Menu

Psi su za neke ljude samo alat! Razgovor s Mae Isaksson o psima i tartufima, a i šire...

Zima je sezona tartufa, gomoljastih gljiva koje izgledaju pomalo kao nečiji mozak a rastu ispod zemlje - svjetski su poznata delicija a najbolji tartufi, kažu, rastu u Provansi, Toskani i našoj Istri.

istra

Fu
ži s tartufima, omlet s tartufima ili biftek s tartufima samo su dio gastronomske ponude koja je okosnica zimskog turizma Istre, uz naravno vino, bisku, medicu, pogled na brežuljke i more.

13749690 ml
Možda niste znali da su tartufi jako skupa stvar: cijena tartufa ekstra klase, u koju spadaju primjerci preko 100 grama težine iznosi 2.300 eura uključujući PDV, prve klase 2.000, druge 1.500, a treće 1.000 eura. Možda također niste znali da tartufe nije baš lako naći - potreban je jako dobar nos, a zna se čiji je nos njegov ponos. Da - pogodili ste. Tartufi se traže uz pomoć pasa - najčešće su pasmine Labrador retriver, Lagotto Romagnolo, Istarski gonič, ali tartufarenju se može naučiti bilo kojeg psa s dobrim nosom. Tartufar iz našeg malog mjesta u Buzeštini gdje moj očuh ima kuću silno je žalio što mu ne želim ostaviti na školovanje svoju Jack Russellicu Chili, ali vidjeti ćete i zašto nisam (a možda sam se mogla obogatiti :))...
Ovo je razgovor o psima u Istri, s posebnim naglaskom na pse tartufare s aktivistkinjom i volonterkom iz Udruge Happy End Animal Rescue, Mae Isaksson iz Pazina, po struci školovanom etologinjom specijaliziranom za psihologiju pasa. Mae se obrazovala u Švedskoj gdje je fokus njezinog rada bio na divljim životinjama što i smatra svojim životnim pozivom, no kako kaže - igrom sudbine se proteklih sedam godina u Hrvatskoj većinom bavi psima i mačkama.

mae29


PŽ: Mae. koliko dugo postoji vaša udruga i koliko je pasa udomljeno preko nje - koji profil pasa vam najčešće stiže?

MI: Udruga postoji od 2010. godine i smještajni kapacitet je oko 40 pasa i oko 20 mačaka. Uspkros tome prosjek štićenika je uvijek oko 100, a to je ujedno i prosječan broj udomljenih životinja godišnje. Od udomljenih pasa većinom se radi o štencima koji frekventno dolaze i odlaze, dok dobar dio odraslih pasa čeka jako dugo, mnogi od njih su s nama od početka rada udruge. Ne udomljavamo pse za lanac i boks, pristajemo na ogradjeno dvoriste uz pristojnu kućicu ili zaštićeno mjesto za spavanje samo u slučaju velikih pasa s dobrom zimskom dlakom. Svjesni smo da nam to drastično narušava statistiku udomljavanja, ali jedan od ciljeva udruge je i promjena odnosa prema životinjama, stoga je udomljavanje na lanac ili samovanje u boksu protivno našim uvjerenjima
Očekivano, najzastupljeniji su mješanci raznih kombinacija. Od pronađenih čistokrvnih pasa prevladavaju lovacke pasmine (Istarski i Posavski goniči). Vrlo rijetko se desi da u udrugu dospije čistokrvan pas nelovačke pasmine - to se većinom dešava kod odricanja vlasništva kad želimo pomoći preudomiti psa. Takvi psi se u principu vrlo brzo udome, već nakon par dana oglašavanja.

PŽ: Tako nešto sam i očekivala, s obzirom na činjenicu da je Istra i popularno lovno područje i odredište tzv. "lovačkog turizma", pogotovo od strane susjeda iz Italije. Nažalost, lovci tamo često izgube, ali i "izgube" pse, kao što sam se i sama imala prilike uvjeriti. Osim toga me uvijek zapanje uvjeti u kojima psi tamo žive - nemam dojam da se puno toga promijenilo od '89 kada smo kupili kuću u Buzeštini. Jasno mi je da je pas tartufar, čuvar ili lovački pas ljudima samo oruđe, no s druge strane se u Istri otvaraju super moderne ambulante i pseće bolnice, pet shopovi, održavaju se izložbe pasa - možda zato što je sve zbijeno na malom prostoru ali život pasa u Istri se doima shizofren - od "pasića" za u torbu i na špicu do izgladnjelih tartufarskih "breka" u kavezima. Kako to komentirate?

Mae1

MI: Razlog tome je neznanje i nedostatak edukativnih sadržaja i programa među ruralnim stanovništvom. Ako uzmemo u obzir da čak i obrazovanje za veterinara u Hrvatskoj posvećuje sramotno zanemarivi dio programa etologiji (što je u zapadnim zemljama nezamislivo), kako onda očekivati da ljudi u ruralnim područjima poznaju osnovne potrebe psa, osnovne metode rada i obuke pasa? Ovdje vlada jedno zastarjelo mišljenje da je psu mjesto vani u boksu, da bez problema moze preživjeti preniske ili previsoke temperature (što u biti i može ali uz velike napore i neugodu), da mora biit izgladnjivan kako bi tražio tartufe. Površni su prema cjepljenjima i čipiranjima, te tretiranju protiv parazita, jer ne znaju rizike. Buzeština je na primjer jedan od krajeva u Istri gdje se prvo pojavio srčani crv u pasa, što po mom mišljenju nije slučajno s obzirom na količinu nedovoljno održavanih boksova nezadovoljavajuće higijene i općenito površnog preventivnog odnosa prema zdravlju pasa. Naravno u obzir treba uzeti i močvarni teren oko rijeke Mirne no upravo zato važnost preventive još značajnija, a zanemaruje se.

mae11

PŽ:......(histerično grize nokte pri pomisli da Liza, Pixie i Joy nisu tretirane protiv srčanog crva i mentalno priprema tekst o istom)....(uzdah) A koliko udruga uopće djeluje na podrucju Istre i da li međusobno surađujete? Imaju li sve isti presjek štićenika?

Naša udruga djeluje u Pazinu, Pula ima dvije udruge (Ruka Šapi i Snoopy), Umag ima udrugu Oaza, Labin ima udrugu Fenix. Surađujemo i sigurno bi i više surađivali i pomagali jedni drugima da nismo svi opterećeni vlastitim problemima prenapučenosti životinjama i manjkom volontera. Imamo otprilike isti presjek štićenika, a također i problema s kojima se nosimo. Vjerujem da govorim u ime svih ako kažem da se osjećamo jednako napušteni i zaboravljeni od strane lokalne samouprave, kao što su i te životinje o kojima se brinemo.

Mae2


PŽ: Š
to mislite da se može napraviti kako bi se podigla svijest Istrijana o držanju pasa?

MI: Potrebno je znanje i potrebne su mjere. Ljude treba obrazovati kroz seminare, druženja, predavanja, brošure, treba osmisliti načine kako doprijeti do vlasnika pasa, istaknuti dobre primjere. Treba potaknuti odgovorne vlasnike da se ograde od svojih neodgovornih kolega.
Mjere je moguće provesti jedino zajedničkom suradnjom lokalne samouprave, nadležnih službi, veterinara i udruga (tu mislim na udruge za zaštitu životinja kao i Udrugu tartufara Istra). Već sam ranije govorila o tome da je potrebna neka vrsta licence, način dobivanja i naziv iste treba tek osmisliti, koja će na neki način biti povezana sa samom dozvolom za traženje tartufa, kako bi se uvelo reda i omogućilo praćenje pasa kao i uvjeta u kojima žive. Također je potrebna i stroža kontrola procjepljenosti, čipiranja, zdravstvenog stanja pasa uključujući preventivu.

Danas na žalost jos uvijek imamo slučajeva širom Istre da veterinari zažmire i preskoče nečipiranog psa, u jednom dvorištu po nekoliko pasa bude čipirano dok ostatak nije. Kad pronađete takvog psa nemate koga prijaviti, nemate koga kazniti za nepoštivanje zakona. Možda veterinarima treba dati ovlasti naplate kazne na terenu, bez uplitanja veterinarske inspekcije i opsežne administracije i gubljenja vremena. Možda komunalni redar može dva puta godišnje napraviti provjeru na svom terenu? Mislim da svi zajedno trebaju sjesti i razraditi strategiju te podijeliti obaveze i ovlasti. Ovo nije samo u interesu pasa, ovo je u interesu naše županije koja se želi profilirati kao turistička, u kojoj turisti pronađu svaki zabiti kutak, međutim ne obraćaju se nadležnima jer je s njima teško stupiti u kontakt, već se obraćaju udrugama. Možda je zato nama volonterima jasnije koliko je problem opsežan i koliko ljudi iz Istre odlazi uz riječi “nikad više se neću vratiti”. Koliko sam samo poziva dobila od očajnih turista - a kad odem na teren, što vidim? Pristojan boks, pokriven, pristojna kućica, zdjelica s vodom. Ali oni su očajni jer su ovdje već danima a nikad nitko nije došao prošetati psa. Ono što su nama “dobri uvjeti” njima je strašno. Da ne govorim o turistima koji nađu još lošija mjesta,  pa umjesto da uživaju dane provode noseći psima vodu ili hranu, onda bivaju napadani i vrijeđani od strane vlasnika kojemu se to ne sviđa.

Mae16

PŽ: O, da - to mi je sve jako poznato - vikendaši iz našeg malog mjesta također znaju uzeti lokalne pse u šetnju jer ne mogu gledati kako čuče u kavezima...a već smo više puta spašavali napuštene lovačke pse - jedna kuja koju smo nazvali Mirna nađena je u dolini te rijeke tako izgladnjela i onemoćala da je susjed koji je onuda joggirao isprva mislio da je mrtva srna - a tamo mađarska vižla. Ona je iz Istre dospjela čak u Frankfurt, kod glavnog urednika jedne izdavačke kuće koji je došao u posjet mojima.... 


MI: Onda znate o čemu pričam - kratko rečeno, nama je potrebna jedna opsežna modernizacija držanja životinja, a to ne može sprovesti jedan čovjek ili jedna udruga, ni jedan političar ili jedan službenik, to može postići samo zajednička suradnja. Svaki element u nizu mora korektno odraditi svoj dio posla. Lokalna samouprava mora donijeti pravilnike o držanju pasa koji će biti jasno definirani i koje neće biti moguće “tumačiti” na razne načine. Nečipiranje pasa mora se sankcionirati, kako bi se olakšalo uvođenje reda. Tartufari se moraju ograditi od loših primjera u svojim redovima. Restorani i svi ostali koji koriste tartufe moraju se informirati kako žive psi koji donose zaradu. Turističke zajednice, vinske i maslinarske udruge moraju se ograditi od svojih članova koji s jedne strane bivaju nagrađeni za svoja vina, sireve ili maslinovo ulje a s druge strane uzrokuju višegodišnju patnju svojim psima tartufarima. Svi u nizu moraju shvatiti da je ovo naša zajednička sramota.

Mae21


PŽ: Osobno poznajem par malih tartufara čii psi su u sasvim pristojnom stanju - neke sam čak zatekla u šetnji, van sezone. Sigurna sam stoga da nije baš nužno pse izgladnjivati. Uglavnom su mi rekli kako su uspješni kada im se traženje predstavi na pravi način - poput modernog pasjeg sporta, njuškarenja....

MI: Naravno. Pas ne traži tartufe zbog tartufa, nego se raduje druženju s vlasnikom. Cijeni vrijeme koje ste mu posvetili. Ista psihologija kao i kod pasa koji rade agility, njuškarenje, traže ljude ili izgubljene stvari. Psi ne vole dosadu i uživaju u interakciji. Ponosni su na svoje uspjehe jednako kao i njihovi vlasnici. Dakle, kao što vidite postoje i “dobri” tartufari koji svojim psima pružaju sve što im je potrebno, kojima su psi uhranjeni, neki bi čak rekli i razmaženi. Imali smo u Pazinu dva odlična tartufarska psa koji su živjeli u stanu i spavali na kauču. Ova teorija o izgladnjivanju je jedan tužni ostatak iz prošlosti kad nismo znali bolje. Iz vremena dok smo vjerovali da psa treba odgajati kroz fizičko kažnjavanje, izolaciju ili izgladnjivanje. Vrijeme je da se to iskorjeni, a neće se iskorjeniti samo od sebe. Ljude treba podučiti kako jedan pseći organizam funkcionira, kako pas misli, zašto je zdravlje psa važno i za psa i za čovjeka. I zašto je mentalno zdravlje psa jednako važno kao i fizičko.

Mae8


PŽ: Priča se da konkurentski tartufari jedni drugima znaju trovati, ubijati i krasti pse - jesu li to samo glasine ili ima konkretnih poznatih slučajeva? Ako da, to bi bio razlog više da vrijedni psi spavaju u stanu i da su stalno sa svojim ljudima....

MI: Ima konkretnih poznatih slučajeva, no problem je što takvi ljudi ne žele istupiti javno, ne žele prijavljivati nadležnima.  Razlog tome je ona ista zajednička solidarnost zbog koje susjed neće prijaviti susjeda, ili brat brata. To se ne pristoji. A i mnogi bi zamjerili. Ljudi izaberu da pretrpe nepravdu kako bi izbjegli komplikacije. U Švedskoj, gdje sam 12 godina bila angažirana u zaštiti životinja, najviše se bojite da će vas prijaviti netko iz vlastite obitelji ili najbliži susjed. Takva je njihova kultura. Smatraju svojom vlastitom sramotom da im se nešto takvo dešava pred nosom. Kod nas je sramota zamjeriti se lošim ljudima. To se ne odnosi samo na tartufarske pse, nego na sve slučajeve zlostavljanja životinja. Napušteni štenci, napušteni psi, mačići podavljeni u kanti vode, mačke propucane puškom, sistematsko ubijanje ptica oko kuće – uvijek postoji netko tko zna čiji su, što se desilo, kada se desilo, ali ne možete naći nikoga tko će svjedočiti. Jer na žalost kod nas ljudi ne smatraju svojom sramotom ovaj nered koji se dešava, a koji bi uz malo zajedniškog truda mogli riješiti.

Mae17


Drugi razlog je svakako i neučinkovitost naših nadležnih tijela i nepovjerenje prema pravnoj državi. Prijavit ćete susjeda, izložiti sebe i svoju obitelj neugodnostima, sve će doći do suda, sud će izreći presudu i novčanu kaznu, počinioc tri godine neće platiti kaznu, i vi ćete dobiti papir kojim je sve otišlo u zastaru. Posvađali ste se sa svima oko sebe, a za ništa. Jednom mi je policijski službenik rekao da nemam pravo na anonimnost prilikom podnošenja prijave. Nisam je tražila za sebe, nego za svjedoka koji je htio da u njegovo ime šaljem prijavu. Kako onda ponukati ljude da svjedoče?

Mae3


Pitate me zašto vrijedne pse ne uzmu u stan ili kuću da ih na taj način zaštite? I to je zbog neznanja. Vjeruju da su psi prljave životinje i da im nije mjesto u kući. Vjeruju da će im zalutala dlaka ući u pluca. Vjeruju da će im pas zapišati ili pokakati stan kao što to napravi u boksu. Ne znaju da prošetan pas to neće obaviti u stanu. Taj dio populacije nikad psima nije dao priliku da im pokažu kakvi su.  Uvijek su bili tamo na lancima ili u boksovima, oni prolaze kraj njih, i ne vide kako sretno mašu repovima kad im se približe. Kao što ni od divljih životinja zatočenih u zoološkim vrtovima ne možemo naučiti ništa o njihovom prirodnom ponašanju, tako ne možemo upoznati ni pravu pseću prirodu ni njezin potencijal - ukoliko pokraj nje samo prolazimo, koristeći je samo ponekad, za vlastite potrebe. Kao na primjer bušilicu, ili prikolicu. Kao alat.

Blondy
Blondy 2014....

Evo, na primjer slučaja Blondy koja je imala 10 godina kada sam je preuzela, a bila je poznata kao jedan od najboljih tartufarskih pasa u okolici Motovuna. Mnogi su je mjesecima pokušavali otkupiti ili udomiti, odnosno barem posuditi pošto je bila odlična i u poduci mladih tartufarskih pasa, a završila je u "penziji" tako što je bila izgladnjela, prostrijeljena, s tumorom mliječnih žlijezda, nečipirana i necijepljena.
Danas ima 12 godina i uči nove stvari, pliva, te njuškari - ukratko, uživa u životu i zasluženoj penziji. Naravno, ne zahvaljujući bivšem vlasniku kojem je tijekom života tartufarenjem priskrbila na desetke tisuća eura...

mae27 blondi
...i Blondy 2016.

PŽ: I na kraju, što reći? Skinuti kapu volonterima koji se bore protiv vjetrenjača, to svakako. Ali isto tako i razmisliti malo o etičnosti tzv. luksuznih proizvoda (nitko nije umro bez tartufa i dijamanata, bar koliko mi je poznato :)...

MI: Pa evo, dobar i lak način borbe - pitajte u restoranima da li znaju u kakvim uvjetima žive psi od tartufara koji im isporučuju gljive. Ako ne znaju, ne treba ih jesti. Pritisak potrošača je vrlo efektivan.

PŽ:...i vrlo potcijenjen....naravno, treba i
fotkati, pisati nadležnima, sastavljati peticije, lobirati i pomagati lokalnim udrugama za zaštitu životinja. Na primjer, fotografije pasa u ovom tekstu snimili turisti i prolaznici koji su ih proslijedili Udruzi Happy end Animal Rescue. Slike su uglavnom iz Livada, Oprtlja, Motovuna i Gradinja, ali ovakvih prizora ima svuda. Možete i pogledati štićenike Udruge u galeriji ispod teksta i razmisliti o udomljavanju ili kumstvu - puno je načina da se pomogne, ako već nadležni neće - dobar je primjer takve pomoći akcija građana tokom koje je skupljeno 90 000 kuna za dubrovački azil na Žarkovici.
Stoga apeliramo na vas - ako vidite zlostavljanje i neprimjereno držanje životinja bilo gdje i bilo kada - prijavite, fotkajte, zovite veterinarsku inspekciju, dosađujte, POTPIŠITE PETICIJU, ukratko - recite: "¡No pasarán!"





KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK