Psi laju, a karavane prolaze!
- font size decrease font size increase font size
Još sam prije nekog vremena sebi obećala da ću doznati tko stoji iza stranice Psi laju, a karavane prolaze – po mom skromnom sudu na toj se stranici pišu najangažiraniji tekstovi po pitanju morala, etike te zakona o zaštiti životinja te inih propisa, kao i slučajeva grubog kršenja tih zakona i propisa – što na kućnim ljubimcima, što na ostalim domaćim i divljim zvijerima....
Međutim, kako se nalazimo u zemlji u kojoj se uglavnom ne poštuju zakoni i propisi a moral i etika kao da su u zemlju propali (mislim da vam ne moram objašnjavati zašto smatram da je tako – to je vidljivo već iz samih naslova novinskih članaka, stranica koja piše tako angažirane i dobro dokumentirane te istražene tekstove nema puno izbora nego svoje autorstvo držati anonimnim. S obzirom da živimo u zemlji u kojoj se na natječaj za sklonište za napuštene životinje može javiti ambulanta prijavljivana zbog zlostavljanja, te tužiti sudu zbog klevete sve volontere i građane koji su ikada svjedočili protivtog istog zlostavljanja, što mislite da bi se dogodilo autorima stranice kada pišu o lovcima (saga u 9 nastavaka) od kojih neki sadistički i brutalno ubijaju krupnu divljač tupim džepnim nožićem ili privatnim klaoničarima koji kolju polužive teliće ili onima koji se bave borbama pasa, a sve se to događa u zemlji u kojoj u povjerenstvu za izmjenu zakona o zaštiti životinja sjedi najveći uzgajivač činčila, u zemlji u kojoj je jedan od kandidata za ministarstvo branitelja bio čovjek čiji su izgladnjeli psi od muke jeli njegovu također vlastitu kobilu iznemoglu nakon ždrijebljenja, u zemlji u kojoj je trenutni ministar obrazovanja osumnjičen za plagijatorstvo, bivši premijer čučao u zatvoru, u gradu čiji je gradonačelnik isto malo „odsjedio“, i tako dalje i tako bliže. Mogla bih ovako nabrajati unedogled. Ukratko - sve je moguće. Pa i to da one koji govore istinu „popapa mrak“...
Nemilosrdni su ne samo prema onima koji to zaslužuju, već i onima koji to naizgled ne zaslužuju. Nama, čitateljima. Stoga mi je jasno kako ih prosječnom čovjeku ne može biti lako voljeti – uostalom, tko želi da ga se stalno podsjeća na vlastito nedjelovanje? Jer ono djelovanje na koje je navikao na društvenim mrežama – a meni je žao što oni koji nisu na društvenim mrežama ne mogu pratiti rad njihove stranice – dakle, „lajkanje“, „šeranje“ i povremeno zgražanje i komentiranje nije dovoljno i to čitajući njihove „postove“ postaje vrlo uočljivo. Oni pozivaju na djelovanje u vrijeme sveopće entropije s jedne strane i nevjerojatne opsjednutosti sobom s druge, a to djelovanje nije uvijek moguće „odraditi“ iz fotelje. Osim ako ste u prilici donirati, pri čemu se čovjek donekle osjeća kao da kupuje oprost od grijeha – koji se, ukoliko niste znali – nekada i službeno prodavao u katoličkoj crkvi. Pa je tako jedan njemački dominikanac u 16. stoljeću čak posložio i cjenik oprosta od grijeha čime je dao direktan povod nastanku protestantske vjere, ali to nije tema ovog teksta.
Dakle, još nikada nisam vodila razgovor s grupom anonimnih ljudi, no za sve postoji prvi put - saznala sam samo kako se ne zna točno koliko ih laje u ekipi Psi laju. Broj im se stalno mijenja, ovisno o tome o čemu pišu. Oni su profesori, doktori znanosti, novinari, softveraši, ekonomisti, šljakeri, liječnici, pravnici. Žive od svojih profesija, imaju obitelji i kućne ljubimce. Oni su ljudi koje srećemo na ulici, hokejaškoj utakmici, u kinu, restoranu, knjižari, na koncertu ili psećoj livadi. Oni su posvuda, oni nas gledaju....
RJ: Kada ste krenuli s ovom stranicom, citiram: „Odlučili smo biti pristojni, nipošto ne etiketirati nikoga, biti stalno na nivou kulturnog ophođenja.“ Ja i dalje mislim da ste prilično kulturni s obzirom na sve – što se ponekad za čitatelje ne bi moglo reći, iako su ponekad opsjednuti doduše pravičnim gnjevom....smeta li vas više kada su komentari uskipjeli od gnjeva ili kada se uopće ne čitaju? Jesu li životinjska pitanja u stvari emotivna pitanja pa se kao takve ne mogu sagledati racionalno? Što to govori o nama, vidimo li u životinjama sebe same?
PLKP: Biti pristojan je mišljeno akademski. To znači da ako smo mi kulturni i argumentirani, da to očekujemo i od čitatelja. Kad pogledaš komentare, ispada da je Psi laju jedna od najprijstojnijih Facebook stranica koja se bavi ovakvim gadnim životinjskim temama. Ljudi su od samog početka prihvatili zadani okvir. Ima onih koji bjesne po drugim stranicama, a ovdje dolaze srediti misli i odmoriti se od pravičnog gnjeva. Naravno, uvijek se nađe i onih koji zabrazde, a mi si onda damo truda da ih smirimo. Banirali smo samo jednu osobu koja je prekršila pravilo i objavila poruku iz inboxa. Ima onih koji su nam priznali da im je nemogućnost da nas se izbaci iz takta najbolja stvar na stranici. Tako da nas takvi komentari uopće ne smetaju ali to što se upravo najbolji članci ne čitaju, to da - to nas smeta. Zato izazivamo jednim od tri mota stranice ‘’Čitanje može ozbiljno oštetiti vašu glupost’’.
Naravno da su životinjska pitanja neminovno emotivna, osim ako baš nisi mesar ili lovac. Međutim problem je u tome što emocije zamagljuju prave uzroke problema vezanih za zaštitu životinja. Zato i nastojimo šokantno svesti na maksimalno mogući minimum. Šokantno je na terenu ali uzroci šokantnog su u institucijama, navodnom sustavu zaštite životinja koji u Hrvatskoj ustvari uopće ne postoji i naravno u našim glavama. O tome pišemo.
A mogu li se emotivna pitanja sagledati racionalno? Naravno da mogu, pitaj bilo kojeg psihoanalitičara.
RJ: „Psi laju, a karavane prolaze“ je najadekvatniji mogući naziv koji ste mogli dati svojoj stranici – ukoliko se čovjek upusti u istraživanje, uskoro uviđa kako se skoro sve teme u stvari ponavljaju zato što se u biti vrlo malo toga promijenilo dvije godine svoga postojanja. Pa tako uvijek iznova možemo čitati o lovcima, lovstvu i kršenju zakona o lovstvu, o zakonima i prijedlozima izmjena zakona o zaštiti životinja, o pravilnicima o osnivanju skloništa za pse, o malverzacijama oko zakona i propisa, u stvari, kao da uvijek ponovno čitamo o ljudima koji su ubili i/ili mučili vlastite pse a da o tuđima i ne pričamo, samo se imena i mjesta mijenjaju – pa čak je stradao i pas jednog svećenika....kako izdržite sve to?
PLKP: Ovo sa svećenikom nas je dotuklo. U jednoj navodno katoličkoj zemlji u kojoj pretpostavljamo da je velečasni moralni uzor, župljanin mu otruje kuju koju je pronašao napuštenu uz cestu i udomio. Psi laju čitaju i časne i svećenici, pa smo tako saznali da mnogi od njih vole životinje, a oni najhrabriji čak na svojim stranicama i dijele oglase za pse koji traži smještaj i dom. Zamoljeni smo da o njima ne pišemo, jer bi nakon toga još više neželjenih štenaca i mačića moglo biti ostavljeno ispred crkvenih vrata, što i nije najgore. Najgore je to što bi se župljani mogli žaliti da se velečasni umjesto s ljudima bavi sa psima.
Nažalost, stvarnost je takva kakva je zato što ne postoji sustav zaštite životinja. Od vrha do dna ništa ne funkcionira i ništa nije povezano. Prema definiciji, sustav se može nazvati sustavom samo ako funkcionira kao sustav, a to znači da svi njegovi dijelovi postoje samo u svrhu djelovanja sustava. Ne postoji nešto što bi se zvalo loš ili dobar sustav. Najbolji primjer je Sunčev sustav. Jel dobar ili loš? Ili je samo sustav? Nedavno smo napisali poduži članak o tome i on je sažetak svega o čemu pišemo. Nažalost, nije baš bio čitan jer je za prosječnog čitatelja predugačak. Možda i zato jer nije isprekidan sličicama, kao kod tebe - haha.
A izdržimo zato što na stranicu stalno dolaze novi ljudi koji ako čitaju moraju i početi razmišljati. Ako nekog od njih čitanje navede i na neku akciju, makar u vlastitom susjedstvu, onda ima smisla nastaviti pisati.
Inače, naziv stranice je najbolje što je na njoj napisano. Međutim, osim tog ljutog lajanja da bi se zaustavile karavane i natjeralo ih se da obrate pažnju, glavna inspiracija je Krležina pjesma ‘‘Noć u provinciji‘‘ čiji su i naslov i sadržaj tako prikladni i danas. U toj pjesmi Krleža piše o odnosu vlasti prema narodu, pa tako završava:
‘‘Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,svi prolaze i nestaju,
a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.‘‘
Zar ovo nije genijalan prikaz naroda koji laje poput pasa, a vlast ga ignorira, ne rješava probleme u ovoj državi, ne bavi se temama koje su ljudima važne?
RJ: Istina! Nego, kada je stranica pokrenuta, moto vam je bio ''Snaga je u brojevima'', zatim se promijenio u ''Čitanje može ozbiljno oštetiti vašu glupost'', a sada glasi: ''Kad makneš pogled sa cilja, vidiš samo prepreke.''
Iščitavam li ja u tome ipak određenu dozu malodušnosti koju i sama osjećam kada vidim koliko se svijest ljudi sporo mijenja, ne samo kada su u pitanju životinje, već stav prema životu i svijetu općenito, ili pokušavate igrati „bad cop“/„good cop“ igru kako biste doprli do srca čitatelja. Ili točnije, čitateljica – čini mi se da su žene uvijek zainteresiranije za „životinjske teme“...hm?
PLKP: Sva tri mota su i dalje na snazi, oni dolaze u paketu a vrte se prema potrebi. Ponavljanje je važno zbog novih ljudi koji dolaze na stranicu. Osim toga, oni koji nas vjerno čitaju su kao i novi čitatelji svi različiti i svi gledaju svijet samo kroz svoje vlastite naočale. Pa ako netko gleda na svijet iz perspektive uvoznika banana, onda ćemo pisati o istom problemu iz njegove perspektive jer će ga jedino tako shvatiti. U to se uklapa i pristup ‘’bad cop / good cop’’.
Nema malodušnosti, to ti se čini - ‘’Snaga je u brojevima’’ je jasna poruka da do promjena neće doći ako nas ne bude puno, o čitanju smo već objasnili, a ‘’Kad makneš pogled sa cilja, vidiš samo prepreke’’ je moto najupornijih. Ajd’ ti istrči maraton bez tog mota.
Ovo s muškarcima ustvari nije istina iako se tako čini kad pogledaš publiku na tim životinjskim stranicama, tko ih lajka i šera. Naime, s muškarcima ti stvari stoje ovako. Kad objaviš apel za pomoć za hranu psima i to ti objavi portal koji čitaju muškarci, onda ti je pola uplata od muškaraca, a istog dana ti jedan za drugim stižu muškarci u automobilima koji dovoze hranu. Oni jednostavno ne brbljaju, nego djeluju – vide, uplate, kupe, sjednu u auto, dovezu i odu. Dakle, muškarci djeluju, žene to ne mogu bez da usput pričaju, a muškarci ne mogu progutati toliku količinu riječi. Izračunato je da muškarci dnevno upotrijebe 7.000 ‘’riječi’’ (govora, zvukova, pokreta), žene moraju potrošiti svoj dnevni fond od 20.000 ‘’riječi’’. To najbolje znaju oženjeni, haha.
RJ: U jednom od starijih tekstova pod nazivom „O bogovima i volovima“ progovorili ste o veterinarskim inspekcijama i njihovim odlukama koje uvijek idu u korist koncesija za „skloništa za napuštene životinje“ koja nisu ništa drugo do li šinteraja, dok se osim rijetkih iznimaka - ostala volonterska skloništa otvoreno pokušava uništiti – je li se što promijenilo od pisanja tog članka? Je li Veterinarska inspekcija (kad smo već kod rogate stoke) doista Sveta krava kojoj se ništa ne može?
Osim azila Udruge Pobjede, tu je i Azil Prijatelji iz Čakovca. Njih se ne pokušava uništiti, jer imaju ugovore s gradovima i općinama i bez njih se ne može. Azil Prijatelji ima problem s kapacitetom i sredstvima najviše zbog toga što se ne rješava problem najmanje 2.000 pasa u romskim naseljima. Oni to ne mogu sami, to trebaju riješiti institucije. Volontere azila se mrcvari do krajnjih granica i to je prava emocionalna ucjena. Azil koji se otvoreno želi uništiti je azil u Dubrovniku za što ne postoji objektivni razlog. Tu se radi o osobnom animozitetu gradonačelnika prema volonterima, konkretno prema sestrama Sambrailo.
Sveta krava tj. veterinarska inspekcija je u međuvremenu svoje djelatnosti prebacila na komunalne redare, a sebi je ostavila poslove oko nadzora skloništa, čipiranja pasa, opasnih pasa i zlostavljanja. Sada se zanemarivanjem bavi blagajnica iz tvog dućana koja nikada nije imala psa, koja se možda čak i boji pasa i od nje se očekuje da osim dužine lanca što je lako, procijeni kavlitetu kućice, uhranjenost psa, kreće li se pas normalno, pokazuje li znakove bolesti. A blagajnica nema pojma, ona bi radije išla na more.
Ljudi se ljute na komunalce ali koliko smo od njih saznali, nije njima lako. Kad se nekome nešto ne da raditi, to prebace komunalcima pa oni moraju biti veterinari, građevinski i sanitarni inspektori i bogtepitaj što sve ne. Što ne opravdava njihovo ignoriranje posla koji moraju obavljati.
Zašto se ne pobune? Zato što ih nitko ne poziva na odgovornost. Zašto? Zato što je njihov posao pro forme, a to je nabolje vidljivo na ovom dijelu sa životinjama. To su uočili u Zagrebu, pa obećano redarstvo za životinje (animal police) nikako da profunkcionira. Nema educiranih koji bi to radili.
Tako da možemo reći da su sada komunalci sveta krava. Na primjer, prijaviš info centru premršavog psa na prekratkom lancu koji spava u limenoj bačvi u dreku i bez vode, info centar ganja komunalce i ne može dobiti povratnu informaciju što se događa s prijavljenim slučajevima. Kad je u Zagrebu info centar vodila udruga Suza, imali su terenca koji je osobno provjeravao prijave građana i razgovarao s takvim vlasnicima pasa. Sada se direktno prijavljuje komunalcima ali povratnih informacija nema.
Što se tiče poslova veterinarske inspekcije, kad je Suza prijavljivala zlostavljanja veterinarskoj inspekciji, događalo se isto. U Suzi još imaju slučajeve prijavljene prije 7 – 8 godina za koje nisu nikada dobili povratnu informaciju o tome što se poduzelo, a kao prijavitelji su tu info trebali dobiti. I danas se događaju slučajevi kao nedavni da se pronađe kuju s ranama svezanu za lanac i da veterinarski inspekor zaključi da je kuja dobrog ‘’gojnog stanja’’, kuju preuzme udruga iz druge županije i kuja se nakon tri dana okoti. Zar veterinarski inspektor ne bi trebao razlikovati gravidnu od debele kuje?
Zatim postoji taj nesretni Središnji upisnik Lysacan u koji je upisano oko 350.000 pasa (to su dakle čipirani psi). Uprava za veterinarstvo pod koju spada veterinarska inspekcija i dalje tvrdi da u Hrvatskoj nije čipirano samo oko 5% pasa iako nisu proveli nikakvo istraživanje. Za razliku od ovog paušalnog broja, udruge tvrde da je takvih pasa najmanje 40%. Ovaj broj se temelji između ostalog i na broju nečipiranih pasa koji su spašeni iz poplave u Slavoniji.
Posao veterinarske inspekcije je i nadzor nad provođenjem Pravilnika o opasnim psima. Na stranu to što bi ovaj pravilnik trebalo mijenjati ali ako pogledaš kako se i ovakav kakav je provodi, padne ti mrak na oči. Prema Pravilniku u Hrvatskoj je za razliku od drugih zemalja, jedina zabranjena pasmina pit bull, a možeš ga bez problema nabaviti preko oglasnika.
Zatim je tu neosnivanje skloništa. Dakle, ne osnivaju se jer nema kazne za neosnivanje. Ipak, veterinarska inspekcija može narediti njegovo osnivanje i tom se svojom ovlasti poslužila samo jednom i to u slučaju Dubrovnika. Grad je platio nekakvu mizernu kaznu i nikome ništa.
Tekst ‘‘O bogovima i volovima‘‘ koji spominješ uspoređuje odnos veterinarske inspekcije prema skloništima privatnika koji imaju koncesije i udruga. Maltretiranje udruga i ponižavanje volontera je također imalo veze s privatnim animozitetom jednog inspektora. Tužena udruga je dobila sudski spor jer bi sutkinja ispala totalni idiot da je presudila drugačije. Međutim, uvjeti u nekim koncesijskim skloništima i dalje su grozni. Prljavo je, psi se pare, kote, ugibaju od zaraznih i drugih bolesti. Čini se da je jedino o čemu se vodi briga da su psi ‘‘dobrog gojnog stanja.‘‘
Međutim, ono što zabrinjava je to što se broj pasa u skloništima koncesionara ‘‘zamračuje.’’ Oni koji redovito prate stranice tih skloništa vide da tu nešto ne štima. Na stranici jednog takvog skloništa je čak zabranjeno umnožavati, kopirati i dijeliti fotografije pasa, one su copyright! Zašto je tom skloništu toliko važno da što manje ljudi vidi pse i zašto im se namjerno smanjuju šanse za udomljavanje? Naravno, volonteri su u takvim skloništima nepoželjni.
RJ: Je li se što promijenilo od vremena kada ste od Ministarstva poljoprivrede pokušali saznati broj evidentiranih pasa u RH, broj pasa u skloništima, broj usmrćenih pasa, broj pasa lutalica ili je za one koji žele takve odgovore i dalje bolje da odsele u Australiju?(Možda to i objašnjava veliku količinu Hrvata u Australiji?)
PLKP: Neka odsele, jer se ništa nije promijenilo. U ime popularne decentralizacije sve što se tiče napuštenih životinja ostavlja se jedinicama lokalne sapouprave (gradovima i općinama) koji bi trebali imati skloništa ili potpisane ugovore sa skloništima, a nemaju ih. A i zašto bi ih imali kad u Zakonu o zaštiti životinja ionako nije predviđena kazna za kršenje ovog propisa? Osim toga, trebali bi imati i info centre za izgubljene i pronađene životinje ali niti njih nemaju. To je ta naša decentralizacija koja pogoduje kumovima, strinama, babama i biračkoj bazi po općinama. Tako da taj navodni sustav zaštite životinje uopće nema podatke o broju uhvaćenih, vraćenih vlasniku, udomljenih i usmrćenih životinja u skloništima. Ne postoji nikakava nacionalna evidencija koja bi pokazala kako djeluju skloništa, koliko su upješna i je li njihovo postojanje uopće opravdano ili služe samo za izbijanje love iz džepova građana kojom se financiraju privatni poduzetnici da bi mogli živjeti od ubijanja pasa. Druge zemlje vode ovakve evidencije, spomenula si Australiju. U australskim državama kabineti premijera su zaduženi za ove evidencije. Kod nas je to dužnost npr. gradonačelnika Đurđevca koji umjesto u sklonište za napuštene životinje i info centar ulaže u turističku atrakciju ‘’autohtone deve u đurđevačim peskima.’’ Jer u Đurđevcu ne postoji problem napuštenih pasa. On se rješava izbacivanjem pasa u romsko naselje.
RJ: Došla nam je i 2017. a porez na pse i policija za životinje, kao ni CSI za pseću kakicu (a kamoli za otkrivanje prijestupnika nad životinjama) – nisu. Očekujete li da se išta promijeni do vašeg trećeg rođendana, 2018.? Jesu li to samo ideje i obećanja kojima se mažu oči, zamračuje lova i peca u mutnom ili smatrate da je nešto od ovoga – ili sve navedeno – dobra ideja?
PLKP: O porezu za pse se počelo šuškati ali mislimo da u ovoj situaciji uvoditi porez ne bi bilo dobro. Ne zato što ga ljudi ne bi mogli platiti, jer ipak bi se radilo o iznosu od samo 150 kn godišnje. Najprije treba napraviti sustav, a ne pecati lovu po džepovima građana koji ionako imaju čipirane pse i koji odgovorno brinu o svojim ljubimcima.
Problem poreza na pse je direktno vezan za ‘‘odredbu o devet pasa‘‘ koja je ušla u prijedlog novog Zakona ali se ipak sada kad se ministar Tolušić zainteresirao za ovaj Zakon ta odredba preispituje. Ukratko, zabranilo bi se posjedovanje više od devet pasa, a ako bi netko želio imati deset pasa, morao bi osnovati sklonište za životinje prema ‘’Pravilniku’’ o skloništima, što znači da bi morao imati od karantene, zaposlenog radnika, ugovora s vetrinarskom ambulantom do posebne kuhinje za spremanje hrane psima i posebnog frižidera.
Ovom odredbom se množda želi stati na kraj i ‘’sakupljačima’’ koji jesu problem ali ne toliki da ga ne bi mogla rješavati veterinarska inspekcija provjerom uvjeta u kojima se drže psi. Pravi razlog su udruge bez skloništa i pojedinci koji spašavaju pse iz skloništa prije nego ih u skloništu ubiju. Ti psi se smještaju na privremene smještaje, a neki od njih nisu baš hoteli. Odredba je naizgled usmjerena na dobrobit tih pasa ali se radi o tome da se ne želi spasiti pse, nego ih ostaviti u skloništu 60 dana kako bi ih se što više ubilo i na taj se način smanjila populacija pasa u Hrvatskoj.
U svjetlu najnovijih poteza ministra Tolušića koji gura zabranu ubijanja pasa u skloništima, morala bi pasti i ‘’odredba o devet pasa.’’ Naravno, sve još treba proći i u Saboru, a zna se koliko su nam saborski zastupnici zainteresirani za životinje, a koliko za privatno poduzetništvo.
Ako ne prođe zabrana, a onda ostane ‘’devet pasa’’, što će napraviti udruge bez skloništa? Jer, u Hrvatskoj samo nekoliko udruga ima registrirana skloništa. Većina udruga drži pse po kućama i stanovima volontera i ‘’teta čuvalica’’, a njih uvijek nedostaje. Dakle, višak iznad devet pasa će udruge morati dati skloništima na ubijanje ili ih prepisati na volontere i tete čuvalice. Ako se sada vratimo na porez, to znači da će volonteri i ‘’tete čuvalice’’ morati platiti porez ne samo za svog psa nego nego i za one na privremenom smještaju. A kakva će zbrka nastati u bazi Lysacan teško je i zamisliti. Svakako treba vidjeti i zašto su neke države ukinule porez na pse.
‘’Policija za životinje’’ je također ostavljena gradovima i općinama da ju imaju ili nemaju. U Zagrebu je zapelo jer nema educiranih ljudi koji bi to radili, a komunalci koji su i do sada trebali kontrolirati zanemaivanje životinja kažu da čekaju novi Zakon pa da vide što bi oni to trebali, mogli i smjeli raditi. Pa što su onda radili do sada? Pisali kazne ljudima za puštanje pasa bez lajne i za neskupljanje dreka? Pa smo došli do DNK analize dreka u Zagrebu. Opet dolazimo to tog nesrenog nepostojećeg sustava. Jer, zar ne bi bilo logičnije za početak postaviti kante za bacanje psećeg dreka? Ne kažemo da bi odmah svi počeli skupljati drek za svojim psima ali dio ljudi sigurno bi. Zatim bi trebalo pojačati kontrole, ne samo ujutro. Gradovi bi trebali uložiti u ekipe ‘’sakupljača dreka’’ pa čistiti drek barem s ulica. Ako može u Parizu, zašto ne može u Zagrebu? To bi bilo višestruko jeftinije nego DNK analiza. Ali zbilja, kako nam je sve zasrano! Ljudi, ne jedite govna, skupljajte ih! Bilo bi super kad bi ovo pisalo po ulicama i parkovima. Ako je netko dobio ideju za grafite, ovim putem javno skidamo odgovornost sa sebe.
RJ: :) Okej, no kad-tad će se neki porez na pse uvesti, kako bi izgledao da ga vi napišete?
PLKP: Uglavnom, ako bi takvog poreza bilo, ne bi ga trebali plaćati oni koji su udomili pse iz skloništa i udruga. Da bi to funkcioniralo, mora postojati sustav. Znamo da smo dosadni s tim sustavom ali od realnosti nema bježanja. Dakle, samo naizgled je jasno da bi u tom slučaju udruge bez skloništa bile u nepovoljnom položaju ali kad bi se osnovali info centri u svakoj općini i gradu kako je propisano Zakonom i kad bi svaka općina i grad imali svoje sklonište ili ugovor s nekim na svojem području, onda bi udruge bez skloništa imale svoje pse prijavljene info centru / skloništu što bi bio dokaz da su psi udomljeni, a ne kupljeni od štancera. Sve se može riješiti ako se zaista želi stvoriti sustav za zaštitu životinja.
RJ: Međutim, u Povjerenstvu za izmjene zakona o zaštiti životinja sjede neki ljudi kojima nije za vjerovati...
PLKP: Ta nakarada od povjerenstva za izmjene Zakona o zaštiti životinja je manje zanimljiva ljudima koji nisu u zaštiti životinja, a ne bi trebala biti. Jer, ako je tako s ovim povjerenstvom, onda je moguće da bude s bilo kojim drugim. Evo ukratko o čemu se radi. U Povjerenstvu sjede uzgajivači činčila koji ih uzgajaju da bi ih ubili zbog krzna, dakle luksuza i na njima zaradili. To ti je isto kao da u povjerenstvu za izmjene Obiteljskog zakona sjede pedofili. Sjede i trgovci koji ne žele zabranu prodaje tvorova (pitomih vretica) u trgovinama. Jer, držanje ovih životinjica u dućanima je kao i držanje pasa i mačaka, što je zabranjeno. Sad trgovci kažu da je tako u Europi. Pa što mi ne možemo biti bolji od Europe?
RJ: Naši su čitatelji upoznati sa situacijom u Međimurju, kao i u Dubrovniku – međutim, ništa se nije promijenilo ni tamo ni s drugim, manjim i daleko siromašnijim mjestima u RH – znam da će mnogi reći da nije lako ni ljudima, ali što mislite – možemo li biti optimistični što se tiče ovih poznatijih slučajeva ili će sve što možemo reći ili napisati na kraju završiti s „pojeo vuk magare“? Je li i nama potreban neki Levijatan s obzirom da u svijetu u zadnje vrijeme prevladavaju emocije nad političkim programima, možda je došlo vrijeme za vigilante pravdu? Što mislite o takvom načinu borbe protiv zlostavljača životinja i slabijih općenito?
PLKP: Mi smo više za civilni neposluh nego za šake ali razumijemo ljude koje je osjećaj nemoći toliko isfrustriro da im je na kraju preostalo samo šakom u glavu. Političari su ili presigurni u svoju nedodirljivost ili prepametni pa znaju da im od građanskih ovaca ne prijeti nikakva opasnost. Koliko se ova napeta žica može natezati i hoće li se početi osnivati ogranci Levijatana pokazati će vrijeme.
Što se tiče Međimurja i Dubrovnika, situacija je došla do krajnjih granica pa se nadamo da će s Levijatanom ili bez njega, magare spasiti glavu. To što niti ljudima nije lako najmanje vrijedi za Međimurje i Dubrovnik, jer Međimurje je najbogatija županija, a Dubrovnik najbogatiji grad u Hrvatskoj. Polažemo nade u ministra Tolušića koji je jedini ministar ikada koji je pokazao da ima sluha za ove teme. Čovjek se izjasnio protiv ubijanja životinja u skloništima, sigurni smo da nije blebnuo bez veze nego da zna što priča. Sada je jedino upitno hoće li uspješno obraniti svoj stav ili će pokleknuti pod pritiskom raznih interesnih skupina. Osim toga, ulijeva nadu to što je ministar maher u povlačenju sredstava iz EU fondova i ima argumente za siromašne jedinice lokalne samouprave. Na primjer, Karlovac koji se nalazi u prilično siromašnoj županiji i koji ima ugovor s onim sramotnim skloništem u Utinji koje ubija pse, sredstvima iz EU fondova izgradio je najveličanstveniji akvarij u Europi, a vjerojatno i šire. Za cijenu tog akvarija mogao je izgraditi najmanje pet jednako veličanstvenih skloništa za napuštene životinje. Svaka čast akvariju ali došlo je vrijeme da se opali vritanjek privatnom poduzetniku, izgradi vlastito sklonište koje će ostati gradu ili se odluči na model kakav odlično funcionira s udrugom Pobjede u Osijeku.
RJ: Tko financira skupljanje i smještaj životinja u skloništima i zna li se koliko on iznosi? I je li obećanje ministra Tolušića uopće moguće održati? Drugim riječima – je li ukidanje tzv. kill skloništa/šinteraja samo pusta tlapnja, mokri san udruga i njihovih volontera, bajka za odrasle? Neki volonteri s kojima sam razgovarala smatraju da je ukidanje kill skloništa nemoguće – što vi mislite?
PLKP: Povijest bi trebala biti učiteljica, ti to najbolje znaš. Najužasniji događaji u ljudskoj povijesti uvijek su se događali zbog novca. Uzrok najvećih stradanja i sramota ljudskog roda je bio i ostao novac. Ubijanje je opravdano samo u samoobrani, u suprotnom za njega nema moralnog opravdanja. Ovu su tezu vegani doveli do krajnosti i ako ćemo iskreno, s moralne su strane u pravu. Niti psi se ne ubijaju zbog stvarne potrebe, nego zbog novca, jer se problem napuštanja i napuštenih pasa može riješiti bez ubijanja ako postoji sustav.
Skupljanje i smještaj životinja u skloništa finaciraju građani ali je teško reći koliko to košta. U Slatini možete nabaviti najskupljeg mješanca u Hrvatskoj, jer svaki košta oko 6.000 kn. To je iznos koji ide koncesionaru privatnom poduzetniku koji se ne treba zamarati kampanjama udomljavanja i edukacijom. Psi su višestruko jeftiniji u skloništima udruga koje ih ne ubijaju, koje ih uz zagrebačko sklonište Dumovec najviše udomljavaju i koje stalno vode kampanje, provode edukaciju, posjećuju škole I škole njih. Tu se stalno nešto zbiva. Pa kako to da oni mogu?
Dakle, najprije trebaju volja i odluka političara, a zatim se stvara sustav:
1.Pokreće se nacionalna akcija evidentiranja svih pasa po seoskim dvorištima i šire, svi vlasnici nečipiranih pasa se kažnjavaju, a psi se čipiraju.
2. U gradovima i općinama u kojima je postotak napuštenih pasa veći od procijenjenog prihvatljivog maksimuma vrše se obavezne kastracije pasa što se financira iz državnog proračuna.
3. Iz državnog proračuna se financira i kastriranje pasa siromašnih vlasnika.
4. Zaposleni u Ministarstvu stalno prate stanje u središnjoj bazi Lysacan, provjeravaju i ažuriraju podatke, vode nacionalnu evidenciju o radu skloništa.
5. U međuvremenu, veterinarska inspekcija naređuje gradovima i općinama osnivanje informacijskih centara i skloništa.
6. Sva postojeća i novosnovana skloništa vode kampanje udomljavanja.
7. Ministarstvo osniva stručnu skupinu za pomoć gradovima i općinama za izradu projekata za financiranje izgradnje skloništa iz EU fondova.
Sve ovo gore navedeno je već odavno mogla biti završena priča da je postojala politička volja i da se donijela politička odluka. Vrijeme je izgubljeno ali nije nenadoknadivo. Ako prijedlog no kill skloništa prođe u Saboru, prema izjavama Ministarstva primjena bi trebala krenuti 01. srpnja 2018.
RJ: Svojednobno smo se zgražali nad dokumentarnim filmom Damira Janečeka "Kinofil" – da bismo ustanovili kako se sve te malverzacije koje se odvijaju u Sarajavu također malo prikrivene i razvodnjene te raspoređene na nekoliko lokacija odvijaju i u Lijepoj našoj.
Tu dolazimo do one teze Hannah Arendt o banalnosti zla i o tome kako nisu za zlo sposobni samo „oni drugi“ - napravila sam svojevrsni eksperiment pa 90% teksta Tuga u Međimurju prenijela u tekstu Što nasilje nad životinjama govori o nama – očekivano su komentari bili vidno različiti, kao i čitanost. Ispada da nas ne zanima sudbina „onih drugih“ – nekada se to odnosi na ljude, a nekada na životinje – na primjer, puno ljudi koji vole pse i mačke te ostale kućne ljubimce ne zanimaju uslovi života tzv.“stoke“, odnosno životinja za prehranu. Osobno smatram da je način na koji držimo i tretiramo te životinje čak crnji mrak nego ono što rade lovci, jer konačno – zar ne biste radije trčali po livadi dobar dio života pa popili metak ili da vas nakon godina u tamnici opale čekićem po tikvi i to nedovoljno snažno pa zatim kolju na sitno?
PLKP: Eh da, to je ta naša malenost, ksenofobičnost, strah od promjena, strah od djelovanja, lijenost, dvoličnost, samozavaranje i naravno, uvijek su nam drugi krivi. Prozivanje za neetičnost i nemoralnost se stalno provlači kroz naše tekstove. U jednom smo pisali o tome da su Hrvati kao galebovi, oportunisti koji će se zadovoljiti i krepanim štakorom, samo neka im nitko ne skida ružičaste naočale i samo neka se sranja događaju preko plota. Mi smo drušvo bez suosjećanja iako ponekad izgleda kao da nismo. Odazivi na akcije pomoći ljudima i životinjama su prečesto kupovanje oprosta, dobro si to nazvala. Jer da nije tako, zar bi bilo toliko jada i čemera u ovoj Lijepoj našoj? Dok tamo neka baka, nečija majka, naša majka krade u kvartovskom Konzumu jedno jaje, mi to ne vidimo, a ako i vidimo fućka nam se. Nama treba masovna akcija, medijska pompa, moramo stati u red tamo gdje je najveća gužva i ako nas još svi vide još bolje. A bakica iz susjedstva, tko je njoj pomogao?
Mi smo opasno društvo i odgajamo opasne generacije. Nećemo etiku, jogu, građanski odgoj, zeleni ponedjeljak. Trujemo svećenicima pse, bacamo mačiće u kontejnere putem na misu, smrzavaju nam se na smrt psi na lancima i u boksevima što nismo naučili od naših baka i djedova čiji su psi za jakih zima bili u toplim štalama sa stokom, u sjenicima, ganjicima na ovčjim kožama. Sramimo se ići na tečaj za roditelje gdje bi naučili kako nagovoriti svoje malo dvonožno blago da ne vrišti jer neće na spavanje, jednostavnije mu je opaliti šamračinu. Usput ćemo naučiti dijete da je šamaranje prihvatljiv način komunikacije pa ćemo mu to pokazati još jednim primjerom - zašorati ćemo i njegovu mamu. Onda će tako upućeno dijete zašutati mačku, kad malo ojača će sprašiti psu petardu u usta i na kraju će izbosti nožem svoju curu na parkingu.
Najgore od svega je što masa mudraca koji se zgražaju i glasno prozivaju dobro zna koji je uzrok svih tih užasa ali se nikada neće suprotstaviti zlostavljaču. Kad susjed mlati ženu, navrtiti će TV na najjače da ne čuje, kad kum zakopa žive mačiće, komentirati će za ručkom u najužem obiteljskom krugu, kad čuje s drugog brda prase susjeda Franca koje 15 minuta stravično cvili, zatvoriti će vrata i prozore i utješiti se s čvarcima. Kad vidi nečiju majku, svoju majku kako krade jedno jaje u lokalnom Konzumu, pogledati će je s prijezirom i otići svojim putem.
Najčitaniji tekst na našoj stranici ikad, tekst koji su objavili portali širom regije zove se ‘’Prerušeni u ljude.’’ Što to govori o nama? Kao prvo, govori da smo isti, istog mentaliteta i da htjeli mi to ili ne, da je Beč bio glavni grad Balkana, a ne Hrvatske.
Tragična poplava u Slavoniji bila je hrana za našu dušu – strašni prizori utopljenih životinja, priče o herojima koji ih spašavaju. Kreće navijačka groznica, kupuju se oprosti, cijela je Hrvatska na nogama. Zatim se dogodi poplava u Bosni ili Srbiji mi više nismo centar svijeta, to je tamo drugdje. Najljepšu priču koju smo ikada pročitali je priča o utopljenom psu u Kraljevu. Poharala je regiju i poslije nje je bilo dosta - za neko vrijeme. Sada se možemo nastaviti pretvarati da smo Bečani, možemo se posvetiti svojim kavama i svojim malim životima, nije nas više briga za tamo neku Slavoniju ili Gunju za koju smo po prvi put tada čuli da postoji i saznali da u njoj žive Bosanci i još k tome muslići. Na globalnom planu, više nas dirne smrt 1000 Parižana od smrti 10.000 Sirijaca. Ali nas uopće ne dirne nečija majka koja krade jedno jaje u Konzumu sve dok ga ne krade u našem kokošinjcu. Onda bi ju izlemali, možda čak i prijavili za krađu. Mi smo teško bolesno drušvo.
I sad nas ti pitaš o farmskim životinjama koje vegani s pravom nazivaju ‘’nevidljivim životinjama’’? Pa kako bi uopće nekome u takvom društvu moglo biti stalo njih? ‘‘Nevidljive životinje‘‘ su tamo negdje drugdje, ne želimo ih vidjeti niti znati kako njihove noge, rebra, jetra, ramena i guze dolaze na naše stolove. Život tih životinja je lišen svake humanosti. Kad vidiš kravu na zelenom pašnjaku i prizor ti razgali dušu, ne sjetiš se da na tu jednu koja je imala sreću da vidi zelenu travu, nebo, sunce dolazi 100.000 onih koje su se rodile i umrle svezane lancem za jasle u nekom limenom hangaru.
Kad te zabavi neko veselo prase koje se kaljuža u blatoj lokvi, ne pomisliš da na to jedno prase dolazi milijun onih koji su se kaljužali samo u svom vlastitom dreku. O tome dokle seže ljudska dvoličnost najbolje govori to što oni koji jedu janjad i kozliće potpisuju peticije protiv jedenja pasa u Koreji. Što bi sad Indijci trebali potpisivati peticije protiv jedenja krava u Hrvatskoj? Ili Iranci protiv jedenja pajceka u Francuskoj? Otkuda im pravo? Mi smijemo čistiti samo vlastito dvorište i možemo biti bolji od drugih. Tek kad budemo bolji, smjeti ćemo dijeliti packe drugima.
Znaš li što je maceracija? E to ti je kad se muške tek rođene piliće ubija tako da im se zavrne vratove ili ih se žive baca u faširku, a ženske će kao buduće nesilice provesti život u gajbama u istom ovakvom hangaru kao i krave. E sad, možda je tim muškim pilićima bolje i da su ovako završili nego da prožive život kao njihove sestre. Ako si pomislila da sad slijedi odgovor da je bolje srni s metkom u glavu pa odmah gotovo umjesto da ju se kao tele umlaćuje čekićem po glavi dok koinačno ne izdahne, aaa ne. To su sve izgovori za pranje savjesti.
Jer, ako već ne možemo prestati jesti životinje onda ih barem nemojmo zlostavljati. Mi smo mala zemlja s prevelikim resursima koji uopće nisu iskorišteni. Možemo pustiti te krave na livade, svinje u blato i kokoši u dvorišta. Samo što se ljudima ne da raditi, a državi ulagati u takve projekte. Jer, ’‘tata‘‘ je kupio pola Slavonije, a drugu polovicu drže mali Joze, Pere i Bere koji su u svađi još od drugog svjetkog rata ili Jozina grana trešnje ide preko Berinog plota pa nema dogovora oko zajedničkog posla na zajedničkoj zemlji. A što se tiče muških pilića, danas postoji tehnologija da se otkrije spol budućeg piceka dok je on još jaje.
Ima još toliko stvari o kojima bi mogli razgovarati ali ne znamo sad, da nismo već udavili tvoje čitatelje? Lov, lovci i lovački lobi su zabranjene teme u Hrvatskoj. Zatim je tu poslovanje državnih zaštitara ugroženih vrsta što isto, vidi vraže, ima veze s lovcima.
RJ: Pa tko je došao do ovog dijela teksta, zacijelo je zainteresiran, slobodno elaborirajte...
PLKP: Sve je počelo prošle godine kad smo naletjeli na jednu vijest u centralnom dnevniku HRT-a. Otrovana su dva bjeloglava supa na Krku. Supovi su zaštićena vrsta. U prilogu je objavljena izjava dr. Gorana Sušića koji je u zadnjih 30 godina uspio spasiti populaciju od izumiranja, dakle čovjek zna o čemu priča, a usput je i među vodećim stručnjacima za supove u svijetu. On izjavljuje da su uzrok trovanja interesi lovačkog lobija, a supovi su samo kolateralne žrtve. O tome ima dosta na Psi laju, pa koga zanima neka čita. Iz kasnijeg priloga izbačen je dio o lovcima i upalila nam se lampica pa smo počeli istraživati. Jedva da smo zagrebli ispod površine kad smo se suočili sa spoznajom da su lovci posebno zaštićena vrsta u Hrvatskoj, da je pisanje o lovačkom lobiju opasna tema, jer lovačka hobotnica seže u svim smjerovima, u širinu, dužinu, visinu i dubinu društva, zahvaća sve njegove sfere. Ispada da lovci imaju veća prava od drugih ljudi, da su iznad zakona pa čak i Ustava RH.
Od tada dosta pišemo i o lovcima. Kad smo počeli pisati o kvarnerskim otocima na koje su lovci naselili alohtonu divljač zbog lovačkog turizma, javili su nam se ovčari sa Cresa. Inače, alohtona divljač je ona koju su lovci zbog lovnog turizma naselili na otoke na kojima je nikad nije bilo. Na Cresu je najgora situacija s divljim svinjama koje su se namnožile pa ne samo da uništavaju otok, čak i ubijaju ovce. Vlasnici zemljišta i ovaca su potpuno nemoćni i njihova agonija traje desetljećima. Ima tu i kriminala, mi smo sve to objavili ali nitko nije prenio iako Psi laju čitaju novinari svih mainstream medija.
I tu sad dolazimo do cenzure u medijima – bilo kakva vijest koja bi mogla oskvrnuti sliku o lovcu kao čuvaru prirode i ljubitelju životinja ne prolazi. Tragom priče o lovcima na Cresu mogli su krenuti mediji i bez puno truda složiti priču. Naši izvori s otoka su bili voljni javno govoriti. A i Državno odvjetništvo je tu moglo podići pokoju prijavu. Međutim, nije se dogodilo ništa. Kao što se neće ništa dogoditi niti nakon objave priče o lovačkim psima.
Jako nas deprimira spoznaja o snazi lovačkog lobija ali mi ćemo svejedno i dalje pisati. Važno je da ljudi saznaju što se događa u tim mračnim šumama, kako lovci zlostavljaju životinje, kako uništavaju zaštićene vrste, vrše ekocid. Jer, ako nećemo pisati mi, tko će? A još nešto je važno – ljudi moraju početi prijavljivati slučajeve zlostavljanja i zanemarivanja. Udruge to rade, prijave budu i odbačene jer je uvijek netko lovac ali ne treba zato odustajati. Ljudi, nemojte se držati one naše ''ne bi se štel mešati, ne bi se štel zameriti.'' Jasno, treba tu i hrabrosti, jer lovački lobi nije bezopasan, ima onih koji su to iskusili na vlastitoj koži na sudovima.
RJ: Prije nego postavim zadnje pitanje, osvrnimo se još na opravdani strah da će u osnovi sjajna stvar rezultirati valom napuštanja pasa – zabrana držanja pasa na lancu, što vi mislite o tome?
PLKP: Zabrana držanja pasa na lancu je sada ušla i u novi prijedlog Zakona o zaštiti životinja. Nažalost, ona je neprovediva jer se zabranjuje ‘’trajno’’ držanje pasa na lancu. Nije definirano što to znači ‘’trajno’’. Je li to pet minuta ili deset godina? Taman i da staviš kameru koja će snimati susjedovog psa koji tjedan dana nije pušten s lanca, s tim si možeš obrisati rit. Jer ako je susjed pustio psa samo pet minuta s lanca ili ga je odlučio pustiti nakon što si ti maknula kameru ajde vidi na kojem ćeš sudu dobiti spor. Ali da ne budemo skroz negativni, dobra je stvar što će ovo, nadamo se, uopće ući u Zakon jer lakše nešto uđe u zakone nego što iz njih izlazi. Tako da bi slijedeći korak trebao biti potpuna zabrana držanja pasa na lancu.
Mislimo da bi bilo bolje da se u potpunosti zabrani držanje pasa na lancu i da se propiše neki prijelazni rok. Mogli bi se na lokalnoj razini čak i raspisati natječaji za pomoć onima koji nemaju novca za ograđivanje prostora primjerene veličine za svoje pse. Kad bi zabrana bila potpuna, novi vlasnici pasa bi morali prije nabave psa osigurati prikladni prostor za njega.
A što se tiče vala napuštanja, a gle - neka se prije stupanja zabrane na snagu provede ta nacionalna kampanja evidentiranja pasa i stvar je riješena. Ljudi ne kuže da u politici ništa ne može odmah.
Pa bi za kraj rekli još i o politici, jer je politika najveći dio toga čime se bavimo, što je bolje nego da se politika bavi s nama, hahaha. Stvar je u tome da čak niti većina zaštitara životinja ne kuži da je uzrok užasa na terenu stvar državne politike. Uoči ovih izbora koji su nam se nanizali objavili smo stavove stranaka o zaštitu životinja ali to je bilo slabo čitano. Ljudi su jednostavno imali druge prioritete i glasali su kao da ih sudbina životinja uopće ne zanima. Nedavno smo objavili da je predsjednica podržala volontere i ministra Tolušića i izjasnila se protiv ubijanja životinja u skloništima. To je super odjeknulo ali je bilo i zlobnih komentara. Ljudi trebaju shvatiti da se životinjske teme po prvi put počinju pojavljivati u aktualnoj politici, ne samo lokalnoj nego i onoj visokoj. Svaka podrška političaru koji se zalaže za doborbit i zaštitu životinja treba biti jasno i glasno nagrađena ako nam je stalo do zaštite životinja. Ako nije, onda ćemo opet glasati za ustaše, partizane, lijepe frizure i šarmantne muškarce.
RJ: Sve jasno....možete li za kraj nabrojati što se još POZITIVNO promijenilo u ove dvije godine, da nam se čitatelji ne počnu masovno samoranjavati?
Pa dobro, nije baš sve tako crno. U Zagrebu se psi smiju voziti javnim prijevozom, evo ga sad će i u Osijeku. U Zagrebu je zabranjeno držanje pasa na lancu, a Osijek i ovaj put prati Zagreb u stopu. Doduše, ova gradska odluka nije još provediva u praksi, jer postoji ta gore navedena kvaka. Onda ta pobjeda udruge Pobjede na sudu protiv veterinarske inspekcije kao i blokiranje pokušaja uzgajivača činčila da im se opet dozvoli uzgoj ovih životinjica za krzna. Tu je i uspješno sprečavanje da se dubrovačkoj udruzi oduzmu psi. Zapravo, najbolja stvar koja se dogodila su ljudi. Da nije bilo masovnog sudjelovanja građana u javnoj raspravi koji su se usprotivili uzgajivačima činčila za krzna, danas više ne bi bilo zabrane.
Zatim, za azil na dubrovačkoj Žarkovici je skupljeno 100.000 kn za nešto više od mjesec dana, Psi laju su za ‘’Crvenu kućicu’’ u azilu Prijatelji u Čakovcu skupili skoro 40.000 kn za samo tri tjedna. Izmjene novog Zakona o zaštiti životinja možda nam donesu još pozitivnog.
RJ: I na kraju što reći? Osim - vama koji ste ovaj razgovor pročitali do kraja - od srca hvala! Vama koji ste donirali, prijavili, udomili, uzeli na privremeni smještaj neku životinju - hvala najljepša! Vi koji svoju djecu odgajate tako da budu empatični - hvala iz dubine duše.
A vama koji pišete Psi laju, a karavane prolaze - stostruko hvala uz pjesmu:
Miroslav Krleža - Noć u provinciji
Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il' zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.
Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
Međutim, kako se nalazimo u zemlji u kojoj se uglavnom ne poštuju zakoni i propisi a moral i etika kao da su u zemlju propali (mislim da vam ne moram objašnjavati zašto smatram da je tako – to je vidljivo već iz samih naslova novinskih članaka, stranica koja piše tako angažirane i dobro dokumentirane te istražene tekstove nema puno izbora nego svoje autorstvo držati anonimnim. S obzirom da živimo u zemlji u kojoj se na natječaj za sklonište za napuštene životinje može javiti ambulanta prijavljivana zbog zlostavljanja, te tužiti sudu zbog klevete sve volontere i građane koji su ikada svjedočili protivtog istog zlostavljanja, što mislite da bi se dogodilo autorima stranice kada pišu o lovcima (saga u 9 nastavaka) od kojih neki sadistički i brutalno ubijaju krupnu divljač tupim džepnim nožićem ili privatnim klaoničarima koji kolju polužive teliće ili onima koji se bave borbama pasa, a sve se to događa u zemlji u kojoj u povjerenstvu za izmjenu zakona o zaštiti životinja sjedi najveći uzgajivač činčila, u zemlji u kojoj je jedan od kandidata za ministarstvo branitelja bio čovjek čiji su izgladnjeli psi od muke jeli njegovu također vlastitu kobilu iznemoglu nakon ždrijebljenja, u zemlji u kojoj je trenutni ministar obrazovanja osumnjičen za plagijatorstvo, bivši premijer čučao u zatvoru, u gradu čiji je gradonačelnik isto malo „odsjedio“, i tako dalje i tako bliže. Mogla bih ovako nabrajati unedogled. Ukratko - sve je moguće. Pa i to da one koji govore istinu „popapa mrak“...
Nemilosrdni su ne samo prema onima koji to zaslužuju, već i onima koji to naizgled ne zaslužuju. Nama, čitateljima. Stoga mi je jasno kako ih prosječnom čovjeku ne može biti lako voljeti – uostalom, tko želi da ga se stalno podsjeća na vlastito nedjelovanje? Jer ono djelovanje na koje je navikao na društvenim mrežama – a meni je žao što oni koji nisu na društvenim mrežama ne mogu pratiti rad njihove stranice – dakle, „lajkanje“, „šeranje“ i povremeno zgražanje i komentiranje nije dovoljno i to čitajući njihove „postove“ postaje vrlo uočljivo. Oni pozivaju na djelovanje u vrijeme sveopće entropije s jedne strane i nevjerojatne opsjednutosti sobom s druge, a to djelovanje nije uvijek moguće „odraditi“ iz fotelje. Osim ako ste u prilici donirati, pri čemu se čovjek donekle osjeća kao da kupuje oprost od grijeha – koji se, ukoliko niste znali – nekada i službeno prodavao u katoličkoj crkvi. Pa je tako jedan njemački dominikanac u 16. stoljeću čak posložio i cjenik oprosta od grijeha čime je dao direktan povod nastanku protestantske vjere, ali to nije tema ovog teksta.
Dakle, još nikada nisam vodila razgovor s grupom anonimnih ljudi, no za sve postoji prvi put - saznala sam samo kako se ne zna točno koliko ih laje u ekipi Psi laju. Broj im se stalno mijenja, ovisno o tome o čemu pišu. Oni su profesori, doktori znanosti, novinari, softveraši, ekonomisti, šljakeri, liječnici, pravnici. Žive od svojih profesija, imaju obitelji i kućne ljubimce. Oni su ljudi koje srećemo na ulici, hokejaškoj utakmici, u kinu, restoranu, knjižari, na koncertu ili psećoj livadi. Oni su posvuda, oni nas gledaju....
RJ: Kada ste krenuli s ovom stranicom, citiram: „Odlučili smo biti pristojni, nipošto ne etiketirati nikoga, biti stalno na nivou kulturnog ophođenja.“ Ja i dalje mislim da ste prilično kulturni s obzirom na sve – što se ponekad za čitatelje ne bi moglo reći, iako su ponekad opsjednuti doduše pravičnim gnjevom....smeta li vas više kada su komentari uskipjeli od gnjeva ili kada se uopće ne čitaju? Jesu li životinjska pitanja u stvari emotivna pitanja pa se kao takve ne mogu sagledati racionalno? Što to govori o nama, vidimo li u životinjama sebe same?
PLKP: Biti pristojan je mišljeno akademski. To znači da ako smo mi kulturni i argumentirani, da to očekujemo i od čitatelja. Kad pogledaš komentare, ispada da je Psi laju jedna od najprijstojnijih Facebook stranica koja se bavi ovakvim gadnim životinjskim temama. Ljudi su od samog početka prihvatili zadani okvir. Ima onih koji bjesne po drugim stranicama, a ovdje dolaze srediti misli i odmoriti se od pravičnog gnjeva. Naravno, uvijek se nađe i onih koji zabrazde, a mi si onda damo truda da ih smirimo. Banirali smo samo jednu osobu koja je prekršila pravilo i objavila poruku iz inboxa. Ima onih koji su nam priznali da im je nemogućnost da nas se izbaci iz takta najbolja stvar na stranici. Tako da nas takvi komentari uopće ne smetaju ali to što se upravo najbolji članci ne čitaju, to da - to nas smeta. Zato izazivamo jednim od tri mota stranice ‘’Čitanje može ozbiljno oštetiti vašu glupost’’.
Naravno da su životinjska pitanja neminovno emotivna, osim ako baš nisi mesar ili lovac. Međutim problem je u tome što emocije zamagljuju prave uzroke problema vezanih za zaštitu životinja. Zato i nastojimo šokantno svesti na maksimalno mogući minimum. Šokantno je na terenu ali uzroci šokantnog su u institucijama, navodnom sustavu zaštite životinja koji u Hrvatskoj ustvari uopće ne postoji i naravno u našim glavama. O tome pišemo.
A mogu li se emotivna pitanja sagledati racionalno? Naravno da mogu, pitaj bilo kojeg psihoanalitičara.
RJ: „Psi laju, a karavane prolaze“ je najadekvatniji mogući naziv koji ste mogli dati svojoj stranici – ukoliko se čovjek upusti u istraživanje, uskoro uviđa kako se skoro sve teme u stvari ponavljaju zato što se u biti vrlo malo toga promijenilo dvije godine svoga postojanja. Pa tako uvijek iznova možemo čitati o lovcima, lovstvu i kršenju zakona o lovstvu, o zakonima i prijedlozima izmjena zakona o zaštiti životinja, o pravilnicima o osnivanju skloništa za pse, o malverzacijama oko zakona i propisa, u stvari, kao da uvijek ponovno čitamo o ljudima koji su ubili i/ili mučili vlastite pse a da o tuđima i ne pričamo, samo se imena i mjesta mijenjaju – pa čak je stradao i pas jednog svećenika....kako izdržite sve to?
PLKP: Ovo sa svećenikom nas je dotuklo. U jednoj navodno katoličkoj zemlji u kojoj pretpostavljamo da je velečasni moralni uzor, župljanin mu otruje kuju koju je pronašao napuštenu uz cestu i udomio. Psi laju čitaju i časne i svećenici, pa smo tako saznali da mnogi od njih vole životinje, a oni najhrabriji čak na svojim stranicama i dijele oglase za pse koji traži smještaj i dom. Zamoljeni smo da o njima ne pišemo, jer bi nakon toga još više neželjenih štenaca i mačića moglo biti ostavljeno ispred crkvenih vrata, što i nije najgore. Najgore je to što bi se župljani mogli žaliti da se velečasni umjesto s ljudima bavi sa psima.
Nažalost, stvarnost je takva kakva je zato što ne postoji sustav zaštite životinja. Od vrha do dna ništa ne funkcionira i ništa nije povezano. Prema definiciji, sustav se može nazvati sustavom samo ako funkcionira kao sustav, a to znači da svi njegovi dijelovi postoje samo u svrhu djelovanja sustava. Ne postoji nešto što bi se zvalo loš ili dobar sustav. Najbolji primjer je Sunčev sustav. Jel dobar ili loš? Ili je samo sustav? Nedavno smo napisali poduži članak o tome i on je sažetak svega o čemu pišemo. Nažalost, nije baš bio čitan jer je za prosječnog čitatelja predugačak. Možda i zato jer nije isprekidan sličicama, kao kod tebe - haha.
A izdržimo zato što na stranicu stalno dolaze novi ljudi koji ako čitaju moraju i početi razmišljati. Ako nekog od njih čitanje navede i na neku akciju, makar u vlastitom susjedstvu, onda ima smisla nastaviti pisati.
Inače, naziv stranice je najbolje što je na njoj napisano. Međutim, osim tog ljutog lajanja da bi se zaustavile karavane i natjeralo ih se da obrate pažnju, glavna inspiracija je Krležina pjesma ‘‘Noć u provinciji‘‘ čiji su i naslov i sadržaj tako prikladni i danas. U toj pjesmi Krleža piše o odnosu vlasti prema narodu, pa tako završava:
‘‘Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,svi prolaze i nestaju,
a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.‘‘
Zar ovo nije genijalan prikaz naroda koji laje poput pasa, a vlast ga ignorira, ne rješava probleme u ovoj državi, ne bavi se temama koje su ljudima važne?
RJ: Istina! Nego, kada je stranica pokrenuta, moto vam je bio ''Snaga je u brojevima'', zatim se promijenio u ''Čitanje može ozbiljno oštetiti vašu glupost'', a sada glasi: ''Kad makneš pogled sa cilja, vidiš samo prepreke.''
Iščitavam li ja u tome ipak određenu dozu malodušnosti koju i sama osjećam kada vidim koliko se svijest ljudi sporo mijenja, ne samo kada su u pitanju životinje, već stav prema životu i svijetu općenito, ili pokušavate igrati „bad cop“/„good cop“ igru kako biste doprli do srca čitatelja. Ili točnije, čitateljica – čini mi se da su žene uvijek zainteresiranije za „životinjske teme“...hm?
PLKP: Sva tri mota su i dalje na snazi, oni dolaze u paketu a vrte se prema potrebi. Ponavljanje je važno zbog novih ljudi koji dolaze na stranicu. Osim toga, oni koji nas vjerno čitaju su kao i novi čitatelji svi različiti i svi gledaju svijet samo kroz svoje vlastite naočale. Pa ako netko gleda na svijet iz perspektive uvoznika banana, onda ćemo pisati o istom problemu iz njegove perspektive jer će ga jedino tako shvatiti. U to se uklapa i pristup ‘’bad cop / good cop’’.
Nema malodušnosti, to ti se čini - ‘’Snaga je u brojevima’’ je jasna poruka da do promjena neće doći ako nas ne bude puno, o čitanju smo već objasnili, a ‘’Kad makneš pogled sa cilja, vidiš samo prepreke’’ je moto najupornijih. Ajd’ ti istrči maraton bez tog mota.
Ovo s muškarcima ustvari nije istina iako se tako čini kad pogledaš publiku na tim životinjskim stranicama, tko ih lajka i šera. Naime, s muškarcima ti stvari stoje ovako. Kad objaviš apel za pomoć za hranu psima i to ti objavi portal koji čitaju muškarci, onda ti je pola uplata od muškaraca, a istog dana ti jedan za drugim stižu muškarci u automobilima koji dovoze hranu. Oni jednostavno ne brbljaju, nego djeluju – vide, uplate, kupe, sjednu u auto, dovezu i odu. Dakle, muškarci djeluju, žene to ne mogu bez da usput pričaju, a muškarci ne mogu progutati toliku količinu riječi. Izračunato je da muškarci dnevno upotrijebe 7.000 ‘’riječi’’ (govora, zvukova, pokreta), žene moraju potrošiti svoj dnevni fond od 20.000 ‘’riječi’’. To najbolje znaju oženjeni, haha.
RJ: U jednom od starijih tekstova pod nazivom „O bogovima i volovima“ progovorili ste o veterinarskim inspekcijama i njihovim odlukama koje uvijek idu u korist koncesija za „skloništa za napuštene životinje“ koja nisu ništa drugo do li šinteraja, dok se osim rijetkih iznimaka - ostala volonterska skloništa otvoreno pokušava uništiti – je li se što promijenilo od pisanja tog članka? Je li Veterinarska inspekcija (kad smo već kod rogate stoke) doista Sveta krava kojoj se ništa ne može?
Osim azila Udruge Pobjede, tu je i Azil Prijatelji iz Čakovca. Njih se ne pokušava uništiti, jer imaju ugovore s gradovima i općinama i bez njih se ne može. Azil Prijatelji ima problem s kapacitetom i sredstvima najviše zbog toga što se ne rješava problem najmanje 2.000 pasa u romskim naseljima. Oni to ne mogu sami, to trebaju riješiti institucije. Volontere azila se mrcvari do krajnjih granica i to je prava emocionalna ucjena. Azil koji se otvoreno želi uništiti je azil u Dubrovniku za što ne postoji objektivni razlog. Tu se radi o osobnom animozitetu gradonačelnika prema volonterima, konkretno prema sestrama Sambrailo.
Sveta krava tj. veterinarska inspekcija je u međuvremenu svoje djelatnosti prebacila na komunalne redare, a sebi je ostavila poslove oko nadzora skloništa, čipiranja pasa, opasnih pasa i zlostavljanja. Sada se zanemarivanjem bavi blagajnica iz tvog dućana koja nikada nije imala psa, koja se možda čak i boji pasa i od nje se očekuje da osim dužine lanca što je lako, procijeni kavlitetu kućice, uhranjenost psa, kreće li se pas normalno, pokazuje li znakove bolesti. A blagajnica nema pojma, ona bi radije išla na more.
Ljudi se ljute na komunalce ali koliko smo od njih saznali, nije njima lako. Kad se nekome nešto ne da raditi, to prebace komunalcima pa oni moraju biti veterinari, građevinski i sanitarni inspektori i bogtepitaj što sve ne. Što ne opravdava njihovo ignoriranje posla koji moraju obavljati.
Zašto se ne pobune? Zato što ih nitko ne poziva na odgovornost. Zašto? Zato što je njihov posao pro forme, a to je nabolje vidljivo na ovom dijelu sa životinjama. To su uočili u Zagrebu, pa obećano redarstvo za životinje (animal police) nikako da profunkcionira. Nema educiranih koji bi to radili.
Tako da možemo reći da su sada komunalci sveta krava. Na primjer, prijaviš info centru premršavog psa na prekratkom lancu koji spava u limenoj bačvi u dreku i bez vode, info centar ganja komunalce i ne može dobiti povratnu informaciju što se događa s prijavljenim slučajevima. Kad je u Zagrebu info centar vodila udruga Suza, imali su terenca koji je osobno provjeravao prijave građana i razgovarao s takvim vlasnicima pasa. Sada se direktno prijavljuje komunalcima ali povratnih informacija nema.
Što se tiče poslova veterinarske inspekcije, kad je Suza prijavljivala zlostavljanja veterinarskoj inspekciji, događalo se isto. U Suzi još imaju slučajeve prijavljene prije 7 – 8 godina za koje nisu nikada dobili povratnu informaciju o tome što se poduzelo, a kao prijavitelji su tu info trebali dobiti. I danas se događaju slučajevi kao nedavni da se pronađe kuju s ranama svezanu za lanac i da veterinarski inspekor zaključi da je kuja dobrog ‘’gojnog stanja’’, kuju preuzme udruga iz druge županije i kuja se nakon tri dana okoti. Zar veterinarski inspektor ne bi trebao razlikovati gravidnu od debele kuje?
Zatim postoji taj nesretni Središnji upisnik Lysacan u koji je upisano oko 350.000 pasa (to su dakle čipirani psi). Uprava za veterinarstvo pod koju spada veterinarska inspekcija i dalje tvrdi da u Hrvatskoj nije čipirano samo oko 5% pasa iako nisu proveli nikakvo istraživanje. Za razliku od ovog paušalnog broja, udruge tvrde da je takvih pasa najmanje 40%. Ovaj broj se temelji između ostalog i na broju nečipiranih pasa koji su spašeni iz poplave u Slavoniji.
Posao veterinarske inspekcije je i nadzor nad provođenjem Pravilnika o opasnim psima. Na stranu to što bi ovaj pravilnik trebalo mijenjati ali ako pogledaš kako se i ovakav kakav je provodi, padne ti mrak na oči. Prema Pravilniku u Hrvatskoj je za razliku od drugih zemalja, jedina zabranjena pasmina pit bull, a možeš ga bez problema nabaviti preko oglasnika.
Zatim je tu neosnivanje skloništa. Dakle, ne osnivaju se jer nema kazne za neosnivanje. Ipak, veterinarska inspekcija može narediti njegovo osnivanje i tom se svojom ovlasti poslužila samo jednom i to u slučaju Dubrovnika. Grad je platio nekakvu mizernu kaznu i nikome ništa.
Tekst ‘‘O bogovima i volovima‘‘ koji spominješ uspoređuje odnos veterinarske inspekcije prema skloništima privatnika koji imaju koncesije i udruga. Maltretiranje udruga i ponižavanje volontera je također imalo veze s privatnim animozitetom jednog inspektora. Tužena udruga je dobila sudski spor jer bi sutkinja ispala totalni idiot da je presudila drugačije. Međutim, uvjeti u nekim koncesijskim skloništima i dalje su grozni. Prljavo je, psi se pare, kote, ugibaju od zaraznih i drugih bolesti. Čini se da je jedino o čemu se vodi briga da su psi ‘‘dobrog gojnog stanja.‘‘
Međutim, ono što zabrinjava je to što se broj pasa u skloništima koncesionara ‘‘zamračuje.’’ Oni koji redovito prate stranice tih skloništa vide da tu nešto ne štima. Na stranici jednog takvog skloništa je čak zabranjeno umnožavati, kopirati i dijeliti fotografije pasa, one su copyright! Zašto je tom skloništu toliko važno da što manje ljudi vidi pse i zašto im se namjerno smanjuju šanse za udomljavanje? Naravno, volonteri su u takvim skloništima nepoželjni.
RJ: Je li se što promijenilo od vremena kada ste od Ministarstva poljoprivrede pokušali saznati broj evidentiranih pasa u RH, broj pasa u skloništima, broj usmrćenih pasa, broj pasa lutalica ili je za one koji žele takve odgovore i dalje bolje da odsele u Australiju?(Možda to i objašnjava veliku količinu Hrvata u Australiji?)
PLKP: Neka odsele, jer se ništa nije promijenilo. U ime popularne decentralizacije sve što se tiče napuštenih životinja ostavlja se jedinicama lokalne sapouprave (gradovima i općinama) koji bi trebali imati skloništa ili potpisane ugovore sa skloništima, a nemaju ih. A i zašto bi ih imali kad u Zakonu o zaštiti životinja ionako nije predviđena kazna za kršenje ovog propisa? Osim toga, trebali bi imati i info centre za izgubljene i pronađene životinje ali niti njih nemaju. To je ta naša decentralizacija koja pogoduje kumovima, strinama, babama i biračkoj bazi po općinama. Tako da taj navodni sustav zaštite životinje uopće nema podatke o broju uhvaćenih, vraćenih vlasniku, udomljenih i usmrćenih životinja u skloništima. Ne postoji nikakava nacionalna evidencija koja bi pokazala kako djeluju skloništa, koliko su upješna i je li njihovo postojanje uopće opravdano ili služe samo za izbijanje love iz džepova građana kojom se financiraju privatni poduzetnici da bi mogli živjeti od ubijanja pasa. Druge zemlje vode ovakve evidencije, spomenula si Australiju. U australskim državama kabineti premijera su zaduženi za ove evidencije. Kod nas je to dužnost npr. gradonačelnika Đurđevca koji umjesto u sklonište za napuštene životinje i info centar ulaže u turističku atrakciju ‘’autohtone deve u đurđevačim peskima.’’ Jer u Đurđevcu ne postoji problem napuštenih pasa. On se rješava izbacivanjem pasa u romsko naselje.
RJ: Došla nam je i 2017. a porez na pse i policija za životinje, kao ni CSI za pseću kakicu (a kamoli za otkrivanje prijestupnika nad životinjama) – nisu. Očekujete li da se išta promijeni do vašeg trećeg rođendana, 2018.? Jesu li to samo ideje i obećanja kojima se mažu oči, zamračuje lova i peca u mutnom ili smatrate da je nešto od ovoga – ili sve navedeno – dobra ideja?
PLKP: O porezu za pse se počelo šuškati ali mislimo da u ovoj situaciji uvoditi porez ne bi bilo dobro. Ne zato što ga ljudi ne bi mogli platiti, jer ipak bi se radilo o iznosu od samo 150 kn godišnje. Najprije treba napraviti sustav, a ne pecati lovu po džepovima građana koji ionako imaju čipirane pse i koji odgovorno brinu o svojim ljubimcima.
Problem poreza na pse je direktno vezan za ‘‘odredbu o devet pasa‘‘ koja je ušla u prijedlog novog Zakona ali se ipak sada kad se ministar Tolušić zainteresirao za ovaj Zakon ta odredba preispituje. Ukratko, zabranilo bi se posjedovanje više od devet pasa, a ako bi netko želio imati deset pasa, morao bi osnovati sklonište za životinje prema ‘’Pravilniku’’ o skloništima, što znači da bi morao imati od karantene, zaposlenog radnika, ugovora s vetrinarskom ambulantom do posebne kuhinje za spremanje hrane psima i posebnog frižidera.
Ovom odredbom se množda želi stati na kraj i ‘’sakupljačima’’ koji jesu problem ali ne toliki da ga ne bi mogla rješavati veterinarska inspekcija provjerom uvjeta u kojima se drže psi. Pravi razlog su udruge bez skloništa i pojedinci koji spašavaju pse iz skloništa prije nego ih u skloništu ubiju. Ti psi se smještaju na privremene smještaje, a neki od njih nisu baš hoteli. Odredba je naizgled usmjerena na dobrobit tih pasa ali se radi o tome da se ne želi spasiti pse, nego ih ostaviti u skloništu 60 dana kako bi ih se što više ubilo i na taj se način smanjila populacija pasa u Hrvatskoj.
U svjetlu najnovijih poteza ministra Tolušića koji gura zabranu ubijanja pasa u skloništima, morala bi pasti i ‘’odredba o devet pasa.’’ Naravno, sve još treba proći i u Saboru, a zna se koliko su nam saborski zastupnici zainteresirani za životinje, a koliko za privatno poduzetništvo.
Ako ne prođe zabrana, a onda ostane ‘’devet pasa’’, što će napraviti udruge bez skloništa? Jer, u Hrvatskoj samo nekoliko udruga ima registrirana skloništa. Većina udruga drži pse po kućama i stanovima volontera i ‘’teta čuvalica’’, a njih uvijek nedostaje. Dakle, višak iznad devet pasa će udruge morati dati skloništima na ubijanje ili ih prepisati na volontere i tete čuvalice. Ako se sada vratimo na porez, to znači da će volonteri i ‘’tete čuvalice’’ morati platiti porez ne samo za svog psa nego nego i za one na privremenom smještaju. A kakva će zbrka nastati u bazi Lysacan teško je i zamisliti. Svakako treba vidjeti i zašto su neke države ukinule porez na pse.
‘’Policija za životinje’’ je također ostavljena gradovima i općinama da ju imaju ili nemaju. U Zagrebu je zapelo jer nema educiranih ljudi koji bi to radili, a komunalci koji su i do sada trebali kontrolirati zanemaivanje životinja kažu da čekaju novi Zakon pa da vide što bi oni to trebali, mogli i smjeli raditi. Pa što su onda radili do sada? Pisali kazne ljudima za puštanje pasa bez lajne i za neskupljanje dreka? Pa smo došli do DNK analize dreka u Zagrebu. Opet dolazimo to tog nesrenog nepostojećeg sustava. Jer, zar ne bi bilo logičnije za početak postaviti kante za bacanje psećeg dreka? Ne kažemo da bi odmah svi počeli skupljati drek za svojim psima ali dio ljudi sigurno bi. Zatim bi trebalo pojačati kontrole, ne samo ujutro. Gradovi bi trebali uložiti u ekipe ‘’sakupljača dreka’’ pa čistiti drek barem s ulica. Ako može u Parizu, zašto ne može u Zagrebu? To bi bilo višestruko jeftinije nego DNK analiza. Ali zbilja, kako nam je sve zasrano! Ljudi, ne jedite govna, skupljajte ih! Bilo bi super kad bi ovo pisalo po ulicama i parkovima. Ako je netko dobio ideju za grafite, ovim putem javno skidamo odgovornost sa sebe.
RJ: :) Okej, no kad-tad će se neki porez na pse uvesti, kako bi izgledao da ga vi napišete?
PLKP: Uglavnom, ako bi takvog poreza bilo, ne bi ga trebali plaćati oni koji su udomili pse iz skloništa i udruga. Da bi to funkcioniralo, mora postojati sustav. Znamo da smo dosadni s tim sustavom ali od realnosti nema bježanja. Dakle, samo naizgled je jasno da bi u tom slučaju udruge bez skloništa bile u nepovoljnom položaju ali kad bi se osnovali info centri u svakoj općini i gradu kako je propisano Zakonom i kad bi svaka općina i grad imali svoje sklonište ili ugovor s nekim na svojem području, onda bi udruge bez skloništa imale svoje pse prijavljene info centru / skloništu što bi bio dokaz da su psi udomljeni, a ne kupljeni od štancera. Sve se može riješiti ako se zaista želi stvoriti sustav za zaštitu životinja.
RJ: Međutim, u Povjerenstvu za izmjene zakona o zaštiti životinja sjede neki ljudi kojima nije za vjerovati...
PLKP: Ta nakarada od povjerenstva za izmjene Zakona o zaštiti životinja je manje zanimljiva ljudima koji nisu u zaštiti životinja, a ne bi trebala biti. Jer, ako je tako s ovim povjerenstvom, onda je moguće da bude s bilo kojim drugim. Evo ukratko o čemu se radi. U Povjerenstvu sjede uzgajivači činčila koji ih uzgajaju da bi ih ubili zbog krzna, dakle luksuza i na njima zaradili. To ti je isto kao da u povjerenstvu za izmjene Obiteljskog zakona sjede pedofili. Sjede i trgovci koji ne žele zabranu prodaje tvorova (pitomih vretica) u trgovinama. Jer, držanje ovih životinjica u dućanima je kao i držanje pasa i mačaka, što je zabranjeno. Sad trgovci kažu da je tako u Europi. Pa što mi ne možemo biti bolji od Europe?
RJ: Naši su čitatelji upoznati sa situacijom u Međimurju, kao i u Dubrovniku – međutim, ništa se nije promijenilo ni tamo ni s drugim, manjim i daleko siromašnijim mjestima u RH – znam da će mnogi reći da nije lako ni ljudima, ali što mislite – možemo li biti optimistični što se tiče ovih poznatijih slučajeva ili će sve što možemo reći ili napisati na kraju završiti s „pojeo vuk magare“? Je li i nama potreban neki Levijatan s obzirom da u svijetu u zadnje vrijeme prevladavaju emocije nad političkim programima, možda je došlo vrijeme za vigilante pravdu? Što mislite o takvom načinu borbe protiv zlostavljača životinja i slabijih općenito?
PLKP: Mi smo više za civilni neposluh nego za šake ali razumijemo ljude koje je osjećaj nemoći toliko isfrustriro da im je na kraju preostalo samo šakom u glavu. Političari su ili presigurni u svoju nedodirljivost ili prepametni pa znaju da im od građanskih ovaca ne prijeti nikakva opasnost. Koliko se ova napeta žica može natezati i hoće li se početi osnivati ogranci Levijatana pokazati će vrijeme.
Što se tiče Međimurja i Dubrovnika, situacija je došla do krajnjih granica pa se nadamo da će s Levijatanom ili bez njega, magare spasiti glavu. To što niti ljudima nije lako najmanje vrijedi za Međimurje i Dubrovnik, jer Međimurje je najbogatija županija, a Dubrovnik najbogatiji grad u Hrvatskoj. Polažemo nade u ministra Tolušića koji je jedini ministar ikada koji je pokazao da ima sluha za ove teme. Čovjek se izjasnio protiv ubijanja životinja u skloništima, sigurni smo da nije blebnuo bez veze nego da zna što priča. Sada je jedino upitno hoće li uspješno obraniti svoj stav ili će pokleknuti pod pritiskom raznih interesnih skupina. Osim toga, ulijeva nadu to što je ministar maher u povlačenju sredstava iz EU fondova i ima argumente za siromašne jedinice lokalne samouprave. Na primjer, Karlovac koji se nalazi u prilično siromašnoj županiji i koji ima ugovor s onim sramotnim skloništem u Utinji koje ubija pse, sredstvima iz EU fondova izgradio je najveličanstveniji akvarij u Europi, a vjerojatno i šire. Za cijenu tog akvarija mogao je izgraditi najmanje pet jednako veličanstvenih skloništa za napuštene životinje. Svaka čast akvariju ali došlo je vrijeme da se opali vritanjek privatnom poduzetniku, izgradi vlastito sklonište koje će ostati gradu ili se odluči na model kakav odlično funcionira s udrugom Pobjede u Osijeku.
RJ: Tko financira skupljanje i smještaj životinja u skloništima i zna li se koliko on iznosi? I je li obećanje ministra Tolušića uopće moguće održati? Drugim riječima – je li ukidanje tzv. kill skloništa/šinteraja samo pusta tlapnja, mokri san udruga i njihovih volontera, bajka za odrasle? Neki volonteri s kojima sam razgovarala smatraju da je ukidanje kill skloništa nemoguće – što vi mislite?
PLKP: Povijest bi trebala biti učiteljica, ti to najbolje znaš. Najužasniji događaji u ljudskoj povijesti uvijek su se događali zbog novca. Uzrok najvećih stradanja i sramota ljudskog roda je bio i ostao novac. Ubijanje je opravdano samo u samoobrani, u suprotnom za njega nema moralnog opravdanja. Ovu su tezu vegani doveli do krajnosti i ako ćemo iskreno, s moralne su strane u pravu. Niti psi se ne ubijaju zbog stvarne potrebe, nego zbog novca, jer se problem napuštanja i napuštenih pasa može riješiti bez ubijanja ako postoji sustav.
Skupljanje i smještaj životinja u skloništa finaciraju građani ali je teško reći koliko to košta. U Slatini možete nabaviti najskupljeg mješanca u Hrvatskoj, jer svaki košta oko 6.000 kn. To je iznos koji ide koncesionaru privatnom poduzetniku koji se ne treba zamarati kampanjama udomljavanja i edukacijom. Psi su višestruko jeftiniji u skloništima udruga koje ih ne ubijaju, koje ih uz zagrebačko sklonište Dumovec najviše udomljavaju i koje stalno vode kampanje, provode edukaciju, posjećuju škole I škole njih. Tu se stalno nešto zbiva. Pa kako to da oni mogu?
Dakle, najprije trebaju volja i odluka političara, a zatim se stvara sustav:
1.Pokreće se nacionalna akcija evidentiranja svih pasa po seoskim dvorištima i šire, svi vlasnici nečipiranih pasa se kažnjavaju, a psi se čipiraju.
2. U gradovima i općinama u kojima je postotak napuštenih pasa veći od procijenjenog prihvatljivog maksimuma vrše se obavezne kastracije pasa što se financira iz državnog proračuna.
3. Iz državnog proračuna se financira i kastriranje pasa siromašnih vlasnika.
4. Zaposleni u Ministarstvu stalno prate stanje u središnjoj bazi Lysacan, provjeravaju i ažuriraju podatke, vode nacionalnu evidenciju o radu skloništa.
5. U međuvremenu, veterinarska inspekcija naređuje gradovima i općinama osnivanje informacijskih centara i skloništa.
6. Sva postojeća i novosnovana skloništa vode kampanje udomljavanja.
7. Ministarstvo osniva stručnu skupinu za pomoć gradovima i općinama za izradu projekata za financiranje izgradnje skloništa iz EU fondova.
Sve ovo gore navedeno je već odavno mogla biti završena priča da je postojala politička volja i da se donijela politička odluka. Vrijeme je izgubljeno ali nije nenadoknadivo. Ako prijedlog no kill skloništa prođe u Saboru, prema izjavama Ministarstva primjena bi trebala krenuti 01. srpnja 2018.
RJ: Svojednobno smo se zgražali nad dokumentarnim filmom Damira Janečeka "Kinofil" – da bismo ustanovili kako se sve te malverzacije koje se odvijaju u Sarajavu također malo prikrivene i razvodnjene te raspoređene na nekoliko lokacija odvijaju i u Lijepoj našoj.
Tu dolazimo do one teze Hannah Arendt o banalnosti zla i o tome kako nisu za zlo sposobni samo „oni drugi“ - napravila sam svojevrsni eksperiment pa 90% teksta Tuga u Međimurju prenijela u tekstu Što nasilje nad životinjama govori o nama – očekivano su komentari bili vidno različiti, kao i čitanost. Ispada da nas ne zanima sudbina „onih drugih“ – nekada se to odnosi na ljude, a nekada na životinje – na primjer, puno ljudi koji vole pse i mačke te ostale kućne ljubimce ne zanimaju uslovi života tzv.“stoke“, odnosno životinja za prehranu. Osobno smatram da je način na koji držimo i tretiramo te životinje čak crnji mrak nego ono što rade lovci, jer konačno – zar ne biste radije trčali po livadi dobar dio života pa popili metak ili da vas nakon godina u tamnici opale čekićem po tikvi i to nedovoljno snažno pa zatim kolju na sitno?
PLKP: Eh da, to je ta naša malenost, ksenofobičnost, strah od promjena, strah od djelovanja, lijenost, dvoličnost, samozavaranje i naravno, uvijek su nam drugi krivi. Prozivanje za neetičnost i nemoralnost se stalno provlači kroz naše tekstove. U jednom smo pisali o tome da su Hrvati kao galebovi, oportunisti koji će se zadovoljiti i krepanim štakorom, samo neka im nitko ne skida ružičaste naočale i samo neka se sranja događaju preko plota. Mi smo drušvo bez suosjećanja iako ponekad izgleda kao da nismo. Odazivi na akcije pomoći ljudima i životinjama su prečesto kupovanje oprosta, dobro si to nazvala. Jer da nije tako, zar bi bilo toliko jada i čemera u ovoj Lijepoj našoj? Dok tamo neka baka, nečija majka, naša majka krade u kvartovskom Konzumu jedno jaje, mi to ne vidimo, a ako i vidimo fućka nam se. Nama treba masovna akcija, medijska pompa, moramo stati u red tamo gdje je najveća gužva i ako nas još svi vide još bolje. A bakica iz susjedstva, tko je njoj pomogao?
Mi smo opasno društvo i odgajamo opasne generacije. Nećemo etiku, jogu, građanski odgoj, zeleni ponedjeljak. Trujemo svećenicima pse, bacamo mačiće u kontejnere putem na misu, smrzavaju nam se na smrt psi na lancima i u boksevima što nismo naučili od naših baka i djedova čiji su psi za jakih zima bili u toplim štalama sa stokom, u sjenicima, ganjicima na ovčjim kožama. Sramimo se ići na tečaj za roditelje gdje bi naučili kako nagovoriti svoje malo dvonožno blago da ne vrišti jer neće na spavanje, jednostavnije mu je opaliti šamračinu. Usput ćemo naučiti dijete da je šamaranje prihvatljiv način komunikacije pa ćemo mu to pokazati još jednim primjerom - zašorati ćemo i njegovu mamu. Onda će tako upućeno dijete zašutati mačku, kad malo ojača će sprašiti psu petardu u usta i na kraju će izbosti nožem svoju curu na parkingu.
Najgore od svega je što masa mudraca koji se zgražaju i glasno prozivaju dobro zna koji je uzrok svih tih užasa ali se nikada neće suprotstaviti zlostavljaču. Kad susjed mlati ženu, navrtiti će TV na najjače da ne čuje, kad kum zakopa žive mačiće, komentirati će za ručkom u najužem obiteljskom krugu, kad čuje s drugog brda prase susjeda Franca koje 15 minuta stravično cvili, zatvoriti će vrata i prozore i utješiti se s čvarcima. Kad vidi nečiju majku, svoju majku kako krade jedno jaje u lokalnom Konzumu, pogledati će je s prijezirom i otići svojim putem.
Najčitaniji tekst na našoj stranici ikad, tekst koji su objavili portali širom regije zove se ‘’Prerušeni u ljude.’’ Što to govori o nama? Kao prvo, govori da smo isti, istog mentaliteta i da htjeli mi to ili ne, da je Beč bio glavni grad Balkana, a ne Hrvatske.
Tragična poplava u Slavoniji bila je hrana za našu dušu – strašni prizori utopljenih životinja, priče o herojima koji ih spašavaju. Kreće navijačka groznica, kupuju se oprosti, cijela je Hrvatska na nogama. Zatim se dogodi poplava u Bosni ili Srbiji mi više nismo centar svijeta, to je tamo drugdje. Najljepšu priču koju smo ikada pročitali je priča o utopljenom psu u Kraljevu. Poharala je regiju i poslije nje je bilo dosta - za neko vrijeme. Sada se možemo nastaviti pretvarati da smo Bečani, možemo se posvetiti svojim kavama i svojim malim životima, nije nas više briga za tamo neku Slavoniju ili Gunju za koju smo po prvi put tada čuli da postoji i saznali da u njoj žive Bosanci i još k tome muslići. Na globalnom planu, više nas dirne smrt 1000 Parižana od smrti 10.000 Sirijaca. Ali nas uopće ne dirne nečija majka koja krade jedno jaje u Konzumu sve dok ga ne krade u našem kokošinjcu. Onda bi ju izlemali, možda čak i prijavili za krađu. Mi smo teško bolesno drušvo.
I sad nas ti pitaš o farmskim životinjama koje vegani s pravom nazivaju ‘’nevidljivim životinjama’’? Pa kako bi uopće nekome u takvom društvu moglo biti stalo njih? ‘‘Nevidljive životinje‘‘ su tamo negdje drugdje, ne želimo ih vidjeti niti znati kako njihove noge, rebra, jetra, ramena i guze dolaze na naše stolove. Život tih životinja je lišen svake humanosti. Kad vidiš kravu na zelenom pašnjaku i prizor ti razgali dušu, ne sjetiš se da na tu jednu koja je imala sreću da vidi zelenu travu, nebo, sunce dolazi 100.000 onih koje su se rodile i umrle svezane lancem za jasle u nekom limenom hangaru.
Kad te zabavi neko veselo prase koje se kaljuža u blatoj lokvi, ne pomisliš da na to jedno prase dolazi milijun onih koji su se kaljužali samo u svom vlastitom dreku. O tome dokle seže ljudska dvoličnost najbolje govori to što oni koji jedu janjad i kozliće potpisuju peticije protiv jedenja pasa u Koreji. Što bi sad Indijci trebali potpisivati peticije protiv jedenja krava u Hrvatskoj? Ili Iranci protiv jedenja pajceka u Francuskoj? Otkuda im pravo? Mi smijemo čistiti samo vlastito dvorište i možemo biti bolji od drugih. Tek kad budemo bolji, smjeti ćemo dijeliti packe drugima.
Znaš li što je maceracija? E to ti je kad se muške tek rođene piliće ubija tako da im se zavrne vratove ili ih se žive baca u faširku, a ženske će kao buduće nesilice provesti život u gajbama u istom ovakvom hangaru kao i krave. E sad, možda je tim muškim pilićima bolje i da su ovako završili nego da prožive život kao njihove sestre. Ako si pomislila da sad slijedi odgovor da je bolje srni s metkom u glavu pa odmah gotovo umjesto da ju se kao tele umlaćuje čekićem po glavi dok koinačno ne izdahne, aaa ne. To su sve izgovori za pranje savjesti.
Jer, ako već ne možemo prestati jesti životinje onda ih barem nemojmo zlostavljati. Mi smo mala zemlja s prevelikim resursima koji uopće nisu iskorišteni. Možemo pustiti te krave na livade, svinje u blato i kokoši u dvorišta. Samo što se ljudima ne da raditi, a državi ulagati u takve projekte. Jer, ’‘tata‘‘ je kupio pola Slavonije, a drugu polovicu drže mali Joze, Pere i Bere koji su u svađi još od drugog svjetkog rata ili Jozina grana trešnje ide preko Berinog plota pa nema dogovora oko zajedničkog posla na zajedničkoj zemlji. A što se tiče muških pilića, danas postoji tehnologija da se otkrije spol budućeg piceka dok je on još jaje.
Ima još toliko stvari o kojima bi mogli razgovarati ali ne znamo sad, da nismo već udavili tvoje čitatelje? Lov, lovci i lovački lobi su zabranjene teme u Hrvatskoj. Zatim je tu poslovanje državnih zaštitara ugroženih vrsta što isto, vidi vraže, ima veze s lovcima.
RJ: Pa tko je došao do ovog dijela teksta, zacijelo je zainteresiran, slobodno elaborirajte...
PLKP: Sve je počelo prošle godine kad smo naletjeli na jednu vijest u centralnom dnevniku HRT-a. Otrovana su dva bjeloglava supa na Krku. Supovi su zaštićena vrsta. U prilogu je objavljena izjava dr. Gorana Sušića koji je u zadnjih 30 godina uspio spasiti populaciju od izumiranja, dakle čovjek zna o čemu priča, a usput je i među vodećim stručnjacima za supove u svijetu. On izjavljuje da su uzrok trovanja interesi lovačkog lobija, a supovi su samo kolateralne žrtve. O tome ima dosta na Psi laju, pa koga zanima neka čita. Iz kasnijeg priloga izbačen je dio o lovcima i upalila nam se lampica pa smo počeli istraživati. Jedva da smo zagrebli ispod površine kad smo se suočili sa spoznajom da su lovci posebno zaštićena vrsta u Hrvatskoj, da je pisanje o lovačkom lobiju opasna tema, jer lovačka hobotnica seže u svim smjerovima, u širinu, dužinu, visinu i dubinu društva, zahvaća sve njegove sfere. Ispada da lovci imaju veća prava od drugih ljudi, da su iznad zakona pa čak i Ustava RH.
Od tada dosta pišemo i o lovcima. Kad smo počeli pisati o kvarnerskim otocima na koje su lovci naselili alohtonu divljač zbog lovačkog turizma, javili su nam se ovčari sa Cresa. Inače, alohtona divljač je ona koju su lovci zbog lovnog turizma naselili na otoke na kojima je nikad nije bilo. Na Cresu je najgora situacija s divljim svinjama koje su se namnožile pa ne samo da uništavaju otok, čak i ubijaju ovce. Vlasnici zemljišta i ovaca su potpuno nemoćni i njihova agonija traje desetljećima. Ima tu i kriminala, mi smo sve to objavili ali nitko nije prenio iako Psi laju čitaju novinari svih mainstream medija.
I tu sad dolazimo do cenzure u medijima – bilo kakva vijest koja bi mogla oskvrnuti sliku o lovcu kao čuvaru prirode i ljubitelju životinja ne prolazi. Tragom priče o lovcima na Cresu mogli su krenuti mediji i bez puno truda složiti priču. Naši izvori s otoka su bili voljni javno govoriti. A i Državno odvjetništvo je tu moglo podići pokoju prijavu. Međutim, nije se dogodilo ništa. Kao što se neće ništa dogoditi niti nakon objave priče o lovačkim psima.
Jako nas deprimira spoznaja o snazi lovačkog lobija ali mi ćemo svejedno i dalje pisati. Važno je da ljudi saznaju što se događa u tim mračnim šumama, kako lovci zlostavljaju životinje, kako uništavaju zaštićene vrste, vrše ekocid. Jer, ako nećemo pisati mi, tko će? A još nešto je važno – ljudi moraju početi prijavljivati slučajeve zlostavljanja i zanemarivanja. Udruge to rade, prijave budu i odbačene jer je uvijek netko lovac ali ne treba zato odustajati. Ljudi, nemojte se držati one naše ''ne bi se štel mešati, ne bi se štel zameriti.'' Jasno, treba tu i hrabrosti, jer lovački lobi nije bezopasan, ima onih koji su to iskusili na vlastitoj koži na sudovima.
RJ: Prije nego postavim zadnje pitanje, osvrnimo se još na opravdani strah da će u osnovi sjajna stvar rezultirati valom napuštanja pasa – zabrana držanja pasa na lancu, što vi mislite o tome?
PLKP: Zabrana držanja pasa na lancu je sada ušla i u novi prijedlog Zakona o zaštiti životinja. Nažalost, ona je neprovediva jer se zabranjuje ‘’trajno’’ držanje pasa na lancu. Nije definirano što to znači ‘’trajno’’. Je li to pet minuta ili deset godina? Taman i da staviš kameru koja će snimati susjedovog psa koji tjedan dana nije pušten s lanca, s tim si možeš obrisati rit. Jer ako je susjed pustio psa samo pet minuta s lanca ili ga je odlučio pustiti nakon što si ti maknula kameru ajde vidi na kojem ćeš sudu dobiti spor. Ali da ne budemo skroz negativni, dobra je stvar što će ovo, nadamo se, uopće ući u Zakon jer lakše nešto uđe u zakone nego što iz njih izlazi. Tako da bi slijedeći korak trebao biti potpuna zabrana držanja pasa na lancu.
Mislimo da bi bilo bolje da se u potpunosti zabrani držanje pasa na lancu i da se propiše neki prijelazni rok. Mogli bi se na lokalnoj razini čak i raspisati natječaji za pomoć onima koji nemaju novca za ograđivanje prostora primjerene veličine za svoje pse. Kad bi zabrana bila potpuna, novi vlasnici pasa bi morali prije nabave psa osigurati prikladni prostor za njega.
A što se tiče vala napuštanja, a gle - neka se prije stupanja zabrane na snagu provede ta nacionalna kampanja evidentiranja pasa i stvar je riješena. Ljudi ne kuže da u politici ništa ne može odmah.
Pa bi za kraj rekli još i o politici, jer je politika najveći dio toga čime se bavimo, što je bolje nego da se politika bavi s nama, hahaha. Stvar je u tome da čak niti većina zaštitara životinja ne kuži da je uzrok užasa na terenu stvar državne politike. Uoči ovih izbora koji su nam se nanizali objavili smo stavove stranaka o zaštitu životinja ali to je bilo slabo čitano. Ljudi su jednostavno imali druge prioritete i glasali su kao da ih sudbina životinja uopće ne zanima. Nedavno smo objavili da je predsjednica podržala volontere i ministra Tolušića i izjasnila se protiv ubijanja životinja u skloništima. To je super odjeknulo ali je bilo i zlobnih komentara. Ljudi trebaju shvatiti da se životinjske teme po prvi put počinju pojavljivati u aktualnoj politici, ne samo lokalnoj nego i onoj visokoj. Svaka podrška političaru koji se zalaže za doborbit i zaštitu životinja treba biti jasno i glasno nagrađena ako nam je stalo do zaštite životinja. Ako nije, onda ćemo opet glasati za ustaše, partizane, lijepe frizure i šarmantne muškarce.
RJ: Sve jasno....možete li za kraj nabrojati što se još POZITIVNO promijenilo u ove dvije godine, da nam se čitatelji ne počnu masovno samoranjavati?
Pa dobro, nije baš sve tako crno. U Zagrebu se psi smiju voziti javnim prijevozom, evo ga sad će i u Osijeku. U Zagrebu je zabranjeno držanje pasa na lancu, a Osijek i ovaj put prati Zagreb u stopu. Doduše, ova gradska odluka nije još provediva u praksi, jer postoji ta gore navedena kvaka. Onda ta pobjeda udruge Pobjede na sudu protiv veterinarske inspekcije kao i blokiranje pokušaja uzgajivača činčila da im se opet dozvoli uzgoj ovih životinjica za krzna. Tu je i uspješno sprečavanje da se dubrovačkoj udruzi oduzmu psi. Zapravo, najbolja stvar koja se dogodila su ljudi. Da nije bilo masovnog sudjelovanja građana u javnoj raspravi koji su se usprotivili uzgajivačima činčila za krzna, danas više ne bi bilo zabrane.
Zatim, za azil na dubrovačkoj Žarkovici je skupljeno 100.000 kn za nešto više od mjesec dana, Psi laju su za ‘’Crvenu kućicu’’ u azilu Prijatelji u Čakovcu skupili skoro 40.000 kn za samo tri tjedna. Izmjene novog Zakona o zaštiti životinja možda nam donesu još pozitivnog.
RJ: I na kraju što reći? Osim - vama koji ste ovaj razgovor pročitali do kraja - od srca hvala! Vama koji ste donirali, prijavili, udomili, uzeli na privremeni smještaj neku životinju - hvala najljepša! Vi koji svoju djecu odgajate tako da budu empatični - hvala iz dubine duše.
A vama koji pišete Psi laju, a karavane prolaze - stostruko hvala uz pjesmu:
Miroslav Krleža - Noć u provinciji
Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il' zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.
Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.