ovim tečajevima poslušnosti. Kada sam 2005. godine završila sa stažiranjem i položila klupski ispit, počela sam voditi tečajeve poslušnosti za građanstvo. Godinu dana poslije položila sam ispit Hrvatskog kinološkog saveza za vođenje Tečaja za psa pratioca, a 2012. i HKS-ov ispit za suca za Ispit A0 (Ispit za psa pratioca).

PŽ: ...što u stvari znači da si iz prve ruke bila upoznata s pitanjima i problemima koje ljudi imaju u komunikaciji s psima? Pretpostavljam da si tako i došla na ideju za knjigu?

MJ: Tako je – ideja da napišem priručnik o psećoj komunikaciji prvi put mi se javila kada sam na predavanjima o psećoj komunikaciji u sklopu tečajeva poslušnosti koje vodim vidjela da polaznici zapravo vrlo malo znaju o tome kako psi komuniciraju i da često pogrešno tumače pseći govor tijela. Dobra komunikacija između čovjeka i psa od presudne je važnosti za njihov suživot jer im pomaže u izgradnji boljeg odnosa. Zbog toga sam u knjizi veliku pozornost pridala tomu da objasnim kako većina psećih ponašanja nije jednoznačna, nego da mijenja značenje ovisno o okolnostima. Mahanje repom i naskakivanje (na druge pse, ljude itd.) među češćim su pogrešno tumačenim oblicima komunikacije. Više i ne pamtim koliko puta mi se dogodilo da u šetnji ili na tečaju čujem kako netko kaže da su psi veseli i da „neće ništa napraviti“ zato što mašu repom, a situacija u kojoj izgovaraju te riječi potencijalno je opasna jer se u njoj dva psa upravo prijeteći odmjeravaju. Izdvojeno iz govora ostatka tijela, mahanje repom znak je toga da je pas uzbuđen i ništa više. Uzbuđenje može biti pozitivno i negativno. Ostatak govora tijela ono je u čemu možemo naći potvrdu je li pas zaista dobronamjeran i veseo, ili je situacija nezgodna i može završiti sukobom.


"Lee je mlada agilitaška zvijezda u usponu koja ponekad misli da je staford!" (Inače, prijatelj je cura iz naše redakcije, op. ur.)

PŽ: ...ali u stvari nisi ostala samo na komunikaciji, knjiga govori puno više – ne samo o pasjem ponašanju, već i o odgovarajućem ponašanju čovjeka prema psu...

MJ: Kad sam već počela raditi na priručniku, shvatila sam da bih rado spomenula još neke teme koje možda nemaju direktne veze s komunikacijom, a koje mi se čine strašno bitnima za pravilan razvoj psa u novome domu. Jedna od tih tema je i dob u kojoj se štence odvaja od majke, odnosno dob u kojoj ga novi vlasnici preuzimaju. Štene nikako ne bi smjelo biti mlađe od 8 tjedana prije nego što napusti leglo i ode u novi dom. Neki treneri pasa i znanstvenici smatraju da je za većinu štenaca bolje da ostanu s majkom 10 do 12 tjedana, a štenci minijaturnih pasmina čak 14 do 16 tjedana (zato što sporije sazrijevaju). I premda se ne slažu svi u vezi s gornjom dobnom granicom kada psa treba odvojiti od legla, ujednačeni su u mišljenju da se prije osmog tjedna to nikako ne smije učiniti. Naime, štene od majke uči kontrolu ugriza te druga korisna ponašanja, kao što su prepoznavanje i pokazivanje znakova upozorenja (kešenje, režanje, škljocanje zubima) i drugih komunikacijskih signala. Majka je prva koja štenetu postavlja određene granice i koja ga uči da ta ograničenja treba poštovati. Kontrola ugriza jedna je od najvažnijih stvari koje štene uči od majke i ostatka legla i ako ga se od njih prerano odvoji, to je nešto što će mu poslije biti vrlo teško, ako ne i nemoguće, naučiti.


"Dark je nježni div i model na stražnjim koricama. Beskrajno dobronamjeran prema svima, ljudima i životinjama." (U povjerenju, on je već godinama Lizina simpatija iz kvarta! op.ur.)

PŽ: Na žalost, ljudi kasnije imaju velikih problema upravo s tim stvarima i često i nama pišu u potrazi za odgovorom – iz mog iskustva, obično se radi o štenadi kupljenoj preko oglasa, «bez papira», obično malih pasmina pogodnih za štancanje....

MJ: Da, nažalost, umjesto da se običaj preranog odvajanja štenaca od majke smanji, iskustvo nam pokazuje da je toga sve više. Prerano odvajanje šteneta od majke i slanje u novi dom može izravno utjecati na razvoj mnogih problema u ponašanju psa u odrasloj dobi. Ti problemi ne utječu samo na njega, nego i na njegov odnos s ljudima s kojima živi. Znanstvenim istraživanjima koja potvrđuju štetnost preranog odvajanja šteneta od majke, a koja navodim u knjizi, mogu dodati i vlastito iskustvo s tečajeva, na kojima je većina pasa koji su pokazivali neke od problema u ponašanju (primjerice agresiju i/ili vrlo izražen strah, uništavanje predmeta po stanu itd.) bila odvojena od majke i ostatka legla u dobi od 5 do 7 tjedana.

Kad bih morala izabrati samo jednu informaciju koja nema direktne veze sa psećom komunikacijom, a za koju se najviše nadam da će doprijeti do onih kojima je namijenjena, to bi bilo osvještavanje veterinara (a preko njih i svih vlasnika pasa) o važnosti pravilne rane socijalizacije i rada sa psima od šteneće dobi. Veterinari mi se tu čine najvažnijom karikom jer su upravo oni ti kojima vlasnici pasa najprije dolaze sa štenetom kada štene vode na prva cijepljenja protiv zaraznih bolesti i oni koji im (osim ako i sami nisu stručnjaci za pse) savjetuju da sa štenetom ne izlaze među druge pse dok ne primi sva cjepiva. Ipak, danas u znanstvenoj zajednici više nema nikakve sumnje u iznimnu važnost pravilne rane socijalizacije štenaca.


"Lujo je zamišljeni introvert u poznijoj dobi. Voli mir, ne voli buku i nagle pokrete."

PŽ: Da, to je činjenica, ali opet – mnogi veterinari vlasnicima savjetuju karantenu dok cjepivo ne počne djelovati – s tim sam se problemom i sama susretala i užasno me frustrirao....na kraju sam ipak odlučila početi sa socijalizacijom i zanemariti upozorenja. Na sreću, sve je ispalo okej.

MJ: Da, činjenica jest i to da su štenci, pogotovo dok nisu primili sva cjepiva, mnogo osjetljiviji i izloženiji zarazama od ostalih pasa. Razumljivo, veterinar će vlasniku psa reći da je pas najzaštićeniji od zaraznih bolesti desetak dana nakon posljednjeg cijepljenja te da u razdoblju koje tomu prethodi nije sasvim zaštićen. To je, naravno, točno. Međutim, iako štene nije maksimalno zaštićeno dok ne primi sva cjepiva, to ne znači da je potpuno nezaštićeno. Štoviše, prvu zaštitu dobiva odmah nakon rođenja, kroz kolostrum (majčino mlijeko). S cijepljenjem se zaštita povećava, ali čak ni nakon što primi sva cjepiva protiv zaraznih psećih bolesti, pas nije potpuno imun na mogućnost zaraze, a to je vrlo bitna činjenica. Naime, treba imati na umu da neke bolesti uzrokuju različiti sojevi istog uzročnika pri čemu nema unakrsne zaštite između njih, iz čega proizlazi da će cjepivo štititi samo od infekcije sojem uzročnika sadržanog u cjepivu. Zbog toga, premda to sigurno čini iz najbolje namjere, kada veterinar vlasniku šteneta savjetuje da dok pas ne primi sva cjepiva uopće ne izlazi iz kuće, ili da izbjegava svaki susret s drugim psima, a posebno tečajeve za pse, iz perspektive brige za emocionalni i kognitivni razvoj psa, psu čini više štete nego koristi. U SAD-u i zapadnoeuropskim zemljama sve se više pozornosti posvećuje upravo važnosti rane socijalizacije. U službenoj izjavi Američkoga veterinarskog društva za ponašanje životinja piše kako to društvo smatra da bi štencima trebalo omogućiti pravilnu ranu socijalizaciju i prije nego što prime sva propisana cjepiva. Dakle, rano učenje, socijalizacija šteneta i odgovarajuće cijepljenje trebali bi se provoditi zajedno i tako bi se istodobno štitilo i fizičko i psihičko zdravlje pasa te pojačala njihova povezanost s ljudskim obiteljima.


"Tonka je kraljica štapova koja je stalno u pokretu i živi dinamično. Za jednog vučka, neobično je privržena vodi." Foto: M.Mazija

PŽ: Reci nam nešto o sudionicima u stvaranju ove knjige – jesi li naprosto snimala pse svojih prijatelja i tečajaca pa što ispadne, ili si ih dovodila u zadane situacije?

MJ: U pravilu ih nisam dovodila u zadane situacije. Ne zato što to nisam htjela (puno bi kraće trajalo da se psima moglo reći: „E, sad mi treba jedna fotografija na kojoj ćete skočiti jedan na drugoga.“), nego jednostavno zato što ih se u većinu tih situacija ne može dovesti namjerno. Fotografirala sam svog psa, pse svojih prijatelja i poznanika, pse svojih tečajaca (njihovi psi bili su mi najbolji manekeni za fotografije igre) i nepoznate pse koje sam susretala. Iskoristila sam i dosta svojih „slučajnih“ fotografija, dakle fotografija koje sam bez nekog posebnog razloga snimila mnogo godina prije nego što sam uopće počela raditi na knjizi (Najstarije fotografije su iz 2002. i 2003. i to se na njima svakako i vidi ), a ove tri godine dok je knjiga baš nastajala hodala sam okolo s fotoaparatom u rukama i nadala se da će neki pas povući stražnjicu po podu, skočiti na kakvu voluharicu točno onako kako mi treba ili stati u neki položaj koji mi je bitan jer ga želim opisati. Smiješno je da sam neke rjeđe situacije brže dočekala nego neke koje su svakodnevne. Tako sam manje čekala na priliku da snimim sukob dvaju pasa nego da ulovim dobru fotografiju psa koji se rasteže, a psi se rastežu valjda dvadeset puta na dan. U priručniku je nekih petstotinjak fotografija, većina ih je moja, a svi ostali autori navedeni su u impresumu. S dodatnim fotografijama najviše su mi pomogli Ivan i Mirna. Ivan je par puta obilazio livade sa mnom i uhvatio neke dosta dobre trenutke, a Mirna je dobila cijeli popis položaja i radnji pa ih je „lovila“ na svom psu. Sve ilustracije i stripove u knjizi napravio je Dean (www.bembelembe.com). Marija je napravila prijelom i dizajn knjige i pošteno se naradila, što s knjigom, što sa mnom . I na kraju, golemi dio posla s knjigom nakon što je tiskana pao je na Marijanu i Zdenku, koje vode Facebook stranicu i internetsku prodaju knjige. Na manje izravne načine pomogli su mi i mnogi drugi ljudi, i svima sam im zaista silno zahvalna.

PŽ: Sjajno – dakle, dugogodišnje vrebanje paščadi godinama po parkovima i nasadima urodilo je divnom i pametnom svrhom, a tvoji su prijatelji to prepoznali i podržali! To onda mora biti klasična success story, što ti od srca želimo! I na kraju - što bi poručila našim čitateljima? Btw. hvala što si jednu knjigu odlučila pokloniti nekome od naših Njušleteraša, te im omogućiti i popust pri kupovini (više o tome naći ćete ovdje)!

Želja mi je da ova knjiga nađe put do njih, ali još više od toga da onima do kojih pronađe put bude i korisna. Promatrajući svoje pse, najviše ćete naučiti o njima, o tome kako se u kojoj situaciji ponašaju, kakve reakcije u kojem trenutku možete očekivati od njih, a sve to pomoći će vam da savladate ne tako tajni jezik svojih pasa

I na kraju, još malo glavnih i sporednih faca iz knjige pogledajte ispod u galeriji (sve fotke Mirta J., osim Tonke - M.Mazija i Kore - Z.Antonić)

Poruka drugim medijima - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)